Aut Pupovac, aut nihil


Potpuno izbezumljena, bez putokaza i nekog suvremenog Starčevića ili Tuđmana, Hrvatska pada u ponor iz kojega će se teško izvući, rasprodana Hrvatska bez lisnice i bez dovoljno pušaka, prepuštena divljanju stranih bankara i uvoznika trećerazredne robe, bez svojih Ina i Pliva i imunoloških zavoda, ostaje napokon i bez – zemlje. Ogromne površine obradivoga tla već su u rukama stranaca, Srbijanaca…

Autor: Hrvoje Hitrec

Vrijeme u prošlom tjednu ružno, turobno i hladno. U saborskoj je proceduri prijedlog zakona o novom kalendaru – jesenski mjeseci idu ovim redom: listopad, studeni, travanj, svibanj, prosinac. No dobro, barem dio svibnja, nastavak valjda u klasičnom rasporedu, toplo s ponekim iznenađenjem. Voćke je pomeo travanjski mraz, ljudi su početkom svibnja htjeli barem posaditi ili posijati povrće, ali gdje će, u blato? Barem je tako u prigorskom kraju. Sve kasni, obiteljski OPG-ovi ozbiljno zabrinuti, ali ništa ne može uništiti naše ljude – izmislili su političke obiteljske OPG-ove pa se na listama za lokalne izbore pojavljuju i mama i tata i sin i kći, s nekoliko susjeda. Ako ne uspiju na izborima, bit će posla za socijalne radnike glede obiteljskoga nasilja, po uzoru na veće stranke koje se nakon poraza unutar sebe posvađaju, neke i raskole, razmrve, gubitnici panično traže gdje bi se uhljebili, makar i u pobjedničkoj partiji. Ta riječ, partija, omaknula mi se, nisam mislio na jedinu još živu partiju SDP koja gaca bespućima i polako se razilazi kao oblaci dok ovo pišem, nego na novu koja će ju zamijeniti, a pokriva se zelenom plahtom da zamaže oči publici. Zagrepčani, još u šoku od potresa te usputne pandemije, nisu pratili što im se sprema, a kada shvate bit će kasno. U drugim gradovima i posebno županijama desni centar stoji dobro, do njih još nije stigao glas da je desni odlepršao u neodredljivom smjeru, jer je ponegdje prometna infrastruktura loša, a kako ide s poštom, i to znamo. Članovima onoga starog pokreta koji je današnjih dana postao PHDZ s jedinom stalnom i neuništivom politikom koalicije s manjinama (čitaj Pupovac), pomalo se stežu čeljusti i stiže mrmor iz dubina njihova hrvatskog bića, što je u Slavoniji artikulirao Anušić, do sada odan velikom vođi, da on, naime, s “ovakvim SDSS-om ne bi”. Reakcija vođe bila je nervozna, ne diraj u moje krugove, reče on, to je moja politika, a ne bilo čija, a kad ja nešto kažem onda je to sveto pismo za svakoga člana stranke. Aut Pupovac, aut nihil. Tko me ne će slijediti neka ide. Kako će sve završiti, nije teško prognozirati. Ako Plenković bude i dalje tako strastveno i nervozno inzistirao na Pupovcu, moglo bi doći do situacije Oba su pala.

Ona stara TV Zagreb još živi i kraljuje, partijska se linija nastavlja, a predstavnik zaposlenika u Programskom vijeću je – Alfier. Da, onaj Alfier, alfa i omega u vrijeme (drugoga) povratka komunista na vlast, čija je pojava na ekranima neodoljivo podsjećala na vrijeme inkvizicije sedamdesetih godina prošloga stoljeća.

Turobna vremena, velim, da nema stand up Milanovića, bilo bi i gore. Čovjek iz dana u dan nadmašuje samoga sebe, ali ga treba uputiti da ne spominje Milana Stojadinovića i slične likove, jer to mladi ljudi ne razumiju, ima na raspolaganju razne vučiće i vuline iz ovoga doba. I da ne napada novinare, koji su mu do sada bili vjerna publika i svakodnevno prenosili njegova nadahnuta očitanja o raznim fenomenima današnjice, radosno ga čekali gdje god bio jer su znali da slijedi nova poslastica, obično u životinjskom obliku. Zoološki festival. Sada, kada se izravno obrušio na reportere, a ne na kastu koja kreira duh HTV-a, učinio je prvorazredan gaf i nanio nepravdu onima koji satima stoje na suncu, kiši i snijegu, u tenisicama, a ne u štiklama. Što su terenci Bogu skrivili da se gospodin predsjednik na njih izderava? U ovom sam slučaju na strani novinara, pa i ja sam bio novinar, a i sada sam, doduše kolumnist, što je ipak elegantniji posao, bez obzira na nula kuna po tekstu. Kada je riječ o HRT-u kao instituciji i kreatorima njegove politike, tu je Milanović već malo bliže istini, a bio bi vjerodostojan da u vrijeme vlasti (premijerske) njegovi tadanji drugovi nisu držali šapu na HRT-u, kao i svaka druga vlast, a voditelji središnjega Dnevnika vrijeđali osjećaje hrvatskoga naroda.

S nekim bi se segmentima sadanje uređivačke politike predsjednik i danas složio, recimo kada nas raspjevana voditeljica obavijesti da su habulinci obilježili “dan oslobođenja Zagreba”. Kao da se u međuvremenu ništa nije dogodilo, ona stara TV Zagreb još živi i kraljuje, partijska se linija nastavlja, a predstavnik zaposlenika u Programskom vijeću je – Alfier. Da, onaj Alfier, alfa i omega u vrijeme (drugoga) povratka komunista na vlast, čija je pojava na ekranima neodoljivo podsjećala na vrijeme inkvizicije sedamdesetih godina prošloga stoljeća. I pojava i rječnik. Pa ako je on sada “predstavnik zaposlenika”, stvari su zabrinjavajuće.

Glede “oslobađanja Zagreba” već je pomalo i dosadno objašnjavati mlađim ljudima što se događalo i kako se Zagrepčane oslobađalo imutka i života.

Glede “oslobađanja Zagreba” već je pomalo i dosadno objašnjavati mlađim ljudima što se događalo i kako se Zagrepčane oslobađalo imutka i života. Kada sam ja bio dječak, u zagrebačkim se obiteljima govorilo o preokretu, ne o oslobađanju, naravno. Ta riječ, preokret, bila je sjajna, neutralna dovoljno da se ne izgubi glava, ali da je izazivala sumnjičavost “pobjednika”, jest, i ona bijaše opasna po zdravlje.

Ruku na srce, današnja državna vlast više ne slavi to doba (i datum) trijumfalno javno (privatno vjerojatno), ima na umu birače kojima je nožem prepiljeno obiteljsko stablo pa se “obilježavanje” prepušta kraljicama i kraljevima od Sabe, a dan poslije slavi se Europa koja je pobijedila fašizam i nacizam. Je li? Recimo Njemačka, Austrija, Francuska, Italija itd. te ostale vazalne zemlje nacističkoga poretka sve do Skandinavije, države koje su zatim sladostrasno prepustile srednju i istočnu Europu crvenoj kugi, a one postale demokratske. U Hrvatskoj je postojao ipak kakav-takav pokret otpora koji je brzo ugušen od strane jugoslavenskih komunista kojima je na umu bila jedino komunistička revolucija po Staljinovim uputama i oživljavanje Jugoslavije. Dok su hrvatski otporaši shvatili, bilo je kasno. Ako bi se pobunili, i njih je čekao metak. Ili nož. Ako su preživjeli, lupali su se po glavi što su nasjeli na titoističku propagandu i sudjelovali u stvaranju “nove” Jugoslavije sa starom velikosrpskom nadmoći, što su ginuli za ideje suprotne onima koje su ih natjerale u šumu. I nakon svršetka rata, ustrašeni, pratili genocid koji je jugoslavenska vojska počinila nad hrvatskim narodom, a ako su postavljali suvišna pitanja, i oni bi zaglavili. Neki su doživjeli i novi genocid devedesetih godina, doduše nepriznat od iste one opisane Europe i međunarodnih sudova koji su se iživljavali nad zapovjednicma Hrvatske vojske, Gotovinom, Markačem i ostalima, posebno nad hercegbosanskim vojnim i civilnim vođama koji i sada trunu u zatvorima.

Oni u Hrvatskoj koji su u ratu bili u svakodnevnom kontaktu (slučaj Šreter) sa srpskim teroristima, prenosili informacije i ohrabrivali četnike, sada nisu u tamnici nego u vlasti RH, jer bez njih kancelar ne može vladati, a i stranku je uvjerio da bez njih jednostavno ne može i ne će, pa ne će valjda koalirati s hrvatskim strankama, zaboga, pa gdje vi živite.

Oni u Hrvatskoj koji su u ratu bili u svakodnevnom kontaktu (slučaj Šreter) sa srpskim teroristima, prenosili informacije i ohrabrivali četnike, sada nisu u tamnici nego u vlasti RH, jer bez njih kancelar ne može vladati, a i stranku je uvjerio da bez njih jednostavno ne može i ne će, pa ne će valjda koalirati s hrvatskim strankama, zaboga, pa gdje vi živite. U Hrvatskoj, da. Zemlji čudnovatoj, s tolikim utezima da ne može skočiti ni do prizemlja čak ni prizemne političke, nacionalne logike. Potpuno izbezumljena, bez putokaza i nekog suvremenog Starčevića ili Tuđmana, Hrvatska pada u ponor iz kojega će se teško izvući, rasprodana Hrvatska bez lisnice i bez dovoljno pušaka, prepuštena divljanju stranih bankara i uvoznika trećerazredne robe, bez svojih Ina i Pliva i imunoloških zavoda, ostaje napokon i bez – zemlje. Ogromne površine obradivoga tla već su u rukama stranaca, Srbijanaca (srbijanski kralj mesa kojemu još samo fali salata) i drugih, a tisak bojažljivo podsjeća da za dvije godine dolaze novi, legalni kupci hrvatske zemlje iz EU kojima će siromašni Slavonci (posebno) prodati što imaju i iseliti se, kao u doba kada su im mađarske putničke kompanije kupovale karte za Ameriku i slične turističke destinacije. Novi će feudalci vladati Slavonijom, kao u vrijeme – spuštamo se kronološki – kada su nakon odlaska Turaka velike komade zemlje dobivale caru poćudne germanske obitelji, ne hrvatske, budući da su hrvatske plemićke obitelji iz predturskoga doba uglavnom (ili posve) u međuvremenu izumrle.

Kako su se gradili mostovi


Ljudski most, simbol je kobi slavonskoga čovjeka: u osamnaestom stoljeću Šokci – vojnici bili su prisiljavani “forsirati” rijeku koja se našla na putu regimenti (a mosta nije bilo) tako da su načinili most svojim tijelima, poslagani u vodu jedan uz drugoga i jedan preko drugoga, a tada bi preko njihovih tijela prelazile zaprege koje su vukle topove.

Nije riječ o Pelješkom ni drugima, nego o ljudskima, a priča se uklapa u gornju temu. Kada su se, znači, Slavonci oslobodili Osmanlija, pali su u novo ropstvo kao graničari u slavonskoj Vojnoj krajini gdje su ih kinjili hauptmani i leutnanti, poreznici ih gulili, u rat su morali ići i ostavljati zemlju, njivu i kuću, a mnogi se nikada nisu vratili, i ženiti (udavati) u određenom godištu, vrlo mladi, jer su caru bila potrebna djeca, budući vojnici, za svaki i najmanji prekršaj bacali su ih u stockhaus, sudovi izricali najteže kazne kao što je prolazak kroz špalir nakon kojega su, izranjavani sulicama, umirali u mukama. Sve je to opisao književnik Vlado Andrilović u prvom dijelu doista upečatljivoga i literarno snažnoga romana “Veliki hrast” u kojemu prati sudbinu obitelji Tisić iz Vinkovaca (i okolice) u 18. stoljeću, a slijedi ju potom u 19. i 20. stoljeće (do uoči Drugoga svjetskog rata). Most o kojemu sam govorio, ljudski most, simbol je kobi slavonskoga čovjeka: u osamnaestom stoljeću Šokci – vojnici bili su prisiljavani da “forsiraju” rijeku koja se našla na putu regimenti (a mosta nije bilo) tako da su načinili most svojim tijelima, poslagani u vodu jedan uz drugoga i jedan preko drugoga, a tada bi preko njihovih tijela prelazile zaprege koje su vukle topove.

Glede godine čitanja, ne znam kako i ne znam zašto je roman “Veliki hrast”, tako vinkovački, tako slavonski i hrvatski, ostao izvan pozornosti književnih kritičara i književnih povjesničara, a riječ je o svakako jednom od najboljih ili barem boljih romana u povijesti hrvatske književnosti. Za razliku od oba velika Kozarca koji nisu zaboravljeni, o romanopiscu Andriloviću ne čuje se ama baš ništa, nepravedno je bačen u tamu. Njegovi opisi (i sjajni dijalozi prepuni originalne ikavice) svih detalja života slavonskoga čovjeka u rasponu od dva i pol stoljeća čine veliki hrast slavonske komponente hrvatske književnosti.

Pravomoćna presuda u aferi Hitrec-Mesić


Odluka Ustavnoga suda RH i citirana županijska presuda predstavljaju presedan u hrvatskim okvirima, na koji se sada mogu pozivati idući okrivljenici. Ujedno je to i signal onima koji su se, poticani od razne klateži, poigrali kaznenim zakonikom i u bližoj prošlosti u nj upisali svakojake nove inkriminacije, što je bilo i jest izravno upravljeno prema sprječavanju slobode govora i pisanja, poglavito u neizravnom uvođenju cenzure i autocenzure u tisku i medijima uopće.

A sada malo zabave, dobrodošle u ovim tmurnim vremenima. Kao što znaju oni koji znaju, bivši me je Dvostruki prije desetak godina tužio Općinskom kaznenom sudu u Zagrebu, putem svog korpulentnog odvjetnika Čede Prodanovića. Povod: u razgovoru za jedan portal, na pitanje što mislim o Mesićevoj izjavi u kojoj je vukovarske branitelje – koji su u to doba prosvjedovali protiv uvođenja ćirilice u Vukovar – izrijekom izjednačio s agresorskim srpskim hordama u Domovinskom ratu, ja sam odgovorio imenicom koju je dotični držao krajnje uvrjedljivom. Općinska kaznena sutkinja proglasila me krivim, s obrazloženjem da sam mogao rabiti pridjev idiotski u svezi s rečenom izjavom, ali ne i imenicu. Mi se žalili, to jest moj sjajni odvjetnik Srećko Ilić i ja, ali je Županijski sud prepisao presudu Općinskog i potvrdio da sam kriv. Ne lezi vraže, žalili se moj uporni i svestrani odvjetnik i ja Ustavnom sudu, pozivajući se na europske presedane (Austrija, Portugal) o slobodi izražavanja. Prolazile godine kao šoferi, ja i dalje osuđeni kriminalac, od Ustavnoga suda ni glasa. Kada sam već gotovo zaboravio na tu aferu (premda me podsjećala činjenica da ne mogu dobiti potvrdu o nekažnjavanju) odjednom se oglasio Ustavni sud i donio odluku – u moju korist. Ma je li moguće. U opširnom obrazloženju napisao da prihvaća novu europsku sudsku praksu u sličnim slučajevima.

Lijepo, ali tu nije kraj. Predmet se vraća Općinskom kaznenom sudu koji bi trebao uvažiti odluku Ustavnog suda, ali ne. Ista (!) sutkinja koja me prije mnogo godina osudila, učinila je to opet. Kriv sam. Zatim se žalim Županijskom sudu koji napokon vidi da tu nešto nije u redu, pa šalje predmet opet na Općinski kazneni s napomenom da mi treba suditi druga sutkinja, a ne ona. Nova sutkinja me oslobađa, piše obrazloženje koje ulazi u anale hrvatskoga pravosuđa, ali se Čedo i Stipe žale. Partija stolnoga tenisa završava napokon prije nekoliko dana – poštar mi donosi presudu Županijskog. Pravomoćnu. U ime Republike Hrvatske. Nisam kriv. Odbija se žalba S. Mesića kao neosnovana.

Ne ću citirati cijeli tekst presude, samo bitne dijelove i to zato što bi se mnogi mogli naći u mojoj situaciji, pa da imaju misao vodilicu u obrani. Citiram ovo: “Ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je u konkretnom slučaju potrebno razmotriti specifične okolnosti i da je potrebno utvrditi je li inkriminirajuća izjava okrivljenog Hrvoja Hitreca izdvojena iz konteksta ili ne…Po ocjeni ovog drugostupanjskoga suda, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio da su privatni tužitelj i okrivljeni Hrvoje Hitrec javne osobe koje su poznate širokoj hrvatskoj javnosti, da je sporna izjava proizašla iz intervjua u kojemu se tražilo političko mišljenje i stav okrivljenog Hrvoja Hitreca o političkom mišljenju tužitelja…U konkretnom slučaju, ispravno prvostupanjski sud zaključuje da je bilo potrebno utvrditi je li ograničavanje slobode izražavanja prijeko društveno potrebno i je li ono razmjerno legitimnom cilju, s obzirom da sloboda izražavanja predstavlja jedno od temeljnih načela demokratskog društva i jedan od osnovnih uvjeta za njegov napredak i ispunjenje svakoga pojedinca, pri čemu se pravo na slobodu izražavanja ne odnosi samo na informacije i ideje koje su prihvaćene, nego i na one koje vrijeđaju i uznemiruju. Jednako tako, prvostupanjski sud ispravno zaključuje da kada se radi o vrijednosnim sudovima razmjernost ograničenja slobode izražavanja može ovisiti o tome postoji li dostatna činjenična osnova koja te sudove podržava…kada je izjava dana u kontekstu političke debate o pitanju od javnog interesa, prihvatljiva su samo najnužnija ograničenja slobode govora, jer je sloboda političke debate bit demokratskoga društva pri čemu su granice prihvatljive kritike šire u slučaju kada se radi o političarima, nego kada su u pitanju privatne osobe.”

U finalu teksta pravomoćne presude još se jednom utvrđuje da “u konkretnom slučaju prevladava pravo okrivljenog Hrvoja Hitreca na slobodu izražavanja i općeg interesa za zaštitu slobode izražavanja u odnosu na privatnog tužitelja na zaštitu njegova ugleda.”

I Odluka Ustavnoga suda RH i citirana županijska presuda predstavljaju presedan u hrvatskim okvirima, na koji se sada mogu pozivati idući okrivljenici. Ujedno je to i signal onima koji su se, poticani od razne klateži, poigrali kaznenim zakonikom i u bližoj prošlosti u nj upisali svakojake nove inkriminacije, što je bilo i jest izravno upravljeno prema sprječavanju slobode govora i pisanja, poglavito u neizravnom uvođenju cenzure i autocenzure u tisku i medijima uopće.

Na kraju, paradoksalno je da sam baš ja morao proći cijeli opisani put dug deset godina i izboriti se još jednom za slobodu izražavanja. Zašto još jednom? Jer sam to već radio početkom 1991., kao jedan od autora prvoga zakona o infomiranju, kojim je, između ostaloga, ukinut verbalni delikt, relikt iz komunističkoga razdoblja.

Anton Leopold


Gradišćanski pjesnik Anton Leopold umro je u visokoj starosti (rođen 1928.) Autor je nekoliko zbirka poezije, jedan od najistaknutijih hrvatskih književnika među gradišćanskim Hrvatima. Podsjećam ovom prilikom: Austrija (kakva bila da bila) nikada nije pokušala zabiti klin među Hrvate, pa proglasiti, recimo, gradišćanski jezik koji kao ne bi bio hrvatski. Za razliku znamo od koga.

Vanjskopolitički komentar

Živjela nezavisna Škotska!

Prethodni članakPETICIJA MINISTRU JOSIPU ALADROVIĆU
Sljedeći članakPredsjednik Milanović do kraja
raskrinkao zapadnobalkanski HRT