Kako bi Republika Hrvatska izbjegla daljnja samovoljna rješenja kancelarskoga tipa i političkoga svesrpstva, PHB smatra da Hrvatski sabor po žurnom postupku mora donijeti dvije nove Deklaracije. Prvu, o uvjetima normalizacije odnosa sa srpskom nacionalnom manjinom. Drugu, o uvjetima koje Srbija mora ispuniti prema Hrvatskoj. Obje deklaracije pridonijele bi istinskoj normalizaciji i zapriječile put nenaravnim oblicima „normalizacije“.
Pokret za hrvatsku budućnost (PHB) sa zabrinutošću prati događaje, izjave, političku trgovinu vladajuće koalicije i njezine aktere vezane uz „epidemiološku“ proslavu 25. obljetnice vojno-redarstvene operacije Oluja – Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Dana hrvatskih branitelja. PHB smatra da VRO Oluja treba promatrati u povijesnom kontekstu, kao posljedicu srbijanske agresije i okupacije dijela međunarodno priznatoga teritorija Republike Hrvatske. U konačnici kao hrvatsku neokaljanu pobjedu.
Poražene agresorske snage VRO Oluja smatraju zločinom i progonom Srba. Time stvaraju novi mit o zločinačkom hrvatskom narodu i na zločinu stvorenu hrvatsku državu. Zadatak je hrvatske državne politike braniti povijesnu istinu i nacionalne interese. Svaki hrvatski državljanin, osobito političar, mora braniti oslobodilačke operacije od neprijateljskih interpretacija, krivotvorina i objeda. Tako i Oluju, kao oslobađajuću, legalnu i legitimnu operaciju međunarodno priznate Republike Hrvatske, kojoj je temelj Domovinski rat i žrtva hrvatskih branitelja na čelu s vrhovnikom i predsjednikom države akademikom Franjom Tuđmanom.
Svaki oblik tretiranja VRO Oluja izvan povijesnoga i nacionalnoga konteksta PHB smatra izdajom povijesne istine i državnih interesa bez obzira s koje i s čije strane takva izdaja dolazila.
PHB primjećuje da se već godinama korak po korak narušava i obezvrjeđuje najveća vojna pobjeda u dugoj hrvatskoj povijesti. Na tom tragu je i aktualna hrvatsko-srpska vlada mandatara Andreja Plenkovića. Vođena kratkovidnom politikom „zaboravimo prošlost, okrenimo se budućnosti“, ona je početak svojega mandata započela trgovinu s Olujom. Trgujući time hrvatskom pobjedom, hrvatskom zahvalnošću i hrvatskim braniteljima. Dakle, temeljima moderne hrvatske države. U ime imaginarne „normalizacije odnosa“ s političkim krilom poraženih agresora, vlada uistinu trguje i s hrvatskom prošlošću, sadašnjošću i budućnošću. Za takvu vrstu međunarodne trgovine nitko i nikada nije dobio mandat. A ponajmanje mandatar Andrej Plenković, koji je osvojio 66 mandata na temelju samo 16,4 posto biračkoga tijela.
Vlada je, provodeći „normalizaciju“, u isti kontekst stavila VRO Oluju i kazneno djelo počinjeno poslije Oluje u selu Grubori. Što je time učinila? Pogazila je Hrvatski sabor i njegovu Deklaraciju o Domovinskom ratu usvojenu 13. listopada 2000. godine. Najnoviji oblik politike „normalizacije“ vladajuće koalicije povrijedio je i obezvrijedio kompletnu preambulu Deklaracije i svih sedam njezinih točaka.
Politika „normalizacije“ Hrvata i srpske nacionalne manjine u Republici Hrvatskoj može se provesti samo između dva normalna čimbenika koji priznaju cjeloviti tekst Ustava Republike Hrvatske i Deklaracije o Domovinskome ratu, europske standarde zastupljenosti nacionalnih manjina i međunarodno pravo. Normalizaciju koja se provodi jeftinom političkom trgovinom kako bi se osigurala hrvatsko-srpska vlast Plenkovića i Pupovca, hrvatski narod već je ranije preskupo platio ne samo na području izbornoga zakonodavstva.
Prethodne „normalizacije“ išle su na ruku poraženom političkom krilu agresora, a na štetu hrvatskoga naroda i načela pravednosti i istinoljubivosti. Unatoč tomu ustupku, ili baš zbog njega, političko krilo poraženih agresora umjesto normalizaciji odnosa u Hrvatskoj težilo je konstantnoj radikalizaciji, o čemu govore i službena izvješća mjerodavnih službi. O svemu tomu mandatar je morao voditi računa prije negoli je, mimo volje i težnje hrvatskoga naroda, uveo u svoju vladu političko krilo izravnih sljednika Bljeskom, Olujom i mirnom reintegracijom poraženih agresora.
Na temelju dosadašnje političke povijesti hrvatsko-srpskih vlada i na osnovi u posljednjih dvadeset godina već provedenih politički šupljih „normalizacija odnosa“ između hrvatskoga naroda i države s jedne i srpske nacionalne manjine odnosno Republike Srbije s druge strane, Pokret za hrvatsku budućnost zaključuje kako je i najnovija „normalizacija“ dio konsolidirane, vjerodostojne i kontinuirane politike neoproštene hrvatske pobjede. One politike koja bi naknadno u Hrvatsku uvela Plan Z-4 u bilo kom obliku, Plan koji je srpska strana, kako njezino vojno tako i političko krilo, rezolutno odbilo neposredno uoči Oluje. Povratak na Z-4 u bilo kom obliku i pod bilo kojom floskulom, hrvatski narod više nikad ne će dopustiti.
Jedino što bi moglo pridonijeti normalizaciji odnosa jest: 1. Odustajanje hrvatskih vlasti od srbofilije i uzdizanja „srpskog pitanja“ na pijedestal hrvatske državne problematike; 2. Odustajanje političkog srpstva u Hrvatskoj od polaganja prava na to da bude „konstitutivni narod“ s pravom „odcepljenja“. Nebitno je za istinsku normalizaciju pitanje hoće li srpski predstavnik hrvatsko-srpske vlade doći u Knin na proslavu hrvatske pobjede, sve dok srpska i srbijanska strana u Hrvatskoj ne odustanu od polazišne teze da je hrvatska država stvorena na zločinu nad Srbima, kojeg su vrhunci VRO Bljesak i Oluja, te od teze da je srpska nacionalna manjina u Hrvatskoj neprestano „ugrožena“. K tomu agresor treba u Kninu 5. kolovoza priznati užasne zločine počinjene u agresiji na Hrvatsku, krivnju za rat, za ratne žrtve i štete. Inače, sama nazočnost dvojbenog eksponenta srpske manjine – i to kao člana Vlade – na proslavi hrvatske pobjede ne znači supstancijalno ništa, ponajmanje „trijumf hrvatske državne politike“, u što režimci pokušavaju propagandistički uvjeriti hrvatski narod.
Činjenica da je mandatar stvorio koaliciju s bivšim hegemonističkim čimbenikom i zagovarateljem Svesrpstva u Hrvatskoj, također spada u derogiranje Ustava, obezvrjeđivanje povijesne istine i odustajanje od nacionalno koherentne i odgovorne politike. Njegov politički izbor takva koalicijskoga partnera ne pridonosi normalizaciji odnosa u državi i društvu, već radikalizaciji. Smisao manjinskih zastupnika nije ni po postojećem Ustavnom zakonu u tomu da budu „jezičac“ na vagi u formiranju vlasti, nego da se bave poglavito pitanjima manjinskih prava, potreba i obveza. Tako je to u svim (rijetkim) demokracijama koje uopće imaju manjinske zastupnike. Ovo što se u nas događa izigravanje je slova i duha Ustava i Ustavnog zakona.
PHB poziva sve stranke zastupljene u Hrvatskome saboru i cjelokupnu demokratsku javnost u Domovini, Bosni i Hercegovini i iseljeništvu da razmisle i potaknu potrebu usvajanja u Hrvatskome saboru nove Deklaracije o uvjetima normalizacije odnosa sa srpskom nacionalnom manjinom, budući da se političko krilo srpstva u Hrvatskoj nije odreklo nijedne memorandumovske teze i nijednoga velikosrpskoga mita, te da stvara nove mitove kojima potkopava hrvatsku državu. Postavlja se pitanje kako je moguće normalizirati odnose s nekim tko ne priznaje državu i ne poštuje matični narod, ni povijesne istine, ni europske standarde, ni međunarodno pravo, ni načelo reciprociteta? Kako je moguće normalizirati odnose sa srpskom manjinom koja – ako je suditi po iskazanim stajalištima njezinih stranaka, udruga i velike većine medijski eksponiranih pojedinaca – ne poštuje Hrvatski sabor i njegovu Deklaraciju o Domovinskome ratu? Hrvatski sabor mora na to ključno objektivno pitanje odgovoriti novom Deklaracijom! Deklaracijom koja kao i prethodna obvezuje sve i svakoga da postupa s njome u skladu.
Kako država ne bi bila prepuštena daljnjoj samovolji hrvatsko-srpskih političkih čimbenika sada personaliziranih u kancelarizmu sklonom Plenkoviću i svesrpskom hegemonističkom, huškačkom i arbitarskom radikalizmu odanom Pupovcu, Hrvatski sabor morao bi donijeti i Deklaraciju o uvjetima koje Srbija mora ispuniti prema Hrvatskoj. PHB smatra kako Republika Hrvatska mora odmah odustati od politike bezuvjetne potpore Srbiji na njezinu putu prema članstvu u Europskoj uniji.
Nove bi navedene deklaracije Hrvatskoga sabora pridonijele normalizaciji odnosa i u državi i u društvu i na jugoistoku Europe. Dosadašnje na divlje provođene „normalizacije“ obnavljaju „normalizaciju“ malignih odnosa kakvi su vladali u dvonarodnoj Socijalističkoj Republici Hrvatskoj. Hrvatski sabor mora se i godine 2020. oduprijeti socijalističkoj, projugoslavenskoj i svakoj drugoj neprirodnoj normalizaciji, kao što se Deklaracijom o Domovinskome ratu odupro godine 2000. Danas je situacija jednako dramatična kao i onda kad se putem Međunarodnoga kaznenoga suda u Den Haagu pokušavalo provesti nenormalnu „normalizaciju“ putem procesa izjednačavanja krivnje hrvatske žrtve i srbijanskog agresora, ili čak utvrđivanjem samo hrvatske (tobožnje) krivnje za sve što se događalo od 1990. do 1995. godine.
Pokret za hrvatsku budućnost
Poticajna skupina
Priopćaj br. 37
U Zagrebu, 3. kolovoza 2020.