Osvajanje političke vlasti postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Pred nama je još jedan festival demokracije i to onaj, za politički život Lijepe naše, naročito bitan. Počinje borba za dobivanje naklonosti birača i osvajanje dostatnog broja zastupničkih mandata kolektivnih i individualnih političkih aktera, čija množina osigurava utjecaj na prevlast u zakonodavnom tijelu. Sukobljavanje njihovih političkih programa i temeljnih svjetonazora, kao i na kraju definiranje nacionalnih interesa, odredit će osnove političkog pravca kojim će naša država u bliskoj budućnosti koračati. 

Republika Hrvatska je u formalnom smislu stabilna demokratska zemlja, jer se u njoj slobodni, tajni i opći izbori nesmetano prakticiraju skoro tri desetljeća. Također, uzroci svekolikog posrtanja na političkom, gospodarskom i demografskom planu nisu neka posebna nepoznanica. Pa ipak, iako se sve okolnosti, uzroci i rezultante političkog života u Hrvata čine poznatima, cijenim opetovano neophodnim uputiti na činjenice koje se ne smiju ispustiti iz vida ukoliko se želi naše društvo urediti kao za život poželjnu socijalnu zajednicu.

U bitnome, političku borbu za naklonost birača vode političke stranke, definirane kao dobrovoljna udruženja građana koja nastaju radi sudjelovanja u natjecanju za osvajanje političke vlasti i radi obavljanja javnih poslova na dobrobit svih članova društva. Dakle, političke stranke su organizacijske strukture koje izlaze na izbore kako bi ostvarile posebne interese pojedinih dijelova društva, te dobile legitimaciju postaviti svoje kvalitetne kadrove na javne položaje. Sudjelovanje u izborima temeljna je razdjelnica između političkih stranaka i ostalih parapolitičkih organizacija, poput sindikata, predstavnika civilnog društva ili nevladinih udruga. Uz ostvarivanje svojih partikularnih interesa, političke stranke moraju biti sposobne i vladati u ime cjeline i sa stajališta općega interesa. Hrvatski izraz stranka znači da su to organizacije koje zastupaju jednu stranu u društvu, ali ujedno moraju biti sposobne predstavljati sve strane i vladati u ime općega dobra zajednice.

Demokracija kao tip uređenja države nije imuna na zloporabu vlasti unutar vladajućih struktura, motiviranu stjecanjem individualne materijalne i ine koristi ili stvaranjem monopola vlasti utemeljenog na kontroli javnih financija i državnog represivnog aparata. Različiti oblici ustrojstva državne vlasti također nisu pozitivno utjecali na dokidanje zloupotreba društvenih funkcija za ciljeve koji nisu spojivi s ostvarivanjem javnog interesa i općeg dobra. Međutim, mogućnost promjena vladajućih garnitura na periodičkim izborima pokazala se čimbenikom koji omogućava otkrivanje te uklanjanje nepoželjnih društvenih ponašanja u obnašanju vlasti. Uloga političkih stranaka u društvu je dvojaka. S jedne strane, stranke u opoziciji svojim djelovanjem vrše kontrolu pozicije, dok u razdoblju tijekom kojeg obnašaju vlast poduzimaju aktivnosti radi realizacije ciljeva za čije ostvarivanje su dobili legitimaciju osvajanjem većine glasova birača na slobodnim izborima provedenim u skladu sa zakonom. Sustav u kojem se stranke na temelju odluke birača periodično i mirnim putem smjenjuju na vlasti glavno je dostignuće formalne demokracije, pri čemu izmjena političkih opcija na vlasti doprinosi stabiliziranju demokratskih političkih institucija i institucionalizaciji demokratske politike. Političke stranke u demokratskom sustavu imaju zadaću reprezentacije, konkurencije i integracije. To znači da su one prije svega reprezentanti programa i interesa različitih društvenih slojeva. U svojoj konkurentskoj ulozi političke stranke svojim aktivitetom omogućuju poštenu i nesmetanu političku utakmicu nositelja određenih programa, a u integracijskom smislu djeluju radi postizanja ravnoteže u funkcioniranju političkog sustava. Politički pluralizam bitan je radi postojanja demokratske alternative svakoj vlasti, dok je izmjenjivost vlasti kroz proceduru demokratskih izbora osnovna tekovina demokracije. Takmičenje stranaka u i izvan parlamentarnih tijela doprinosi uspostavi demokratske kontrole i odgovornosti nositelja funkcija biračkom tijelu. Bez parlamentarnog pluralizma, jednopartijski sustavi kroz povijest su dokazali nesposobnost u osiguravanju demokracije i vladavine prava. Odsutnost demokratske kontrole neminovno vodi državu i društvo u regresiju civilizacijskih dosega.

Povijest ljudskog roda je neprestana borba između onih koji drže kako postoji prioritet u raspodjeli limitiranih društvenih dobara uspostavljen u njihovu korist, i onih koji cijene kako pri raspodjeli društvenih resursa osnovni princip treba biti načelo jednakosti. Ljudsko društvo nije se u mnogome odmaklo od socijalnog darvinizma i temeljnih socijalnih postavki T. Hobesa, o tome da je čovjek čovjeku vuk te da u svakom društvu traje neprestani rat svih protiv sviju (homo homini lupus est; bellum omnium contra omnes). Stoga i ne čudi da su stare demokracije utemeljene na duopolu političkih opcija. Glavne okosnice interesnog okupljanja u dvostranačju čini stranka koja štiti probitke onih koji više participiraju u raspodjeli limitiranih društvenih sredstava na temelju vlasništva nad sredstvima za proizvodnju, te stranka koja se bori za prava svih drugih. Kod bipolarnosti političke scene tradicionalno razlikujemo stranku čije djelovanje se veže uz zalaganje za političke stavove koji zaziru od novacija u društvenom životu, odnosno uz onaj dio spektra političke misli i ideja koji je povezan sa konzervativizmom, klasičnim ekonomskim liberalizmom, religijskim afirmativizmom te očuvanjem nacionalne samosvijesti. S druge strane, postoji politička opcija u čijem je fokusu zalaganje za pravedniju distribuciju limitiranih ekonomskih sredstava te za ukidanje struktura koje smatraju odgovornima za izrabljivanje radno ovisnog stanovništva.

Politički centar – neodgovornost prema svom primarnom biračkom tijelu


Političke opcije koje se nalaze u političkom centru nemaju jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se naziva “najširim slojem društva”, ma što god to značilo. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom primarnom biračkom tijelu, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih.

Povećanjem društvenog bogatstva, i širenjem biračke baze tradicionalne podjele na političkoj sceni gube svoj primarni smisao. Osnovne političke opcije, ukoliko žele polučiti pozitivan izborni rezultat, moraju u svojim programima koketirati sa svim segmentima društva putem predizbornih obećanja koja barem formalno zadovoljavaju interese dovoljnog broja birača čiji glasovi će predstavljati demokratsku legitimaciju biranima za učešće u vlasti. Osvajanje političke vlasti stoga ovdje postaje smisao ali i cilj političke borbe. Posljedica ovakvog pristupa politici prvenstveno jest učestalo izigravanje volje vlastitog temeljnog biračkog tijela u postizbornim personalnim transakcijama. Nastavno, razočarano glasačko tijelo ulazi u stanje frustracije koje dovodi do apatije. Potonja, pak, izaziva izbornu apstinenciju koja pogoduje članovima glavnih političkih opcija zadržati svoj status dužnosnika usprkos svim iskazanim slabostima kroz razvidnu osobnu nekompetentnosti ili još i gore, usprkos sudjelovanju u skandalima koji osim moralne imaju i kaznenopravnu komponentu. Uslijed pokušaja podilaženja interesima svakog segmenta društva, programi političkih stranaka postaju realno istovjetni. Kako bi se ipak našlo neko, makar i prividno, obrazloženje za stvarno nepostojanje razlika stranaka koje vladaju u bipolarnom ozračju, izmišljen je pojam političkog centra. Politički centar je termin koji označava političke opcije koje pokušavaju pronaći medijalni put između konzervativnih i liberalnih politika, odnosno to su politike koje popunjavaju dodirnu točku između ideološki suprotstavljenih političkih opcija. Realno, dodirna točka ne može imati društveno relevantan politički sadržaj. Stoga, političke opcije koje se nalaze u političkom centru nemaju jasan i sadržajno određen politički program niti biračko tijelo sa određenim preferencama, jer one zadovoljavaju interese nečega što se naziva “najširim slojem društva”, ma što god to značilo. Stranke političkog centra jesu politički gledano neodgovorne svom primarnom biračkom tijelu, jer eto njihova pozicija zahtijeva zadovoljavanje interesa i nekih drugih. Objektivno, stranke političkog centra pogodno su okružje za asimilaciju nositelja grijehova svih prijašnjih i sadašnjih struktura. Privilegija pozicioniranja u političkom centru jest oslobođenje nositelja političke igre od nužde iskazivanja moralnosti i vjerodostojnosti u zalaganju za ostvarivanje nekim planom određenih programskih ciljeva. Političke opcije u centru svoju opstojnost i dugovječnost ne vezuju uz volju birača već uz odnos ekonomske zavisnosti svojih pristaša zaduženih politički motiviranim uhljebljivanjem na svim razinama. Bit ovih politika nije izvršavanje javnih funkcija radi ostvarivanja doprinosa općem dobru. Njihova bit je borba protiv onih koji su zagovaratelji promjena radi uspostave stvarne demokratske vlasti u kojoj nisu zastupljeni samo univerzalni interesi, već i stvarni interesi svakog segmenta društva.

Kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav


Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojega smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena.

U Republici Hrvatskoj postoji samo privid demokracije. S obzirom na činjenicu da je kod nas u Registar politički stranka upisano njih 157, uz 11 pokreta ili blokova, moglo bi se zaključiti kako u Hrvata relevantne političke ponude ne nedostaje. Međutim, iskustveno se može zaključiti kako kod nas u biti postoje dva politička parabloka, koji u sebe usisavaju sve druge političke opcije, a svoju jedinu svrhu vide u navodnoj borbi protiv onih drugih prema načelu “ili mi ili oni”. Uslijed nasljeđa totalitarnog sustava iz kojega smo netom izašli, kod nas ne postoji dvostranačje, već dvopartijski sustav. Vodeće političke opcije predstavljaju dva krila iste komunističke partije, čije obnašanje vlasti formalno i materijalno sve više podsjeća na neka bivša olovna vremena. Jednima je obnašanje vlasti cilj i svrha postojanja, pa su za njezinu stabilnost spremni žrtvovati sve druge. Drugima je socijalizam sa ljudskim likom i jugonostalgija još uvijek esencija političkog postojanja. A svima je zajedničko isticanje populizma i nacionalizma kao najvećih protivnika sjajne nam zbilje. Obje opcije, putem silom nametnute političke korektnosti, šire mentalni društveni teror i represiju zatirući pri tome svaku drugačiju kreativnu misao. Uništavanjem slobode i osobnosti ljudi, trenutno prezentni mentalni i stvarni teror od mnogih različitih čini jednoobrazno mnoštvo jedinki koji će biti prisiljeni nepogrešivo djelovati u ostvarivanju ciljeva novo ustoličenog ideala političke korektnosti. Cilj totalitarizma nikad nije bio usađivanje uvjerenja, već uništavanje osobnosti i zatiranje svake kreativnosti. Uz to, polje ljudske djelatnosti danas mora biti lišeno svake vrline, te svake volje za obavljanje društvene dužnosti izvan gabarita potrebnih za održavanje sustava.

Bipolarni partijski sustav neminovno dovodi do negativne kadrovske selekcije. Vlast obnašaju svekoliko limitirani partijski aparatčiki, čija je jedina kvaliteta bespogovorna lojalnost velikom vođi. Vlast se petrificira i alijenira od naroda te postaje sama sebi svrha. Nositelji vlasti ne poštuju one koji su im povjerili obavljanje društvenih funkcija, smatrajući ih nepismenima i marginalcima. Legitimne društvene reakcije guše se spletkama i pritiscima putem represivnog aparata. Društveni autizam nositelja vlasti prepreka je svakom konstruktivnom dijalogu. Na duge staze, opisano obnašanje vlasti dovodi do stagnacije i erozije društva kao cjeline. Odgovor na permanentnu bipolarnu vladavinu, odnosno cikličke demokratske utakmice samo dvije političke opcije, može biti jedino vraćanje korijenima demokracije.

Trenutno nam se na političkom tržištu, kao politički relevantnim opcijama, nudi koalicija srpa, čekića, pajsera i gunjskih četki, koja već u početnoj retorici vrti isti dobro poznat narativ. “Svi su korumpirani, zato birajte nas jer smo mi manje zlo”. U svom programu nude ista obećanja koja su nudili već u dva navrata u ovom mileniju, a glede čijeg ispunjenja u svojim mandatima nisu poduzeli niti jednu adekvatnu mjeru.

Stvarni nositelj suverene vlasti je narod, odnosno nacija kao njegova pojavnost u političkom životu. Vlast pripada narodu i proizlazi iz naroda. Kada se vlast silom ograđuje od naroda, treba ju razvlastiti. Pokvarenu vlast se ne može popravljati, već je za ovaj slučaj jedina sankcija njezino pospremanje u ropotarnicu povijesti. 

Koalicija srpa, čekića, pajsera i četke


Trenutno nam se na političkom tržištu, kao politički relevantnim opcijama, nudi koalicija srpa, čekića, pajsera i gunjskih četki, koja već u početnoj retorici vrti isti dobro poznat narativ. “Svi su korumpirani, zato birajte nas jer smo mi manje zlo”. U svom programu nude ista obećanja koja su nudili već u dva navrata u ovom mileniju, a glede čijeg ispunjenja u svojim mandatima nisu poduzeli niti jednu adekvatnu mjeru. Svoju opstojnost ova politička opcija ne temelji na svjetonazoru, već na stilu života. Njezini preferenti preko ove političke opcije samo žele sačuvati sve što su oteli i prisvojili u bivšem totalitarnom sustavu na temelju mantre o postojanju “avangarde radničkog pokreta” čiji pripadnici samim time što dišu zaslužuju biti posebno društveno nagrađeni i privilegirani. Jugonostalgičari i njihova zlatna mladež su ona vrsta u izumiranju koja se grozi sudjelovanja u poštenoj javnopravnoj ili gospodarskoj utakmici u kojima bi plodovi njihovog rada zavisili o osobnoj sposobnosti, vještinama ili znanju. Ovu političku opciju nitko ne podržava zbog toga što su tamo neki rankovićevci svih vrsta i fela cvijet hrvatske inteligencije, već zato što ona čuva tekovine antifašističke narodnooslobodilačke borbe i prvobitnu akumulaciju kapitala učinjenu tijekom privatizacije i pretvorbe započete za vrijeme trajanja Domovinskog rata, koje se može opisati tvrdnjom “tko je jamio je jamio”. Politički potencijal ove opcije je proporcionalan broju onih koji su bili baštinici privilegija ustanovljenih u bivšoj nam tamnici hrvatskoga naroda, pa su kao izrazita manjina politički gledano besperspektivni.

Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu


Tijekom godina u ovoj političkoj opciji hrvatska nacionalna komponenta je temeljito zatirana i marginalizirana. I danas nas upravo ta politička opcija pokušava uvjeriti kako njoj nema alternative. Ona je navodno stožerna stranka, iako ovaj pojam nećete naći niti u jednom politološkom udžbeniku. U demokratskim državama ne postoje stožerne stranke, već samo stranke koje se bore za naklonost istog biračkog tijela. Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu, gdje se zatire svaka divergentnost mišljenja.

Na političkom tržištu jest i druga opcija, kao drugo krilo komunističke partije u čijem je djelovanju od početka sudjelovalo 27.000 bivših članova SKH-a, a nakon prvih demokratskih izbora još i narednih 70.000, pri čemu su ključne odluke donosila ne tijela te stranke već svojevrsni senat kojeg su činili Tuđman, Manolić, Boljkovac, Račan i Bilandžić. Ujedno, tijekom godina u ovoj političkoj opciji hrvatska nacionalna komponenta je temeljito zatirana i marginalizirana. I danas nas upravo ta politička opcija pokušava uvjeriti kako njoj nema alternative. Ona je navodno stožerna stranka, iako ovaj pojam nećete naći niti u jednom politološkom udžbeniku. U demokratskim državama ne postoje stožerne stranke, već samo stranke koje se bore za naklonost istog biračkog tijela. Stožerne političke organizacije mogu postojati samo u totalitarizmu, gdje se zatire svaka divergentnost mišljenja. Također, i uporno ponavljanje ispraznice o državotvorstvu je politološki gledano besmislica. Naime, sve su stranke koje djeluju unutar jednog ustavnopravnog sustava državotvorne, jer se natječu za obnašanje vlasti kao jedne od bitnih sastavnica svake države, uz stanovništvo i teritorij. Kada bi navodno “državotvorne” stranke u svom programu i imale istaknut cilj osnivanja države, one bi se nakon ostvarivanja toga cilja trebale, kao ubuduće besciljne, samougasiti. Još je više kontraproduktivno podsjećanje perjanica ove političke opcije na riječi prvoga hrvatskoga predsjednika, da je stranka kao pokret bio alat za uspostavu neovisne države Hrvatske, kao tobože obrazloženje zašto ne smije izgubiti vlast.

Na kraju ostaje Domovinski pokret, čija konstrukcija je nastala kao posljedica želje za konačnim ujedinjenjem nacionalno osviještene, ultimativnoj državnoj suverenosti sklone Hrvatske, spremne uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Detronizaciju pokreta na vlasti može učiniti samo novi pokret u nastajanju, ekipiran novim ljudima koji politiku smatraju misijom, a ne zaposlenjem. A da je Domovinski pokret poprilično zabrinuo vladajuću nomenklaturu, svjedoči orkestracija napada na lik i djelo čelne osobe toga pokreta, koja dolazi iz glavnostrujnih sredstava javnog priopćavanja, ali i od instrumentaliziranog dijela nacionalno osviještenih pojedinaca. Pa se tako u propagandne svrhe koriste i ljudi sumnjiva morala…

Naime, svaki alat ima i svoju amortizaciju, koja pojmovno predstavlja postupno trošenje određene stvari tijekom njezina vijeka upotrebe. Na kraju, svaki alat u potpunosti izgubi svoju vrijednost i mogućnost izvršavanja cilja zbog kojega je izrađen. Razlog svoga postojanja, osim ostvarivanja za svoje članove osobne imovinske koristi nastale slijedom bavljenja politikom, ta je politička opcija odavno izgubila. Zato je gubitkom društvene svrhe i cilja svoga postojanja i zaslužila završiti u ropotarnici povijesti.

Domovinski pokret zabrinjava vladajuću nomenklaturu


Na kraju ostaje Domovinski pokret, čija konstrukcija je nastala kao posljedica želje za konačnim ujedinjenjem nacionalno osviještene, ultimativnoj državnoj suverenosti sklone Hrvatske, spremne uzeti svoju sudbinu u vlastite ruke. Detronizaciju pokreta na vlasti može učiniti samo novi pokret u nastajanju, ekipiran novim ljudima koji politiku smatraju misijom, a ne zaposlenjem. A da je Domovinski pokret poprilično zabrinuo vladajuću nomenklaturu, svjedoči orkestracija napada na lik i djelo čelne osobe toga pokreta, koja dolazi iz glavnostrujnih sredstava javnog priopćavanja, ali i od instrumentaliziranog dijela nacionalno osviještenih pojedinaca. Pa se tako u propagandne svrhe koriste i ljudi sumnjiva morala, koji drugima spočitavaju dezerterstvo iz 1989., odnosno u vrijeme kad ovi nisu bili pripadnici vojnih postrojbi niti je RH postojala kao država. Ili im se prebrojavaju krvna zrnca bračnog druga, kao da je, primjerice, sramota za prijatelja imati Peđu Mišića, Igora Vukića ili nekog drugog od više ili manje poznatih 10.000 državljana RH srpskog podrijetla koji su sa puškom u ruci branili svoju Domovinu. Zatim se opetovano reciklira priča o nekakvim upozorenjima iz dijaspore, iako je Hrvatska bratska zajednica već odavno to demantirala, a što se sve može jednostavno pronaći na međumrežnim stranicama. 

Svi oni koji čine Domovinski pokret su većinski novina na hrvatskom političkom nebu, pa samim time i nepoznanica. Međutim, i kao takvi, ukoliko su odlučili politički sudjelovati u društvenom životu iz razloga što žele u Hrvatskoj promjene nabolje, zaslužuju svoju šansu. Ne zbog toga što su savršeni, jer takvih nema. Oni svoju šansu zaslužuju zbog toga što pragmatički gledano, a slijedom publiciranih i dakle sada javnosti poznatim i dostupnim programskim načelima i ciljevima, jedini imaju potencijal i deklariranu volju sudjelovati u vlasti sa svrhom pokretanja promjena. To što su trenutno u fazi organizacijskog ustroja stranke posljedica je činjenice da su tek nedavno stekli formalnopravno legitimaciju djelovati kao politička stranka, te što u doba epidemije korona virusa za svoje djelovanje i nisu imali veliki manevarski prostor. Stoga, ako netko u ovom trenutku zaslužuje povjerenje za političko djelovanje većinskog i sadašnjim stanjem razočaranog hrvatskog naroda, neke posebne dileme oko izbora i nema. Poglavito, imajući u vidu činjenicu kako ostale političke opcije, s obzirom na sadašnje raspoloženje birača, nemaju velike izglede za prelazak izbornog praga. 

Bez sudjelovanja u vlasti i ovladavanja polugama funkcioniranja sustava, sam sustav se ne može mijenjati. Politička zloporaba u privatne svrhe proračuna države i jedinica lokalne samouprave može se dokinuti jedino unutar institucija sustava. Za to treba moćna politička legitimacija izražena kroz množinu glasačke podrške. 

Hrvatska za svoju opstojnost treba nužne promjene u političkom sustavu, izbornom zakonodavstvu, te financijskom i gospodarskom sektoru. Za to su preduvjet ustavne promjene i u skladu s time izvršene prilagodbe zakonodavstva, koje je moguće izvršiti jedino kroz participaciju u vlasti. Stoga svi trebamo ispuniti svoju građansku dužnost i izraziti svoje političke preference. Svaka od ponuđenih političkih opcija je legalna i legitimno ih je podržavati na izborima. No, prije izražavanja svoje volje na izborima valja se zapitati koja od njih nam može donijeti boljitak, a koja ne, te prema vlastitoj savjesti odabrati onu za koju držimo da će najbolje zastupati naše interese u najvišem zakonodavnom tijelu Lijepe naše. I nadati se najboljem, prije svega zbog nas samih, ali i zbog sudbina onih kojima hrvatsku državu ostavljamo u naslijeđe.

Komentari