Ufamo se u milosrđe Tvoje i zazivamo Tvoju vječnu pravednost, sadržanu u neizrecivoj tajni križa što ga je uzdigao Tvoj Božanski Sin.
U travnju 1941., par dana nakon njemačkog napada nestaje tamnica naroda nazivana Jugoslavija a za hrvatski narod je 10. travnja 1941. stvorena Nezavisna Država Hrvatska.
Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.
Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.
U zemlji u kojoj je teško ratno stanje nastupa potreba za normalizacijom pravoslavnog crkvenog života. Tada laički predstavnici pučanstva P. Lazić, T. Vukadinović, D. Jakić i predstavnik crkve o. Vasilij Šurlan podastiru zahtjev ministarstvu pravde i bogoštovlja za registraciju, u skladu sa zakonima hrvatske države i kanonima Pravoslavne Crkve, u ime pravoslavne crkvene općine grada Zagreba.
Odlukom državnog poglavara od 3. travnja 1942. osnovana je samostalna Hrvatska pravoslavna crkva. Na čelo osnivačke komisije postavljen je Miloš Obrknežević, bivši pravni savjetnik Patrijarhije Ujedinjene SPC Kraljevstva SHS, a nakon toga tajnik vladike Germogena.
U međuvremenu izaslanstvo Ministarstvo vanjskih poslova NDH, koje je bilo u posjeti u Carigradu dobilo je prethodnu suglasnost Carigradskog patrijarha za osnivanje nove crkve u novoj državi. Zapravo obnavljanje crkve u obnovljenoj državi (osnivanje samostalne države je vezano za stvaranje samostalne crkve-ap. pr. 34).
U svibnju l942. arhiepiskopa Germogena, koji se u tom času nalazio u manastiru Hopovo, hrvatske vlasti zovu na sudjelovanje u pregovorima o uspostavljanju Hrvatske pravoslavne crkve i njenog ustava. Tim povodom, u svom pismu mitropolitu Anastasiju (RPCZ), on je među ostalim napisao da ništa nekanonsko ne čini u odnosu na Srpsku pravoslavnu crkvu. U međuvremenu je arhiepiskop Germogen zatražio i dobio odobrenje od Ruskog patrijarha Sergija preko jednog ruskog arhimandrita, koji je tada bio u Beču. Tako on 29. svibnja l942. stiže u hrvatsku prijestolnicu, u Zagreb i tu sudjeluje u radu spomenutoga savjetovanja. Ovdje se susreće i s predstavnicima vjernika iz redova ovdašnje ruske kolonije. U tom času on doznaje u kakvom se teškom položaju našlo ovdašnje pravoslavlje te je i to pridonijelo njegovoj odluci u vezi s prihvaćanjem poglavarstva nad Hrvatskom pravoslavnom crkvom.
https://hr.wikipedia.org/wiki/Germogen_Maksimov
Tada je, kako ustvrđuje Obrknežević (“Razvitak pravoslavlja u Hrvatskoj”) koji je predvodio pregovore sa Srpskom pravoslavnom crkvom, patrijarh Gavrilo Dožić dao svoju suglasnost arhiepiskopu Germogenu da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve u dostojanstvu mitropolita, ali se i kategorički pritom usprotivio uspostavi patrijarhije rekavši da će se o tomu raspravljati po završetku rata. Vrativši se u manastir Hopovo, arhiepiskop Germogen prima vijest o suglasnosti patrijarha Gavrila i tek tada odlučuje prihvatiti poziv hrvatskih vlasti da stane na čelo Hrvatske pravoslavne crkve.
Trećega lipnja 1942. službeno je prihvaćene ustav Hrvatske pravoslavne crkve, a 5. lipnja 1942. Vladika Germogen biva imenovan za čelnika HPC u dostojanstvu mitropolita zagrebačkog i cijele Hrvatske pravoslavne crkve.
U svom pismu patrijarhu Rumunjske pravoslavne crkve, presvetom Nikodimu, Vladika Germogen je napisao: “Voljom božjom moja skromnost je prizvana da stane na čelo HPC. U vremnu velikih kušnji, koje su se obrušile na čast svetoga pravoslavlja, meni je bilo suđeno napustiti tišinu manastirske osame, prihvatiti se ove dužnosti koju sada obnašam, latiti se kormila pravoslavne crkve i skupljati djecu njenu u jedno stado, po riječima njena osnivača Gospoda Isusa Krista, uspostavljati mir i blagostanje, ljubav i pravovjerje pravoslavlja u Hrvatskoj, gdje je vihor svjetskoga rata uskolebao i uzburkao pravoslavlje te proizveo rastrojstvo, obeščašćenje i potpuno bezumlje“.
HPC dobije priznanje i izravnu pomoć od Bugarske pravoslavne crkve i Rumunjske pravoslavne crkve. Katolička crkva isto priznaje HPC – široj javnosti je poznato da Zagrebački nadbiskup bl. Alojzije Stepinac podupirao obnavljanje samostalne HPC.
Svojim dubokopravoslavnim duhom crkovnog bratoljublja Vladika Germogen uspio je okupiti svećenstvo. Za kratko vrijeme 70 osoba u crkvenoj službi prišlo je obnovljenjoj Crkvi, koja je u tom trenutku imala 55 stalnih i l9 privremenih općina. Mnogi od njih do l9l8. prebivali su unutar jurisdikcije Karlovačke Mitropolije (koja je bila kanonski priznata Hrvatska pravoslavna crkva), a drugi su pripadali Carigradu. Očigledno, oni su proveli svoj izbor u l942., pobuđeni kršćanskim načelima – očuvanja pravoslavlja i pastve koja im je tada bila povjerena. Slijedili su primjer Vladike Germogena, smatrajući ga vjerodostojnim hijerarhom.
Dne 8. svibnja 1945. Njemačka kapitulira i njeni saveznici smatraju da je to kraj II sv. rata u Europi. Vojska NDH kreće prema Austriji da bi se predali 8. britanskoj Armiji. Morali su to učiniti jer su znali da su Britanci podpisali Ženevsku konvenciju, a SSSR – ne. Kako u Zagrebu više nema vojske, u njega ulaze komunističke bande podređene J. B. Titu i započinju aristocid i genocid: masovno ubijanje „narodnih neprijatelja” i pljačkanje njihove imovine, naravno sve pod pokroviteljstvo SSSR-a i uz izravnu dozvolu maršala Tolbuhina, zapovjednika III Ukrajinskog fronta. Oni drugi antifašisti – Britanci, zanemaruju Ženevsku konvenciju i šalju razoružanu hrvatsku vojsku i ogroman broj civilnih izbeglica (ukupno 10% hrvatskog naroda) na ruke Titu. Na ovaj način svi antifašisti zajednički sudjeljuju u ubijanju pola milijuna Hrvata (izvor: Aleksandar Ranković) nakon završetka rata, što je završilo kao desetkovanje hrvatskog naroda.
Ulaskom partizana u Zagreb i uspostavom nove vlasti 9. svibnja 1945., HPC je faktički prestala djelovati, a patriarh Germogen je bio uhićen i pritvoren. Istraga nije trajala dugo, jer je već 29. Lipnja 1945. održano prvo (i zadnje) suđenje pred Vojnim sudom Komande grada Zagreba pod predsjedanjem kapetana Vlade Ranogajca, čije ime u Zagrebu i dan danas nosi jedna ulica.
Tada se sudilo na temelju Uredbe o vojnim sudovima, jer novi kazneni zakonik još nije postojao. Patriarh Germogen je bio proglašen „krivim“ jer je primio položaj, ime i naslov metropolita zagrebačkog i patrijarha tzv. Hrvatske pravoslavne crkve, kako bi se razbilo jedinstvo srpskog naroda u Hrvatskoj.
Presuda koja se odnosi na osuđene zbog sudjelovanja u readu Hrvatske pravoslavne crkve, pokazuje da su novi komunistički vlastodršci posebnu pažnju posvećivali pravoslavnim svećenicima optužujući ih zbog kršenja Ustava Srpske pravoslavne crkve (kojoj nisu pripadali), a što predstavlja unutarcrkvenu pravnu regulativu, a ne može se odnositi na svjetovni, dapače vojni sud, koji kažnjava pravoslavne svećenike, ne zbog vjernosti državi i narodu, već što su iznevjerili Srpsku pravoslavnu crkvu. Niti u Ustavu SPC ne postoji smrtna kazna za bilo koji prekršaj. Već sama činjenica da Vojni sud sudi tzv. “otpadnicima“ jedne Crkve, koji ostajući u istoj vjeroispovijesti stvaraju drugu crkvenu organizaciju iste vjere, pokazuje svu apsurdnost komunističkog pravnog sustava i između redaka, pruža na uvid javnosti glavnu ideju koja stoji iza partizanskog pokreta, a to je služenje genocidnoj velikosrbijanskoj ideji, to više što nisu donijeti dokazi da su pojedini svećenici Hrvatske pravoslavne crkve sudjelovali u zločinima, već se kao zločin proglašava samo postojanje crkvene organizacije HPC i načelno ju se svrstava među zločinačke organizacije i tako osuđuje i crkve i svećenike koji nisu bili u službi SPC.
U noći s 29. na 30. lipnja 1945. ubijeni su Patrijarh Germogen, sve svećenstvo HPC i mnoštvo pravoslavnih vjernika. Patrijarh Germogen jedini je poglavar neke autokefalne crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu, a HPC jedina je crkva u svjetskoj povijesti uništena na ovaj način – ubijanjem cijelog klera.
Moramo napomenuti da Vojni sud nije onaj, koji je stvarno djelovao u tadašnoj državi, nego se pod tim imenom krio politički sud, čiji sudci nisu bili pravnici pa i nisu sudili na temelju zakona, nego su ispunjavali političke naloge.
Ustav Republike Hrvatske, koji je trenutačno na snazi nikako ne bi mogao priznati navedene presude Vojnog suda Grada Zagreba od 29. lipnja 1945. Još više, kad znamo da je zakonodavstvo EU proglasilo komunističke režime zločinačkim i tako zapravo proglasilo junacima sve one koji su se protiv njih borili!
Evo kao je patrijarh Germogen upozoravao o opasnosti koja svijetu prijeti od bezbožnog komunizma u Uskrsnoj poslanici (1945):
„Čuvajte se, djeco moja duhovna onih, koji vam se u sveštenoj odeždi obraćaju umjesto sa križem – sa krvavim nožem i oružjem u rukama, jer oni ne ratuju za Hrista već za nečastivog, oni se trude da vas sablazne i da otruju duše vaše! Čuvajte se svih onih koji govore o slobodi pod crvenom zvjezdom, jer tamo slobode nema, tamo je samo patnja i nesreća. U njihovom privremenom carstvu vlada samo jedna sloboda – huljenje na Boga Svedržitelja, Njegovog Uskrslog Sina i Duha Svetoga.”
Danas je Hrvata pravoslavaca dovoljno da ponovno postanu utjecajna društvena i vjerska skupina – druga po veličini vjerska zajednica, koja okuplja Hrvate pravoslavce. Svim pravoslavcima hrvatskog podrijetla, državljanstva i jezika upućujemo trajni poziv na povratak i trajno pridruživanje Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi.
Naše današnje molitve upućene su kako svim Hrvatima pravoslavne vjere poginulim u Drugom svjetskom ratu i poraću, tako i svim pravoslavnim hrvatskim bojovnicima Domovinskog rata, poginulim za Hrvatsku.
Vječni im spomen!
Hrvatski arhiepiskop †Aleksandar