Politikom državnog vrha i dosadašnjih vlada, Hrvatska je praktički postala kolonijalni prirepak globalističke politike. Zbog svojih izuzetnih vrjednota kao najvrijednija neprodana europska nekretnina, odnosno zbog svojih ekoloških karakteristika, nezagađene prirode, čistog mora, razvedene obale i izuzetno velikih rezervi pitke vode, Hrvatska je već postala laki plijen globalističkog financijskog kapitala.
Iako je uvođenjem eura i ulaskom u Schengenski prostor uz određene prednosti i mane, Republika Hrvatska zaokružila svoj europski put, tri desetljeća od sticanja neovisnosti u svojem unutarnjem političkom i društvenom ustrojstvu, država još uvijek prolazi kroz vlastite dječje bolesti pa se po mnogim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije. Hrvatska se nalazi na političkom raskršću, jer se postojeći model državno-političkog ustrojstva istrošio i ne odgovara u postojećim okolnostima zahtjevu vremena i potrebama razvitka države u 21. stoljeću. Politikom državnog vrha i dosadašnjih vlada, Hrvatska je praktički postala kolonijalni prirepak globalističke politike. Zbog svojih izuzetnih vrjednota kao najvrijednija neprodana europska nekretnina, odnosno zbog svojih ekoloških karakteristika, nezagađene prirode, čistog mora, razvedene obale i izuzetno velikih rezervi pitke vode, Hrvatska je već postala laki plijen globalističkog financijskog kapitala.
Ni nakon 28 godina od završetka rata Hrvatska još uvijek nije riješila, a može se reći i oklijeva riješavati tekuća pitanja proistekla iz obrambenog Domovinskog rata, prije svega gotovo 2000 nestalih branitelja i civila. Takvom popustljivom politikom prema istočnom susjedu Hrvatska je izložena hibridnom ratu u kojem Srbija uz pomoć svoje “pete kolone” u Hrvatskoj ugrožava stabilnost hrvatske države i društva.
Ista vladajuća politička struktura u ovih tridesetak godina, kad je na vlasti bio HDZ ili pak koalicija na čelu s SDP-om, nije učinila ni jedan pomak od poslušničkog odnosa što ga je Hrvatska u borbi za vlastitu slobodu i nezavisnost zauzela prema međunarodnoj zajednici i njezinim institucijama. Još ni jedan istaknutiji hrvatski političar, nakon predsjednika Tuđmana, nije smogao hrabrosti odlučno i ponosno istupiti pred međunarodnom zajednicom, štiteći dostojanstvo Hrvatske stečeno krvlju 15.000 života. Hrvatska nije ništa dužna toj zajednici, jer joj ona nije nadoknadila štetu od više stotina milijardi dolara počinjenu u agresiji, niti joj je oprostila veći dio naslijeđenog inozemnog duga, kao što je to uradila Srbiji. Postojeća hrvatska politička kasta, nemajući općenacionalno povjerenje, jer je izlaznost na izborima ispod 50 posto, sustavno popušta međunarodnoj zajednici koja joj omogućava zadržavanje na vlasti. Ni nakon 28 godina od završetka rata Hrvatska još uvijek nije riješila, a može se reći i oklijeva riješavati tekuća pitanja proistekla iz obrambenog Domovinskog rata, prije svega gotovo 2000 nestalih branitelja i civila. Takvom popustljivom politikom prema istočnom susjedu Hrvatska je izložena hibridnom ratu u kojem Srbija uz pomoć svoje “pete kolone” u Hrvatskoj ugrožava stabilnost hrvatske države i društva. Ni nakon 30 godina nezavisnosti Hrvatska nema sustavnu i pouzdanu strategiju vlastitog razvitka. Svoj monetarni suverenitet, pored niza ostalih elemenata suvereniteta, predala je u ruke Europskoj uniji s još nesagledivim posljedicama s obzirom da je europska asocijacija uzdrmana sukobom interesa između “stare” i “nove” Europe, odnosno između globalističke i nacionalne komponente unutar Europske unije. I dalje je temelj gospodarstva uvozna orijentacija, što državu vodi u sve dublju dužničku krizu. Zbog takve makroekonomske politike ni jedan bitni problem zemlje nije riješen, niti ima šanse biti riješen, počevši od visoke stope nezaposlenosti koja je u posljednjoj deceniji dovela do povećanog iseljavanja mlade i stručne radne snage, niske konkurentnosti, posvemašnje korupcije, pravne nesigurnosti i nepostojanja pravne države po standardima demokratski organiziranih država. Ulaskom u Europsku uniju ni jedan od tih problema nije riješen nego je samo potenciran tako da se zemlja po mnogim pokazateljima nalazi na samom dnu Europske unije, iako je pri raspadu komunizma bila uvjerljivo ispred država sovjetskog bloka, koje su je sad pretekle. Hrvatskoj je u takvim uvjetima i okolnostima potrebna temeljita rekonstrukcija države, politička, strukturna i operativna, pravna, gospodarska i socijalna. Postojeće političko uređenje nije sposobno ponuditi ništa novo, jer se stanje, bez obzira na stranačke smjene vlasti, jednostavno reciklira.
Gledajući s povijesne distance u ovih tridesetak godina ustavnopravno Hrvatska je prošla kroz dvije faze. Prva se temeljila na tzv. Božićnom Ustavu s polupredsjedničkim ovlastima usvojenom 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom.
Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. To je druga faza u kojoj se Hrvatska danas nalazi bez izgleda da se institucionalno izvrše neophodne promjene kako bi zemlja izašla iz dugotrajne sveopće društvene krize.
Institucionalno polazište te sveopće krize nalazi se u Ustavu kao temeljnom pravnom aktu Republike Hrvatske. Gledajući s povijesne distance u ovih tridesetak godina ustavnopravno Hrvatska je prošla kroz dvije faze. Prva se temeljila na tzv. Božićnom Ustavu s polupredsjedničkim ovlastima usvojenom 1990. godine pod predsjednikom Tuđmanom kad je Hrvatska bila suočena s velikosrpskom agresijom. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o Hrvatskoj kao slijednici NDH. Moderna hrvatska država je, međutim, stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom, kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. Božićni Ustav izmijenio je bivši komunistički čelnik Ivica Račan, skrojivši ga po svojoj mjeri kao kancelarski Ustav. To je druga faza u kojoj se Hrvatska danas nalazi bez izgleda da se institucionalno izvrše neophodne promjene kako bi zemlja izašla iz dugotrajne sveopće društvene krize. Uloga Sabora svedena je na servis vladi. To se jasno očituje s Vladom premijera Andreja Plenkovića, koji je kad je trebalo protuustavno smjenjuje tri ministra iz Mosta. Najočigledniji primjer krize koja proizlazi iz sadašnjeg Ustava je pak sukob oko nadležnosti predsjednika Republika i predsjednika Vlade.
Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni polukancelarski doveo do dugotrajne krize, narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. Tek bi s novim Ustavom Hrvatska u trećoj Republici mogla zakoraknuti u bolju budućnost.
Dakle, postojeći Ustav kao temeljni pravni instrument u ovom slučaju ne naroda nego vladajuće kaste jednostavno ne omogućava bilo kakve političke promjene da bi se pokrenuli procesi izlaska iz dugotrajne krize. Nevjerojatna je činjenica da iz ustavno pravne struke koja postoji na pravnim fakultetima nema analiza o istrošenosti postojećeg ustavnopravnog poretka i prijedloga za usvajanje potpuno novog Ustava koji će konačno što je moguće više vratiti vlast narodu. Po članku 147 sadašnjeg Ustava promjenu Ustava mogu predložiti jedna petina saborskih zastupnika, predsjednik Republike i Vlada. Budući da se u ovih tridesetak godina prvi Ustav s polupredsjedničkim ovlastima i to u otežanim ratnim uvjetima pokazao učinkovitiji, a da je postojeći lažno parlamentarni a u stvari polukancelarski doveo do dugotrajne krize narod bi trebao odlučiti je li za čisto predsjedničko ili za čisto parlamentarno ustrojstvo državne vlasti. Postoji i niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, prije svega ukidanje političkih privilegija nacionalnim manjinama koje su kao što je to u Europskoj uniji dio hrvatske političke nacije. Osobito bi trebalo striktno primijeniti trodiobu vlasti, jer ona danas s ovakvom ustavnom strukturom praktički ne postoji. Vodeći računa o povijesnom naslijeđu (trojedna kraljevina), novi Ustav bi trebao definirati regionalno ustrojstvo države, što uključuje i uvođenje Senata kao drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost ali i značaj iseljeništva kao značajnog dijela hrvatskog nacionalnog korpusa. Ustavom bi se precizno, a ne dvojbeno kao što je sad slučaj, utvrdile ovlasti predsjednika Republike, te bi se dao veći značaj referenduma. Izbor narodnih zastupnika trebao bi počivati na većinskom a ne razmjernom modelu. Ustav bi trebao udariti temelje novom izbornom zakonu s izravnim biranjem najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, ali bi se preispitao broj zastupnika u Saboru i njihovih privilegija, itd. Tek bi s novim Ustavom Hrvatska u trećoj Republici mogla zakoraknuti u bolju budućnost.