Hrvatskoj ne trebaju prvi, drugi ili treći put, nego hrvatski put, jer mi nemamo problema u Hrvatskoj s “putevima”, kojih imamo i previše, nego s tim što postojeći putevi očito nisu autentično hrvatski i optimalno razvojni s polazišta nacije. Taj put može izabrati samo cjeloviti hrvatski narod. To nemamo, nemamo ni blizu takvu relevantnu programsku viziju, a nemamo ni državno-političke i zakonske mogućnosti da se o tom putu izjasni – hrvatski narod.

Autor: Marko Ljubić

Odmah nakon predsjedničkih izbora, a poglavito nakon rezultata Miroslava Škore, zahuktale su se rasprave o tzv. trećem političkom putu, pozivajući se očito na 465 704 glasa koje je Škoro dobio u prvom krugu predsjedničkih izbora. Realno, teško se oteti dojmu pa i želji da se tako izražena nezanemariva brojčana snaga, gotovo posve izjednačena s brojem glasova vodećih političkih organizacija HDZ-a i SDP-a, posvoji, prisvoji i na temelju toga započne kreirati neki treći politički subjekt, snaga, politička organizacija. No, ključno je pitanje ovdje, je li ta eventualna snaga, nova politička organizacija s tim brojkama realna, a i kada bi bila realna i snažno integrirana i nakon predsjedničkih izbora – je ti taj potencijal i moguća organizacija tzv. treći put ili neki stvarni, drugačiji, željeni autentični hrvatski put?

Ovdje želim naglasiti da Hrvatskoj ne trebaju prvi, drugi ili treći put, nego hrvatski put, jer mi nemamo problema u Hrvatskoj s “putevima”, kojih imamo i previše, nego s tim što postojeći putevi očito nisu autentično hrvatski i optimalno razvojni s polazišta nacije. Taj put može izabrati samo cjeloviti hrvatski narod. To nemamo, nemamo ni blizu takvu relevantnu programsku viziju, a nemamo ni državno-političke i zakonske mogućnosti da se o tom putu izjasni – hrvatski narod. Zato je bez toga, bez mogućnosti i pretpostavki da se o svakom putu izjasni cjeloviti hrvatski narod, izbor svih puteva i njihovo predstavljanje u biti pokušaj stvaranja alternativne političke moći iz određenih interesnih, ovakvih ili onakvih krugova, samo još jedan pokušaj stvaranja političke organizacije bez polazišta s autentičnih i svehrvatskih nacionalnnih interesa. To je voda na mlin postojećim organizacijama, koje, koliko ih god napadali i kritizirali, vode računa o stečenim političkim i socijalnim interesima svoga članstva i organizacija, pripadnika, koji, čak i kaad se javno međusobno osporavaju i svađaju, ne rade to iz načelnih i s temeljnih programskih nacionalnih stajališta, nego samo zbog toga što nastoje ostvariti povoljniju poziciju u  rasporedu moći za sebe i svoje pripadajuće interesne krugove, ili zbog toga što aktualno rukovodstvo svojim politikama ugrožava stanje stečene moći organizacije.

Potpuno je nebitno s aspekta nacionalnih interesa kako će završiti preslagivanja, izborni procesi i preraspodjela moći u HDZ-u, sve do onoga trenutka dok netko iz te stranke s izvjesnim izgledima za uspjeh, ne izađe s posve jasnim nacionalnim programom, koji bi nosio i dubinske prromjene državno-političkog poretka. Toga nema ni na vidiku pa je utoliko fokusiranje na promjene u HDZ-u poptuno pogrešno s nacionalnog stajališta i u biti pokušaj poticanja novih iluzija ili ničim potrkijepljenih nada prilično umornom hrvatskom narodu.

Zato je potpuno nebitno s aspekta nacionalnih interesa kako će završiti preslagivanja, izborni procesi i preraspodjela moći u HDZ-u, sve do onoga trenutka dok netko iz te stranke s izvjesnim izgledima za uspjeh, ne izađe s posve jasnim nacionalnim programom, koji bi nosio i dubinske prromjene državno-političkog poretka. Toga nema ni na vidiku pa je utoliko fokusiranje na promjene u HDZ-u poptuno pogrešno s nacionalnog stajališta i u biti pokušaj poticanja novih iluzija ili ničim potrkijepljenih nada prilično umornom hrvatskom narodu. S druge strane, to na određen način umrtvljuje i potencijalne nacionalne inicijative, kojima se izravno ili neizravno nudi politički uspjeh ili smisao postojanja s nekim novim HDZ-om, čime se spriječava konkurentnost na političkom prostoru i u biti odnose održava na postojećim polazištima.

Zato su u tim organizacijama za odlučivanje o rasporedu upravljačke moći presudni izborni ciklusi, a rijetko kada smo čuli nakon pobjeda bilo koje stranke illi njihovog predstavnika da ga zabrinjava trend opadanja interesa naroda ili kako bi ljevičari rekli – građana, za sudjelovanje u izbornim procesima. Konkretno, nakon prošlih izbora za predsjednika Republike nismo čuli ni od jednoga relevantnog političara i ljevice i desnice da je zabrinuto reagirao na broj nevažećih listića ili na već stalni opasni trend slabijega izlaska na izbore, a i kada su se osvrnuli na to, kao iz HDZ-a, činili su to kako bi svalili krivnju za poraz na “Škorine glasače” ili na Škoru, bez da im je palo na pamet da je od 2000. godine do danas recimo na predsjedničkim izborima broj nevežaćih listića u stalnom porastu, koji se od izbora do izbora mjeri skokovima čak i sa stopostotnim rastom, što bi razumnim analitičarima i ljudima zainteresiranim za stanje političke nacije morao biti signal za ozbiljnu analizu općih nacionalnih i političkih trendova i stanja državno-političkog poretka. Na izborima prije ovih nije bilo Škore.

Svima takvima treba reći da, koliko god oni zagovarali nacionalno ili kršćansko, sve dok se zadržavaju u okvirima postojećega državno-političkoga poretka i sve dok nisu spremni izložiti svoje pozicije ocjeni cjelokupnoga hrvatskoga naroda i svih njegovih pripadnika – hrvatskih državljana, njihove deklaracije nisu ništa bitno drugačije od onih koje kritiziraju i što god se dogodilo u tim međusobnim obračunima, kad tad će s pozicija s kojih polaze, oni postati prototip onih koje su zamjenili na pozicijama moći.

Nije se dovoljno pozivati na narod i imati nasuprot sebe kao konkurente one kojima hrvatski narod više ne vjeruje. Izlazak na prethodne predsjedničke izbore je pokazao, prvenstveno Škorin rezultat, da se promjene ne mogu ostavriti preusmjeravanjem jednoga dijela postojećih glasova ili sudionika u izbornim procesima, nego da je nužno potaknuti dio izbornoga tijela koje ne izlazi na izbore, a to je nemoguće bez jasnih, sadržajnih i snažnih poruka koje će ti ljudi prepoznati.

Hrvatski narod i Hrvatska od toga neće imati nikakve koristi.

Zato sve čemu svjedočimo nije izbor trećega ili autentičnoga puta, jer nitko ne zna koji je to put i čime je popločen, nego gola borba za udio u vlasti, pri čemu taj udio nije nužno udio u pravu na donošenje zakona, nego svaki status, dakle i oporbeni, koji omogućava prilično visoku razinu egzistencijalne sigurnosti i društvene vidljivosti od bavljenja politikom i javnim poslovima.

Dakle, koliko je realno u ovome trenutku govoriti o autentičnom hrvatskom putu?

To nitko ne zna jasno. Sve što se o tome može u ovome trenutku reći su teška i vrlo neutemeljena nagađanja. Stvar se svodi na to mogu li, hoće li i na temelju čega ljudi racionalno prihvatiti Škoru kao lidera toga trećega bloka, odnosno puta, te prije svega, može li im on ponuditi stvarno stvaranje autentičnog hrvatskog nacionalnog puta ili se ispod tih “narodnih” deklaracija zapravo krije stvaranje novoga bloka političkih interesa?

Nije se dovoljno pozivati na narod i imati nasuprot sebe kao konkurente one kojima hrvatski narod više ne vjeruje. Izlazak na prethodne predsjedničke izbore je pokazao, prvenstveno Škorin rezultat, da se promjene ne mogu ostavriti preusmjeravanjem jednoga dijela postojećih glasova ili sudionika u izbornim procesima, nego da je nužno potaknuti dio izbornoga tijela koje ne izlazi na izbore, a to je nemoguće bez jasnih, sadržajnih i snažnih poruka koje će ti ljudi prepoznati. U Hrvatskoj je dijeljenje postojećeg postala zamka, vrijeme je za stvaranje novoga i poticanje novoga, pogotovo i prije svega u političkom procesu i aktiviranju do sada nezainteresiranoga izbornoga tijela.

Neozbiljne i kozmetičke promjene Hrvatskoj ne trebaju, zapravo su nam opasne. Ako se radi o stvaranju trećega bloka ili novoga bloka, kako se god to nazivalo, teško je i nemoguće očekivati buđenje novih sudionika političkih procesa na izborima i izlazak novih stotina tisuća ljudi na izborna mjesta bez autentične ponude, koja će u mnogome biti vidljivo različita od postojećih, a samim tim je ideja trećega bloka osuđena na pokušaj preuzimanja dijela nezadovoljnih pristaša nekoga od dosadašnjih blokova.

Tko god u takvim okvirima pokuša ostavriti uspjeh i tko nudi naciji ozbiljne promjene, nužno je mjera njegovoga uspjeha bitno drugačija od onoga što javno nudi i posve sigurno ne može i neće ostvariti ozbiljne promjene. A neozbiljne i kozmetičke promjene Hrvatskoj ne trebaju, zapravo su nam opasne.

Ako se radi o stvaranju trećega bloka ili novoga bloka, kako se god to nazivalo, teško je i nemoguće očekivati buđenje novih sudionika političkih procesa na izborima i izlazak novih stotina tisuća ljudi na izborna mjesta bez autentične ponude, koja će u mnogome biti vidljivo različita od postojećih, a samim tim je ideja trećega bloka osuđena na pokušaj preuzimanja dijela nezadovoljnih pristaša nekoga od dosadašnjih blokova. U tom slučaju je posve logično pitati – zašto bi netko tko ima posredan ili neposredan interes uz HDZ ili SDP mjenjao dres i svrstavao se iza novih političkih skupina, ako mu one ne mogu ponuditi satisfakciju od materijalne do moralne, i konačno, najbitnije je pitanje – postoji li realna mogućnost da se uz postojeći HDZ ili SDP razvije toliko moćna snaga koja će njihovim izbornim tijelima uzeti dio pristaša i uspostaviti s njima ravnotežu?

Na istim političkim principima to nije moguće.

I upravo tome svjedočimo godinama u pokušajima razvoja navodnih alternativa i tzv. trećih blokova i inicijativa. Zbog toga su svi ti pokušaji neuspješni i prije nego se najave osuđeni su na propast, pri čemu ne treba nikako isključiti da ih je najviše ili osmišljeno u kuhinjama postojećih velikih organizacija radi kontrole alternativnih procesa i održavanja postojećega rasporeda društvene moći, ili ih se odmah nakon autentične najave ospobljenim agentima i agenturama preuzme ili razbije. To je naročito karakteristično na tzv. desnici, na kojoj i postoji autentična izborna i nacionalna politička snaga za dubinske promjene u zemlji i koju je upravo zbog toga nužno pacificirati i držati pod  kontrolom.

Škoro naime nije ničim posebnim mogao u predsjedničkoj kampanji zajamčiti, niti se na temelju njegovih programskih poruka može potvrditi da je to što on predstavalja ili bi mogao predstavljati, autentični treći put. Prirodno je i normalno da se tijekom izborne kampanje, kao uostalom i ostali kandidati pozivao na hrvatski narod. Sve su njegove poruke bile figurativno rečeno u ime naroda, a i poslije izbora, dok podgrijava očekivanja svojih političkih pristaša, pogotovo stranaka koje su ga podupirale, prvenstveno misleći na MOST kao najjaču po broju mandata u Saboru, Škorine poruke su pune pojma – narod.

Narod, kao nositelj izvornog suvereniteta u Hrvatskoj danas ne postoji u državno-političkom poretku, niti u ovakvom poretku može postojati. Niti jedan zastupnik, niti jedan nositelj državnih funkcija, čak ni izabrani predsjednik Zoran Milanović ne može se nikako predstaviti ili legitimirati kao narodni predstavnik ili zastupnik. Ne može ni kao građanski, ako bismo primjenili ljevičarsku nametnutu paradigmu, jer ni u tom slučaju nitko od izabranih ni na jednoj funkciji nije bio izložen općoj ocjeni svih građana, ili u nacionalnom smislu – svih državljana.

A nitko ne zna što sačinjava i kakav je stvarni sadržaj toga pojma, jer za sada Škorino pozivanje na narod s istaknutim ambicijama sudjelovanja na parlamentarnim izborima postaje sve više ekvivalent Markićkinih višegodišnjih posve praznih i čak destruktvnih projekata.

Gdje je u ovome trenutku u državno-političkom poretku, ali i u programskim polazištima goleme većine stranaka u Hrvatskoj taj pojam “narod”, ima li ikakav sadržaj i ako ima – kakav je?

Rekao bih da ga uopće nema.

Jer, narod, kao nositelj izvornog suvereniteta u Hrvatskoj danas ne postoji u državno-političkom poretku, niti u ovakvom poretku može postojati. Niti jedan zastupnik, niti jedan nositelj državnih funkcija, čak ni izabrani predsjednik Zoran Milanović ne može se nikako predstaviti ili legitimirati kao narodni predstavnik ili zastupnik. Ne može ni kao građanski, ako bismo primjenili ljevičarsku nametnutu paradigmu, jer ni u tom slučaju nitko od izabranih ni na jednoj funkciji nije bio izložen općoj ocjeni svih građana, ili u nacionalnom smislu – svih državljana. Ne govorim u ovome slučaju o pasivnosti hrvatskih birača i njihovoj navici, kulturi i volji izlaska na izbore, govorim o tome da je kompletan državno-politički sustav kreiran tako da ih onemogući i obeshrabri. Onemogući zakonskim i ustavnim odredbama, a obeshrabri sekundardnim sustavima društvenoga utjecaja, počevši od medija, do svih podsustava u kojima se kreira pretežita javna scena i javno mnijenje, naročito u kulturi i tzv. civilnom društvu. Što zakonskim spriječavanjem, što neodgovornošću države, koja ne želi otkloniti zaprijeke, što omogućavanjem javne manipulacije i nametanja nevjerojatne relativizacije svega i svačega, posve je normalno da u izbornim procesima sudjeluje vjerojatno neusporedivo zanemariv broj hrvatskih državljana ili ako baš ljevičari hoće – građana, u odnosu na sve usporedne zemlje, narode i države svijeta s primjenjujućim demokratskim poretkom. Predsjednika Republike je legitimiralo manje od 15% hrvatskih državljana ili pripadnika hrvatskog naroda, kojima se već više od dvadeset i pet godina sustavnim smicalicama onemogućuje ostvarivanja prava na državljanstvo.

Saborski zastupnici ionako, zbog modela izbornoga suatava ne smiju ni progovoriti o narodnom zastupanju ili se bar ne bi smjeli nikada i ni u čemu poistovjećivati s narodom. Ne možemo se mi ovdje baviti nagađanjem jesu li Miro Bulj, Nikola Grmoja, Arsen Bauk, Petar Škorić ili Željko Glasnović više ili manje prema svome uvjerenju i prema onome što govore i za šta se zalažu, narodni zastupnici ili nisu, jer se njihova legitimnost ne mjeri, niti može mjeriti onim što govore, nego jedino i isključivo njihovim izbornim legitimitetom i izvornom odgovornošću. Svi su oni izabrani u ograničenim izbornim jedinicama, svi oni moraju voditi računa o tome glasačkom tijelu, pa koliko god se željeli posve iskreno zalagati za svenacionalne interese, to je isključivo stvar i pitanje njihove osobne odgovornosti i senzibiliteta, koji i koja nikada ne može biti temelj ocjene njihove hrvatske legitimnosti, jer se svaka javna ocjena trenutno svodi na izraz njihovoga osobnog izbora, a ne na sustavnu uvjetovanost njhovoga djelovanja.

Baš sve što čini dobro ili loše u današnjem hrvatskom društvu izravno ovisi o – zakonodavcu. Onaj tko donosi zakone uzima poreze, kadrovira, bira, imenuje, utvrđuje raspodjelu prihoda, određuje sudbinu cijeloga naroda i izravno utječe na razvoj illi zaostajanje zemlje i nacije. Samo i jedino onaj tko ima mogućnost donijeti zakon. Zato je temeljno pitanje u Hrvatskoj danas – pitanje izbora tog zakonodavca.

Zato je nemoguće bilo što bitno promijeniti u Hrvatskoj bez promjene izbornog sustava i to prije svega u procesu izbora – zakonodavca. Zakonodavac je izraz suverenosti jednoga naroda. I nitko drugi.

Sve priče o borbi protiv korupcije, klijentelizma, nepotizma, kriminala, sve priče o sigurnosti nacije, politici sa stavom, karakterom, sve priče o međunarodnom ugledu, snazi, odnosima s državama okruženja, o okvirima NATO i EU, sve priče o tzv. regiji, srednjoeuropskoj pripadnosti, ovakvom ili onakvom međunarodnom odnosu, sva povijesna pitanja, dvojbe, krivotvorine i istine, stečene pozicije i sve što treba mjenjati, sve priče o demokršćanstvu, nacionalnim interesima, sve priče o vrijednostima, vladavina prava, kvaliteti i provedivosti pravnih normi, sve priče o pravnom poretku i pravilima društvenog djelovanja, sve priče o postojećim lošim i dobrim društvenim vrijednostima, o jednakosti ili ravnopravnosti, sve priče o ovakvom ili onakvom pravosuđu, o investicijama i prijemčivosti inozemnih ulaganja, vezama s hrvatskim iseljenicima, o demografiji i demografskim politikama, sve priče o kažnjavanju ratnih zločinaca, ovakvom illi onakvom obrazovanju, kulturi, gospodarstvu, baš sve što čini dobro ili loše u današnjem hrvatskom društvu izravno ovisi o – zakonodavcu.

Onaj tko donosi zakone uzima poreze, kadrovira, bira, imenuje, utvrđuje raspodjelu prihoda, određuje sudbinu cijeloga naroda i izravno utječe na razvoj illi zaostajanje zemlje i nacije.

Samo i jedino onaj tko ima mogućnost donijeti zakon.

Zato je temeljno pitanje u Hrvatskoj danas – pitanje izbora tog zakonodavca, pitanje odgovornosti sudionika u zakonodavnim procesima i način kako to pitanje organski uvezati u pojam “narod”, odnosno u ustavnu odredbu da vlast pripada narodu i proizilazi iz naroda.

U Hrvatskoj danas, ustavno-zakonski poredak onemogućava hrvatskom narodu izravni izborni utjecaj na izbor i kasnije djelovanje zakonodavca, te nakon svega na ocjenu valjanosti zakonodavca i sudionika zakonodavnoga procesa.

Zato je današnja hrvatska država loša država, neuspješna sa stajališta općenarodnih ciljeva i interesa, zato imamo goleme probleme u svim elementima državnosti i zato su sve proklamirane borbe protiv slabosti u državnom i društvenom poretku, koje ne polaze od promjena ustavno-zakonskih normi izbornog postupka izbora zakonodavca, dakle Sabora, ili teško neznanje, ili namjerne muljaže, koje nisu nikakvo vraćanje hrvatske države hrvatskom narodu, nego samo floskula u javnim i interno-političkim bitkama za postojeće pozicije i preraspodjelu postojeće moći.

S ovako uređenim izbornim sustavom, najveće stranke HDZ i SDP u svaki nacionalni izborni proces ulaze s golemom pripadajućom prednošću, koju je nemoguće osporiti u okvirima postojećega izbornoga poretka, jer se svaki pokušaj svodi na pokušaj preuzimanja postojećega, vrlo suženoga, povezanoga i organski uvjetovanoga izbornoga tijela, koje se može relativizirati i osporiti samo i jedino uvođenjem cjelokupnog hrvatskog naroda u izborne procese, a nikako u ovakvim okvirima.

Sve do onoga trenutka dok Sabor ne bude definiran kao zakonodavni dom cjelokupnog hrvatskog naroda, svih hrvatskih državljana, umjesto sadašnje definicije, koja Sabor definira kao zakonodavni dom građana, i sve do onoga trenutka dok svaki saborski mandat ne bude ustavno uvjetovan ocjenom kompletnog hrvatskog naroda i svih hrvatskih državljana, zakonodavac neće biti odgovoran hrvatskom narodu. Biti će odgovoran pojedinačnim cjelinama u kojima je relativno lako ostvariti pretežitu prevlast i izbornu prednost zbog dugogodišnje vladavine na državnim, regionalnim i lokalnim razinama, te zbog naslijeđene moći i struktura, koje čine pretežitost u svim državnim i društvenim sustavima još iz prethodnog državno-političkog režima. Zbog neuviđanja ovoga problema, inicijativa Narod odlučuje koju je MOST priznao kao izvorno svoju inicijativu tjekom kampanje za izbor predsjednika Republike podupirući Škoru, a kojoj je javno lice iza skupine isturenih protagonista bila Željka Markić, te stručni potpisnik MOST-ov Podolnjak, bila je iznimno opasna podvala hrvatskom narodu i još pogubniji pravac trajnog unišetnja svakoga značenja pojma “narod” u predstavničkim institucijama i upravljanju državom, od ovoga razornog koji danas imamo. U tim okolnostima, s ovako uređenim izbornim sustavom, najveće stranke HDZ i SDP u svaki nacionalni izborni proces ulaze s golemom pripadajućom prednošću, koju je nemoguće osporiti u okvirima postojećega izbornoga poretka, jer se svaki pokušaj svodi na pokušaj preuzimanja postojećega, vrlo suženoga, povezanoga i organski uvjetovanoga izbornoga tijela, koje se može relativizirati i osporiti samo i jedino uvođenjem cjelokupnog hrvatskog naroda u izborne procese, a nikako u ovakvim okvirima. To nije moguće bez ustavnih promjena i to na svega nekoliko točaka Ustava, pri čemu je definicija saborskog zastupnika i njegova uvjetovanost ocjenom cjelokupnog hrvatskog naroda apsolutno najvažnija.

Tek tada i tek utoliko je moguće govoriti o ozbiljnim promjenama u Hrvatskoj, a svaki pokušaj mimo toga osuđen je na raspodjelu mrvica sa stolova postojoćeg poretka i uhljebljivanje novih marginalnih inicijativa i njihovih nositelja. Tek s ovom definicijom Sabora i saborskoga mandata i zastupnika, zakonodavac i svaki zaastupnik pojedinačno stječe pravo govoriti u ime hrvatskog naroda, makar govorio i budalaštine. To je temelj nacionalnog suvereniteta i demokratskog poretka. Hrvatskog poretka.

Komentari