Koji je to naš Magnum crimen slijedom čijeg počinjenja smo doživotno osuđeni davati svoju sadašnjost i budućnost u ruke onih kojima naši životi ama baš ništa ne znače? Zašto se nakon svakog izbornog ciklusa osjećamo jadno i prevareno jer smo umjesto obećane časti, poštenja, pameti i moralnog integriteta od izabranih za uzvrat dobili nerad, lopovluk i nepotizam, te korupciju pozamašnih dimenzija?

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Svaki narod ima vlast koju zaslužuje. Ova narodna dosjetka u hrvatskom društvenom životu očito ima poseban značaj. Prije svega, mnogi se pitaju koji je to naš Magnum crimen slijedom čijeg počinjenja smo doživotno osuđeni davati svoju sadašnjost i budućnost u ruke onih kojima naši životi ama baš ništa ne znače. Zašto se nakon svakog izbornog ciklusa osjećamo jadno i prevareno jer smo umjesto obećane časti, poštenja, pameti i moralnog integriteta od izabranih za uzvrat dobili nerad, lopovluk i nepotizam, te korupciju pozamašnih dimenzija? Zašto se prvotno proklamirani sadržaji i ciljevi obnašanja vlasti gube već u stadiju stvaranja parlamentarne većine, odnosno u postupku prvotnih djelanja na izvršavanju deklariranih poželjnih društvenih probitaka? Zašto uvijek u krajnjoj konzekvenci izaberemo skupinu intelektualno limitirane mediokritetske klateži kojoj u slučaju partijske perspektivnosti u radnoj knjižici kao prvo mjesto na kojem su zaradili plaću piše ministar ili saborski zastupnik, a u lošijoj varijanti skupinu potrošenih partijskih senatora koji na dobivenoj sinekuri vegetiraju do mirovine? Ujedno, kao enigma ostaje činjenica kako je aktivno biračko tijelo sposobno u ritmičkim ciklusima progutati šarene laži istovjetnog sadržaja iako podsvjesno unaprijed zna epilog ponavljanja svojih grešaka.

Demokracija je model društvenog uređenja, ali i način življenja. Ona ne nastupa danom objave u “Narodnim novinama” već je to evolucijski proces koji za cilj ima ideal od kojega smo kao civilizacija još uvijek jako udaljeni. Živjeti demokraciju se uči, a uvijek je bolje kad se uči na tuđim nego na svojim greškama. Na današnjem stupnju razvoja napredan svijet prakticira formalnu demokraciju koja puku daje periodičnu mogućnost odabrati one koji će u njegovo ime vladati. Osim toga praktički nemamo nikakvog drugog institucionalnog instrumentarija za popravljanje općeg stanja u društvu. Zašto se onda olako prepuštamo izbornoj apstinenciji ili nepromišljenom glasovanju po inerciji, odnosno društvenom neodgovornom djelovanju koje dovodi do erozije svekolikih socijalnih funkcija.

Analizom dosadašnjeg društvenog života u Hrvatskoj čini se ispravnim zaključiti da su problemi sa sastavom vlasti baština bivšeg totalitarnog ustrojstva komunističke Jugoslavije iz kojega mentalno još nismo izašli. Glavna karakteristika političkog sustava bivše državne tvorevine od koje smo se na temelju prolivene vlastite krvi razdružili, bio je privid. Privid ostvarivanja temeljnih i političkih ljudskih prava. Privid jednakosti i solidarnosti, privid osobne slobode, privid pravde te privid građenja besklasnog društva koje će nas odvesti u svijetlu budućnost. U samoupravnom socijalizmu radnici, seljaci i poštena inteligencija su u realitetu bili potpuno odvojeni od političkih procesa. Obnašanje vlasti bilo je rezervirano samo za avangardu radničkog pokreta koja je pak slijedom svoje poltronske poslušnosti iskazane velikom vođi bila nagrađivana društvenim povlasticama. Izborno pravo je tada bilo svedeno na biranje delegata koji su odlučivali u ime čovjeka i građanina. Što su izabrani delegati po završetku izbora činili, nitko nije znao. Opisan način korištenja političkih prava kod svakog pojedinca sa sklonošću korištenja vlastite kognitivne sfere izazivalo je elektivnu apstinenciju uslijed besciljnosti izbornih radnji. Ujedno apstinencija od političkih kvasi prava bila je društveno poželjna te poticana.

Politička borba za vlast u demokratskoj Hrvatskoj nastavljena je između lijevog i desnog krila iste komunističke partije. Ustanovljena su dva pokreta od kojih je jedan bio baštinik politike jugoslavenstva, dok se je drugi početno okupljao oko ideje integralnog hrvatstva. No, s protekom vremena su i u potonjem boljševici vični zakulisnim radnjama preuzeli prevlast. Mentalni komunisti su uspjeli iskoristiti za svoju infiltraciju u domoljubno tkivo hrvatske nacije slabosti prvobitnih političkih elita koje su iz pretežito osobnih razloga i interesa propustile provesti lustraciju, opravdavajući to nasušnom potrebom pomirbe između ustaša i partizana te njihove djece.

S druge strane, na pasivnoj strani izbornog prava egzistirala je zatvorena skupina pljeskavaca, kimavaca i dizača ruku koja je slijepo podržavala mudre kadrovske direktive dobivene iz partijskog komiteta, bez promišljanja instalirajući određene na društvene funkcije. Kandidati za obavljanje društvenih funkcija nisu morali imati političke programe, stajališta ili vizije. Oni su imali partijske knjižice koje su im same po sebi bile dovoljna legitimacija za vođenje naroda na temelju demokratskog jedinstva vlasti lišenog bilo kakve disonantnosti. Za rješavanje političkih proturječja nadležne su bile milicijske snage i ine obavještajne službe koje su drznike društveno ili stvarno eutanazirale.

Sadržajno, u hrvatskom društvu ništa se bitno nje promijenilo ni nakon pada berlinskog zida i kolabriranja jugoslavenske okupacije Hrvatske. Nakon početnog zanosa iskazanog na prvim demokratskim izborima, zbog izostanka razvoja demokracije, biračko tijelo vratilo se je u hibernacijski sustav iščekivanja boljeg sutra. Izborna apatija i beznađe odnijelo je pobjedu nad društvenim optimizmom. Realno, politička borba za vlast u demokratskoj Hrvatskoj nastavljena je između lijevog i desnog krila iste komunističke partije. Ustanovljena su dva pokreta od kojih je jedan bio baštinik politike jugoslavenstva, dok se je drugi početno okupljao oko ideje integralnog hrvatstva. No, s protekom vremena su i u potonjem boljševici vični zakulisnim radnjama preuzeli prevlast. Mentalni komunisti su uspjeli iskoristiti za svoju infiltraciju u domoljubno tkivo hrvatske nacije slabosti prvobitnih političkih elita koje su iz pretežito osobnih razloga i interesa propustile provesti lustraciju, opravdavajući to nasušnom potrebom pomirbe između ustaša i partizana te njihove djece. Ova pak besmislena politika nije imala nikakvog uporišta u realnosti, već je samo dugoročno bila ishodište nepotrebnih društvenih prijepora. Od početka nezavisne hrvatske države nije postojao spor povijesnih kategorija, već je na djelu bio sukob koncepta jugoslavenstva i hrvatstva. Taj sukob se nikako nije mogao riješiti pomirbom jer je prevladavanje jednog značio potpunu negaciju drugog. Ovaj sukob jedino je moguće riješiti nadjačavanjem.

Niti jedan od naznačenih pokreta se nije do današnjih dana uspio profilirati u političku stranku. Ali te političke grupacije nisu propustile usisati u sebe ili razoriti sve druge manje političke inicijative čineći našu političku zbilju izrazito bipolarnom, do granice “ili mi ili oni”. Posljedica ovakve situacije jest da ni danas ove vodeće političke kvasi opcije nisu našle za shodno izraditi politički program kojim bi definirale svoje političke ciljeve, niti su bile kadre profilirati konsenzusom minimalan sadržaj kojeg bi se moglo označiti nacionalnim interesima. Ovu okolnost javno opravdavaju svojim centrističkim položajem, ma što to god značilo, dok se vlastito biračko tijelo pred izbore homogenizira izazivanjem straha od dolaska na vlast onih drugih. Politika se ne vodi radi postizanja općeg dobra, već radi periodičnog vladanja jednih nad drugima. Lojalnost stranačkog biračkog tijela plaća se sinekurama na nižim razinama vlasti ili se izaziva egzistencijalnom ovisnošću o dobivenim radnim mjestima u administraciji. Ulazak u vlast nalikuje inicijaciji uličnih bandi. Svaki se kandidat prethodno mora učiniti ucjenjivim pa samim time i poslušnim. Dok se afere smjenjuju meteorskom brzinom, za protupravna djelanja zapravo nitko ne odgovara. Politička poslušnost se nagrađuje političkom zaštitom od svakog progona. Sve je na prodaju i svatko može biti objektom trgovine.

Dok se partijski ovisni grčevito drže na okupu, čuvajući pri tome kao zjenicu oka osvojene osobne i ekonomske probitke, oni razočarani reagiraju na iracionalan način. Braniteljska populacija izlaz iz frustracijskih situacija nalazi u suicidu. Radno aktivno stanovništvo djelomično se spašava bijegom u inozemstvo, dok se preostali zatvaraju u svoje mikrokozmose boreći se za preživljavanje bez ikakve želje za društvenim angažmanom. Dok dio mladeži još tijekom obrazovnog procesa planski svoje životne aspiracije veže uz pronalaženje sreće pod tuđim nebom.

Pragmatična politička djelovanja naznačenih pokreta snažno su obilježena osobnim karakteristikama velikih vođa koji sa njima upravljaju autoritativno, gotovo despotski. Bahatost, izostanak kućnog odgoja, etiketiranje i svođenje političkog dijaloga na osobnu razinu modus je operandi provođenja i ostvarivanja političkih probitaka. Svaka personalna kritika označava se govorom mržnje dok se mangupi u vlastitim redovima za ovaj krimen izbacuju po hitnom postupku kao kužni egzemplari. Proklamirana inkluzivnost odmah se zaboravlja ukoliko je objekt rasprave lik i djelo nedodirljivih. Pluralizam mišljenja postoji isključivo kao teorijska kategorija, dok se izbor čelništva u kvasi strankama odvija u pravilu pro forme radi unutar monokandidatura. Strah od vlastitog naroda i njegove želje za preuzimanjem stvarne pozicije suverenog nositelja vlast, odnarođene političke oligarhije opstruiraju kroz provođenje navodno društveno korisne borbe protiv nacionalizma i populizma dajući ovim pojavnostima pežorativan sadržaj kojeg izvorno ti termini nemaju.

Dok se partijski ovisni grčevito drže na okupu, čuvajući pri tome kao zjenicu oka osvojene osobne i ekonomske probitke, oni razočarani reagiraju na iracionalan način. Braniteljska populacija izlaz iz frustracijskih situacija nalazi u suicidu. Radno aktivno stanovništvo djelomično se spašava bijegom u inozemstvo, dok se preostali zatvaraju u svoje mikrokozmose boreći se za preživljavanje bez ikakve želje za društvenim angažmanom. Dok dio mladeži još tijekom obrazovnog procesa planski svoje životne aspiracije veže uz pronalaženje sreće pod tuđim nebom.

Opisana situacija može trajati do određene granice, ali je na duže razdoblje neodrživa. Zbog toga se svi skupa trebamo zapitati nije li došlo vrijeme za preuzimanje odgovornosti za društvenu zbilju. Ako je demokratskim instrumentarijem moguće izabrati poželjnu vlast jedino na izborima, zar onda nije vrijeme da u nadolazećim praznicima demokracije iskoristimo svoje političko pravo birajući trezveno, hladne glave, lišeni svih iracionalnih okolnosti izazvanih navikama ili emocionalnim vezama. Prestanimo biti objektima manipulacija, poglavito onih činjenih od kontroliranih medija, koji slijedom hiperprodukcije nebitnih informacija čine naše sjećanje objektivno zanemarivom kategorijom. Pokušajmo se oduprijeti prezentiranim lažima i poluistinama racionalno promišljajući zbilju na temelju iskustveno spoznatih činjenica. Dajmo priliku sposobnima, jer su oni realno i objektivno jedina društvena manjina koja bi zakonom trebala imati privilegiran položaj i osigurana mjesta u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti. Ako pak želimo birati protesno, nemojmo društveno relevantnima činiti kvasi anarhiste koji ispraznim lupetanjima privlače na sebe svekoliku pozornost, dok su osobno i misaono objektivno lišeni bilo kakvog društveno korisnog sadržaja.

Isti oni koji su prije dosljedno kritizirali uplitanje u porodični život kandidata sad nemilice kopaju po utrobi onih koje bi u interesu glavnostrujno preferiranih pretendenata trebalo javno pribijati na stup srama. Prebrojavaju se krvna zrnca od strane istih onih koji su se svojedobno zgražavali nad izjavama kojima se je zahvaljivalo svevišnjem što im životni suputnici nisu druge nacionalnosti ili vjere.

Dakle, i nakon tri desetljeća opstojnosti, hrvatska je država stabilna demokracija isključivo uslijed činjenice opstojnosti mirnog preuzimanja poluga vlasti. Vlast pak ima djelomično valjanu izbornu legitimaciju, dok se prakticiranje vlasti u sadašnjici sadržajno bitno ne razlikuje u odnosu na onu komunističku. Razlika je jedino u izostanku brutalnog fizičkog kažnjavanja neistomišljenika, pri čemu su funkciju logora za preodgoj preuzele medijske harange činjene protiv nepoćudnih. Zato ne čudi što se već u fazi predizbornog procesa za obavljanje funkcije Predsjednika Republike događaju situacije koje zbog trapavosti manipulatora izgledaju groteskno. Isti oni koji su prije dosljedno kritizirali uplitanje u porodični život kandidata sad nemilice kopaju po utrobi onih koje bi u interesu glavnostrujno preferiranih pretendenata trebalo javno pribijati na stup srama. Prebrojavaju se krvna zrnca od strane istih onih koji su se svojedobno zgražavali nad izjavama kojima se je zahvaljivalo svevišnjem što im životni suputnici nisu druge nacionalnosti ili vjere. U sredstva javnog priopćavanja serviraju se društveno irelevantne priče, primjerice, o amblemima nogometnih momčadi u prošlom sustavu, dok se rasprave o programima ili o nepostojanju suvislog političkog programa glavnih i bitnih aktera izborne utakmice namjerno zaobilaze. Pri tome nebitni sadržaji uvijek služe kao sredstvo za odvlačenje pozornosti od bitnih pitanja.

Notorno je kako ne postoji politički program kod onoga tko kao predispoziciju za obavljanje neke funkcije vlasti nudi isključivo svoj karakter. Karakter je po definiciji skup okolnosti imanentnih nekom subjektu koje ga čine različitim od drugih. I Hitler i Staljin i Tito su imali karakter. Doduše krvnika svojeg ili drugih naroda. Nepoznanicom u konkretnom slučaju ipak ostaje navođenje koje su to osobine zbog kojih netko traži podršku za svoju kandidaturu. Isto tako nije razvidno što to znači zalaganje za radoznalu i normalnu državu. Ove fluidne kategorije nestalnog sadržaja ne mogu biti osnova za obnašanje funkcije državnog poglavara. Zlobnici bi ovdje, nakon izjava o tome kako kandidat za Predsjednika države nikad za sebe nije tvrdio da je pošten političar, mogli dotičnome priznati iskrenost kao jedinu kategoriju relevantnu za njegovu kandidaturu.

S druge strane vjera u Hrvatsku je kategorija koja ulazi u područje empirijski nemoguće spoznaje, neovisno o činjenici zna li nešto Hrvatska i može li Hrvatska bolje. Za obnašanje funkcije državnog poglavara nije se kandidirala Hrvatska, već fizička osoba sa svojim karakteristikama. S druge strane hrvatski razvoj, hrvatski identitet, hrvatska odlučnost, hrvatska pravednost, hrvatska demokracija, hrvatska sigurnost i hrvatski optimizam, kao okosnice programa čine naplavinu natuknica kojima se teško može naći povezana smislenost. Načelno, razvoj, odlučnost, pravednost, demokracija i optimizam i bez hrvatskog prefiksa čine pojmove izvjesnog sadržaja kojeg u zbilji ima ili nema. Neke od njih, kao primjerice optimizam, ne mogu se nametati silom, već njihova opstojnost ovisi o socijalnoj ugođenosti adresata. Pri tome, funkcija državnog poglavara, kao osobe koja u svom djelokrugu primarno ima u nadležnosti predstavljanje hrvatske države kao pravne osobe sui generis, nema sa sadržajem navedenih pojmova nikakvih dodirnih točki. Od nabrojenog, jedino su ostvarivanje sigurnosti i identiteta kao kategorija imanentnih državi, pod ingerencijom Predsjednika države. Međutim, za primijetiti je kako su upravo obrazloženja za ostvarivanje ovih ciljeva data pretežito lapidarno i pretjerano površno. Bez jasnog stava oko primjerice migrantske krize, mirnodopske uporabe vojske ili očuvanja hrvatske kulture, jezika i pisma kao temelja svakog nacionalnog identiteta.

Isticano proglašavanje ulaska zemalja Balkana u Europsku uniju nacionalnim interesom poprilično je ustavno suspektno s obzirom na odredbu članka 135. stavka 2. kojime se zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku.

Nadalje, količina učinjenih gafova od strane kandidata već sada jest enormna. Ovdje bih se osvrnuo samo na one koji imaju i ustavnopravnu komponentu. Tako primjerice isticano proglašavanje ulaska zemalja Balkana u Europsku uniju nacionalnim interesom poprilično je ustavno suspektno s obzirom na odredbu članka 135. stavka 2. kojime se zabranjuje pokretanje postupka udruživanja Republike Hrvatske u saveze s drugim državama u kojem bi udruživanje dovelo, ili moglo dovesti do obnavljanja jugoslavenskoga državnog zajedništva, odnosno neke balkanske državne sveze u bilo kojem obliku. Također, pojavljivanje, makar i u svrhe izborne promocije, državnog poglavara na stranačkom samitu i praktično privatnoj zabavi EPP grupacije u Europskom parlamentu kojeg je Zagreb netom bio domaćin, ustavno je suspektno s pozicije odredaba sadržanih u članku 96. Ustava prema kojima Predsjednik Republike ne može obavljati nijednu drugu javnu ili profesionalnu dužnost, a nakon izbora dužan je podnijeti ostavku na članstvo u političkoj stranci, o čemu obavještava Hrvatski sabor.

Ad fine, gledano iz prizme nacionalnog ponosa i zahvalnosti nedopustivo je da kandidat za državnog poglavara izjavi kako u Vukovarskoj koloni sjećanja nema mjesta za pristojne ljude ili da su članovi obitelji ubijenih branitelja i civila u Vukovaru društveni marginalci ili osobe sa margina političkog i društvenog spektra ukoliko prosvjeduju protiv službenog dolaska u Republiku Hrvatsku osobe koja personificira srpsku i srbijansku agresiju na istu tu državu.

Stoga izađimo na izbore i birajmo cum grano salis. Birajmo mudro. Birajmo racionalno. Birajmo promjene već sada. Dno je blizu. Trebamo li ga zbilja dotaknuti ili je pametnije društveni uspon inicirati i prije toga.

Komentari