Suveren može biti samo onaj koji je slobodan, pa su sloboda i suverenost međusobno zavisne kategorije. Da bi država bila suverena u njoj mora vladati integralna sloboda čije su kumulativne sastavnice sloboda države, sloboda društva i sloboda pojedinca. Da bi država bila slobodna ona mora biti suverena te ne smije trpjeti okupaciju, agresiju ili tutorstvo bilo kojeg čimbenika.
Povijest ljudskog roda jest povijest borbe užih i širih društvenih grupa ili pojedinaca koji u situaciji limitiranih društvenih sredstava pokušavaju sudjelovati u raspodjeli materijalnih dobara koja se ne temelji na načelu jednakosti. Demistifikacija društvenih i političkih odnosa počinje kada čovjek svoje elementarno oslobođenje nalazi u ograničavanju vlasti, samovlašća, neograničenog nasilja i raspolaganja kojeg su u svojim rukama imali nositelji vlasti, u pravilu na temelju gole sile, svoje ekonomske moći ili na temelju društveno uvjetovanih kriterija koje su sami stvarali i proglašavali bitnima. Još je T. Hobbes isticao da je čovjek, po svojoj prirodi egoist, te da su u društvu ne privilegirani upućeni sami na sebe i na vlastitu snagu kojom osiguravaju egzistenciju. U prirodnom stanju stvari čovjek je čovjeku vuk (homo homini lupus est), uslijed čega u društvenim odnosima vlada neprekidan rat svih protiv svakoga (bellum omnium in omnes). U želji za mirom, pojedinac izlaz nalazi u državi, kao jedinom garantu osobne i imovinske sigurnosti. Država nastaje društvenim ugovorom kojim se pojedinci odriču jednog djela svojih prirodnih prava i prenose ih na određeni subjektivitet. Taj drugi je pak nositelj vlasti i donositelj zakona. On je suveren i on ima u rukama apsolutnu i nedjeljivu vlast odlučivati o svim državnim interesima, a samim time i o općem dobru.
Suveren može biti samo onaj koji je slobodan, pa su sloboda i suverenost međusobno zavisne kategorije. Da bi država bila suverena u njoj mora vladati integralna sloboda čije su kumulativne sastavnice sloboda države, sloboda društva i sloboda pojedinca. Da bi država bila slobodna ona mora biti suverena te ne smije trpjeti okupaciju, agresiju ili tutorstvo bilo kojeg čimbenika. S druge strane, u suverenoj državi društvo mora biti lišeno svake dogme ili totalitarnog jednoumlja zasnovanog na ideologiji. Svaki totalitarizam razara slobodu pojedinca dominacijom dogmi u obrazovanju i javnom mišljenju, a preko toga i u svakom drugom obliku ljudske djelatnosti. Cilj totalitarizma nije usađivanje uvjerenja, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. U totalitarizmu svaka ljudska djelatnost mora biti lišena vrline, ali i svake volje za obavljanjem društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava. Totalitarizam primarno treba ubiti svaku etičnost pojedinca, čime se stvaraju pretpostavke za ukidanje svake slobode. Također, pojedinac može biti slobodan ako egzistira uz osigurani kulturni, duhovni, ekonomski i svaki drugi socijalni probitak preko granica pukog preživljavanja. Individualna sloboda omogućava pojedincu afirmaciju kao ljudskog i društvenog bića neovisno o osobnim svojstvima. Pritom stupanj ostvarivanja slobode pojedinca ovisi o njegovim intelektualnim i materijalnim potencijalima. Sloboda se sastoji u tome da svatko može činiti ono što nije na štetu drugima. Izvršavanje prirodnih prava svakog čovjeka ima jedinu granicu u uživanju prava drugih pripadnika društva istog ranga ili podredno uslijed potreba ostvarivanja javnog interesa. Te granice mogu biti utvrđene samo zakonom. Jamstvo prava državljana zahtijeva javnu silu kroz aktivitet tijela državne vlasti. Međutim, ta je sila stvorena za boljitak svih, a ne za posebnu korist onih kojima je povjerena.
Sloboda i suverenizam, odlike su demokratskih društvenih uređenja u kojima vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu. Od svih loših oblika vladavine koje je ljudski rod kroz vjekove svoje opstojnosti prakticirao, demokracija se pokazala najmanje lošom. Svaka državna vlast može skliznuti na poziciju kvantitativne demokracije, na poziciju u kojoj gola većina odlučuje ex nihilo ili pak na temelju vlastitih preferenci. Iskustvo nam govori kako većina ultimativno nije uvijek u pravu. No, pogreške u vladavini naroda nisu namjerne ni maligne, pa su samim time lako ispravljive.
U demokratskim državama nositelji vlasti su organizirani državljani. Državna vlast i državna tijela, kao i njihove kompetencije i ovlasti dio su ustavom ustrojenog društvenog uređenja. Državna tijela nisu svemoćna i opće nadležna, već su njihove ovlasti ustavom pravno ograničene i funkcionalno-pravno vezane. Država i državna vlast su suverene prema van, dok iznad ustavom utvrđenog ustrojstva društva ne postoji suverenost bilo koga. Demokracija mora biti oslobođena svakog ideološkog, mitološkog, emocijskog, povijesnog, empirijskog ili svakog drugog interesnog homogeniziranja demokratske većine. Neznanje, zaborav i prezir prema pravima naroda, nacije i pojedinca uzrok su javnih nevolja i pokvarenosti vlada. Vlast treba stalno podsjećati na prirodna, neotuđiva i sveta prava čovjeka kako bi time postupci zakonodavne i izvršne vlasti mogli svakog trenutka biti uspoređeni s ciljem političkih institucija. Svaki suverenitet u bitnome počiva u i na narodu. Nijedno tijelo, nijedan pojedinac ne mogu obnašati vlast koja ne potječe iz naroda. Zakoni su izraz narodne volje. Zakon smije braniti samo djelovanja škodljiva za društvo. Svi državljani imaju pravo osobno ili po svojim predstavnicima sudjelovati u njegovom stvaranju. Zakoni trebaju biti u provedbi jednaki za sve, bilo da oni štite ili kažnjavaju. Svi adresati zakona imaju jednaka prava na sve počasti, mjesta i javne službe, prema svojim sposobnostima, i bez drugih razlika osim onih što proizlaze iz njihovih vrlina i njihove nadarenosti. Društvene razlike pak mogu biti zasnovane samo na zajedničkoj koristi.
U svom fundamentu globalizam ima iste ideološke sastavnice komunizma i nacional-socijalizma, poput mentalnog egzistencijalnog i materijalnog egalitarizma za sve osim za pripadnike avangarde koji će nas voditi, empirijski potvrđeno, u svekoliku društvenu regresiju. Globalizam kao izričaj i sadržaj već je poprimio toliko negativnih konotacija da ga danas čak i najgorljiviji slijednici zamjenjuju izrazom multikulturalizam.
U borbi za oblikovanje današnjeg svjetskog poretka sukobljavaju se dva suprotstavljena koncepta, globalizam i suverenizam.
Globalizam bi u svom čistom enciklopedističkom obliku trebao biti gospodarski, društveni, politički i kulturni proces koji vodi prema preobrazbi životnih uvjeta te sve većoj povezanosti i međuovisnosti pojedinih dijelova suvremenoga svijeta. Na gospodarskom planu globalizacija se očituje u rastućoj međuovisnosti tržišta i proizvodnje pojedinih zemalja pod snažnim utjecajem razmjene dobara i usluga te financijskih i tehnoloških tijekova. Procesi globalizacije popraćeni su i potpomognuti različitim oblicima nadnacionalne regulative koja se provodi kao nužni uvjet nesmetanoga gospodarskog djelovanja u svjetskim razmjerima. Na političkom planu globalizacija se očituje kao proces koji dovodi u pitanje tradicionalnu ulogu nacionalne države i njoj primjerenoga poimanja suvereniteta. Kao obrazloženje za potrebu političke globalizacije najčešće se spominju svjetski problemi čije je rješavanje navodno izvan dosega suverene moći nacionalne države poput ekologije, problemi terorizma i kriminala te problemi što ih stvaraju lokalni i regionalni sukobi. Zato globalizacija, sama po sebi, objektivno korjenito mijenja strukturu međunarodnih političkih odnosa, utječe na postupke pojedinih država, na fleksibilnije poimanje suvereniteta, kao i na širenje raznovrsnih nevladinih organizacija, institucija i agencija koje tvore zametak globalnog civilnoga društva ili globalne, kozmopolitske demokracije. U kulturi globalnoga doba isprepleću se, nadopunjuju i suprotstavljaju kozmopolitski obrasci planetariziranoga medijskog simbolizma i idolizacija kulta različitosti, te novokomponiranih kulturnih identiteta i vrednota.
Međutim, realno iza globalizacije i s njom povezanih velikih riječi krije se još jedan pokušaj dokidanja demokracije u njezinom iskonskom obliku te uvođenja tehnokratskog modela vladavine zakulisnih moćnika. Kult idolizacije prava društvenih manjinskih skupina samo je priprema za uspostavu vlasti manjine nad većinom na temelju nelegitimnih, nelegalnih i netransparentnih temelja. Globalizam i na njemu uspostavljen neoliberalizam nisu ništa drugo nego ekstrakt sadržaja totalitarnih sustava XX. stoljeća. U svom fundamentu globalizam ima iste ideološke sastavnice komunizma i nacional-socijalizma, poput mentalnog egzistencijalnog i materijalnog egalitarizma za sve osim za pripadnike avangarde koji će nas voditi, empirijski potvrđeno, u svekoliku društvenu regresiju. Globalizam kao izričaj i sadržaj već je poprimio toliko negativnih konotacija da ga danas čak i najgorljiviji slijednici zamjenjuju izrazom multikulturalizam.
Glavni protivnici globalizma su država, nacija, narod i obitelj. Nepotrebnost države u svijetu obrazlaže se na isti način kao što se obrazlagala potreba za nestajanjem države kao povijesne kategorije u komunizmu. A ako već i postoji, država bi trebala biti samo “noćni čuvar” slobode kapitala. Obitelj je pak opasna kao latentni izvor lojalnosti prema socijalnoj zajednici različitoj od bezlične mase neinventivnih pojedinaca ukalupljenih u mentalno uškopljeni kolektivitet. Razaranjem države i ograničenjem njezine regulativne uloge suvremeni neoliberalizam postaje projekt društvene destabilizacije koji kao reakciju generira političke i gospodarske sukobe te etničke i vjerske fanatizme. Neoliberalizam, kao mješavina svih pogubnih “izama” iz prošlog vijeka, ideološka je podloga koja omogućuje uništenje javnih dobara te uspostavu oligarhijskog modela upravljanja uz daljnju koncentraciju kapitala u rukama privatnih grupa. Riječ je o praksi i teoriji koja zagovara prividnu i apstraktnu ravnotežu globalnih čimbenika, iako je takav model lišen svakog ekonomskog smisla i udaljen je od realne društvene zbilje. Globalizam permanentno provodi program destrukcije užih socijalnih kolektiviteta jer se jedino organizirane državne i socijalne strukture mogu suprotstaviti njegovoj sirovoj logici tržišta. Provođenjem globalne politike provodi se koncept desuverenizacije društva, odnosno koncept neprofitne potrošnje društvenog kapitala putem progresivne redukcije financiranja javnih sektora, čime se priprema teren za privatizaciju države, ili bolje rečeno za bankrotiranje država i uništenja njezine ekonomske moći uslijed potrebe vječnog plaćanja kamata za posuđeni novac. Svi oni koji se nastoje oduprijeti globalnom konceptu monetarizma i pokušavaju zagovarati društveni i monetarni suverenitet, odmah su etiketirani kao opasni, radikalni ili ekstremni.
Spas od padanja u neoliberalno ropstvo države i pojedinca jest obnova narodnog i nacionalnog suvereniteta u odnosu na tehnokratski normativizam i oligarhizacije parlamentarne demokracije. Nacionalni suverenitet je preduvjet za bilo kakav realni pomak i promjene ne samo politike, već i gospodarskog i društvenog smjera. Suverenizam je izravni proizvod potražnje veće socijalne pravde, kao prava svakog čovjeka na svoj dio suvereniteta. Suverenizam ne proizvodi politike koje same sebe poništavaju jer su svedene na kulisu parlamentarne predstave u kojoj su isključena društvena, gospodarska i identitetska pitanja koja se dotiču društvene zajednice. Vraćanje vlasti narodu i uspostava državnog suvereniteta u nacionalnoj državi, u sadašnjici, predstavlja jedino jamstvo obrane nacionalnih i pojedinačnih interesa te pretpostavku za postizanje javnog dobra i općeg interesa.
Teror manjine nad većinom postaje gotovo nepodnošljiv. Mali broj dobro raspoređenih i u vlasti ukorijenjenih onih koje je A. Starčević označavao izričajem “slavoserbi”, čine ovoj državi i hrvatskom narodu veliku štetu. Gaze se nacionalni osjećaji, zatire se narodni ponos i identitet, uništava se kulturni duh i baština našeg velikog ali malobrojnog naroda čijom se poviješću možemo u pravilu samo dičiti.
Još je A. Starčević govorio: “Gubitkom suvereniteta, međunarodnog subjektiviteta, narod više nema ništa za izgubiti, ništa za čuvati. Dok narod hoće biti narodom, dotle će narod biti za svoju samostalnost i neodvisnost. Kod samostalnih i neodvisnih naroda, u rješavanju domaćih i izvanjskih pitanja, može biti različnih mnijenja, no kad se radi o pitanjima postojanja suvereniteta naroda, tu ne može biti nego branitelja i izdajica naroda. Dok budemo imali domaćih izdajica, dotle ćemo imati tuđinca za gospodara. Izdajica ćemo imati dok se narod ne osvijesti. Tko i sam sebe smatra za sužnja, taj se ne može čuditi ako ga i drugi takovim cijene. Tko nije svoj, taj je svačiji, jer od njega ne stoji, čiji će biti. Tko se i hotice za sužnja izdaje, taj nema pravo tužiti se, što ide od ruke do ruke, što mijenja gospodare”.
Danas nije poseban intelektualni doseg zaključiti kako u hrvatskoj državi i društvu egzistira mnoštvo neželjenih anomalija. Teror manjine nad većinom postaje gotovo nepodnošljiv. Mali broj dobro raspoređenih i u vlasti ukorijenjenih onih koje je A. Starčević označavao izričajem “slavoserbi”, čine ovoj državi i hrvatskom narodu veliku štetu. Gaze se nacionalni osjećaji, zatire se narodni ponos i identitet, uništava se kulturni duh i baština našeg velikog ali malobrojnog naroda čijom se poviješću možemo u pravilu samo dičiti. Za sada samo mentalni teror šire glavnostrujni mediji čija vlasnička struktura objašnjava njihovo protuhrvatsko djelovanje. Korupcija, nepotizam, klijentelizam, i ina društvena nepoželjna ponašanja caruju u našim životima. Bizantinska kultura vlada kao da smo dio balkanskog kala, iako je još M. Šufflay govorio kako između našeg i tog svijeta postoji ponor kojeg niti jedna trava i mahovina ne mogu prekriti.
Svima za koje Republika Hrvatska nije samo još jedan propali projekt, predstoji obveza izbornog angažmana putem kojeg je moguće izboriti se za život dostojan čovjeka u Lijepoj Našoj. Provjerimo maksimu po kojoj je pero jače od mača i u tajnosti svog glasačkog listića iskažimo kavu Hrvatsku želimo. Poklonimo povjerenje onima kojima je suverenitet hrvatske nacije u srcima, a ne samo u deklaratornim izričajima.
Ako želimo biti odgovorni za svoju sadašnjost i za budućnost onih kojima ćemo hrvatsku državu ostaviti u naslijeđe, vrijeme je za društvenu akciju. A prilika se pruža već u svibnju na lokalnim izborima. Imovinsko-interesna glasačka mašinerija okupljena oko partijskog duopola djelovat će nepogrešivo kao i do sada, trudeći se pri tome petrificirati postojeće stanje. Novo oformljeni neoliberali i globalisti, a u biti jugofili i podmladak jugonostalgičara, djelovat će prema svojoj agendi.
Svim ostalima, za koje Republika Hrvatska nije samo još jedan propali projekt, predstoji obveza izbornog angažmana putem kojeg je moguće izboriti se za život dostojan čovjeka u Lijepoj Našoj. Provjerimo maksimu po kojoj je pero jače od mača i u tajnosti svog glasačkog listića iskažimo kavu Hrvatsku želimo. Poklonimo povjerenje onima kojima je suverenitet hrvatske nacije u srcima, a ne samo u deklaratornim izričajima.
Podržimo one koji svoje vole, a druge ne mrze, odnosno one za koje je hrvatski patriotizam izraz domoljublja i čovjekoljublja, a ne mržnje kako nam to žele predstaviti politički predstavnici nekad pobunjenih Srba u Hrvatskoj. One, koji su spremni suočiti se s pravom istinom o svim povijesnim razdobljima našeg naroda lišene svake ideološke jednostranosti, kao i one koji nemaju dileme oko sadržaja i karaktera Domovinskog rata ili insignija branitelja koji su u njemu pobijedili.
Podržimo one koji su poslovno i financijski neovisni i koji mogu iskorijeniti društvene anomalije koje nastaju kod nezakonite uporabe društvenog kapitala kojeg čine izdvajanja poreznih obveznika. Podržimo one koji vlast žele vratiti narodu kao suverenu i dokinuti sustav partitokracije mediokriteta.
Podržimo one koji cijene kako zakoni u Republici Hrvatskoj vrijede jednako za sve adresate, te one koji drže kako u Lijepoj našoj ne smije biti pravno nedodirljivih moćnika. Podržimo one, koji žele ostvariti veću participaciju u vlasti državljana preko oblika neposredne demokracije. Podržimo one koji su dovoljno hrabri suprotstaviti se različitim pa i skrivenim centrima moći u i izvan naše države. Podržimo one političke opcije čija organiziranost i infrastruktura jamči mogućnost preuzimanja odgovornosti za Hrvatsku. Podržimo one kojima su domovina, narod, nacija i obitelj na prvom mjestu kao i one koji se vode starim hrvatskim načelom zapisanim na zidinama Kneževa dvora u Dubrovniku – Obliti privatorum publica curate (Zaboravite privatne, bavite se javnim poslovima).
Hoće li se hrvatsko društvo početi mijenjati na bolje, ovisi isključivo o nama.