“Koncept ‘mikroagresije’ je samo jedna od taktika kako bi se ugušile razlike u mišljenjima, deklarirajući neka od njih kao ‘govor mržnje’, umjesto da se o tim razlikama u stavovima povede rasprava na tržištu ideja. Optužiti ljude za agresiju zato što ne marširaju u korak s politčkom korektnošću predstavlja postavljanje pozornice za stvarnu agresiju protiv tih ljudi.”
Thomas Sowell


Marko Jurič je u svojoj emisiji “Markov trg” pred tri godine upozorio na govor mržnje, da bi ta vlast danas stala u zaštitu tih govornika a dodatno i pjevača mržnje, a umjesto njih, njega optužila da su zapravo njegova upozorenja govor mržnje jer su im njihovi postupci sasvim normalni i prihvatljivi.
Značajno je pripomenuti da je Marko Jurič pred tri godine, nakon spomenute emisije već bio na “obavještajnom  razgovoru” u DORH-u, kojom prilikom je zaključeno da nema osnove za podizanje optužnice. Kroz te tri godine Marko je bio bez posla, izoliran od svakog novinarskog rada. Pa što se dogodilo u međuvremenu, da bi DORH 3 godine kasnije zaključio kako se prijave Pilsela i Pupovca zakonski osnovane?
Dogodio se Projekt Velebit i njegova medijska audio-vizuelna ispostava Podcast Velebit. Marko Jurič je ponovo u eteru i njegova aktivnost uzima sve više maha. Zato ga treba po drugi puta začepiti kao državnog neprijatelja. 

AUTOR: DINKO DEDIĆ

Na jednu Facebook najavu teniskog sureta Borne Ćorića pod hrvatskom zastavom i Filipa Krajinovića pod srpskom, radi Filipova obiteljskog porijekla razvila se rasprava o tome je li on Hrvat ili Srbin, ili je oboje i u kojem omjeru. Ta rasprava pokazuje koliko je jugoslavensko naslijeđe u narodu ostavilo nerazumijevanja oko pripadnosti, za razliku od drugih europskih nacija koje nisu izronile iz multietničkih država.

Svatko je ono što mu srce i razum nalažu i nikakava genetika, obiteljsko porjeklo, mjesto rođenja niti vjera to ne mogu negirati.

Ima i onih koji su bili jedno, pa su odlučili postati nešto drugo, kakvih je u emigraciji puno a najgori su oni koji su istovremeno i jedno i drugo, ovisno o tome s kim su u društvu, ili onih koji se lažno predstavljaju kao Hrvati jer im to porijeklo i mjesto rođenja omogućuje a to ni srcem ni razumom nisu, a takvih je najviše u Hrvatskoj.

Kada bi porijeklo bilo nepobitni faktor pripadnosti, onda bi prekomorske multietničke države poput Australije, Sjedinjenih Država i Kanade bile neodržive, međutim razumski faktor o kojemu govorim omogućio im je realtivno harmoničan suživot baziran na prihvaćanju pojma političkih Amerikanaca, Kanađana ili Australaca, što je u potpunosti uklonilo potrebu nacionalnih manjina i njihova zasebnog političkog predstavništva. Radi toga napr. u Australiji nitko ne rovari protiv Australije.

Etničko hrvatstvo i političko antihrvatstvo


Taj pojam političkog hrvatstva u Hrvatskoj nije ostvaren, ranije radi tuđinskog gospodstva, a danas radi državnog političkog ustrojstva i vodstva koje ne samo da tolerira to stanje u kojemu su “demokratska” prava zagarantirana i onima koji se ni politički ne osjećaju Hrvatima a trebali bi svi, nego i onima koji svoju lojalnost djelatno iskazuju prema nekom drugom i najčešće ne prijateljskom narodu i državi i spremni su poslužiti interesima tih država s ciljem destabilizacje “svoje” države Hrvatske.

Iako teško shvatljivo i bez primjera u drugim nacionalnim državama, tomu je tako jer vlast u Hrvatskoj nose ljudi koji se ni sami ni na koji način osjećaju Hrvatima, nego spadaju u onu najgoru, ranije spomenutu kategoriju – pretendiraju da su Hrvati, ustaju na sviranje himne iako ju ne vole, odlaze u crkvu ikao ne vjeruju u Boga i nose vlast u Hrvatskoj iako bi najradije da je nema.

Zamislite da predstavnik Bundestaga izjavi kako Rusi krajem rata nisu poubijali dovoljno Nijemaca, ili prestavnik francuskog parlamenta da izjavi kako ih Nijemci nisu dovoljno poubijali tokom Drugog svjetskog rata. Mislim da to nije moguće ni zamisliti, bilo gdje u svijetu, ali se događa u Hrvatskoj. 

Notorni primjeri su baš oni iz samoga vrhovnog hrvatskog nacionalnog predstavništva, Hrvatskoga sabora, čiji jedan predstavnik napr. izjavljuje da nas na Bleiburgu nisu dovoljno poubijali i radi toga ne snosi nikakve posljedice, kao da je rekao nešto sasvim normalno, prihvatljivo pa i poželjno.

Zamislite da predstavnik Bundestaga izjavi kako Rusi krajem rata nisu poubijali dovoljno Nijemaca, ili prestavnik francuskog parlamenta da izjavi kako ih Nijemci nisu dovoljno poubijali tokom Drugog svjetskog rata. Mislim da to nije moguće ni zamisliti, bilo gdje u svijetu, ali se događa u Hrvatskoj.

Antinacionalna vlast u nacionalnoj državi


Takvo “zastupanje hrvatskih interesa” evidentno je svakodnevno, pa Hrvat, pojedinac, neodgovorno donese fotografiju, evidentno fotomontiranu, iz Drugoga svjetskog rata, s jednim pripadnikom hrvatske vojske kako u ruci drži odsječenu glavu pripadnika srpske voske iz istoga rata i to poprati zluradom čestitkom srpskoga Božića i radi toga biva uhićen i sudski ga se procesuira, što se smatra razumnim postupkom, iako nema niti malo razuma u tome da kompletna vlast iz usta njenih najviših prestavnika hrli dati glasne i sočne osuđujuće medijske izjave na Facebook prilog jednog nedoraslog mladića, a koju je ovaj sam povukao 5 minuta nakon objave.

Istovremeno, ne jedan Hrvat, nego politička institucija, preko stranke zastupljena u Hrvatskom saboru i kao koalicijski partner na vlasti u Hrvatskoj, u svom službenom glasilu, na naslovnoj stanici otiska sliku, ne nekog ustaše iz pretprošlog rata, nego hrvatskoga političkog vođe i prvoga predsjednika, u čije se zasluge upisuje i hrvatsko osamostaljenje i pobjeda u Domovinskom ratu, s odsječenom glavom jednog partizana u ruci, a o tome iz vlasti nitko na daje medijske izjave i cijelu stvare se prešuti kao da se dogodilo nešto sasvim normalno, prihvatljivo i u skladu s voljom, svjetozazorom, standardom, moralom i dignitetom ovoga naroda.

Najnoviji primjer pokretanja kaznenoga postupka protiv Marka Juriča na osnovu otpužbe za govor mržnje, predstavnika Projekta Velebit i voditelja njegova medijskog instrumenta Podcasta Velebit, za izjavu u emisjii Markov trg na Z1 televiziji 3 godne ranije, idealan je pokazatelj kako hrvatska vlast i njezina trodiobena sudska sekcija “zatupa interese” “svoje” svoje države i “svoga” naroda.

Marko Jurič je u svojoj emisiji “Markov trg” pred tri godine upozorio na govor mržnje, da bi ta vlast danas stala u zaštitu tih govornika a dodatno i pjevača mržnje, a umjesto njih, njega optužila da su zapravo njegova upozorenja govor mržnje jer su im njihovi postupci sasvim normalni i prihvatljivi.

Značajno je pripomenuti da je Marko Jurič pred tri godine, nakon spomenute emisije već bio na “obavještajnom  razgovoru” u DORH-u, kojom prilikom je zaključeno da nema osnove za podizanje optužnice. Kroz te tri godine Marko je bio bez posla, izoliran od svakog novinarskog rada. Pa što se dogodilo u međuvremenu, da bi DORH 3 godine kasnije zaključio kako se prijave Pilsela i Pupovca zakonski osnovane?

Gradonačelnik Vukovara Ivan Penava se nalazi pod udarom vlasti i opet za govor mržnje, jer je upozorio na govor mržnje kojim srpska publika na nogometnoj utakmici u Vukovaru, sjeda kada počinje svirati Hrvatska himna. Penava je praktično trebao otići na utakmicu među te navijače, sjesti kada je zasvirala Hrvatska himna, tako da centralna vlast u Zagrebu njegov odnos prema svojim vukovarskim konstituentima može ocijeniti normalnim i prihvatljivim.

Dogodio se Projekt Velebit i njegova medijska audio-vizuelna ispostava Podcast Velebit. Marko Jurič je ponovo u eteru i njegova aktivnost uzima sve više maha. Zato ga treba po drugi puta začepiti kao državnog neprijatelja.

Jutros u 8 sati Marko Jurič se mora pojaviti na “informativnom razgovoru” (čitaj interogaciji) u DORH-u, pa koga zanima, može se prošetati do zgrade DORH-a i osobno se informirati.

Konačno, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava se nalazi pod udarom vlasti i opet za govor mržnje, jer je upozorio na govor mržnje kojim srpska publika na nogometnoj utakmici u Vukovaru, sjeda kada počinje svirati Hrvatska himna. Penava je praktično trebao otići na utakmicu među te navijače, sjesti kada je zasvirala Hrvatska himna, tako da centralna vlast u Zagrebu njegov odnos prema svojim vukovarskim konstituentima može ocijeniti normalnim i prihvatljivim.

Treba ovdje naglasiti da ti navijači javno i iskreno na taj način izražavaju svoj stav prema hrvatskoj državi, manifestiraju svoj obiteljski odgoj i ne kriju svoje osjećaje. Oni nisu ništa drugo nego manifestacija stanja koje u Hrvatskoj provode i ostvaruju ljudi istih uvjerenja, ali koji ustaju na sviranje Hrvatske himne, stavljaju ruku na srce i makar bili ateisti, odlaze u crkvu da bi prikrili svoje stvarne namjere.

Najgore, najbolnije i nazastrašujuće od svega je da je Hrvatski narod, uz povremeno gunđanje i pasivno negovodavanje malobrojnih, spreman trpjeti to stanje i taj proces koje se ne može nazvati nikako drugačije nego kao pljuvanje na hrvatsku samobitnost, na hrvatsku samostalnost i samoodređenje i na tisućgodišnju hrvatsku povijesnu baštinu, one osnovne vrijednost koje su nam omogućile da opstanemo kroz stoljeća ropstva, da bi nam ostvarenjem samostalnost iznenada izgubile svaki značaj.


Podcast Velebit – Marko Ljubić i Marko Jurič: Udruženi poduhvat DORH-a i SPC-a protiv Velebita

 

Komentari