Četvrti i posljednji nastavak istraživačkog djela Dr. Mate Artukovića, ‘Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije. Prvi dio možete pročitati OVDJE, drugi OVDJE a treći OVDJE.
Objavljujemo ovu studiju kako bi bolje razumjeli ono što se danas događa u Kosovi, u Crnoj Gori, u BiH i posebno u Hrvatskoj. Još više, kako bi mogli predvidjeti što nas čeka u budućnosti, a to nisu pitanja ideologije, demokracije ili gospodarskog rasta, nego pitanja golog opstanka, i hrvatske države i hrvatskoga naroda, odnosno nestanka pod vrlo krvavim okolnostima, kakvim pokušajima smo bili svjedoci čitavo prošlo stoljeće, sa stotinama tisuća poubijanih i milijunima protjeranih, a što može ignorirati samo onaj u kojemu nema pijeteta za ono što smo proživjeli i kojemu do sudbine ovoga naroda baš niti malo nije stalo. (d.d.)


Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije je rad objavljen u Zborniku radova Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz vjekove (ur. Nenad Piskač), knjiga 3., Veliko Trgovišće 2010., str. 199-242. Velika većina radova koje sam objavio, tiču se hrvatsko-srpskih odnosa. Srbi su uvijek kroz povijest naglašavali svoju “ugroženost” da bi tu “ugroženost” koristili kao ispriku za agresivnost.

Autor: Dr. Mato Artuković

Kakva je vizija srpske povijesti i budućnosti? Ta je vizija epska i u prošlosti i u budućnosti. Iako ima primjera u kojima se sa zabrinutošću svraća pozornost suvremenika na konkretne vlastite pogreške, prevladali su oni koji su svijest suvremenika odveli do pjesme Ljubomira Nenadovića, kojega Srbobran zove “omiljenim srpskim pesnikom i književnikom”, a koji punim plućima i iz sve snage puše u bojnu trublju:

Ruši, Srbine, sve što ti smeta,
Ruši sve ono što s tobom nije;
Il’ nek te s ovog nestane sveta,
Il’ tvoja slava nek se opet vije!61

Ništa miroljubivije nisu poruke ni u prozi. Sa stranica Srbobrana npr. ore se prijetnje i Europi i svijetu, ako se ne ispune zahtjevi Srba. Samostalci su smatrali odredbe Berlinskog kongresa zločinom nad srpskim narodom, protiv kojeg se bori svim svojim snagama. Taj kongres nije riješio bitno pitanja: Istočno pitanje što za srpske samostalce znači “srpsko pitanje”. Koliko su samostalci smatrali “srpsko pitanje” bitnim europskim problemom, neka posluže i ove riječi iz glavnoga njihovoga glasila: pravedno rješenje “srpskog pitanja” onemogućeno je nepravedno snagom moćnih. Srbi su “dobrotvor Evrope” stoljećima, kojemu ona mora zahvaliti za sve svoje uspjehe u kulturi i industriji. Srpski narod spasio je Europu od Turaka. Kao nadoknadu nije dobio ništa, osim pogaženih prava. Uvrijeđen Srbobran kliče: “Evropo! Poštuj moju slobodu i moje pravo, nećeš li – hoćeš li krvi? Kunem ti se imenom srpskijem da ću te napojiti krvi, bila je ma kako žedna.”62

Iako ne u ovakvom tonu, ipak svaki veliki blagdan, napose Uskrs prilika je da se obnovi “kosovski zavjet”, i s nadom uputi pozdrav “ugroženom srpskom narodu”: “Hristos vaskrs! Kliču danas srbobranski svi peroborci Srbobranci sa borišta – s listobrana ‘Srbobrana’ – paćeničkom narodu srpskom, svem i svud, na četiri strane srbobranskog, srbomučeničkog, srpskog krsta kosovskog.” Uskrsnuće Kristove nada je u uskrsnuće “vascelog srpskog naroda”63

Transvremenski karakter “ugroženosti”


Sva istraživanja stvarnoga položaja Srba u Hrvatskoj do Prvoga svjetskog rata pokazuju da se ne radi o “ugroženom” narodu, nad kojim se provodi “genocid”, nego da se radi o narodu u usponu, narodu kojemu se ničim ne ugrožava narodno biće i koji je na temelju te slobode stvorio sve svoje najvažnije ustanove, koje smo već dijelom spomenuli samo u Zagrebu.

Kad stoji na stvarnom znanstvenoistraživačkom temelju, do toga saznanja dolazi i akademik Krestić. Pokazuje to i njegov članak “Zagreb – političko središte Srba Austro-Ugarskoj” objavljen u Zborniku o Srbima u Hrvatskoj, knj.1, Beograd 1989. Uvaženi akademik tu uredno nabraja razloge zbog kojih se dogodila ta velika promjena u povijesti Srba u Monarhiji: Zagreb je preuzeo vodstvo Srba u Monarhiji i postao njihovo političko, kulturno i gospodarsko središte. Spomenut ćemo samo neke od onih bitnih koje nabraja prof. Krestić:

  1. U Hrvatskoj je veći broj Srba nego u Ugarskoj (možemo se i ne moramo uglasiti s ovim, jer je isti omjer bio i prije ovoga “povijesnog premiještanja” centra);
  2. Veliki utjecaj Srba u hrvatskoj politici;
  3. Ekonomska snaga Srba u Hrvatskoj.

Uz Srpsku banku, do 1907. Srbi su imali oko 56 različitih novčanih ustanova: banaka, štedionica, raznih novčanih zavoda i društava. “Svi srspki zavodi na teritoriji Hrvatske i Slavonije raspolagali su koncem 1904. godine ukupnim kapitalom od 52 809 206 kruna, dok su zavodi Srba u Ugarskoj imali samo 35 983 730 kruna. Već smo spomenuli i prof. Krestić s pravom ističe srpska privredna društva “Privrednik” i “Savez Srpskih zemljoradničkih zadruga”.64 Ta su društva zaista nenadmašna, gotovo neponovljiva pojava na ovim prostorima. Vođena su motom, koji bismo i danas voljeli češće od naših poduzetnika čuti: “Nema većeg dobročinstva nego dati drugom posla da može pošteno zaraditi!” Samo sada ostaje zagonetno kako je to moguće da je “Srpska Atina”, Novi Sad, izgubila to prvenstvo, i da ga je preuzeo baš Zagreb u Hrvatskoj u kojoj je srpski narod po tvrdnjama profesora Krestića u mnogim drugim radovima na svakom koraku potisnut, progonjen, izvrgnut hrvatiziranju, obespravljen, čak i do genocida, dakle apsolutno ugrožen? To je moguće zato što ovaj rad pod naslovom “Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj” piše profesor Krestić – znanstvenik, na temelju istraživanja izvora. A ovo drugo piše profesor Krestić – političar i ideolog i obnovitelj ideologije o “ugroženom Srbinu” koju je napabirčio po srpskim novinama 19. stoljeća.

Da se ne radi ni o kakvom “ugroženom narodu”, pokazuje i činjenica da ti isti srpski samostalci usred Zagreba naviještaju Hrvatima rat “do istrage naše ili vaše”, dakle do istrebljenja.Taj rat navijestio je u Srbobranu Nikola Stojanović u članku pod naslovom “Srbi i Hrvati”. Inspiriran djelima L. Gumplowicza i H. S. Chamberlaina, idejnih prethodnika i inspiratora nacionalsocijalizma i rasizma Hitlerovog sustava (ovoga drugoga nacisti su smatrali utemeljiteljem svoje ideologije), Stojanović je očekivao da će doći do rata između Srba i Hrvata u 20. stoljeću, da ga dapače treba poticati, a ishod se zna: pobijedit će Srbi “narod junaka”, “veličanstveni narod”, “najljepši predstavnici slovenske krvi”, “najljepša rasa evropska”.65 Taj članak Nikole Stojanovića nije običan članak, nego programatski put koji se slijedio u srpskim intelektualnim krugovima cijelo 20. stoljeća, a i danas se slijedi u mnogim temeljnim mislima.

Najdramatičniji učinak ideologije “ugroženog Srbina” je mit o 700 000, milijun pa i dva milijuna ubijenih Srba u Jasenovcu. Jedan teški zločin jednog režima u kojemu je, prema sadašnjim spoznajama, ubijeno više desetaka tisuća Srba u tom logoru, pretvoren je u zločin koji je moguć samo ako je uz njega pristao cijeli narod, pa i služi samo zato da se cijeli narod proglasi genocidnim. Na žalost u stvaranju tog mita ključnu ulogu odigrali su hrvatski komunisti, naročito SUBNOR. Ta je “brojka” bila državna dogma, u koju se nije smilo dirnuti. Desetljećima se ljude proganjalo (Bruno Bušić, dr. Ivo Jelić), neki su završili u zatvoru (dr. Franjo Tuđman) jer su došli do spoznaja koje su rušile državne mitove. Sva istraživanja pokazuju da je u tom logoru ubijeno barem desetorostruko manje ljudi, ali je baš ta “brojka” od “najmanje 700 000” ubijenih Srba, kojom se podhranjivala mržnja prema Hrvatima, bila isprika za komunističku i velikosrpsku agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu. Ponovimo još jednom istinu: u stvaranju i očuvanju toga mita vrlo važnu ulogu odigrali su hrvatski komunisti i SUBNOR. Time se (djelomice) pokazala dalekovidnost Nikole Stojanovća kad je kao argumente da će Hrvati biti istrijebljeni u tom ratu sa Srbima, pisao: “Da će to biti Hrvati, garantuje nam njihova manjina, geografski položaj, okolnost što žive svuda pomešani sa Srbima, i proces opšte evolucije, po kome ideja Srpstva znači napredak… Mi se nadamo da će se to uskoro dogoditi, jer ima među Hrvatima priličan broj svesene inteligencije, koja taj proces ubrzava… Zadojivši se idejama Masarikovim, hrvatske realiste hoće da stvore od klerikalnog liberalan i demokratski narod, da uzmu prirodno pravo kao osnovicu političkog delanja”66 Taj “priličan broj svesne inteligencije”, na koji računa vidoviti Stojanović, pridonio je stvaranju mita o milijunu ubijenih Srba u Jasenovcu, kojim se cijeli narod proglašava genocidnim. Da se na takav učinak toga “broja-mita” “ugroženog Srbina” tako i računalo i da je bio razoran, evo jednog čvrstog argumenta. U uskrsnoj poslanici (travanj 1991.) poglavara Srpske pravoslavne crkve, nakon isticanja kako je neki španjolski inkvizitor pobio 114 000 ljudi, napisano je i ovo: “Koliko je naša pogibija bila brojnija i strašnija za poslednjih pedeset godina? Samo u Jasenovcu, za četiri godine umoreno je, ako ne više, sigurno ne manje od 700 000 ljudi. Ako pitamo na koji način, jedan naš vrsni znalac i mislilac odgovora: ‘Jasenovac je najveće srpsko grozilište, ništavilište, istrebivalište, gubilište, gde su ljudi satirani krvožderjem, koje sigurno ni knez demona ne pamti. To je novo raspeće Hristovo. To je greh grehova.’ Nešto još gore je ovde (nastavlja Patrijarh) što se retko pominje. To je činjenica da je ovaj neuporedivi zločin do danas ostao neokajan i nepokajan,  što dokazuju događaji koji se i danas dešavaju na istom mestu i od istih počinilaca.” (ist. M.A). Patrijarh u uskrsnoj poslanici poziva na oproštenje, ali uz tu obvezu, koju je najveći Učitelj ljudi stavio kao uvjet Božjeg oproštenja svakom čovjeku, dodaje i misli vladike žičkog Nikolaja, koji kaže: “Ako bi se Srbi svetili ravnom merom za sve zločine koji su im u ovom veku učinjeni, šta bi morali da rade? Morali bi da žive ljude sahranjuju, da žive ljude peku na ognju, da živima skidaju kožu, da decu seku na komade pred očima roditelja. To Srbi nikada nisu činili ni zverovima, a kamo li ljudima.”67 Ove riječi su napisane i pale su u najzapaljivije vrijeme. Je li ovo bio zaista poziv na oproštenje i pomirenje, ili na nešto drugo?  U srpskom novinstvu, od vjerskoga do studentskog tiska, godinama je trajala sustavna kampanja, koja je očito imala za cilj prikazati Srbe kao “ugroženi” narod. Napisane su i cijele biblioteke s istom nakanom (Gojko Đogo, Vuk Drašković, Vojislav Lubarda, Milić Stanković, Jovan Radulović, Dobrica Ćosić, Danko Popović, i mnogi drugi koje zbog opsega ovoga rada moram ispustiti). Ta kampanja prikazivanja, ili bolje rečeno intenzivnog oživavljavanja “kulta ugroženog Srbina”, mita o ugroženosti Srba s generacije na geneaciju, trajala je cijelo desetljeće koje je prethodilo ratu, iako je on latentno živio sve vrijeme u komunističkoj Jugoslaviji. (Struktura ključnih zanimanja pokazuje koliko je daleko taj osjećaj “ugroženosti” od istine: časnički kadar u JNA, diplomacija, sudstvo, financije, policija itd.). Uključila se u to, kako smo vidjeli, i povijesna znanost s najpoznatijim predstavnikom akademikom Vasilijem Krestićem, koji je u “naučno ruho” ogrnuo obnovljeni kult “ugroženog Srbina”, tako drag ideolozima velikosrpstva u 19. st. iz Radikalne stranke u Srbiji, Miletićeve stranke u Ugarskoj, te Srpske samostalne stranke u Banskoj Hrvatskoj i Srpske stranke u Dalmaciji, čiji su najpoznatiji predstavnici Pavle Jovanović, Sima Lukin Lazić koji se prozvao “Vrač Pogađač”, Sava Bjelanović, Aleksandar Mitrović i drugi. Sve je išlo prema vrhuncu, prema “Memorandumu”, a imalo je za cilj da se srpski narod trenira da prihvati rat zbog svoje navodne “ugroženosti”. Valjda se u Hrvatskoj možemo suglasiti o tome da u Hrvatskoj do 1990. nije bilo ništa slično toj desetljetnoj kampanji propovijedanja “kulta ugroženog Srbina”, koju su započeli srpski pisci (neki su nazvani i “kostopojci”), preuzele mnoge srpske novine, da bi “kult ugroženog Srbina” postao službena politika Vlade SR Srbije, protiv kojega  nije na žalost imao nikakve šanse pokoji razboritiji glas. A “kult ugroženog Srbina” proširen je isključivo zato da bude priprava i isprika za rat. Neki od razboritijih oponenata morali su se razbježati, drugi su bili ušutkani u Srbiji. Koliko je autoru ovih redaka poznato, prije rata niti jedan  hrvatski književnik ili hrvatski list nisu pisali ništa što bi se i približno moglo izjednačiti s onim što se pisalo u srpskim medijima. U Sloveniji je donekle odgovarala uspješnim sarkazmom Mladina, pod hrabrim uredništvom Janeza Janše, pa ga je  komunistička JNA zbog toga optužila te je izveden pred sud. Miloševićevi ratni pohodi krajnji su rezultat gotovo desetljetne sustavne kampanje preko medija o “ugroženosti Srba svih i svuda”, što je trebalo poslužiti kao isprika za agresiju. Stotine i stotine tisuća stranica srpskog novinstva najzagorjelije mržnje napisano je tada. Treba uzeti barem pet brojeva Duge, Politike, Politike ekspres, Intervjua, Književnih novina, Studenta, lista Pravoslavlje, pročitati od Vuka Draškovića (npr. Nož), ili Danka Popovića (recimo Knjigu o Milutinu, ja sam čitao 14. izdanje tiskano u 20 000 primjeraka), ili Ćosićev roman Vreme smrti, i vidjeti kamo je sve vodilo. Toplo preporučujući Knjigu o Milutinu, protojerej dr Žarko Gavrilović objašnjava čitateljima lista Pravoslavlje (u podnaslovu stoji “Novine Srpske Patrijaršije”) kako autor u toj knjizi raspravlja o nacionalnoj sudbini srpskog naroda, pa iz usta glavnoga junaka doznajemo da je glavni neprijatelj srpskog naroda prije i za vrijeme Prvoga svjetskog rata “Švaba koji govori naški”. A te “domaće Švabe”, objašnjava uvaženi protojerej, su “radićevci, frankovci, Arnauti i drugi. Ta slika se ponovila i u drugom svetskom ratu”.68

Možda je polemika Živka Kustića, urednika Glasa Koncila, i protosinđela Atanasija Jevtića, kasnijega episkopa, najbolje sintetizirala stanje u medijima, svu ozbiljnost trenutka u kojem je polemika vođena i tragediju koja se rađala. Povod za rezime kampanje s propovijedanjem “kulta ugroženog Srbina”, koja se već dugo vodila, dao je intervju dra Milana Bulajića, koji je propagirao svoju knjigu Ustaški zločin genocida. Na obilje falisifikata Milana Bulajića u istraživanjima o Jasenovcu upozorio je i dr. Ljubo Boban. U tim polemikama Kustić je već tada (srpanj 1988.) pisao kako se stvara “dogma hrvatske krivnje”. Upozorio je kamo smjera ta kampanja: “Upozorivši na ove očite Bulajićeve neistine i njegovu bjelodanu nestručnost, moramo se upitati što on i drugi takvi žele postići takvim pisanjem. Uvjeravaju svoje sunarodnjake i suvjernike da su katolički Hrvati zakleti neprijatelji srpskog naroda i njegova pravoslavlja. Znači da odgajaju nove naraštaje u nepovjerenju i mržnji, kao da žele osigurati moralno opravdanje za moguću odmazdu. To je ono što izaziva strepnju.”69 U odgovoru na Kustićeva zabrinuta upozorenja protosinđel Atanasije Jevtić poziva na “pokajanje”, i razmišlja “o prisustvu istoga kod naših naroda na balkanskim krševima i ravnicama, o čemu kao čovek i hrišćanin uvek mislim kad se bavim našim međunacionalnim i međuverskim odnosima, naročito u zapadnim krajevima i na Kosovu.” I nastavlja: “O našim ranijim i nedavnim i sadašnjim i budućim odnosima na našim golgotskim prostorima… mislim uvek ne kroz zaborav, već u kontekstu svete tajne pokajanja i novog jevanđeoskog života, jer samo to vodi očišćenju duše i savesti, a ne puki zaborav. Zaborav zlu često pogoduje” (Kustić nije “zaborav” niti spomenuo). Za Atanasija Jevtića sve što se događalo zlo, djelo je “hrvatskih i sada šiptarskih ustaša, fašista i nacista”.70 Kustićev odgovor je pokazivao bit i dalekosežnost problema: “Pokajanje jest nezaobilazni kršćanski stav, ali morate razumjeti da se za grijehe i zločine mora kajati i kaznu za njih snositi krivac, a ne njegovi nekrivi sunarodnjaci i suvjernici.”71

O ulozi i odgovornosti srpskih medija dr. Ivo Banac zaključio je sljedeće: “Srpski tisak i elektronski mediji propagirali su nacionalne stereotipe, sustavno dehumanizirali Albance, Hrvate i bosanske Muslimane, podmetali ideje o povijesnoj viktimizaciji Srba, te uveličavali ulogu Srbije i njezinu povijesnu misiju na Balkanu. Srpski mediji stvorili su preduvjete za etnički čistu Veliku Srbiju koja se mogla uspostaviti samo ratom.72 “Ugroženi Srbin” bio je glavni junak svih nesreća koje su slijedile, jer je bio uzrok svih ratova koji su počeli u ime najprije spasavanja komunizma, a onda su se srpski komunisti i fašisti našli kao saveznici protiv svih demokratskih pokreta u zemljama bivše Jugoslavije. Sprega ta dva saveznika, komunističke JNA i fašističkih velikosrpskih snaga tobožnje opozicije iz Francuske 7, učionio je taj rat tako krvavim.

Zaključna razmatranja


Temeljna ideja koja mobilizira rad srpskih stranaka u Hrvatskoj od druge polovice 19. stoljeća je srspak državna ideja: ujedinjenje “srpskih zemalja”. Aktivnosti pojedinica i grupa usmjeravane su intenzivno od 40-ih godina iz Beograda, a cijelih formiranih stranaka napose od 1878., od Berlinskog kongresa na kojemu je Srbija doduše priznata kao samostalna država, ali koji nije zadovljio njezine apetite za proširenjem na jug i na zapad. Od tada stalno kruže deputacije Srba na relaciji Beč-Carigrad-Petrograd sa žalbama da se nad srpskim narodom vrše progoni u svim zemljama u kojima izvan Srbije žive. Iz Hrvatske ne idu takve deputacije, ali su tu stvorene stranke čiji je rad usmjeravan i plaćen iz Beograda. One žele najprije uređenje odnosa u Hrvatskoj tako da srpski narod bude priznat kao “politički narod”, tj. nositelj državnosti, što za Hrvate nije prihvatljivo, jer priznati nekom narodu taj status znači dati pravno mogućnost legitimnog odcjepljenja. Najvažnija srpska stranka  u Hrvatskoj, Srpska samostalna stranka, od početka 20. st. praktički i najutjecajniji politički faktor u Hrvatskoj, smatra Srbiju “Pijemontom srpskih zemalja” u koje ubraja Srbiju, Crnu Goru, Kosovo, Makedoniju, Bosnu i Hercegovinu. Postojanje Hrvatske kao integralnog državotvornog pojma ne priznaju. Za srpske samostalce (a prikriveno i Srbe iz Narodne stranke) postoje, i to kao “srpske zemlje”, Dalmacija, Krbava, Lika, Banovina, Slavonija, Srijem, ili ih “umjereniji” listovi (npr. Srpski Sion, glasilo Patrijaršije u Karlovcima) zovu “ovostrane naše zemlje”, “ovostrani naš narod”, “naši zapadni krajevi”. Takvi nazivi ne dopuštaju kolebanje da su i oni smatrali te teritoje “srpskim zemljama”, iako se nisu otvoreno izjašnjavali kome trebaju pripasti. Ni samostalci to ne čine, ali stalno ponavljanje pojma “srpske zemlje” i “ujedinjenje srpskih zemalja” te povezivanje tih pojmova s tim da je Kraljevina Srbija “Pijemont srpskih zemalja”, dakle kristalizaciona točka oko koje se moraju ujediniti “srpske zemlje” predstavlja velikosrpski pogled na rješenje toga gorućeg pitanja u hrvatsko-srpskim odnosima.

U središtu razmatranja sve srpske izdavačke djelatnosti je mistična nacija-osoba, koju ne čine pojedinci i skupine, koje mogu griješiti. Od tuda u svoj toj izdavačkoj djelatnosti, stalno prisutan lik ugroženog, obespravljenog Srbina. Na taj način desetljećima se moglo čitati, što god da se u ruke uzelo, o stalnim nepravdama koje Hrvati nanose Srbima , stalno se budilo uvjerenje o genocidnim porivima Hrvata pema Srbima od samoga početka njihovog zajedničkog života. To je, kako smo već istaknuli stav srpskog tiska, “istočni grijeh” Hrvata prema Srbima, zbog kojega se suvremena  generacija Hrvata mora “pokajati”, ako želi slogu Hrvata i Srba. Ovo priznanje “povijesnoga grijeha”, koje se uporno zahtijevalo, bilo je nadasve važno, jer se tim dobivala kontrola nad poviješću. A onaj tko kontrolira povijest, osigurava i kontrolu nad budućnošću. Desetljećima se govorilo o Hrvatima koji ne postoje, bez kulture, narodnih običaja, bez jezika, predstavljajući cijeli narod kao amorfnu masu, koja mora po zakonima prirode odumrijeti. Tako se slagao mozaik bezličnog, u pradjedu na zlo spremnog, kulturno presiromašnog Hrvata, kojega je zatrovao Zapad i isisao mu narodni životvorni sok.

Srbin bez grijeha prema bilo kome i uz to od svakog ugrožen – to je najdublje uvjerenje iza kojega su se utaborili srpski ideolozi. To je polazna točka svakog saobraćanja s drugima, a osobito s onima s kojima govore najsličnijim jezikom,  s Hrvatima. No sličan je stav i prema Albancima, Grcima, Mađarima, Rumunjima. Srpski ideolozi vlastitu stvar znaju obrazližiti samo negiranjem i optuživanjem drugoga. Nikada, niti na jednom mjestu nismo našli priznanje da bi nositelji službene vlasti ili predstavnici Srba općenito u ime srpske ideje učinili bilo kome, bilo kada bilo kakvu nepravdu.

Koliko god literatura koju smo prošli bila opravdana nezavidnim položajem srpskog naroda, koliko god naglašavala ugroženost, ona nije okrenuta samo prema sebi i oblikovanju nacionalnog identiteta. U njoj je iznad svega razvijena samosvijest, i to do tog stupnja da je postala agresivna. Primarno nadahnuće ove literature nije bol, patnja, ugroženost. I sada se ona ističe kao draga karakterna pratilja, ali samo na prvi pogled predstavlja temelj za inspiraciju. Ona se ističe dok se skupljaju aduti kao jedan od aduta. Ugroženost je u srpskom tisku postala gotovo nacionalna filozofija, dio identiteta. U biti ona vrši nadasve blagotvoran utjecaj. Ona se nije sama izolirala, bilo da bi stvorila obranbeni zid, bilo da unosi neke negativne tedencije povlačenja. Ona budi nadu, stvara čvrsto uvjerenje da će muke četverovjekovne Golgote (ova je slika najomiljenija) uskoro dobiti zadovoljštinu. Društveni i politički položaj Srba u Hrvatskoj temelj je ove nade.

Rekapitulirajmo. Ideja “ugroženosti” koja se razvila u najčvršći element ideologije, svakako je zaslužila pažnju. Bezbrojnim junacima “ugroženosti” ona je služila kao čvrst oslonac, a po potrebi kao bojni poklič. Pretvaranje ove ideje u ideologiju tren je od najvećeg i dalekosežnog značenja. Ponajprije ona sugerira način rada, koji oslobađa od odgovornosti i uvijek iznova ponavljanom sugestijom o tuđoj krivici stvara etičke norme koje u perspektivi unose nemir, razdor, ali prije svega stvaraju bolesno stanje u duševnom životu vlastitog naroda. Podgrijavanjem svijesti o lažnoj ugroženosti, kao što su to činili srpski ideolozi u ovom razdoblju, ruši se kod naroda prirodni osjećaj za vrijednost rada kao jedine spasonosne alternative u rješavanju svakog problema. Zato iako je na prvi pogled ideja lažne ugroženosti primaljiva, dugoročno ona mora biti poguban izbor kako pojedinca tako prije svega naroda.

Ta ideja “ugroženog Srbina” nastavila je živjeti i poslije Drugog svjetskog rat, iskoristila je jedan težak zločin koji je napravio ustaški režim, stvorio mit o 700 000 ubijenih Srba u logoru Jasenovac (često se spominju i milijunske brojke) i tako pripravio teren za mržnju. Gotovo u potpunosti obnovljena je ideja “ugroženog Srbina” u literaturi, pseudoznanosti 90-ih godina i u političkom programu koji je odredio “Memorandum” SANU postao glavna isprika za agresiju na Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu.

Nakon svih izgubljenih ratova u toj agresiji, nove vođe srpske politike i u Beogradu i u Zagrebu i u Bosni i Hercegovini ne žele da dođe do katarze u srpskom narodu, da se suoči s agresijom koja je izvršena u njegovo ime, u ime velikosrpske ideje “ugroženog Srbina”, nego “ugroženost” ponovno uzimaju kao misao vodilju srpske politike. U tome im svesrdno pomaž, naročito u Hrvatskoj, politički krugovi koje je još Nikola Stojanović označio kao “priličan broj svesne inteligencije”. Oni se ponašaju tako kao da je za pomirenje Srba i Hrvata sada najpreče zaboraviti šovinističko treniranje srpskog naroda kroz sve medije da prihvati rat, agresiju koja je imala za cilj na ruševinama Hrvatske stvoriti “Veliku Srbiju”, teška razaranja gotovo dvije trećine Hrvatske, okupaciju trećine zemlje  i teške zločine počinjene nad građanima Hrvatske: Hrvatima, Bošnjacima, Mađarima, Česima, Slovacima, Talijanima, Židovima, Ukrajincima, Romima, Srbima koji se nisu suglasili s velikosrpskom idejom. Svi su se ovi branili. Samo je jedan agresor: velikosrpska ideja “ugroženog Srbina”. Iako u povijesti nije dopušteno predviđati, od nje treba učiti. Ovakva politika očuvanja ideje “ugroženog Srbina” koju vode i srpska i hrvatska politička elita, mora dovesti ponovno do rata. Kad tad. To je zakonitost po kojoj se ponaša “ugroženi Srbin”, tj. velikosrska ideja.

Foto: Fotografija sa Twitera Aleksandra Vučića povodom godišnjice “progona srpskog naroda u Oluji” 2018.

Svršetak


62 Srbobran, 23.11(5.12)1885,136, Bura nad Evropom; isto, 29.9(1.10)1890,38, Ima li srca Evropa
63 isto, 8(21)4. 1900,80, Hristos vaskrs!
64 Vasilije Krestić, Zagreb – političko središte Srba u Austro-Ugarskoj, Zbornik o Srbima u Hrvatskoj, knj. 1, Beograd 1989., 91-101.
65 Nikola Stojanović, Srb i Hrvati, Novi Sad 1902, 48-49; članak koji je izazvao antisrpske demonstracije izašao je u Srbobranu, 9(22)8.1902. br. 168. i 10(23)8.1902.br. 169., pod naslovom Srbi i Hrvati
66 Srbobran, 10(23)8.1902,169, Srbi i Hrvati
67 Politika, 7.4.1991., Oprostiti moramo, zaboraviti ne smemo. Poslanica Srpske pravoslavne crkve o Vaskrsu 1991.
68 Pravoslavlje, 15.4.1986, br. 458, str. 12
69 Živko Kustić, Neistina koja noževe brusi, Glas Koncila, 31.7.1988., br.31, str. 3
70 Atanacije Jevtić, Istorija ili histerija. Pismo glavnom i odgovonom uredniku ‘Glasa Koncila’ Živku Kustiću, Pravoslavlje, 1.9.1988. br. 515.
71 Pravoslavlje, 1.10.1988, br. 517, Pismo Živka Kustića iz ‘Glasa Koncila’,str. 4
72 I Banac, Raspad Jugoslavije, Zagreb 2001, str. 142.

 

Komentari