Dubrovnik početkom ožujka
Nema koronavirusa u Gradu, ali su Lazareti spremni, obnovljeni su ne tako davno i svjedoče o vremenima kada su pametni Dubrovčani imali prvi, valjda, karantenu iz koje nisu puštali u grad putnike dok nije bilo sigurno da nemaju kugu ili drugu koju zanimljivu bolest.
Vrijeme svakojako, u Dubrovniku svršetkom prošloga tjedna kiša, olujni vjetar, udara more po mirima upravo agresivno, sklanjaju se debeljuškaste dubrovačke mačke s ulica i golubovi traže utočišta. No kada se stiša kiša i proviri sunce, izađu mačke, crne, bijele, crno-bijele i narančaste, guguću tusti golubovi, a izviru odnekud i turisti iz dalekih krajeva svijeta, malo tko od njih nosi masku preko lica, od domaćih nitko. Nema koronavirusa u Gradu, ali su Lazareti spremni, obnovljeni su ne tako davno i svjedoče o vremenima kada su pametni Dubrovčani imali prvi, valjda, karantenu iz koje nisu puštali u grad putnike dok nije bilo sigurno da nemaju kugu ili drugu koju zanimljivu bolest.
Dubrovnik izvan sezone. Nije sve pusto, ali hoteli uglavnom zjape prazni, otkazano mnogo toga. U hotelu s pet zvjezdica kamo me vode na kavu, velika kava s mlijekom i uz nju razne đakonije, stoji dvadeset i pet kuna. (Za usporedbu: u novoj zagrebačkoj zračnoj luci mala kava u plastičnoj čašici košta dvadeset kuna. Deru putnike gdje stignu, parkiranje naplaćuju u zlatu, a putokazi u aerodromskoj zgradi tako su mudro smišljeni da prolazite kroz bezbroj hodnika i na kraju se izgubite. To jest ja sam se izgubio pa otišao na međunarodni odlet, gdje me je mlađahni hladni lik podučio da je Dubrovnik u Hrvatskoj.)
Navodno skupi Dubrovnik početkom ožujka vrlo je umjeren, nema doduše Ljetnih igara, ali ima predstava u kazalištu “Marin Držić” koje je u kratko vrijeme oživio novi ravnatelj, redatelj Paolo Tišljarić, u Galeriji izložba Đure Sedera, u stalnom postavu Meštrovića koliko hoćete, ali i Bukovca. Vlaho Bukovac je i na stropu kazališne dvorane koja ima sjajnu akustiku, i inače je to jedno od najljepših kazališta u Hrvatskoj, a meni posebno drago jer sam na njegovoj pozornici održao možda najbolji politički govor bez papira one godine početkom stoljeća kada smo s juga Dalmacije krenuli rušiti račanovce koji su u kratko vrijeme nasilničkim ponašanjem uspjeli okrenuti protiv sebe hrvatsku javnost, dubrovačku posebno. (A kada smo došli do Splita, već je bilo jasno da ćemo crvene pomesti za godinu, najviše dvije. Tako se dogodilo.)
Sjećam se uglednih Dubrovčana u publici, mnogi od njih više nisu među živima, gledam po Gradskoj kavani i ne vidim poznato lice, nema na Gundulićevoj poljani ni Đele Jusića, samo nemirne cure s Tajlanda ili tko zna odakle, govori se uglavnom loš engleski u kolijevci hrvatske književnosti, a Gundulić leži pod kamenom u franjevaca čija crkva blista, za razliku od isusovačke gore nad stubama koja djeluje zapušteno i mračno. Vlažan atrij u Sponzi, uvijek odlazim u neveliku odaju koja čuva uspomene na poginule branitelje Dubrovnika, tu su njihove fotografije s imenima, djeca još, fotografije Straduna i znamenitosti razorenih oružjima banditske armije i kokošara. Malo iznad sv. Vlaha preživjeli branitelji imaju omanji lokal, igraju pikado i dosađuju se, čekaju da mine kiša. Oni ne znaju, ma nitko više u Dubrovniku ne zna, da sam bio u Gradu u najgorim njegovim trenutcima u povijesti, ali koga to još zanima. I to je već (osim za mene) daleka povijest.
Nema više Božidara Alića
Nakon prve, sramotne osude hrvatskih generala, organizirali smo prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića. Tko je od glumaca ondje bio i govorio stihove? Božidar Alić, naravno. Vajni političari sakrili se u mišje rupe. Jest. A kada su Gotovina i Markač oslobođeni, eto svih njih na pozornicama i u vijestima na televizijama. Neka se zna, i neka se pamti.
Nema više ni Bože Alića, na čiji se ispraćaj spremam dok ovo pišem i već unaprijed znam tko će od glumaca i glumica doći, svijetom kazališta i filma zavladali su oni koji se boje da ondje budu viđeni, da se ne “kompromitiraju”, a tako su maleni na sceni i u kadru da ih je teško i zapaziti. No jedno znaju: Alić je bio suspektna osoba izvan teatra, bio je “desničar”, pa ako se sada ipak govori o njemu kao o velikom glumcu, što je bez sumnje bio, nije dobro ispratiti ga na onaj svijet jer će vas netko snimiti na sprovodu i ta će vam slika naškoditi karijeri. Ako ste student Akademije dramskih, možete nagrabusiti.
Kazališne se predstave u pravilu ne snimaju, osim informativno, za arhiv, ponekad čak ni to, ostaje pokoja fotografija, programska knjižica, recenzija, kritika i usmena predaja. U ovom slučaju, sva sreća, i film Jakova Sedlara “U agoniji” koji je bio prikazan na trećem programu HTV-a (zašto na trećem?) s Božidarom Alićem u ulozi Lenbacha. Tih trideset minuta do Lenbachova samoubojstva antologijskih je pola sata doista vrhunske glume preminulog velikana. Moramo biti zahvalni što je film snimljen i ostaje za vječnost, koliko god ona trajala. Alić u punoj zrelosti, u neponovljivom zamahu iznimne nadarenosti.
Izvan teatra? Težak čovjek, jest, kao i u kazalištu. Težak po sebi, ali i kao onaj koji duboko osjeća narod i suosjeća s njim. Buni se protiv nepravde, protiv kolebljivaca, protiv klateži, protiv nametnutih floskula koje hrvatski narod i nakon svega što se dogodilo drže u podređenom položaju, kao da nema vlastitu državu. Da podsjetim: nakon prve, sramotne osude hrvatskih generala, organizirali smo prosvjedni skup na Trgu bana Jelačića. Tko je od glumaca ondje bio i govorio stihove? Božidar Alić, naravno. Vajni političari sakrili se u mišje rupe. Jest. A kada su Gotovina i Markač oslobođeni, eto svih njih na pozornicama i u vijestima na televizijama. Neka se zna, i neka se pamti.
A kako će velik ispraćaj biti, ne znam, pišem prije pogreba, kako rekoh. Ono što znam jest da je zadnji veliki sprovod ulicama Zagreba, od HNK do Mirogoja, bio onaj Dubravka Dujšina netom poslije Drugoga svjetskog rata. I on je bio velik, nema sumnje, a srećom je bio na lijevoj strani pa su nove vlasti dopustile tako svečan ispraćaj. Na lijevoj, da. Ali nije doživio da vidi u što će se prometnuti oni koje je tako rado dočekao.
Suverenisti imaju jasniji i točniji program od onoga koji je izložilo desno krilo HDZ-a
Ljudi su osjetili da ih se vodi gdje ne žele, i ne samo u Carigrad ili Marakeš, nego i u koalicije gdje postaju taoci sumnjivih tipova i agenata stranih država. A postoji još izvan hadezea cijeli jedan politički svijet koji je, premda za sada (sve manje) razmrvljen, postoji masivni desni spektar koji ima iste težnje i osjećaje kao i tzv. desno krilo HDZ-a pa su simbioze moguće i za parlamentarne izbore izgledne, ako suradnja bude temeljena na zdravim, poštenim ugovorima.
Vrlo je živahno na političkoj sceni. Imam dojam da su unutarstranački izbori u HDZ-u (ne)očekivano uzburkali već prilično ustajalu vodu močvarnih nomenklatura i lažne stabilnosti. Samo još čekam da netko izjavi kako nema panike, jer tada obično izbije panika. U biti, glede hadezeja, događa se što se moralo dogoditi. Ne može, naime, vođa stranke nametnuti jednoj tako (već) staroj i sebesvjesnoj stranci svoj vlastiti svjetonazor koji je u priličnoj koliziji sa svime što ona nosi sa sobom iz vremena kada se pojavila i učinila što je obećala, ne može se njoj sada reći: to si obavila što je trebalo, ali su nastala druga vremena kojima se treba prilagoditi pa makar ti izgubila dušu. Ne ide to tako, ljudi su osjetili da ih se vodi gdje ne žele, i ne samo u Carigrad ili Marakeš, nego i u koalicije gdje postaju taoci sumnjivih tipova i agenata stranih država. A postoji još izvan hadezea cijeli jedan politički svijet koji je, premda za sada (sve manje) razmrvljen, postoji masivni desni spektar koji ima iste težnje i osjećaje kao i tzv. desno krilo HDZ-a pa su simbioze moguće i za parlamentarne izbore izgledne, ako suradnja bude temeljena na zdravim, poštenim ugovorima. Ako ostane kako jest, ne će biti dobro.
“Alternativci”, kako ih ironično naziva Plenković, moraju u finišu utakmice istaknuti znatno snažnije točke u svom programu, točke koje u ovom trenutku nisu vidljive, a trebaju biti, ili ih nema. Nije to samo Stambolska, tu su mnoga goruća bioetička pitanja i antropološke vratolomije, tu su bolna pitanja suverenosti (gospodarski pojas), pitanja novih saveza unutar Europske unije (Tri mora) u svrhu sprječavanja neokolonijalizma u režiji zapada, odnos prema stranim bankama koje u nas peru novac, upitno uvođenje eura (o čemu ipak govore), odnos prema nezasitnim manjinama, odnosno onim manjinama koje se služe ucjenama, predaja (ili ne) hrvatskoga školskog sustava u ruke diletanata i naklonosti onim pojavama u kulturi koje su hrvatskoj kulturi tuđe.
Pokret koji nastaje, a nazivaju se suverenistima, ima jasniji i točniji program od onoga koji je izložilo desno krilo HDZ-a, te bi na približavanju trebalo još raditi. I svakako ne popuštati tendencijama da se sve što nije u skladu sa sadašnjom službenom politikom proglašava radikalnim desničarenjem, jer to jednostavno nije istina. Riječ je o prirodnom i ponosnom razumijevanju statusa vlastite države hrvatskoga naroda, slobode koja se ne prodaje za sva srebra i zlata.
I ne posve na kraju, nesklonost da se Hrvatska posve i zauvijek riješi ostataka komunizma i komunista, zlokobna nesklonost koja se opire i europskim rezolucijama a baca u očaj potomke stradalih u bestijalnim obračunima nakon Drugog svjetskog rata. Ne može Hrvatska ostati zadnja zemlja u Europskoj uniji, odnosno u Europi općenito, koja i nadalje tiho ili glasno glorificira komunistički totalitarizam u medijima i ne samo u medijima, glorificira zločine i zločince, to više što je taj sustav od početka povezan s neprirodnom državnom zajednicom koja je bila i ostala proširena Srbija s čizmom na hrvatskom biću. Zato pokret koji nastaje, a nazivaju se suverenistima, ima jasniji i točniji program od onoga koji je izložilo desno krilo HDZ-a, te bi na približavanju trebalo još raditi. I svakako ne popuštati tendencijama da se sve što nije u skladu sa sadašnjom službenom politikom proglašava radikalnim desničarenjem, jer to jednostavno nije istina. Riječ je o prirodnom i ponosnom razumijevanju statusa vlastite države hrvatskoga naroda, slobode koja se ne prodaje za sva srebra i zlata ( s tim da do nas dolaze mrvice bakra). Kad sam već spomenuo bakar: mi smo ipak uspjeli prijeći iz političkoga kamenog doba u bakreno doba, ali tu smo stali i ne mičemo se.
Da se vratim samo na trenutak HDZ-u, budući je u središtu pozornosti barem u ovom trenutku: postoji sindrom discipliniranog člana, sindrom koji je bio dobrodošao u vrijeme ratnih nevolja i čak zahtijevao veću ili manju odanost vođi kako razuzdanost i mnogoglasje ne bi postali štetnima u ostvarenju cilja. Ta disciplina ostala je, očito, u glavama mnogih i kada više nije bila potrebna. (U svoju obranu moram reći da nikada nisam bio discipliniran, pa ni onda.)
Dan žena
Kao licemjerni relikt iz olovnoga komunističkog doba, dan (i noć) kada je seksualno uznemiravano pa i silovano više žena nego inače, naliveni vinom i rakijom direktori, poslovođe i partijski komesari uručivali su ruže i usput koristili priliku da zažvale i opipaju mlađu žensku radnu snagu.
Za razliku od Dana muškaraca koji traje beskrajno, Dan žena je jedanput u godini i to (u Hrvatskoj svakako) kao licemjerni relikt iz olovnoga komunističkog doba, dan (i noć) kada je seksualno uznemiravano pa i silovano više žena nego inače, naliveni vinom i rakijom direktori, poslovođe i partijski komesari uručivali su ruže i usput koristili priliku da zažvale i opipaju mlađu žensku radnu snagu. Osmomartovski fosili i nadalje se drže tradicije, s tim da je Bernardić imao nezgodan uvod pa u predvečerje Dana neizravno nazvao drugarice iz SDP-a ali i gospođe uopće – glupačama. Sutradan je na trgu dijelio ruže gospođama, a one ih uzimale i smješkale se. Eto koliko traje ljudsko sjećanje. Sigurno ne do parlamentarnih izbora.