Jedan od prioriteta buduće vrlo dinamične izgradnje Zagreba trebao bi biti i središnji memorijalni centar žrtvama tisućljetnog nastojanja da se ostvari današnja sloboda. Koji bi, po uzoru na slična upečatljiva zdanja u drugim glavnim gradovima slobodnih država, bio simbol našeg domoljublja i ponosa. To je ono što mi Hrvati, bez obzira na sve međusobne razlike i ideološka uvjerenja, nikako ne smijemo propustiti izgraditi. U izgradnji tog spomendoma, ne trebaju sudjelovati oni kojima on nista ne znači, nego oni kojima on puno znači, čija ljubav za domovinu je postala dijelom njihovog načina života, a prvenstveni ideal bio i ostao – hrvatska sloboda.
Veličanstvena slavlja, dočeci i zabave kojima su Hrvati u Domovini i diljem svijeta prošle godine, odprilike u ovo doba, na primjeran način proslavili kolosalan uspjeh hrvatske reprezentacije koja je igrala u finalu na svijetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji probudili su, nakon dugo vremena, općenarodno oduševljenje i toliko potrebno zajedništvo.
I odmah nakon trijumfalnog povratka Vatrenih u Zagreb u glavama mnogih Hrvata rodila se ideja o potrebi izgradnje jednog reprezentativnog nacionalnog stadiona, dostojnog njihovog uspijeha. Ta ideja, bez obzira na zaokupljenost svim drugim problemima što pritišću hrvatsko društvo, jednodušno je prihvaćena kako od običnog puka tako i od vodećih političara (Plenkovića i Bandića) koji su odmah obećali njenu brzu realizaciju. I, ako je vjerovati hrvatskim medijima, u Velikoj Gorici kod Zagreba, već su započeli pripremni radovi za izgradnju velebnog nogometnog stadiona.
Interesantno, kad smo prošli tjedan, već po 24-ti put, oduševljeno slavili finale Domovinskog rata, u kojem smo svi igrali i pobijedili, nitko se nije sjetio kako bi bilo ljudski i pošteno u Zagrebu izgraditi jedan reprezentativni memorijalni centar u znak trajne zahvalnosti onima koji su ‘od stoljeća sedmog’ svoje živote ugrađivali u temelje te pobijede i današnje hrvatske države.
Očito, najveći nedostatak svih tih proslava i manifestacija prigodom Dana pobijede i Domovinske zahvalnosti, koje uz jelo i piće traju dan-dva i prođu, upravo je nepostojanje jednog trajnog memorijalnog centra izgrađenog u čast najvrijednijih sinova i kćerima Horvatske domovine, koji su u neprekinutom lancu svoje živote stoljećima žrtvovali za obranu i opstanak našeg naroda i slobodu koju danas uživamo.
Takvo površno zanemarivanje mora krvi i patnje cijelih naraštaja, znanih i neznanih hrvatskih heroja i mučenika apsolutno je neprihvatljivo. Jednostavno zato što bez njihove žrtve ne bi bilo ni ovih proslava, ni hrvatskog Knina, ni hrvatske države, ni šahovnice, ni putovnice, ni hrvatske nogomometne reprezentacije, ni stotine drugih dragocjenih ‘sitnica’ koje su danas postale nezamjenljiv dio života i indentiteta svakog Hrvata.
Hrvatski narod mora intervenirati tamo gdje na ispitu političke zrelosti padaju njegovi čelni političari i tražiti od njih objašnjenje zašto glavni grad Hrvatske još nema ono što imaju drugi glavni gradovi zemalja koje cijene svoju slobodu i nacionalno dostojanstvo, jednostavno zato što to savjest hrvatskog naroda nalaže a nositelji vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi su dužni osigurati da pali hrvatski branitelji i osloboditelji dobiju onu razinu poštovanja i dostojanstva u smrti, koja im je bila oduzeta za vrijeme života.
Možete li zamisliti da svega toga nema i da nas se opet vrati natrag u vrijeme kad nam je sve to bilo oduzeto, zabranjeno i zarobljeno u nečem tuđem i neprijateljskom?
Bez obzira dakle koliko je nama Hrvatima, općenito govoreći, kultura sjećanja zapanjujuće mala, ne smije se dopustiti da najdragocijenije žrtve za obranu i slobodu Lijepe naše, na nacionalnoj razini ostanu trajno neobilježene i prepuštene zaboravu.
Posljedice takvog ponašanja mogle bi biti katastrofalne.
Hrvatski narod dakle mora intervenirati tamo gdje na ispitu političke zrelosti padaju njegovi čelni političari i tražiti od njih objašnjenje zašto glavni grad Hrvatske još nema ono što imaju drugi glavni gradovi zemalja koje cijene svoju slobodu i nacionalno dostojanstvo?
Jednostavno zato što savjest hrvatskog naroda nalaže a nositelji vlasti u samostalnoj hrvatskoj državi su dužni osigurati da pali hrvatski branitelji i osloboditelji dobiju onu razinu poštovanja i dostojanstva u smrti, koja im je bila oduzeta za vrijeme života.
Dok je bila dio Jugoslavije, Hrvatska iz razumljivih razloga nije mogla imati adekvatan odnos prema zaslužnim rodoljubima, vlastitim vrijednostima i izvornom političko-duhovnom naslijeđu. No, vrlo je upitno zašto se takav
odnos na znakovit način nastavlja i u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj? Bolje rečeno, zašto je naprasno prekinut od izbora 2000-te godine?
Naime, nakon povratka spomenika banu Jelačiću na centralni zagrebački trg i izgradnje spomen obilježja ‘Oltar domovine’ na obnovljenoj Medvednici kao i uvođenja smjene garde u živopisnim odorama Trenkovih pandura na Markovom trgu, ispred zgrade Hrvatskog Državnog Sabora, Zagreb je svojim povjesnim imidžom hrvatske prijestolnice ubrzano počeo loviti korak s Europom.
Politička i medijska pozornost ponovo se vratila slavljenju nadnevaka Titove borbe za Jugoslaviju, revitalizaciji velikosrpskih mitova i promociji ‘nove’ zapadnobalkanske ‘kulture’. Koju od tada sirom Hrvatske simboliziraju i neumorno šire cajke, Stipe Mesić, Zoran Milanović, Ivo Josipović, Fred Matić, Soroševi stipendisti na čelu s Dejanom Jovićem, Pupovčeve Novosti, Vedrana Rudan, Anto Nobilo, Sanja Sarnavaka, Vesna Teršelić, Ante Tomić, Boris Dežulović, Mile Kekin, Oliver Frljić, Predrag Ličina… i tko bi sve poimenice nabrojio te ‘naše’ silne dušebrižnike u izvana i iznutra, bogato sponzoriranim parazitskim tovilištima ‘boraca za demokratizaciju Hrvatske’.
Tuđmanovom smrću i instaliranjem na vlasti ‘bivših’ Jugoslavena na čelu s velikim meštrom sveg hrvatskog nereda, Sipom Mesićem, takav trend je naglo prekinut. Hrvatska politička scena, vojska, glavni mediji, obrazovni sustav i druge državne institucije, od 2000. su temeljito pročišćeni kako bi u svim važnim segmentima društva otupila svijest o nacionalnom ponosu i značaju postignuća vlastite slobode.
Ukinut je pridjev Državni ispred imena Hrvatskog sabora, promijenjen datum Dana državnosti, ismijani su i sklonjeni Trenkovi gardisti s Markova trga, ugašen je vječni plamen na ‘Oltaru Domovine’, nestalo je Zida boli iz Selske, i još puno toga vezanog za kulturu sijećanja, tko smo, što smo i kako smo stigli do toga što imamo danas.
Politička i medijska pozornost ponovo se vratila slavljenju nadnevaka Titove borbe za Jugoslaviju, revitalizaciji velikosrpskih mitova i promociji ‘nove’ zapadnobalkanske ‘kulture’. Koju od tada sirom Hrvatske simboliziraju i neumorno šire cajke, Stipe Mesić, Zoran Milanović, Ivo Josipović, Fred Matić, Soroševi stipendisti na čelu s Dejanom Jovićem, Pupovčeve Novosti, Vedrana Rudan, Anto Nobilo, Sanja Sarnavaka, Vesna Teršelić, Ante Tomić, Boris Dežulović, Mile Kekin, Oliver Frljić, Predrag Ličina… i tko bi sve poimenice nabrojio te ‘naše’ silne dušebrižnike u izvana i iznutra, bogato sponzoriranim parazitskim tovilištima ‘boraca za demokratizaciju Hrvatske’.
Koji su, gle čuda, najednom postali najnagrađivaniji, najpopularniji i najeksponiraniji ‘Hrvati’ ne samo u ‘hrvatskim’ nego i u medijima ‘Regiona’ i ‘međunarodne zajednice’.
Evo dakle jednog pitanja od milijun dolara – Je li se baš slučajno dogodilo to da mnogi ‘bivši’ Jugoslaveni, velikosrbi, udbaši i njihovi potomci, opsjednuti ugodno sponzoriranim antihrvatstvom od kojeg se i danas u Hrvatskoj može super živjeti, još uvijek dominiraju hrvatskim političkim, gospodarskim, pravosudnim, obrazovnim, medijskim i kulturnim životom? Kako to da su baš ti, bivši zatvorski čuvari, od kojih je bivši sustav napravio korumpirane i anacionalno programirane zombije s ugrađenim refleksom mržnje prema hrvatskoj slobodi i domoljublju, došli u poziciju da sada opet Hrvatskoj nameću ‘svoju’ demokraciju, izopačene vrijednosti i pravila ponašanja?
Pristojnim Hrvatima u današnjoj samostalnoj Hrvatskoj koja je i službeno postala dio civilizirane Europe, tog krajnje štetnog i uvrijedljivog ‘bivšeg’ jugobalkanskog orgijanja po Lijepoj Našoj apsolutno je dosta.
Nekorumpirani hrvatski političari, intelektuaci i institucije, bez obzira koliko bili napadani moraju, na mudar i pristojan način, svoj narod štititi od njihovog malignog utjecaja i ‘novog’ zapadnobalkanskog zagrljaja dominiranog velikosrbima.
Jednako pogubnog kao i onaj bivši, koji nam je donio okrutna zlostavljanja, masivne progone i pljačke, ubojstvo Radića i ustaški pokret, Jasenovac i Bleiburg, Vukovar, Ovčaru….
Bilo bi to ujedno i mjesto gdje bi strani državnici i posjetitelji iz cijelog svijeta, ali i same Hrvatske, mogli više upoznati i bolje razumjeti autentičnu hrvatsku povijest borbe za slobodu, a ne onu lažima i mitovima iskrivljenu koju im na sve moguće načine zlonamijerno podmeću bivši hrvatski okupatorti i neprijatelji. Novostvorena hrvatska država treba se dakle što prije izvući iz luđačke košulje koju joj još uvijek navlače ‘bivši’ zatvorski čuvari Jugoslavije, okrenuti se sebi i izgradnjom nacionalnog memorijalnog centra ovjekovječiti vlastitu, stoljetnom patnjom i morem krvi plaćenu borbu za hrvatsku slobodu.
Ova današnja slobodna i neovisna hrvatska država može se dakle u najvećoj mjeri održati ne zahvaljujući ‘brizi’ izvana nametnutih odnarođenih ‘demokrata’ nego zalaganjem i zaslugom onih Hrvata koji prepoznaju, cijene i štite vlastite vrijednosti. Kao i žrtvu hrabrih domoljuba koji su nas održali kao narod kroz burna i krvava stoljeća.
U svakom zdravom narodu se uči i potiče domoljublje ukoliko se ne želi da on nestane ili se vremenom pretoči u nešto drugo. U tom bi smislu, izgradnja jednog reprezentativnog nacionalnog spomendoma bio važan i znakovit iskorak u smislu prelaska iz tragične jugobalkanske prošlosti u vlastitu budućnost.
To bi definitivno bila investicija u bolju budućnost Hrvatske, jer bi se na tom mijestu mladim naraštajima i onim koji su uključeni u njihov odgoj i obrazovanje pružala prigoda da na jednom mjestu upoznaju značaj i važnost istinskih vrijednosti i stvarnih heroja zaslužnih za današnju slobodu i neovisnost.
Moramo biti svjesni toga da ono do čega djeca i mladi drže kasnije u životu je naučeno ponašanje. Što se ranije poduče istinskim vrijednostima i dostojnom ponašanju to će im kasnije, kada postanu zrele osobe, pomoći da prepoznaju ispravnost onog čega se trebaju pridržavati.
Bilo bi to ujedno i mjesto gdje bi strani državnici i posjetitelji iz cijelog svijeta, ali i same Hrvatske, mogli više upoznati i bolje razumjeti autentičnu hrvatsku povijest borbe za slobodu, a ne onu lažima i mitovima iskrivljenu koju im na sve moguće načine zlonamijerno podmeću bivši hrvatski okupatorti i neprijatelji.
To je ono što je važno.
Novostvorena hrvatska država treba se dakle što prije izvući iz luđačke košulje koju joj još uvijek navlače ‘bivši’ zatvorski čuvari Jugoslavije, okrenuti se sebi i izgradnjom nacionalnog memorijalnog centra ovjekovječiti vlastitu, stoljetnom patnjom i morem krvi plaćenu borbu za hrvatsku slobodu, u koji bi svaki pristojan građanin i državljanin Hrvatske koji cijeni ono što se konačno postiglo u Domovinskom ratu, mogao ubuduće doci pokloniti se nepreglednoj koloni mučenika koji su svojom žrtvom i zalaganjem prinosili obrani i očuvanju Lijepe naše, na mukotrpnom povijesnom putu do današnjih dana.
Taj bi središnji memorijalni centar predstavljao dakle simbol svehrvatskog zajedništva. Mjesto koje ujedinjuje Hrvatsku iznad svih etničkih, vjerskh i ideoloških podjela. Gdje bi svi koji su sretni što im je Hrvatska domovina, dolazili bez neprijatnosti i zapreka iskazati zahvalnost i poštovanje onima koji su im omogućili slobodu koju danas uzivaju.
Istina, ako hrvatski narod na taj način želi ovjekovječili svoju slobodu i neovisnost, odajući na jednom mjestu počast nacionalnim velikanima poput znamenitih hrvatskih kraljeva, Zrinskih, Frankopana, Jelačića, Radića, Bušića, Tuđmana i svim onima znanim i neznanima, koji su se borili i zalagali za slobodu Hrvatske, oni time ne bi isključivali manjine, druge, one koji nisu etnički Hrvati. To ne bi bio znak vođenja nekakve nacionalističke politike nego upravo suprotno od toga – samo podsjećanje da je ova današnja hrvatska država, u kojoj mogu svi (ako hoće) mirno i složno živjeti, ostvarena zahvaljujući baš tim časnim muževima koji su imali hrabrosti žrtvovati sebe da bi Hrvatska konačno postala slobodna i demokratska.
To dakle ne bi bilo nikakvo ‘ksenofobno’ glorificiranje hrvatskih žrtava i heroja (kako će odmah biti napadnuto izvana i iznutra od mrzitelja hrvatske slobode) već potvrda pristojnog odnosa prema vlastitom narodu. I pokušaj da se Hrvatska po tome približi i uvrsti u red civiliziranih zemalja Europe i svijeta.
Naravno, podizanje jednog takvog objekta u Zagrebu od monumentalnog značaja za nacionalnu svijest i ponos, izazvat će zasigurno žestoke prosvjede onih koji su uvijek bili protiv naše slobode i samostalnosti, onih za koje je borba za hrvatsku slobodu zločin a borci za samostalnu Hrvatsku zločinci i fašisti.
No, ako se zna da bi takvi i samog Isusa, da se vratio na zemlju i izveo hrvatski narod na slobodu, zbog toga proglasili zločincem i ponovo ga razapeli, na njih ne treba obraćati pozornost, već se za njih Bogu moliti.
Dakle slavimo hrvatsku slobodu i domoljublje i ignorirajmo one koji nas zbog toga mrze.
Za izgled i postavu memorijalnog centra koji bi trebao biti takav da se njime premoste sva vremena, podjele i ideologije, treba inicirati široku javnu raspravu.
O takvim obećavajućim promjenama i inicijativama u kojima ćemo prepoznati sami sebe, svoju povijest i sudbinu, i po čemu bi željeli da nas i drugi prepoznaju, treba raspravljati slobodno i odlučivati demokratski.
Realizaciji ovog projekta i izboru atraktivnog mjesta za njegovu izgradnju politički čelnici države i gradske vlasti Zagreba trebali bi dati prioritet.
Sve što trebaju napraviti je odabrati primjernu lokaciju, raspisati javni natječaj za idejno rješenje, objaviti žiro-račun i pošteno kontrolirati novac koji ce pristizati za tu svrhu iz zemlje i inozemstva.
Atraktivno i primjerno mjesto za tu namjenu svakako bi mogla biti tržnica Dolac i okolica Cvjetnog trga gdje bi se ovo zdanje zgodno uklopilo u povjesno-urbanu jezgru grada. Atraktivna i primjerna lokacija bila bi i u blizini Hrvatskog narodnog kazališta, Mažuranićev trg ili neki drugi prigodan prostor na potezu od Tesline do Vodnikove ulice.
Dakle jedan od prioriteta buduće vrlo dinamične izgradnje Zagreba trebao bi biti i središnji memorijalni centar žrtvama tisućljetnog nastojanja da se ostvari današnja sloboda. Koji bi, po uzoru na slična upečatljiva zdanja u drugim glavnim gradovima slobodnih država, bio simbol našeg domoljublja i ponosa.
To je ono što mi Hrvati, bez obzira na sve međusobne razlike i ideološka uvjerenja, nikako ne smijemo propustiti izgraditi.
U izgradnji tog spomendoma, ne trebaju sudjelovati oni kojima on nista ne znači, nego oni kojima on puno znači, čija ljubav za domovinu je postala dijelom njihovog načina života, a prvenstveni ideal bio i ostao – hrvatska sloboda.