Prvi dio možete pročitati OVDJE.

‘Ugroženost’ – bitni element velikosrpske ideologije je rad objavljen u Zborniku radova Dani dr. Franje Tuđmana – Hrvati kroz vjekove (ur. Nenad Piskač), knjiga 3., Veliko Trgovišće 2010., str. 199-242. Velika većina radova koje sam objavio, tiču se hrvatsko-srpskih odnosa. Srbi su uvijek kroz povijest naglašavali svoju “ugroženost” da bi tu “ugroženost” koristili kao ispriku za agresivnost.

Autor: Dr. Mato Artuković

Dok srpski ideolozi čitaju žalopojke nad sudbinom, čitatelja iznenadi da postoje i drugačiji trenuci, koje same novine na široko opisuju. Npr. kod obnove i posvete pakračke crkve 1896. “Potiskivano pravoslavno Srpstvo gornje Slavonije i negdašnjeg varaždinskog generalata, udarilo je stožer svoj u Pakracu, i tu je podiglo svjetiljku, koja će mu svijetliti u danima crne bure i nevolje.” Na “osvećenju” bio je podban Danilo Stanković, patrijarh, nekoliko župana, podžupana, dakle bila je to svečanost uzdignuta na državnu razinu. Episkop Miron je pun zahvalnosti banu osobno i Vladi, koja je najviše pridonijela ovome sretnom trenutku. Dopisnik, pun oduševljenja i uzdaha je molio: “Dosudi, Bože, ovakvih dana pravoslavnom Srpstvu i drugih krajeva.”15 Molitva mu je uslišana ubrzo na obnovi patrijaršijskog dvorskog hrama u Karlovcima, potom u obnovi manastira Grgetega i tolikih drugih crkava. Napredak srpske ideje, srpskih isntitucija u pojedinim mjestima toliko je očigledan, da to ne mogu zatajiti ni najveći zagovornici kulta “ugroženog Srbina”. Primjer je Zagreb, u kojem je prema podacima parohijskog ureda 1885. bilo 565 Srba. No njihov je utjecaj daleko nadmašivao njihov broj. “Vrač Pogađač”, šaljivi list čiji je urednik Sima Lukin Lazić, neprestano je sugerirao čitateljima ugroženost srpskog naroda u Hrvatskoj. Neprestano čitamo u njemu kako se “Srbima ne dozvoljava”, kako “oni ne smiju” ovo ili ono. O svojem poslu Lazić kaže: Uređivati šaljivi list je teško; šaljivi list sa slikama je teže, srpski šaljivi list je još teže, a “uređivati srpski šaljivi list sa slikama u  Zagrebu – to je vrhunac kubure i patnje (br. 2/1896, str.15; naglasio VP). No činjenica da je upravo u Zagrebu  u toj “šaljivoj hrvatskoj metropoli”, kako kaže urednik Vrača Pogađača, izlazio jedan od dva srpska humorističko-satirična lista u Austro-Ugarskoj Monarhiji (a od 1899. i jedini), ne pokazuje stvarnost tako mračnim tonovima kako ih crta VP. Svakako su rijetka ona sretna vremena u kojima smijemo misliti što mislimo da je pravo, i govoriti što mislimo. Lazić je morao štedjeti i štedio je samo one koji su imali vlast i njome se štitili i napadali. Tog ograničenja za hrvatsku opoziciju nije imao. Da je vrlo često i cijeli hrvatski narod tako prolazio i bio predmet poruge, dovoljno je uzeti bilo koji broj Vrača Pogađača i otvoriti bilo koju od prvih političkih stranica. U svojoj potpuno ideologiziranoj svijesti Vrač je tvrdio da on ne smije ni šutjeti, jer da mu se i to uzima za zlo (br 15/1896). Takvi grijesi ipak pripadaju mnogo kasnijem vremenu. Kad VP duhovito pita, i odmah odgovara svojem čitatelju: “Želiš li znati kako bi kao Srbin prošao na Sjevernom ledenom moru – dođi u ‘hrvatsku metropolu’ Zagreb” (br. 21/1896.), on sugerira samo nešto što je u skladu s ideologijom, ali ne sa stvarnošću. U toj “hrvatskoj mučionici” (termin je Vračev) Srbi su imali, prema riječima urednika Vrača Pogađača, niz ustanova koje je, kad ih je nabrajao, morao popisati, “jer se to na pamet ne broji”: srpska općina, srpska crkva, Srpsko pjevačko društvo, list  Srbobran, Srpska vjeroispovijedna osnovna škola, Srpska čitaonica, Dobrotvorna zadruga zagrebačkih Srpkinja, Internat za srpsku žensku djecu, Društvo za pomaganje siromašnih Srba đaka na Sveučilištu u Zagrebu, Udruženje srpske trgovačke omladine, Srpska banka, Savez srpskih zemljoradničkih zadruga, Centralna kasa srpskih privrednika, Srpska štamparija, Neven, Privrednik, Vrač Pogađač. “A u tom kratkom vremenu ubacilo se u narod hiljadama srpskih knjiga (ja sam sam za nepune dvije godine rasturio trideset hiljada svojih knjiga, a drugi još više), a biće ih, ako Bog da, još i mnogo više.”16

Sličan je napredak u Karlovcu. Na proslavi obnove crkve u Karlovcu, koja je tom zgodom slavila stogodišnjicu, uz mnoštvo srpskih pjesama Srpsko pjevačko društvo iz Zagreba, srpske zastave preko grudi sudionika, srpskih narodnih odijela, koje je svakome milije i ljepše gledati “nego kojekakve maškarade po francuskim i mjemačkim mode – žurnalima”, dopisnik uočava kako je srpska  misao koraknula naprijed. “Danas… Karlovac ima lijepu, veliku srpsku crkvu, ima srpsku školu za dječicu i podmladak srpski, ima  srpsku preparandiju za svjesno učiteljstvo srpsko, ima bogato građanstvo srpsko – pa koliki je to napredak.”17

Da nije bilo zabranjeno srpski osjećati, najbolje pokazuje i činjenica da je u vrijeme Bugarsko-srpskog rata u Hrvatskoj javno prikupljana pomoć za srpske ranjenike. (Jedan od najvećih darovatelja bio  je i dr Josip Frank – 25 for). Hrvatske simpatije bile su doduše na suprotnoj strani, ali rodoljublje hrvatskih Srba neometano je moglo doći u ovim za Srbiju teškim trenucima do punog izražaja u cijeloju Hrvatskoj od Zemuna i Mitrovice, preko Broda i Zagreba do Rijeke.18 Prečesto spominjana zastava kao dokaz srpske podređenosti, nije doduše bila uzakonjena po srpskom zahtjevu, ali prema stotinama izvješća s terena vijala se ona u najrazličitijim prigodama.

Dokaz snažnoga srpskog osjećaja i svijesti trenirao se često i na omalovažavanju «Lijepe naše» kao hrvatske himne. Kad se na koncertima uvodno pjevala ta himna, mnogi Srbi su ostali sjediti što je hrvatsko novinstvo širom Hrvatske uvijek sa zgražanjem komentiralo.19

Da Srbima nije bilo zabranjeno ljude do čije su vrijednosti držali, isticati, pokazuju i slapovi pohvala koje je urednik Narodnih novina, glasila vladajuće stranke, Miloš Zec, izlio nad odrom prote Nikole Begovića, za kojega je upućeni S.L. Lazić rekao da je uvijek uz vjeronauk predavao i “srbouk”. Zec je Begovića ubrojao u “najznamenitije Srbe novijega vijeka”, koji je među Srbima krajišnicima “neustrašivo i dosljedni uzgajao srpsku svijest.”20 I ovakvo priznanje u službenom listu Hrvatske vlade, priznanje dugogodišnjeg urednika Narodnih novina, Srbina Miloša Zeca, samo nas potiče u uvjerenju da je razvoj srpske nacionalne svijesti tekao svojim tokom i da eventualne prepreke nipošto ne smijemo preuveličavati.

Da je komunikacija sa srpskom kulturnom sredinom bila nesmetana, pokazuju toliki predbrojnici Matice srpske i Srpske književne zadruge u Hrvatskoj. Ova ugledna nakladnička institucija povjerila je sav rad oko svojih redovnih poslova za Austro-Ugarsku i Bosnu i Hercegovinu Srpskoj štampariji u Zagrebu. Izvješća Srpske književne zadruge pokazuju da se mirno širila srpska knjiga u Hrvatskoj i iz Srbije.21

Zaslužni ljudi dobivali su ordenje srpske države.Tako je Ilarion Ruvarac, veliki borac za poznanstvenjenje srpske historiografije, odlikovan “ordenom sv. Save II stepena sa zvezdom”, odlikovani su patrijarh Branković, episkopi Lukijan Bogdanović i Mitrofan Šević, arhimandrit Anatolije Janković, veliki župan Petar pl. Jurković i mnogi drugi.

Vuk Karadžić nije bio baš omiljena osoba među Hrvatima, ali ipak je srpska omladina proslavila u Zagrebu 30. godišnjicu njegove smrti. “Bilo nas je iz sviju krajeva srpstva”, “beše srpskih zdravica, pesama i deklamacija”. Tu je bio i nezaobilazni guslar, “koji nas u pravu žicu našeg srpskog srca dirnu, gudeći u srpske gusle.” Opis ove i premnogih drugih proslava svakako ne govori u prilog obespravljenosti Srba.22

Gospićki “Srbin”, koji je svoje čitatelje obasipao mnoštvom detalja (usput rečeno: teško provjerljivih) da bi potvrdio svoju tezu o Srbima kao “građanima drugoga reda”, zna i kritički ocijeniti stvarni problem: “Srbin” upravo Gospićanima zamijera da su im “puna usta patriotizma”, a za srpstvo nisu učinili ništa. Očito  za “Srbina” patriotizam nije značio (hrvatsko) domoljublje, već srboljublje. “Srbin” sa žalošću nabraja pet paroha i sedam učitelja u tom kraju, a nisu kadri stvoriti čitaonicu. “Svuda osjećaja mnogo, premnogo, rada premalo”, dijagnosticira pravo stanje gospićko glasilo. No njegovom pesimizmu došao je kraj već u ožujku 1899. kad je  radila i čitaonica i djelovalo Srpsko pjevačko društvo u Gospiću.

“Srbin” je vrlo vješt u pronalaženju detalja ispod kojih se može potpisati “pop Petar – građanin drugoga reda”. No nesuglasjem o koje se spotiče kad nabraja s čime Srbin “izlazi na Kosovo novo, na Kosovo prosvjete”, malo se ublažuje inače uvijek isukano pero gospićkog paroha. “Hrišćanska knjižica”, koju u sveščićima izdaje kateheta iz Zagreba, “Neven”, “Srpski pčelar” u Karlovcima, “Privrednik”, “Brankovo kolo” pa djela Srpske književne zadruge, sve to “ubraja u red one prosvjetne falange srpske, koji svi iz reda oružati moramo, da – okajemo Kosovo.”23

Bezborjni su članci u srpskim novinama kojim se čitaju lekcije katoličkim svećenicima, vjeri i vjernicima. To nisu samo teološke rasprave nego prave uvrede onima za koje se usput stalno ponavlja da su privilegirani.24 Svaka akcija Katoličke crkve za produbljavanje pobožnosti i popularizaciju svetaca pokazuje “koliko je rimski katolicizam zastranio i izopačio se u moralno-religioznom pogledu.” Naime, firma sv. Norberta iz Beča napravila je karte s poticajnim mislima , koje “igrači” izvlače da im daju poticajnu ideju za taj dan. “Zaista je žalostan položaj one crkve, koja, da bi zadržala svoja čeda u pobožnosti, mora da se laća običnih jezuitskih srestava.” Glasilo patrijaršije u Karlovcima smatralo je da je judaizam “korenita i centralna osobina”, koja čini dušu katolicizma. Zakon, obred, vanjska ceremonija, sve što je u judaizmu važno preuzeo je katolicizam. Katolicizam je prihvatio od judaizma učenje o poslanju mesije koji će obnoviti svjetsko carstvo. Umjesto duhovnog mesije “u svesti rimske crkve ponikla je ideja mesije osvajača, koji je imao ustanoviti carstvo Izrailjovo i raširiti svoju vlast po celoj zemlji.” Zato se izmišlja “ideja namjesnika Hristovog na zemlji, ideja papstva.” Zato se izmišlja legenda o 25-godišnjem episkopatu Petrovom u Rimu; Ideja papinstva ruši svaku slobodu “shvativ hrišćanstvo kao novu političku teokraciju, slično starozavjetnoj teokraciji, rimski katolicizam je radio na ujedinjenju ne kao crkva, nego kao država, kao snažna imperija, koja ima pravo da proguta sve narode i sve države. U katolicizmu vidi elemente poganstva (titula pontifex maximus nije jedino), pokupio je u sebi sve negativno (od pelagijanstva do racionalizma). Narod je besvjesna masa i mora ostati besvjesna masa da opstane zgrada Crkve. Racionalizmom deformirana crkva ustanovila je trgovački odnos između Boga i čovjeka. Katolicizam je “preneo u svetilište vere potpuni mehanizam bankarske kuće”. Stoljećima je u ruci crkve bio mač. Kad je on istrgnut iz njene ruke, izvela je u bojni red “iškolovanu družinu jezuita, što je vrhunac licemjerja.” Bit dakle katolicizma jest racionalizam, ali kako se i protestantizam ovim ponosio, Srpski Sion je našao razliku među njima. Protestantski racionalizam je izvor subjektivizma i individualizma u vjeri, a ovaj zasljepljenju, neslobodi, utvrđivanju autoriteta u vjeri i crkvi. Sav nauk Katoličke crkve ubija u kršćanstvu ne samo volju nego i um. Čak i slikarstvo u Katoličkoj crkvi nema duhovni ideal kao u pravoslavnoj. Sve je u toj crkvi ropski  pokorno. Pa i okretanje oltara na zapad znak je otpada od istine jer “ex oriente lux”. Papinstvo je centralna točka katolicizma, pa su se kao sumišljenici našli prevoditelj i ruski autor ovoga niza članaka da se “mora odobravati zdrav pravac svih protivnika papinstva.” Isusovci su zatornici slobode i vjere. Svi katolički teolozi i povjesničari mogli su napredovati (dobiti kardinalski šešir) samo ako su uskogrudni prema pravoslavlju.25 Ovakav način razgovora s predstavnicima vjere kojoj pripada većina ne znači biti ugrožen.

Nadasve su važne činjenice političkoga opredjeljivanja. U 20 godina Khuenove vladavine u Hrvatskom saboru Srbi su imali samo dva opozicionalna zastupnika. Mirne duše se može reći da su i ta dva ponajprije bili ljuti protivnici hrvatske opozicije. Ako je vjerovati Supilovoj upućenosti i stranačkoj nepristranosti novosadske Zastave, Paja Jovanović izabran je u Hrtkovcima pod zaštitom bana Khuena.26 O ovom problemu, Supilo, za kojega se ne može reći da je život proveo kao hrvatski pretjeranac, piše: kroz dvadeset godina banovanja grofa Hédervárya Srbi u Hrvatskoj su “zapremali sva najviša mjesta u sudstvu, upravi, Saboru, u županijama, dobivali stallume, bilježništva, koncesije itd.”27 Grof Héderváry je “u bahatom zatiranju svega što je hrvatsko kao glavno sredstvo upotrebljavao svoje srpske činovničke najamnike, godinama je vršio teror nad Hrvatskim saborom, progonio nosioce hrvatskog narodnog pokreta za slobodu, ugušivao hrvatsku štampu s pomoću saborskih funkcionera, policijskih službenika i cenzora srpske narodnosti.”28 Srbi su od Ivana Mažuranića zauzimali vrlo visoke funkcije u Hrvatskoj: funkcija podbana, presjednika Sabora, predsjedništvo Stola sedmorice. Od kraja 19. st.od osam velikih župana četvorica su bili Srbi (Bude Budisavljević, Vladimir Nikolić, Nikola Jurković i Petar Jurković). Srpski tisak upire prstom na usluge koje Srbi čine režimu, ali za koje nisu dovoljno nagrađeni, pa tkz. opozicionalni listovi uvijek iznova prijete Srbima zastupnicima novim izborima i «voljom naroda». U vrijeme koje nas u ovom radu interesira, ta je volja nepokolebljivo bila uz vladajuću stranku.

Istaknuli smo ovdje samo neke pojedinačne primjere iz svakodnevnog života, koji su zapisani u srpskom tisku, koji nisu pokupljeni iz konteksta s namjerom da se bez reda napabirče i da posluže jednoj svrsi. Izdvojili smo ove primjere da iz pera onih koji su svim svojim snagama zagovarali ideju ugroženosti Srba u Hrvatskoj, dadnemo dovoljno razloga svima koji čitaju taj tisak das ga čitaju kritičkim okom. Izrazito ideološki intonirani članci ničim nisu potvrđeni i dokazani. Naprotiv primjeri iz svakodnevnog života i veliki uspjesi Srba na svim područjima, osobito gospodarskom, daju nam za pravo da se ne povedemo za namjerama srpskog tiska koji sugerira da u Hrvatskoj vidimo ugroženog Srbina, koji ima pravo na opravdan prosvjed čiji je jedini izlaz ujedinjenje sa Srbijom, «Pijemontom» svih “srpskih zemalja”. To je dakle uzrok za stvaranje kulta “ugroženog Srbina”, jer je “ugroženost” opravdanje za težnju za ujedinjenjem.

Već smo istaknuli da srspki tisak objavljuje samo one informacije koje druge predstavljaju kao nepravednike i krivce. Većina dopisa, a njihova je funkcija da s terena potvrde ovu misao, počinje kao po nekoj formuli: «Srbin je kriv što je živ», «Protiv nas raj i pakao”, ili “o jadna li si ti srpska srećo”, “za Srbina nigdje zaštite, nigdje pravde, nigdje zakona” ili «nevolja je samo za Srbina stvorena», ili «srpski narod ima neprijatelja kao ni jedan drugi na svijetu» itd. Srpski tisak često poziva u pomoć povijest i suvremene događaje da naglasi kako je u prošlosti bilo, i kako je sada zabranjeno “srbovati”. No samo postojanje termina “srbovati”, “srbovanje” “srpstvovanje” dovoljno rječito govori o nakanama srpskih ideologa.

Bezbrojne su i svakidašnje jadikovke usmjerene na “komunaljenje” škola. No, činjenica je da srpska svijest nije ni malo tom intervencijom u školstvu potisnuta, dapače ta svijest je porasla unatoč školskom zakonu Ivana Mažuranića, koji je stalno napadan. Prema tome njegovi su učinci daleko manji od onih koje više u isforsiranom strahu a manje u stvarnosti vide srpski protivnici toga zakona. I brojke tome svjedoče. Godine 1840. Srbi su činili 31,41% ukupnog žitjeljstva. Na kraju stoljeća, 1900.godine, 25,52%. Hrvati su pak 1840. činili 67,01% stanovništva, a na samom kraju stoljeća 61,63%. Utjecajem školskog zakona, za koji se stalno tvrdilo da mu je misija pohrvatiti Srbe, postotak Hrvata se nije povećao, nego se smanjio razmjerno jednako kao i Srba. Razloge ove činjenice trebalo bi ozbiljnije istražiti od pukog prenošenja dojmova stečenih na temelju novina. Kad se otvore čitanke u pučkim školama, Srbi ne mogu sadržaju  i položaju ćirilice u njima ništa prigovoriti.

Dakle osnovna je misao srpskih političara da sugeriraju nepravdu i zapostavljanje Srba. Okrivljuju npr. Khuenovu vladu da u izgradnji škola zanemaruju krajeve pretežno naseljene Srbima. Srbobran uredno nabraja te kotare, ali analiza pokazuje i drugačije primjere. Prema broju stanovnika najviše je škola u Srijemskoj županiji, gdje je Srba najviše, a najmanje u Varaždinskoj gdje je Hrvata najviše.29 Prema podatcima u istom listu u Bosni i Hercegovini je podizano šest puta više škola u mjestima koja naseljavaju Srbi. No u tome samostalci ipak vide antisrpsku politiku, jer smatraju da vlada u Bosni i Hercegovini ovom blagonaklonijom prosvjetnom politikom želi denacionalizirati Srbe.30 Po mišljenju srpskih samostalca nastavnici u Bosni i Hercegovini u školama ruše Srbe đake, «a šokačke bilmeze propuštaju kroz razrede» u želji da «šokci samo imaju inteligenciju, a pravoslavni nikako».31 Istraživanja pokazuju da o diskriminaciji bilo koga ne može biti govora. Najbolje to pokazuje broj maturanata. U prvih deset godina postojanja sarajevske gimnazije maturiralo je 94 učenika. Najveći broj đaka je tijekom vremena napuštao iz ovoga ili onoga razloga školovanje, te je od nekoliko desetaka učenika jedne generacije, koji su pošli u prvi razred, do mature došlo jedva desetak.32 Školska politika vlade u Bosni i Hercegovini imala je za­pravo zadatak kao i svaka školska politika: da državi od­goji lojalne i odane podanike. S obzirom na višenacional­ni karakter Bosne i Hercegovine, vlasti su pokušale neu­tralizirati utjecaj hrvatske i srpske nacionalne ideje buđe­njem svijesti o samobitnosti Bosne i Hercegovine. Povi­jest njezinih  naroda pokušale su odvojiti od susjednih na­roda, a same zemlje prikazivati kao dio šire domovine, tj. Austro-Ugarske.33

Naredbu vlade u banskoj Hrvatskoj svim županijskim vlastima i gradskim magistratima da pravoslavni učitelji moraju djecu voditi na jutrenje, jer sa svećenikom nema tko surađivati u liturgiji, Srbobran je ocijenio kao antisrpski motiviranu novost. Kad se Khuenova vlada dogovara­la s patrijarhom o načinu slavljenja Svetog Save u škola­ma, Srbobran je ovo odmah okvalificirao kao ukidanje ovih proslava. Međutim, stvorena je odluka o dužnosti proslave u školama i o obaveznom prisustvu svih učitelja na njima.34

Postoji jedna činjenica, koja sama za sebe govori puno u kontekstu stalno isticane “ugroženosti”. Niti na jednoj od nekoliko desetaka tisuća pročitanih stranica nismo našli žalbu da se prema Srbima pravi diskriminacija u ubiranju poreza. Ako je bilo žalbi, onda su one išle na račun ponajprije pravoslavnog svećenstva čije je nerazumijevanje znalo dovesti do prosvjeda pa čak i do želje i konkretnih akcija da se napusti pravoslavlje (kao u Velikom Pogancu 1892. ili Prgomelju kod Bjelovara 1897.). Ali srpski tisak, kao Srbobran ili Vrač Pogađač npr., koji poput najosjetljivijeg instrumenta reagira na svaku i najmanju, pa i umišljenu nepravdu, nije zabilježio primjer da se ovrha kod nekoga izvela zato što je Srbin. Postoje drugi, mnogobrojni zvori koji ukazuju na sasvim druge uzroke nevolja srpskog naroda nego što je «ugroženost». Iz “Arhipastirske poslanice episkopa pakračkog Mirona” svojim svećenicima vidi se da su Srbi posljednjih 40 godina propadali “jer su bili manje oboružani znanjem”. “Najbolji su dokaz tome vlastite kuće naše i zemlje, što su za to vrijeme prešle u tuđe ruke, i sada valjaju drugome kud i kamo više, nego što su valjale nama. A zašto? Samo zato što je drugi znao i umio našu potleušicu da pretvori u zidanicu… dok smo mi zaboravili mudru onu riječ da je bolje umjeti nego imati.” Zbog neznanja i nespremnosti za nove oblike gospodarstva koje je novi život tražio, i obrti i trgovina prešli su u tuđe ruke. Episkop jasno konstatira činjenicu koja nije ugodna za čuti, ali je smatra spasonosnom pa je ponavlja: “Jest! Podlegli smo u borbi za opstanak samo zato, što se nijesmo prema novim prilikama i mi obnovili znanjem i vještinom, što se nijesmo naoružali novim suvremenim oružjem”, a to je znanje i upućenost u znanja od kojih će se živjeti. Na to je dužan upozoravati svaki rodoljub, napose svećenik. “Mnogi i premnogi Srbin se zavukao u američke rudnike da u njima krvavim znojem… otplaćuje bezumlje svojih starijih, a možda i svoje.”35

Snop ovakve svjetlost kad obasja stvarnost i pokaže kakav-takav put, kad ukaže na vlastitie pogreške, daleko je moćnije sredstvo oporavka nego sve jadikovke kojim se okrivljuje drugoga, a sebe time oslobađa vlastite odgovornosti za svoju sudbinu. Čini nam se da su srpski ideolozi pripravili baš takav opijum za svoj narod. Možemo sa sigurnošću tvrditi da je naše stoljeće baštinilo puno od toga vremena.

Izjave o Srbima kao «građanima drugoga reda», posebno se rado ponavljaju. Ali kad se opisuju konkretni događaji, onda vidimo da su Srbi, prema vlastitom priznanju, u Hrvatskoj, u toj zemlji bezpravlja znali se itekeko veseliti, slaviti, proslavljati, srbovati. Takva je proslava posvećenje obnovljene srpske crkve u Zagrebu. Ili proslava stogodišnjice hrama sv. Spiridona u Petrinji, iz koje se vidi da “Srbin nije kriv kad šuti”, “ni kad govori”, nego da zna može i smije slaviti zaslužne ljude i važne događaje, i to, uz priznanje “B. N.”, dopisnika iz Petrinje “rasvijetljene i zastavama okićene” uz “divnu besjedu punu vatrenih rodoljubnih iskara” preosveštenoga gospodina episkopa Teofana Živkovića. Radosnom ovom događaju, koji su priredili “čestiti Srbi Petrinjci, kojih je jedna šaka”, poseban ton dalo je Srpsko pjevačko društvo iz Zagreba. Slična je proslava bila u Novoj Gradišci gdje se također obnavljala crkva. U veselju su i “vojnici sa svojim časnicima”, poslije liturgije priredili “sjajan banket” “na kom je palo rodoljubivijeh zdravica”, te su se svi “do rane zorice srpski zabavili i svojski razveselili.”36

Da je vlada bila osjetljiva na vjerske potrebe svojih građana, da ih je podupirala jasno je iz onoga što nam piše srpski tisak. U bjelovarskoj bolnici podignuta je pravoslavna kapelica, a očekivala se i u Pakracu, Križevcima, Benkovcu i Đakovu. Vladinom potporom obnovljena je katedralna crkva u Pakracu. Uz to obnovljene su crkve u Kukunjevcu, Bastajima, Bučju, Daruvaru, Kamenskoj, Uljaniku, Vetovu, Dobroviću, Lisičanima, Lovskoj, Bedeniku, Kupinovcu, Sjeverinu, Zdencima, Zagrebu, Ivanić Gradu, Vojakovcu, Koprivnici, Velikom Pogancu, Lipnici, Gornjim Gredicama, Čagliću, Bjelovaru, Rogoljama, Lipovčanima, Barni i Požegi. . U Zagrebu obnovljena je općinska zgrada, sagrađeni su novi parohijski domovi u Turčević Polju, Medarima, V. Grđevcu, iz temelja obnovljen dom u Trešnjevici i Gaćištu. Neke općine su kupnjom povećale svoje kuće (Zagreb, Nova Gradiška, Slatina, Kobaš). U Varaždinu je vlada poklonila parohijski dom. Dobrotvor Dobrović podigao je općini zgradu u Daruvaru. Za osam godina utrošeno je na ove potrebe oko 200 000 for. “Vrlo znatan dio od svote doprinijela je Visoka Vlada iz zemaljski sredstava, a drugo su pokrili parohijani što gotovinom što nametom.”37


15 Srpski Sion, 29.9.1896, Obnovljena crkva pakračka i osvećenje iste
16 Vrač Pogađač, br. 18/1898, Završni govor pri osvećenju Srpske štamparije u Zagrebu
17 Srbobran, 16.28.5.1885,56, Poslije sto godina
18 Isto, 134-136/1885, Za srpske ranjenike
19 Obzor, 5.1.1895,4, Nemaju domovine
20 Nikola Begović je karlovački prota, kojemu sav srpski tisak pripisuje velike zasluge za buđenje srpske svijesti u karlovačkom području. Evo kako I.  Kršnjavi opisuje Begovića za vrijeme inspekcije srpske preparandije u Karlovcu. “I crkveno je pjevanja bilo  zaista sjajno. Na oltaru mi se svidjela jedna izvanredna rubensovska glava nekog duhovnika; raspitao sam se i doznao da je to bio ‘čuveni’ prota Begović. Upoznao sam ga na banketu kad je sjedio uza me. Živahan, nadaren, neobrazovan čovjek”: I. Kršnjavi, Zapisci – Iza kulisa hrvatske politike,1, Zagreb 1986, 51.
21 Srpska književna zadruga  u 1900. godini, godišnji izvještaj. Rad osme redovne skupštine, imenik dobrotvora, osnivača i ulagača, Beograd 1901.
22 Omladina, 1.2.1894,2, Proslava tridesetgodišnjice Vukove u Zagrebu
23 Srbin, 16(28)1.1900,6, Malo odužice
24 Narodnost, br. 28/1903, Kriza katolicizma
25  Srpski Sion, 28.5.1895,21, Najnoviji jezuitski molitvenik od 32 lista; Isto, 21.1.1896,4, Osnovni princip rimskog katolicizma; Isto, 13.3.1896,12, Isti naslov; Isto, br. 15/1896, Isti naslov te brojevi 25 i 33 s istim naslovom; Isto 19.8.1901,33, O sastavu i tendenciji jezuitskog reda.
26 F. Supilo, n.dj., 113; L. Rakić, Radikalna stranka u Vojvodini (do početka XX veka), Novi Sad 1975, 116-117.
27 Isti, n. dj., 121.
28 V. Bogdanov, Historija političkih stranaka u Hrvatskoj, Zagreb 1958, 724.
29 Školstvo u Hrvatskoj i Slavoniji od njegova početka do konca god. 1895., Zagreb 1896, 44; u Lici su prilike, mjesne i vremenske ponajprije, ali i siromaštvo roditelja i njihov otpor da šalju djecu u školu, bili uzrok prosvjetnih poteškoća
30 Srbobran, 4(16)12,1891,71, Komunalne škole u Bosni i Hercegovini; isto, br. 16-18/1892, Šta se sprema Srpstvu u Bosni i Hercegovini
31 Srbobran, 21.2(5.3)1898,22, Bosnasko-hercegovačka zagonetka
32 T. Kraljačić, Kalajev režim u Bosni I Hercegovini 1882-1902, Sarajevo 1986, str. 247.
33 Isto, str. 242-246.
34 Srbobran, 1.5(13.5)1893,34, Novosti u srpsko-pravoslavnoj crkvi; 4(16)1.1897,2, Vladina naredba o proslavi sv. Save u komunalnim školama
35 Srpski Sion, 16.9.1901,37, Arhipastirska poslanica Njegova Visokopreosveštenstva episkopa pakračkog Mirona Nikolića parohijskom sveštenstvu, 619-622.
36 Srpski zabavnik, 25.9.1885,27, Proslava stogodišnjice hrama sv. Spiridona u Petrinji; Isto, Posveta obnovljene srpske crkve u Novoj Gradišci.
37 Srpski Sion, 12.11.1900,46, Izveštaj eparhijskih vlasti pakračkih.

Komentari