Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države. Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima. Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama.
Umjesto snježnih pahuljica u zraku su lebdeće čestice kao prinos globalnoj nečistoći koja će nas stajati glave. Planet je toliko prljav da su i oni koji su ga zaprljali shvatili da će vrag i njih odnijeti ako se tako nastavi, a ne samo neprofitnu sirotinju. Čak je i u posvećenom Davosu, gdje bi takva tema još prije koju godinu bila bogohulna, zelena politika dobila profitne pristalice, pod budnim okom ekološke Ivane Orleanske, to jest maloljetne Grete Thunberg. Europa je pristala na zelene planove, ali ostali gadni zagađivači gledaju kako bi se sklonili od te opasnosti po njihov zmazani razvoj. Trump je odigrao dijagonalu sa sadnjom milijardu stabala, koja će teško popiti sve što lebdi zrakom, ali nešto je morao reći da se ne bi moglo reći da ništa o toj temi nije kazao.
Hrvatska još dobro stoji i u tom smislu, a ne samo u rukometu, ljudi ne hodaju unaokolo s maskama osim onih u sukobu interesa, no uskoro će fašnik pa će biti maškarada posebno u Samoboru, gdje će Krešo predati ključeve grada, a usput i HSS-a. Oči javnosti uprte su, međutim, u HDZ koji je dobio datum za unutarstranačke izbore, a dobio je i trijumvirat Kovač-Stier-Penava izlaskom iz šutnje u znakovitom prostoru Društva hrvatskih književnika. Ako tijumviri trijumfiraju bit će to čudo veliko, a možda i neveliko jer jedan čovjek jedan glas pruža beskrajne mogućnosti.
Za sada znamo samo da uglednici oko Plenkovića daju velikom vođi i učitelju potporu pred kamerama, što je logično, no kako god nekomu zvuči ipak smo u demokraciji napredovali pa nema masovnih slanja brzojava potpore kao u nekim prošlim vremenima. Osim toga slanje brzojava je postalo papreno skupo. Trijumviri žele, kažu, vratiti se Tuđmanu, što je lijepo, onom Tuđmanu iz vremenu kada suverenizam nije bio suspektan, što reče jedan pametni sugovornik u televizijskoj seriji o Franji.
Inače je ta serija dobro započela, koliko sam vidio, za sada joj nema prigovora, izbjegla je zamke sličnih uradaka. Glede suverenizma u današnjem trenutku hrvatske politike: nije samo suspektan nego i krajnje odiozan antisuverenistima koji su stvorili mali provincijalni kult, duboko suprotan ideji moderne hrvatske države. Kult koji negira hrvatsku državu. Ako se tim smušenjacima ne stane na put, a krajnje je vrijeme, naći ćemo se svi skupa u Ujedinjenom europskom kraljevstvu (bez sadašnjeg Ujedinjenog, to jest razjedinjenog otočnog kraljevstva). Tada će biti kasno, a suverenisti postati separatisti i stavljeni izvan zakona, baš kao u olovnim jugoslavenskim i komunističkim vremenima. Paradoksalno, nova naddržava mogla bi dobiti suverena koji će ognjem i mačem trijebiti suvereniste posebno u omanjim zemljama. Taj ne će govoriti da Hrvatska može opet postati samostalnom kada Sava poteče uzvodno, nego, recimo, kada Rajna poteče uzvodno.
Većina preduvjeta da se dogodi takav scenarij već je ispunjena. Pipcima kolonijalnih profitera Hrvatska je vidljivo obgrljena, njezina su dobra u stranim multirukama, njezine novčane žile sužene trombima bankarskih korporacija talijanskih, austrijskih, njemačkih, ruskih i inih, zelenaških ustanova koje na očigled države i Hrvatske narodne banke varaju građane, na krupno i na sitno. Zadnji primjer kada je jedna banka (na rajfung se je sela.) neoprezno objavila „natječaj“ za nelegimitimo lobiranje, to jest pritisak prema hrvatskom pravosuđu, a sebi u korist, drznula se štoviše otvoreno reći da će svim načinima utjecati na Ustavni sud RH kako ne bi morala obeštetiti prevarene hrvatske građane – taj je primjer samo vrh sante leda koja plovi hrvatskim morem, već smrznutim od tolike bezobraštine. A otvara se i pitanje je li prema “nižim sudovima” u tajnosti već nešto u tom smislu poduzimano. Ako nije, zašto sve to tako drugo traje, zašto se ljude baca u očaj ovrha i siromaštine, tereta kredita koji su trebali biti znatno manje kamatareni, i na kraju koliko to utječe, a utječe, na iseljavanje iz Hrvatske (uz sve druge nepodopštine.) Odlaze Hrvati uglavnom u one zemlje odakle su u Hrvatsku došle banke koje su Hrvate iskamatarile.
Papin nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.
S velikom zebnjom pratim kako i Crkva u Hrvata postaje nesamostalnom. Premda je neodvojiv dio univerzalne Katoličke crkve, odana Rimu i u najtežim trenutcima kada ju je zločinac nastojao odvojiti od Svete Stolice, Crkva u Hrvata uvijek je nastojala i uspijevala pronaći i svoj, originalni hrvatski put (da spomenem samo glagoljicu i bogoslužje na hrvatskom jeziku stoljećima prije ostalih koji su službu Božju na svom narodnom jeziku čekali do u duboko 20. stoljeće), pa ju zato tako i zovemo, kolokvijalno, takoreći, – Crkvom u Hrvata. Sada , početkom ove godine posebno, iz Rima ju se upućuje na naoko ekumenski put koji u svojoj biti hrvatskoj Crkvi nije stran, ali ima već toliko loših iskustava da joj postaje zazornim. Papa Franjo za to ne zna ili ne želi znati, njegov nuncij ili danuncij gura hrvatsko svećenstvo (kao i onaj protiv kojega su se biskupi bili pobunili) i upriličuje susrete velikodostojnika različitih konfesija, s jedinom namjerom da preko Hrvatske dopre do pravoslavlja, kao što je činio i čini u pitanju Stepinca. Za svetosavlje se u Argentini nije čulo ni u vrijeme hunte. Dočim, ni u Rimu se nije čulo da pravoslavlje ima puno većih problema unutar sebe, pa mu nije potrebno još i katoličko upletanje koje ionako nema nikakve šanse. Svakako ne preko leđa Hrvatske.
S tim u svezi: nije to prvi put da Hrvatska treba poslužiti kao lađa. Slično je postupao, u drugim okolnostima, onaj za Hrvatsku i njezinu samostalnost znameniti papa Ivan VIII. koji je blagoslovio kneza Branimira, njegovu zemlju i narod . Nije se radilo o SPC-u kojega tada nije bilo niti je moglo biti, nego o Bugarskoj koja se nećkala između carigradskog i rimskog patrijarha, pa je papa slao svoga legata preko Hrvatske koja je s Bugarskom graničila, a taj je vjerojatno u susretu s bugarskim carem Mihajlom uzdizao Hrvatsku kao primjer koji bi trebalo slijediti. Nije uspjelo, papa je doskora ionako ubijen, a Bugarska se prividno približila Bosporu, u stvari postigla crkvenu samostalnost.
No, pustimo povijest, ali ostanimo u vjerskom polju i ponešto kulturi a posebno filmu. Da hrvatski film naših dana (iznimaka je malo) može biti produciran samo ako je svjetonazorno ulijevo i nazorima hrvatskoga puka oštro suprotstavljen- poznato je. Da se samo takav financira iz proračuna – poznato je. Ostali projekti se cenzuriraju putem sličnonazornih visokih povjerenika u koje država ima povjerenje. Tako imamo što imamo. A što ova tema ima s vjerom? Naime, režim je zapazio da mu više od kojekakvih političkih pustolova, znatnije može naškoditi pokret mladih katolika, mladeži koje se okuplja u vrlo velikom broju, ne buči, ne halabuči, ali je ustrajna i masovna a to je opasno. Mogla bi u nekom trenutku liberalnoblesavu Hrvatsku zaraziti koronavirusom ne toliko vjerskim koliko sekularnim u pitanjima temeljnih vrijednosti, općeljudskih takoreći. Država na tu mladež ne može poslati interventnu policiju, ali može poslati – film. Tako je u brzini učinjen film “Glas” (ili tako nešto) Ognjena Sviličića. Ne znam puno o njemu, nisam gledao, ali sam vidio najavu koju nacionalna televizija usrdno vrti, riječ je očito o ljetnom kampu opisane mladeži, kojoj se ondje valjda pere mozak, a izabran je kadar u kojem Isus ostaje bez glave. Sudeći po kritikama, film je slab, ali neka se nađe.
Irska, ljubavi moja
Donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.
Dok ovo pišem donosi mi poštar novi zbornik Hrvatske matice iseljenika, kao i uvijek vrlo dobro uređivan, u njemu i opsežno kuturnoantropološko istraživanje života visokoobrazovanih Hrvata u Irskoj. Po hrvatskim podatcima ima ih oko sedam tisuća, po irskim dvadeset i pet tisuća, a potonji su vjerojatno točni. Istraživanje je provedeno više no profesionalno, s velikim brojem izravnih razgovora. Visokoobrazovani Hrvati rade više-manje u prodavaonicama burgera, osim ako nemaju veliku sreću. Bolje prolaze informatičari, valjda i liječnici, a od struka automehaničari koji odmah dobivaju posao jer su irski nikakvi.
Kazivači prate što se događa u Hrvatskoj, a ono što saznaju uvjerava ih da trebaju ostati u Irskoj. Tako djevojka Ana veli: “Pratim vijesti iz Hrvatske na Internetu i samo me nasekiraju bez veze…”. Mladić po imenu Neven: “Pratim vijesti, podosta selektivno jer je užasno teško gledati sulude stvari koje se događaju kod kuće.” Laura: “Vijesti su nam bile za nasmijat se, gle ovog, gle onog, tužno, a nama je bilo smiješno.”“ Mladi par slično govori za vijesti iz Hrvatske: “Motivacija za ostat u Irskoj.” Pa iako u Dublinu trideset puta na dan padne kiša, makar s fakultetskom diplomom peku hamburgere, kažu da im je dobro. Imaju posla, druže se međusobno, ali i s Ircima i useljenicima iz drugih zemalja. A Hrvatska?
No da, rukometaši su nam odlični, i nogometaši, pa i vaterpolisti, i tenisači. Oni najbolji su također u inozemstvu, ali kada se svi vrate i igraju kao reprezentacija Hrvatske, onda su nenadmašni. U športu smo na vrhu ili pri vrhu svijeta. Gledam izvješće HTV-a Saboru, u kratkom prilogu Dnevnika. Izvješće za 2018., kao i obično sa zgodnim odmakom. U prilogu se hvale samo i jedino športskim poljem: da su pratili svjetsko nogometno prvenstvo (ali da nisu prenosili utakmice, to je prešućeno), da su prenosili doček u Zagrebu. Nego što su trebali, prešutjeti taj veličanstveni doček Neopisivih, to jest Vatrenih. (U isto vrijeme, ovih dana, i rukometnu reprezentaciju ne prenosi HTV nego komercijalna televizija. Navodno će biti bolje ubuduće, HTV se trudi.)
Josip Prudeus
U Samoboru je umro Josip Prudeus…Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev “najhrvatskiji grad”, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.
U Samoboru je umro Josip Prudeus, književnik, učitelj mnogih naraštaja u samoborskim školama, dobitnik nagrade “Ivan Filipović”, autor tekstova po kojima su skladali pjesme Pero Gotovac, Arsen Dedić i još mnogi, haiku pjesnik, scenarist i suradnik mnogih časopisa za djecu. Bio je Joža i autor imena pod kojim je poznata hrvatska nogometna reprezentacija, Vatreni, često mi se tužio da njegovo autorstvo nije službeno priznato.
U mladosti živio u Slavoniji, kao matičar došao pod udar nakon sloma Proljeća, a zatim se preselio u rodni Samobor i ondje postao nakon mnogih godina raznovrsnih književnih i prosvjetnih pothvata svojevrsnom legendom. Blizak Crkvi, dobio je povelju pape Benedikta. Zadnjih je godina doživio dvije obiteljske tragedije, umrli su mu sin i kći, viđao sam ga kako luta izgubljen samoborskim ulicama.
Bili smo zajedno ne tako davno u jednoj od omanjih političkih akcija bez ikakve šanse jer se Samobor, Matošev “najhrvatskiji grad”, prometnuo u leno ultracrvenih baruna, kao što je poznato, a Joži se zatvarala vrata, što je u poznim godinama teško podnosio, vjerojatno se osjećao kao nakon propasti Hrvatskoga proljeća, nesretan što se sve zbiva u samostalnoj hrvatskoj državi koju je s toliko oduševljenja bio dočekao.
Fakultet hrvatskih studija
Sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju “dopusnicu” premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.
Čitam na portalu pismo uglednog povjesničara, iseljenika dr. Ante Čuvala. Piše on Plenkoviću jer je ministrici Divjak uzaludno pisati. Piše o Fakultetu hrvatskih studija koji je od prvih dana rađanja Hrvatskih studija na meti jugoljevičara, a kada je otvorio studij za demografiju i iseljeništvo promptno je ta novost proglašena ustaškim studijem. Elem, sada kada su Hrvatski studiji napokon dobili status fakulteta, ministrica je odlučila držati u ladici svoju “dopusnicu” premda ima na stolu preporuku Agencije za znanost i obrazovanje, a Fakultet je već upisan u sudski registar. No, hajdmo, misli gospođa, još malo opstruirati, ne ćemo se autonomije Sveučilišta držati kao pijan plota.
Dr. Čuvalo bio je predsjednik Udruge za hrvatske studije u Americi, i dopredsjednik Hrvatske akademije Amerike u vrijeme kada je Hrvatska morala šutjeti zalivena u olovo, pa ga sada rečeni odnos prema Fakultetu hrvatskih studija u Hrvatskoj podsjeća na minula vremena, koja očito nisu preminula. Piše Plenkoviću i predsjednik Australsko-hrvatskog kongresa S. Asić, kaže da je opstanak i razvoj takve institucije kao što je Fakultet hrvatskih studija od kardinalne važnosti (i) za iseljeništvo.
Ima li u svemu prste (osim sindikata koji muti vodu) i Filozofski fakultet, ne znam. Slutim, jer se na taj fakultet upisuje manje studenata nego prije, a na Fakultet hrvatskih studija sve više. Pa bi se i glas studenata trebao jače čuti. To više što od studenata nismo doživjeli krupnije prosvjede još od vremena Hrvatskog proljeća.