Molim one koji su uhvatili malog lepog belog zeku od ovog “čoveka” sa dragom i humanističkom maskom – umjesto lica, da ga odnesu na memorijalno groblje u Vukovaru, tamo mu je jedino mjesto i tamo jedino pripada.

Zlo je tamo. Nakotili se došljaci iz susednog mraka, iz zemlje bez istorije, bez ptica, bez slikara, balerina, violončelista…
O Albancima – Balašević the mirotvorac i velikački osećajni umetnik, čovek.
Tri posleratna druga

Nacisti su zastupali stajalište da se čovječanstvo dijeli na više i niže rase, Nijemce su proglašavali višom, arijskom rasom. Pripisivali su im izvanredne sposobnosti i zato pozvane da vode svijet. Za Židove su imali stajalište da su sposobni samo za izrabljivanje drugih i za razaranje, pa ih treba uništiti…
Nacionalsocijalizam

Laku noć braćo Janezi
Shvatam vas, sve su to geni
Mame vas habsburški kavezi
Neko je rođen da šeni

Malo ste plebiscirali
Pre tog ste puno rovarili
Tovariši, dugo ste svirali
Dok se niste natovarili

Jugoslavenski tenkovi u Sloveniji

‘Ajte vi, braćo Slovenci,
Nemojte s tim da se šalite
Samo vas čekaju Nemci
Samo im vi još falite

Kvarni ste, jadna vam majka,
Nismo iz istog filma
I dečki iz treceg rajha
Za vas su GG firma

Ne kunem, ne kunem i ne pretim
Sve ovo smatrajte šalom
Ja neću da vas se setim
Ni kad budem gledao slalom

Na nama svako ućari
I vi ste tako odlučili
Laku noć braćo smučari
Dobro ste mi se smučili

Želim vam mir i spokojstvo
I slavu vašoj zastavi
Bilo je zadovoljstvo
Jeb’o nas ko nas sastavi

Rasizam je teorija, odnosno ideologija, po kojoj između rasa koje čine ljudski rod vrsta homo sapiens postoje duboke, biološki uvjetovane razlike, koje se ne mogu preći; odnosno, ako i mogu, to je “miješanje rasa” krajnje nepoželjno. Rase trebaju živjeti odvojeno. Pristaša rasizma je rasist.
Rasizam

Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre, koja je u celoj toj situaciji bila apsolutno bez emocija. Kod uhvaćenih USTAŠA, kod OSLOBODILACA, kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.
Veliki humanista i nadasve osećajan čovek Balašević o oslobođenju Vukovara od ustaša i časnih sestara (intervju za NIN, 6. 12. 1991. god.), tko ga ne bi voleo?
Đoka Balaš, relativno ljigav tip


Najopasniji su oni neprijatelji od kojih se čovjek ne misli braniti.” S. Graff

Odmah da razuvjerim one koji misle da imam nešto protiv Đorđa osobno – ne, ne i ne. Čak štoviše, volim, odnosno volio sam mnoge njegove pjesme, neke svirao i pjevao i nije mi sporno da je Đorđe poprilično dobar stihoklepac i da ima dara za harmoniju, no to je drugi par zavrnutih opančića, jer bilo je u povijesti i velikih soboslikara a malih ljudi.

Prvi par zavrnutih opančića je da Đorđe glumi velikog humanistu, čoveka, multipraktika koji mnogo voli sve nacije, sem onih koje odbijaju biti hrana i roblje prikrivenoj velikosrpskoj jugonaciji. A kad se to dogodi, to da nacije smatraju kako imaju pravo raspolagati svojom imovinom, zaradom, zemljom, odnosno da imaju pravo vladati sami sobom, onda Đorđe ume mnogo da mrzi i da piše stihove za anale i za udžbenike nacističkih mudrosti, ili da piše lepe bele rasističke pesmice o Janezima genetski oštećenima, ili “Prate me ljica koja govore lj, oni su zločesti u pravilju…” a zljočesti su, u ovom slučaju Albanci, jer neće da se pokore sili i nasilju velikosrpskog hegemona koji je uzurpirao ono gdje Albanci žive tisućljećima, no ta sila i nasilje kod velikog humaniste, mirtovorca, pesnika, čoveka – Đorđa, ustvari su dobro i mir i svako ubojstvo, masovno ubojstvo, genocid, primjerice početkom dvadesetog stoljeća nad Albancima, ili kasnije nad Hrvatima i muslimanima, u stvari je dobro i u našu korist, samo mi ovako glupi uopće taj dio ne shvaćamo, pa smanjujemo Đoli tržište za njegove male bele arijevske pesmice i Đole onda pati u bolovima, te mora da menja stavove da bi više zarađivao.

Nisam baš previše pratio Đoletov život pa nisam bio upoznat sa njegovim bogatim opusom velikih misli, do nedavno,  moj grijeh. Isto tako sam se prije godinu dvije sjetio Olivera Mandića jer mi je pala na pamet jedna njegova prekrasna pjesmica za gitaru i reko idem vidjeti gdje je taj čovjek? Što je s njim? Kad… imam što vidjeti, mangupčina je bio glavni Arkanov logističar, dakle arkanovac. To mi je bilo dovoljno da se sam sebi zgadim što sam ikad njegove pjesme pjevao.

Licemjerje balkanskih naroda je tema na kojoj bi se moglo napisati sedamsto doktorata. Primjerice, Slovenci zabranjuju Thompsona iako ih nikad ničim nije uvrijedio, ali dočekuju raširenih ručica Balaševića koji ih je proglasio genetski oštećenim smećem, dakle rasistički označio kao niža bića. Možda se slažu sa njegovom konstatacijom pa ga zato slave? Marka Perkovića zabranjuju i u Hrvatskoj, no ne smeta im da ih Đorđe danas gađa malim lepim belim zečevima i malim lepim nacističkim pesmicama, ne smeta im ni što je (nakon apsolutnog razaranja Vukovara u kojem je ubijeno nekoliko tisuća Hrvata i nekoliko tisuća odvedeno u roblje, od kojih je dobar dio nestao i danas se kao ne zna što bi s njima moglo biti, odnosno što im se dogodilo u Srbiji) govorio strašnije i užasnije čak i od samog Stanimirovića koji je kao šef saniteta bio odgovoran za ranjenike koji su završili na ovčari, poklani.

Nisu nama problem četnici koji se javno izjašnjavaju kao četnici i za koje čovjek zna što misle i žele, nama su problem prikriveni apologeti zla, o banalnosti zla je govorila Hannah Arendt:

Kao da je u tim posljednjim trenucima Eichmann izrekao samu bit koju nas je naučila ta duga lekcija iz ljudskog bezumlja – lekcija o užasavajućoj banalnosti zla, o kojoj se ne može ni govoriti ni misliti.

Usporedba je sasvim na mjestu, jer je nad Hrvatima počinjen strašan zločin u Vukovaru. Vukovar razoren do temelja, stanovništvo u tisućama pobijeno ili odvedeno u roblje, ranjenici i osoblje bolnice pobijeni na najstravičniji način, a veliki humanist, pesnik, dobrotvor, čovek – Đorđe Balašević nonšalantno u svem tom zlu pijane i drogirane horde ratnih zločinaca iz Srbije proglasi oslobodiocima (kod OSLOBODILACA), zarobljene Hrvate i Srbe koji su u svom gradu i u svojoj državi Hrvatskoj branili svoj dom – ustašama  (Kod uhvaćenih USTAŠA), a vrhunac cinizma i ludila:

Mene je lično, od svih onih scena iz Vukovara, koje su bile monstruozne, najviše uplašilo lice one časne sestre… kod naroda koji izlazi iz podruma s jedne i s druge strane, svuda se videlo nešto ljudsko na facama – mržnja, radost, strah, histerija – sem na tim voštanim licima časnih sestara, koja su jedina odavala predumišljaj.


O banalnosti zla – preporuka za sve Đoline fanove

Što to ima u čovjeku tužno i ružno da u strahotama apsolutnog razaranja i bestijalnog pokolja u Vukovaru kao najveće zlo vidi lice jedne časne sestre koja zna da ide u smrt i da je oni koji spališe tisuće civila i kompletan grad gledaju upravo identično kao što ju je sa iskonskom mržnjom opisao ovaj veliki nositelj maske humanizma, dobrotvorstva, pesnik Balašević, Đorđe.

Lice časne sestre ne mogu ni zamisliti, mogu samo zamisliti strah i očaj na kraju pretvoreni u mirenje sa neizbježnom sudbinom brutalnog iživljavanja i klanja. Ne znam kako je Božja službenica završila i molim one koji možda znaju tko je časna sestra da mi jave, jer, ako je slučajno preživjela, želim upoznati i zagrliti Božju službenicu koju toliko mrze oni koji se raduju genocidu i razaranju. Nije banalno kad oni koji u razaranju i genocidu vide oslobođenje i dobro, u licu jedne časne sestre vide sve ono što žele uništiti, ona je suprotnost njima, a tko jasnije vidi svoju suprotnost od onoga koji stoji na jednom kraju zamišljenih krajnosti dobra i zla?

Nije banalno kad Đorđe opisuje i označava svog neprijatelja – službenicu živoga Boga, kao srž onoga što treba uništiti, Đorđe stoji na sasvim suprotnom kraju linije dobra i zla. Tko je na kojoj strani lako je razriješiti. Naravno da su Đorđe i svi njegovi fanovi na Indexu, Jutarnjem, Novostima… u pravu i na strani dobra kad hvale svirepost “osloboditelja na tenkovima” koji iz Srbije dođoše spaliti hrvatski grad i stanovništvo u kolonama tenkova dugim stotinama kilometara, Naravno da su ti isti (ako njih pitate) u pravu kad branitelje Vukovara, a i sve nas branitelje zovu ustašama, kao što su nas zvali (i zovu) Đole, Stanimirović, Šljivančanin, Mladić, Milošević… Naravno da su u pravu kad se vesele čišćenju zadnjeg ustaškog uporišta, prevedeno – klanju ranjenika, doktora i sestara iz vukovarske bolnice. Naravno da su u pravu kad službenicu Božju, kojoj je jedini grijeh molitva Bogu za mir i ljubav, proglašavaju svojim iskonskim i primarnim neprijateljem.

Naravno da su oni u pravu sa svoje rasističko nacističke točke gledišta i da nikog od njih nema nikakve šanse odgovoriti od hvalospjeva rasističko nacističkom apologetu jugoslavenštine,odnosno prikrivene velikosrpštine. No, Bože moj, ima nas svakakvih, pa i nacista i rasista.

A kakve sve to veze ima sa Đoletovim pevuljenjem i pesmuljcima? Ne znam, isto kao što ne znam kakve veze imaju stavovi i ikonografija Marka Perkovića Thompsona sa njegovim pjevanjem pa ga zabranjuju gdje god stignu, uz riječi koje su primjerenije njihovom mnogo dobrotvornom čoveku Đoletu koji piše rasističke pesmice  i nigdje ga ne zabranjuju, a trebali bi, da smo ljudi!

Nije banalno ono što govori ili je govorio Balašević, jer je Đorđe Balašević uzor mnogima i takvi njega uzimaju kao nekakvo mjerilo ljudskosti, kakav im je uzor i o kakvoj je ljudskosti i ljudima riječ mislim da je više nego dovoljno dokazano!

Nisu nama problem oni poput Šešelja, nama su problem Šešelji sa maskama dobrotvora, pesnika, civilnih boraca za kune, humanista, drage neke ljudske maske, a ispod maske beskrajna tama u koju kad se zagledaš tek onda shvatiš dubinu zla i užasa od kojeg nas dijeli tek ta maskica.

Nije banalno i nije nebitan stav Đorđa Balaševića da bi se slušalo njegove pesmuljke. Naime, kad Šešelj govori o ustašama i pljuje čitav hrvatski narod onda će poneki levičar i njegovo dete zaposleno u ne-kulturnom sektoru ili Saboru reći da malo pretjeruje, no kad doslovno jednako govori Balašević onda se oni svi solidariziraju s njim i ratuju protiv nekakvih zlih ustaša koji to spominju, a oni su po defaultu na strani dobra jer nose maskice dobra, a nisu. Oni su čisto zlo i daleko gore od čistog zla jer su kamuflirano zlo tako da zavaraju budale, a oni njegovi koji misle jednako kao i on da su pobijeni ranjenici i osoblje bolnice ustaše i da su časne sestre najveće zlo na planetu znaju istinu i čvrsto stoje uz nacizam i rasizam. Ili su možda ono dobro Balaševićevi oslobodioci, a ja širim mržnju tako što govorim što je u najstrašnijem trenutku po Hrvatsku govorio o tisućama masakriranih Hrvata veliki humanist Balašević? Ovdje se dijelimo na ljude i neljude, pa izvolte…

Uzalud bi bilo i izvlačiti se na zavedenost ili zaluđenost jugoslavenštinom ili velikosrpštinom, jer možeš ti biti zaluđen, ali ako imaš dušu ne možeš pomiješati one koji masakriraju tisuće u drugoj državi i zvati ih “oslobodiocima”, a one masakrirane koji su branili svoj grad i svoju državu “ustašama” (što inače kolokvijalno kod vulgaris balkanicusa označava nekoga koga se smije i mora brutalno masakrirati), tako strahovitu grešku zamjene žrtve i zločinca ljudsko biće koje ima dušu ne može počiniti niti u jednom stadiju svoga života, od rođenja pa do smrti.

Molim one koji su uhvatili malog lepog belog zeku od ovog “čoveka” sa dragom i humanističkom maskom – umjesto lica, da ga odnesu na memorijalno groblje u Vukovaru, tamo mu je jedino mjesto i tamo jedino pripada.

Đorđe je u svakom slučaju Hrvatima dužan ispriku zbog verbalnog cipelarenja kad nam je bilo najteže i kad smo umirali pod paljbom njegovih hordi iz Srbije, u desetcima tisuća, ja bih takvu ispriku prihvatio no nikad Đorđu ne bih leđa okrenuo, niti bismo ikad više mogli biti prijatelji, jer znamo onu poslovicu o dlakavoj ćudi ili onu o Danajcima!

Što se tiče Vukovara, Hrvatske, ustaša, osloboditelja i časne sestre, citirat ću samog Đoku:

Polako komšije
ne može samo da se uđe
da se ruši tuđe…

Foto: Zagreb, Arena, 26. 12. 2017.
Prethodni članakDolazi nam 2018. sa stotom godišnjicom
najveće političke tragedije Hrvata
Sljedeći članakHibridni rat – globalno i lokalno