Kad bi se danas pojavio samo f od Franje, taj kobni trećejanuarski preokret s brutalnim nasrtajem na nacionalnu državu puknuo bi kao mjehur od sapunice. Upravo zbog toga, politički sustav koji je uspostavila Šestorka, kasnije Savez za Europu, režim – dakle, budno bdije provodeći negativnu selekciju, kako bi, herodovski u pelenama eliminirao nekog potencijalnog Franju. Ili Orbana, svejedno.
U 3. siječnja 2000. nalazi se korijen višegodišnjega porasta lijevoga ekstremizma i četništva, korijen devastacije sela i seljaka, osiromašenja najširih slojeva stanovništva, vanjskoga zaduživanja, korijen galopirajućega porasta iseljavanja, deindustrijalizacije, gubitka nacionalnoga dostojanstva, solidarnosti i povjerenja, korijen arbitraža na hrvatsku štetu, korijen haaške stigme o zajedničkom zločinačkom pothvatu. Taj nadnevak, koji tvarno i simbolički predstavlja povratak u bolju prošlost, nitko ne dovodi u pitanje. Kompletna politička scena prihvatila je politiku Šestorke. A onda je sa stajališta nacionalne povijesnice predstavljala povratni jugokomunistički udar.
Kad bi se danas pojavio samo f od Franje, taj kobni trećejanuarski preokret s brutalnim nasrtajem na nacionalnu državu puknuo bi kao mjehur od sapunice. Upravo zbog toga, politički sustav koji je uspostavila Šestorka, kasnije Savez za Europu, režim – dakle, budno bdije provodeći negativnu selekciju, kako bi, herodovski u pelenama eliminirao nekog potencijalnog Franju. Ili Orbana, svejedno. Stoga ne čudi sve jasnija spoznaja hrvatskih intelektualnih krugova zabrinutih za dramatično stanje države i nacije, o tome da je ključ novoga uzleta promjena Ustava i novo izborno zakonodavstvo s Hrvatskom kao jednom izbornom jedinicom. U preambuli toga Ustava moglo bi se pronaći mjesta za kobni nadnevak 3. siječnja 2000. kao simbol izdaje nacionalne države.
Trećejanuarska vlast: Rođena i traje u laži
HDZ je, međutim, dobivši povjerenje na izborima, sa Sanaderom na čelu nastavio u petoj brzini provoditi trećejanuarsku politiku! Hrvatski narod od tada više nema pouzdanoga partnera unutar višestranačja. Ostatke HSP-a, gotovo bez otpora, ubrzo je dokrajčio Sanader koalicijom sa SDSS-om, strankom koju je utemeljio velikosrpski ratni zločinac.
3. siječnja 2000. trebali su biti jedni sasvim obični izbori. Ishodu su prethodile dvije ključne stvari: Višegodišnja kampanja protiv HDZ-a, Tuđmana i državne politike, te nevjerojatni autogolovi HDZ-a. Izborni pobjednici iskoristili su izborne rezultate za revolucionaran obračun s državotvornim snagama koje su raskinule sveze s Jugoslavijom, obnovile hrvatsku državu, branile je i oslobodile od velikosrpske okupacije, te ju međunarodno afirmirale kao nacionalnu državu. Plan Šestorke išao je u suprotnome smjeru: Od nacionalne države napraviti međunarodni objekt, od regionalne sile pokorni i šutljivi dio “regije”.
Šestorka je bila sastavljena od dvije koalicije. U jednoj su bili SDP i HSLS. Račan i Budiša sklopili su izborni savez 1998. u Splitu i otad su i formalno bili u kampanji. U drugoj, HSS, HNS, IDS i LS. Te su stranke izravno odgovorne za današnje stanje. Njima uz bok treba dodati i HDZ. Zato što je narod vrlo brzo uvidio kud Šestorka smjera i na prvim idućim izborima skinuo ju je s vlasti. HDZ je, međutim, dobivši povjerenje na izborima, sa Sanaderom na čelu nastavio u petoj brzini provoditi trećejanuarsku politiku! Hrvatski narod od tada više nema pouzdanoga partnera unutar višestranačja. Ostatke HSP-a, gotovo bez otpora, ubrzo je dokrajčio Sanader koalicijom sa SDSS-om, strankom koju je utemeljio velikosrpski ratni zločinac.
Godinu dana poslije izbora (u ožujku 2001.) književnik Dubravko Horvatić o vlasti Šestorke napisati će da je “rođena i traje u laži“: “Zakrinkavši se kao demokrati, i Mesić i Račan nastavili su jugokomunističku politiku. Ta dvojica kriptojugoslavena i kriptokomunista došli su na vlast u siječnju 2000., zahvaljujući prvenstveno desetogodišnjoj protuhrvatskoj promidžbi, koju je, podržavan od domaće opozicije, niza nevladinih udruga, financiranih iz inozemstva, te od liberalno-masonskih krugova Zapada (tj. ‘međunarodne zajednice’), legalno širio žuti tisak u velikim nakladama, a djelomično mu je u tome sekundirala i HRTV…”.
Tuđmanova brana: Članak 141 Ustava
Do danas je politika trećejanuarskoga prevrata u Hrvatskoj jedina operativna. Hrvatska pak politika umrla je s Tuđmanom. Pri kraju života predsjednik Tuđman slutio je da je nacionalna država u opasnosti. U Ustav je stoga ugradio članak 141 misleći kako će ustavno određenje spriječiti dezintegraciju nacionalne države i njezinu integraciju u “regiju”.
Šestorka će nakon gubitka izbora krajem 2003. vrlo brzo prerasti u Savez za Europu u kojemu će joj se pridružiti i HDZ. Šestorkina politika novoga smjera prepjevana je tada u proeuropsku politiku, temelj Saveza za Europu. Do danas je politika trećejanuarskoga prevrata u Hrvatskoj jedina operativna. Hrvatska pak politika umrla je s Tuđmanom. Pri kraju života predsjednik Tuđman slutio je da je nacionalna država u opasnosti. U Ustav je stoga ugradio članak 141 misleći kako će ustavno određenje spriječiti dezintegraciju nacionalne države i njezinu integraciju u “regiju”.
U članku 141 piše: “Zabranjuje se pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. O udruživanju republike Hrvatske prethodno odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Odluka o udruživanju Republike Hrvatske donosi se na referendumu većinom glasova ukupnog broja birača u državi. Referendum se mora održati u roku od 30 dana od dana donošenja odluke Hrvatskoga sabora“.
Ustav nije spriječio Šestorkino bezakonje i nasrtaj na državu i naciju. Jednostavno je zaobiđen. Šestorkin “ustav” bio je tekst završne deklaracije Zapadnobalkanskoga summita (studeni 2000., Zagreb).
Priprema terena za zapadnobalkanske integracije
Od trenutka međunarodnoga priznanja hrvatske države (siječanj, 1992.), na djelu imamo i suprotan proces – zapadnobalkanske integracije. On je i formalno započeo 1993. osnivanjem političkoga Haaškoga suda sa zadaćom “uspostave i održavanja mira na području bivše Jugoslavije“. Iste godine Velika Britanija u sklopu ministarstva vanjskih poslova utemeljila je odjel za “Zapadni Balkan” – zadužen za integraciju “ovih prostora”. Iste 1993. pojavila se i knjiga Borisa I. Vukobrata – Prijedlozi za novu zajednicu republika bivše Jugoslavije – koju je napisao u suradnji sa švicarskim i srbijanskim pravnicima i politolozima gdje se zaziva neojugoslavenska zajednica (Yugoslav Commonwealth).
Od 1995. počela je s radom i Međunarodna komisija za Balkan (prvi put započela je s radom 1914., sic!) pod okriljem Carnegie zaklade i još jedanaest drugih američkih i europskih zaklada, te Instituta Aspen s ciljem uspostave “trajnog mira u tom području”. Izvješće Komisije za Balkan objavljeno je 1997. pod naslovom “Nedovršeni mir” (gl. ur. I. Z. Čičak, Pogovor – dr. I. Banac).
Glasnik EU 4-1997., primjera radi, donosi “zaključke Vijeća o primjeni uvjetovanosti razvoju odnosa između Europske unije i određenih zemalja jugoistočne Europe”. Glede Hrvatske piše: “1. Ispunjavanje obveza iz Temeljnoga sporazuma o Podunavlju te suradnja s Untaes-om i OESS-om. 2. Otvaranje carinske granice između Hrvatske i Republike Srpske. 3. Pružanje dokaza da se vrši vjerodostojan pritisak na bosanske Hrvate da raspuste strukture Herceg-Bosne i surađuju pri uspostavljanju i upravljanju Federacije, da se u Mostaru uspostavi doista ujedinjeno Gradsko vijeće, da Jedinstvena policijska postrojba u Mostaru djelotvorno radi i da Hrvatska vlada utječe kako bi bosanski Hrvati, koji su počinili ratne zločine, budu izručeni Međunarodnome kaznenom sudu“.
Projekti čekaju izvršitelje, iskompleksiranu Šestorku
Do godine 2000. već je uspostavljena široka balkanska mreža u koju ulaze različiti “instituti”, “zaklade”, časopisi, mediji i tzv. nevladine organizacije sa sumnjivim izvorima financiranja. Ekipu 3. siječnja 2000. čekao je već pripremljen teren balkanskih integracija s pripadajućom infrastrukturom za hrvatsku dezintegraciju.
U izgradnji nove/stare balkanske konfiguracije veliki je prinos dao Carl Bildt, UN-ov posrednik za Balkan. Proslavio se tezom da Balkan može ući u EU samo kolektivno. Primjerice, 1999. izjavljuje: “Balkanske zemlje mogle bi biti spremne pridružiti se Europskoj uniji 2014.“. Godine 2000. Mesić prima bivšega bugarskoga predsjednika Želju Želeva koji mu je uz pomoć zaklade Friedrich Naumann donio projekt “Balkanski politički klub”. Balkansku štafetu godine 2000. preuzima inicijativa Jacquesa Chiraca, koji obećava da će Francuska poraditi na “odlučnijoj strategiji za Balkan“.
Na neojugoslavenskoj podlozi danas su poznati i drugi “projekti”. Primjerice: Plan Z-4 (1995.) kontaktne skupine; Inicijativa za suradnju u Jugoistočnoj Europi; Pakt o stabilnosti za Jugoistočnu Europu; Proces suradnje u Jugoistočnoj Europi. Došla je i stanovita Američko-jadranska povelja o partnerstvu, pa i Srednjoeuropsko područje slobodne trgovine u Jugoistočnoj Europi.
Europska je unija prihvatila britansku politiku prema “ovim prostorima” i novu geostratešku “regiju”. Ministarsko vijeće ustanovilo je stoga Povjerenstvo za Zapadni Balkan. Od godine 1998. “Glasnik EU-a” kontinuirano objavljuje izvješća i zaključke Vijeća za zapadni Balkan, kao i Regionalne skupine za zapadni Balkan, iz kojih je jasno da se misli na bivše socijalističke republike SFRJ minus Slovenija, plus Albanija. Zapadni Balkan postao je eksperimentalna politička radionica EU koja bi trebala proizvesti futurističke modele vlasti čija je osnovica relativizacija državnih suvereniteta.
Trebalo je, dakle, u Hrvatskoj maknuti Tuđmana, organizirati detuđmanizatore i instalirati ih u vrhove vlasti. Ima li boljega izbora od poraženih jugovića na prvim demokratskim izborima, ljude koji otvoreno mrze Tuđmana? Nema. Do godine 2000. već je uspostavljena široka balkanska mreža u koju ulaze različiti “instituti”, “zaklade”, časopisi, mediji i tzv. nevladine organizacije sa sumnjivim izvorima financiranja. Ekipu 3. siječnja 2000. čekao je već pripremljen teren balkanskih integracija s pripadajućom infrastrukturom za hrvatsku dezintegraciju. Balkanske integracije Tuđman je s prijezirom odbacio.
Lažna obećanja i neobećana rebalkanizacija
Vanjsko zaduživanje hrvatske države spada u najznačajnije dosege trećejanuarske politike novoga smjera, ali i njezina nastavka – tzv. proeuropske politike Saveza za Europu, s kojom je Hrvatska ušla u krug prezaduženih država. Prezadužena država lak je plijen zapadnobalkanskih integracija i nacionalne dezintegracije.
Pri usponu na vlast Šestorka je, međutim, umjesto zapadnobalkanskih integracija obećavala smanjenje PDV-a. Reviziju pretvorbe i privatizacije. Povratak silnih, navodno opljačkanih, milijarda iz inozemnih banaka. Novih 200 tisuća radnih mjesta. Obračun s nepostojećih 200 Tuđmanovih obitelji. U roku dvije godine povrat 40 milijarda duga mirovina. Obračun s korupcijom. Vladavinu prava. Hrvatsku u EU do kraja mandata. Ništa od toga nije realizirano. A ono što jest doista napravljeno, spada u početnicu o tome kako se dezintegrira država i nacija. Šestorka je u dva mjeseca dva puta mijenjala Ustav, bez ikakve javne rasprave! Bila je to trećejanuarska vizija “vladavine prava”.
Račan i Budiša 1999. predočili su zajedničku deklaraciju “Za poštenu i uspješnu Hrvatsku” u kojoj su negodovali jer “Hrvatska je sve zaduženija zemlja – trenutno inozemna zaduženja iznose preko 9 milijarda dolara, što je dvostruko više nego 1990.“. Godine 1990. Hrvatska je od Jugoslavije naslijedila 4,5 milijarda dolara inozemnoga duga. Tijekom Tuđmanova desetljeća dug se povećao na prihvatljivih i neopasnih 10 milijarda. Na kraju mandata Šestorka nije smanjila dug. Napravila je 13 milijarda dolara novoga inozemnoga duga! Vanjsko zaduživanje hrvatske države spada u najznačajnije dosege trećejanuarske politike novoga smjera, ali i njezina nastavka – tzv. proeuropske politike Saveza za Europu, s kojom je Hrvatska ušla u krug prezaduženih država. Prezadužena država lak je plijen zapadnobalkanskih integracija i nacionalne dezintegracije.
Poslije 3. siječnja 2000. dogodile su se nevjerojatne stvari, koje ovaj nadnevak s pravom svrstavaju uz bok veletragičnim nadnevcima poput 1. prosinca 1918. ili 8. svibnja 1945. O čišćenju palube je riječ. Mnogi će reći da i 72. spada u taj niz. Ne bih se složio. Čistka iz 72. bila je po obujmu i širini represivne fronte mala (partijski podmetnuta) “čarka” (Šime Đodan) u odnosu na sveobuhvatnost čistke poslije 3. siječnja 2000.
Čistka po 3. siječnju 2000. spada u isti red kao i ona poslije revolucionarnoga jugokomunističkoga preuzimanja vlasti godine 1945. Provedena je temeljito na svim područjima, komunistički besprijekorno i temeljito, te jugoslavenski prijetvorno. Obuhvaćene su vojska, diplomacija, javni mediji, unutarnji poslovi, kultura, državna uprava, sigurnosno obavještajne službe, ustanove, stranke. Istodobno, sve Sorosove ispostave odmah su prikopčane na državni proračun. Čišćenje hrvatske palube provedeno je bez pravoga otpora oporbe. Istina, galamilo se u Saboru, ali samo zato da se kroz kritiku i galamu zauzme mjesto „premijera“. Prijevara je to s predumišljajem, koju je Sanader odradio, kako bi stekao povjerenje naroda u većini opredijeljenoga za nacionalnu državu, a onda ga izdao i politički nokautirao. Zbog toga nikad u stranci nije pretrpio ni “drugarsku kritiku”.
Također pročitajte: Hrvatska – poligon za ispunjavanje tuđih interesa