Živim u svijetu velikih nepravdi, laži, obmana, iskorištavanja, ponižavanja i uništavanja. Suosjećam sa svima koji nevini padaju kao žrtve ljudske zloće, sebičnosti i pohlepe. Gledam ih danas i gledam ih kroz povijest, čitave narode kako trpe i padaju žrtvama tuđih ambicija, ljudi od drugih ljudi, često cijeli narodi od drugih naroda, a da ih nikad nisu ni poznavali, a mnogi nikad niti ne saznali zašto su pokošeni i izbrisani.
Upoznao sam jednoga od njih u V stoljeću Anno Domini, osvajača bez milosti, koji je širio strašan teror, osvajao teritorije, uništavao gradove i sela, ubijao i palio sve oko sebe, kako bi druge natjerao na predaju bez otpora. Zvao se Attila Hun.
U svakom stoljeću, u svakom desetljeću svakog stoljeća poslije njega, vidim jednog Attilu, vidim ih po nekoliko. Vidim ih i danas, na više strana, jednoga posebno. Čujem mu konja kako rže i udara kopitom po podu.
Ali ja ne mogu mijenjati svijet. Svijet je velik. Samo da propješačim njegovih 40 000 kilometara okolo naokolo i samo na časak stanem tamo gdje nekoga ima, da vidim i čujem kako im je, trebalo bi mi 11 godina.
Moram se koncentrirati na nešto manje, na samo jedan njegov komadić, na samo jednu oazu, da pomognem, ako ima još nekoga da ovako misli, od nje napraviti oazu mira, sigurnosti, spokoja i sreće, gdje se ljudi rađaju slobodni i umiru slobodni, gdje nitko neće prstom upirati u mene, gdje neće paliti kuće.
Uostalom, odrastao sam u jednoj kući, koju su 4 moja pretka, vrli majstori, građevinari, gradili nekoliko godina i dovršili 1782., kuću od slanca kamena i hrastovine, a da u njenoj gradnji niti jednog čavla nisu upotrijebili. Nije ni lako zabijati čavle u hrastovinu a nije baš ni bilo čavala. Kamena i hrastovine je bilo u izbilju. Nije slučajno da se mjesto zove Hrastovica, gdje je većina kuća bila napravljena od hrastovine a danas nije niti jedna.
Iz te kuće udovica, iz koje su svakog rata jedan ili više muškaraca otišli na bojište i tamo ostavili kosti, a tih je ratova bilo puno i bili su dugački, gdje su i mene odgojile dvije udovice, otišao sam i ja kad sam izabrao oazu čijem uređenju ću se posvetiti. Kuća je ostala prazna. Konačno ju je jedan Attila zapalio 1991.
Morao sam izabrati jednu oazu, ne previše malenu i ne preveliku, nego onako, najmanje uru dugaču i uru široku, ili tri, ili pet, ali ne jedanaest godina. Ne mogu ja mijenjati svijet.
I izabrao sam, duboko u svijest upržio odluku, u minutu se sjećam kada i na kojem kilometru, sjedeći u jednom autobusu, dan nakon sudbonosnoga 29. studenog 1971., kada sam uz smrad loše rakije, uz pjesmu, uzvike i urlike nekih ljudi koji su očima drečali u mene, shvatio da ništa tu nije moje, da su brižne ruke dviju udovica koje su me podigle na noge i unijele u mene osjećaj sigurnosti, da su sve dječje pjesmice koje sam naučio, da su ona, svaku večer solidno zamandaljena debela hrastova vrata, na kući debelih zidova od slanca kamena i teške hrastovine, da su svi osjećaji sigurnosti i snovi o budućnosti, da je sve to bila jedna iluzija u koju sam bio uljuljan vjerovati.
Ako ne prepoznajete taj datum i tu godinu i neznate koji su to ljudi bili u autobusu, prepoznali ste ih 9. rujna 1991., kad su ponovo došli u Hrastovicu, poubijali sve koji nisu uspjeli pobjeći i sve zapalili, barbarski, divljački, nemilosrdno i brutalno, baš kao Attila Hun.
I tada sam bio u blizini, svega četrdesetak kilometara daleko, opet bespomoćan, iako sam skoro punih 20 godina od tog studenog 1971. pisao, radio, agitirao, propagirao, putovao i organizirao, misleći na tu oazu koju sam tada izabrao, da mi životni smisao bude, pomoći ju osloboditi od velikih nepravdi, laži, obmana, iskorištavanja, ponižavanja i uništavanja.
Nisam tih davnih godina ni znao da ću doživjeti dan, kad će izgledati da je sve ostvareno što smo sanjali.
Nije to bilo ni važno. Ono što danas ima smisla vrijedi koliko i današnji dan, a ono što je životni smisao, slobodno može trajati cijeli život, pa kad živiš za svoju djecu, živiš ga za dane koje će oni doživjeti a ne ti, a kada živiš za Domovinu, isto tako živiš za vrijeme koje nećeš doživjeti, jer Domovina nije samo nešto za vlastitu korist, za praktičnu uporabu, za 4 godine dobro plaćenog saborskog mandata, nego je Domovina paralelno, jedna ideja neograničena vremenom, kao duh koji lebdi, ali čim ga probaš uhvatiti i iskoristi na neki način za sebe, on ti izmakne između prstiju, nestane, izgubi se i ostavi te gola, mizerna, neostvarena i suočena s besmislom sadašnjosti, okružena s konačnim stvarima, s jeftinim napravama, kao duda varalica iz koje ne izlazi mlijeko.
Nisam ja baš Attilu slučajno izabrao među tolikima koji su haračili ovim svijetom. Topot njegovih konja odzvanjao je i ovom našom oazom svega tristotinjak godina prije nego smo mi, lovci, sakupljači i uzgajivači, nakon duga puta, stigli na prostor Panonske ravnice, Dinarskoga gorja i na obalu Jadrana.
Od onda pa do danas oskvrnuli su tu oazu mnogi, samo za inat, često za golu pogansku nasladu, konjskim kopitima zgazili vrtove, polomili kolce uz koje je rasla vinova loza, penjao se grah i rajčica, popalili žito, otjerali stoku i ostavili pustoš, a nakon toga nestajali a mi ostajali.
A onda je naišla velika oluja, dan kad je izgledalo da je sa sobom odnijela sve zlo, kad nam se pričinilo da je sve ostvareno što smo sanjali, kad konačno možemo napraviti oazu mira, sigurnosti, spokoja i sreće, gdje se ljudi rađaju slobodni i umiru slobodni, gdje nitko neće prstom upirati u mene za to što nešto volim, odakle se više nitko neće biti prisiljen iseljavati. Izgledalo je.