Stupanj mržnje prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji najbolje ilustrira izjava jednog od predvodnika protuhrvatske histerije u medijima, kolumnista zapadnobalkanskog ili projugoslavenskog “Jutarnjega lista” Jurice Pavičića. On izravno poziva: “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”.
Još od planetarnog uspjeha na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji, gdje je Hrvatska osvojila drugo mjesto postavlja se pitanje ima li taj uspjeh samo sportsku vrijednost, ili je nogomet u postojećim društvenim uvjetima i okolnostima s takvom reprezentacijom postao nacionalni sociopolitički simbol. Bez ustručavanja može se ustvrditi da je uspjeh reprezentacije na čelu s izbornikom Zlatkom Dalićem i globalno popularnim Lukom Modrićem više učinio za promidžbu Hrvatske u svijetu, nego cijela Granićeva (pola meni pola tebi, pola Bagi) uhljebnička hrvatska diplomacija u ovih 30-tak godina.
U tim danima slave za Hrvatsku na svjetskoj razini, hrvatska je politička kasta pokazala dno dna svoje vlastite nacionalne bijede. Treba se samo prisjetiti ponašanja i ushita tadašnje predsjednice Kolinde Grabar Kitarović koja je nakon šoua što ga je izvela u Moskvi, odbila odmah po dolasku u Zagreb primiti hrvatske nogometne zvijezde koje je pola milijuna razdraganih Hrvatica i Hrvata dočekalo na putu od zračne luke do Trga bana Josipa Jelačića. Treba se prisjetiti da je u tom trenutku nacionalnim herojima jedan agramerski šminker redatelj Krešimir Dolenčić na pozornici na Trgu bana Josipa Jelačića isključio mikrofon, jer su oni kao svojeg počasnog gosta odabrali Marka Perkovića Thompsona. Totalno je neshvatljivo da se hrvatski politički establishment u tim trenutcima općenarodnog slavlja okrenuo protiv raspoloženja vlastitoga naroda.
Gledajući širu društvenu i političku sliku cijele te dobro uhodane jugonostalgičarske bulumente obilno potpomognute vodećim medijima kojoj je na čelu jugo-hrvatsko-četnička koalicija Plenković-Pupovac njoj nikako ne odgovara bilo kakva afirmacija nacionalnog identiteta. Hrvatska šutljiva javnost odavno je izgubila vjeru u svoje političare jer manje od 50 posto birača izlazi na izbore, u nametnutu jugohrvatsku kulturnu politiku, u negiranje, čak i službeno, nacionalnog identiteta i očuvanja nacionalnih interesa, u slijepu poslušnost eurobirokratima u Bruxellesu, pa čak i zanemarivanje velike žrtve što su je njezini sinovi i kćeri dali u krvavom stvaranju hrvatske države. Štoviše hrvatska nacionalno svjesna javnost izgubila je i vjeru u braniteljsku populaciju, jer branitelje sad predstavljaju oni koji nisu vidjeli ratišta, ali su se u razvodnjenom zakonu dobro uhljebili. Samo jedan detalj iz ove priče, kakav je to predsjednik Republike, nota bene praktički dezerter, koji za one koji su položili život da bi on postao predsjednik države kaže da njihovu spomen ploču treba negdje baciti. Ili moje osobno iskustvo s knjigom “Prvih 100 notornih hrvatskih Jugoslavena…” koju je odbilo promovirati sedam braniteljskih udruga pod kontrolom HDZ-a, iz čega proizlazi da branitelji štite notorne hrvatske Jugoslavene.
Takvim jugohrvatima smeta uspješan niz hrvatske nogometne reprezentacije koja se na službenoj svjetskoj rang listi uvijek nalazi među 15 najboljih reprezentacija u svijetu. Koristeći monopolistički položaj u tiskovnim i elektroničkim medijima ta antihrvatska bulumenta nastoji iskoristiti svaki detalj da bi ponizila ili obezvrijedila uspjehe hrvatske nogometne vrste. Treba se sjetiti kako su mediji razvlačili Dejana Lovrena i Luku Modrića u “aferi Mamić”, kako su izmišljali razloge da se smijeni izbornik Zlatko Dalić jer im je najviše smetala njegova poniznost i ufanje u Boga. U ovoj prilici to smeta redikuloznom bivšem predsjedniku Hrvatskog novinarskog društva Saši Lekoviću, što samo po sebi govori o jugokomunističkom ideološkom profilu novinarske organizacije u Hrvatskoj. Ona se u povodu 50. obljetnice “Hrvatskoga proljeća” nije sjetila ispričati pravim korifejima hrvatskog novinarstva (Božidar Novak, Ivo Bojanić, Neda Krmpotić, Krešimir Džeba, Josip Horvat) koji su u čistki nakon gušenja “Hrvatskog proljeća” bili izbačeni iz društva koje se tada nazivalo “Društvo novinara Hrvatske”, jer je pridjev “hrvatski” bio zabranjen. Možda najbolje ilustrira stupanj mržnje prema hrvatskoj nogometnoj reprezentaciji izjava jednog od predvodnika protuhrvatske histerije u medijima, kolumnista zapadnobalkanskog ili projugoslavenskog “Jutarnjega lista” Jurice Pavičića. On izravno poziva: “Srušimo kult hrvatske reprezentacije”.
Ta antihrvatska bulumenta priželjkivala je i na ovom Europskom prvenstvu pad nogometne reprezentacije, što bi se dogodilo da nisu prošli uvodnu skupinu. Međutim momci Zlatka Dalića s novim svježim snagama nakon smjene generacija poslije epohalnog podviga u Rusiji plasirali su se u osminu finala gdje su u Kopenhagenu u ravnopravnoj borbi poklekli pred moćnim Španjolcima. Uz njih je od prve utakmice na ovom Europskom prvenstvu bila ona šutljiva većina u domovini, a u Kopenhagenu i na stadionu koja je zdušno bodrila svoje prave junake, jer u tmurnoj hrvatskoj političkoj situaciji, oni su jedini adut koji hrvatski narod i naciju drži u nacionalnom zajedništvu. Ni jedan blagdan u Hrvatskoj ne može izvjesiti toliko državnih zastava koliko može, bez obzira kako utakmica završila, nastup hrvatske nogometne reprezentacije. Cijela momčad pored toga što je i pojedinačno respektirana u inozemstvu odiše nacionalnim ponosom jer je svjesna svoje posebne uloge u promociji “Lijepe naše” u cijelome svijetu. I zato nakon svega parafrazirat ćemo genijalnog Antuna Gustava Matoša kojemu u ovoj maćehinskoj Hrvatskoj njegova rodna kuća ide na bubanj: “Dok je Vatrenih bit će i Kroacije”.