Spaljivanje je prelilo čašu strpljenja jugonacionalista i sljedbenika kumrovačkog zločinca, pa je vascela hrvatska politička elita ogorčeno reagirala na palež kartonskoga zastupnika (zločina), doduše smanjenog na pravu mjeru jer su mu izjave ne samo strašne i neljudske nego i infantilne. A ona dva veća spaljena lika samo su kolateralne žrtve…
Sljedeće godine fašnike treba zabraniti ili dati narodu točne upute koji su simboli poćudni za spaljivanje, uvesti funkciju fašničkog komesara.
Tukli se kišni oblaci, vukli se repovi afera od imotske torte do masona, vukli se Hrvatskom opaki virusi iz krunskoga roda, a na kraju se i svemir rasrdio pa eksplodirao od bijesa i poslao na Zemlju omanji meteor koji se raspao iznad Učke i grmljavina se čula do Zagreba.
Netko se prisjetio podatka iz 18. stoljeća kada su kugle padale po Zagorju. A tko je to zabilježio? Moj ljubimac Baltazar Adam Krčelić, kanonik koji je sredinom toga stoljeća zapisivao baš sve što se događalo u Hrvatskoj, i kada je i gdje bio povodanj, kada potres, uz prilike i neprilike društvenoga života posebno zagrebačkog, a poglavito crkvene zgode. Knjigu “Annuae ili Historija” prevedenu s latinskoga na hrvatski početkom pedesetih prošloga stoljeća, kupio sam negdje šezdesetih i do danas mi je od najdražih, a i dobro mi je poslužila. Godine 1751. bilježi Krčelić da je 27. svibnja viđen oblak koji je proizveo prasak, a zatim se rasplinuo. Ali su kod Hrašćine pale iz zraka dvije kugle i zabile se u zemlju. Tamošnji ih je župnik dao iskopati, pa je o tome pisao raznim ljudima, tako su za to “saznala i Njihova Veličanstva u Požunu, a svijetli car zaželio da mu se jedna kugla pošalje. Stoga je biskup Klobušicki pisao gospodinu Kukuljeviću neka pribavi jednu od tih kugla i pošalje u Požun.” Učinjeno je to, možda se u Bratislavi negdje i danas čuva. Od manje kugle kovači su kovali čavle, od kojih je jedan došao i do Krčelića a ovaj obznanio svoju teoriju – da su kugle djelovanjem sunca povučene iz rudnog gorja Ivančice gdje, kao što je poznato, ima željeza.
Rekoh da su mi “Annuae” dobro poslužile i to kada sam pisao povijesni roman “Špilberk” u kojemu se nalazi i priča o rečenoj pojavi, samo što sam se ja malo zanio i počeo fabulirati u pravcu SF-a. Ako pročitate roman (skrivena reklama), mislim da će vas te stranice zabaviti, rijetke u inače mračnoj storiji o kažnjenicima u zloglasnoj utvrdi iznad Brna, u Moravskoj. Kad sam već kod Moravske, ne znam jeste li kada vidjeli grb te zemlje koja je u devetom stoljeću imala veliku povijest i velik teritorij, a danas se nekako izgubila u okvirima Češke. Naime, službeni grb Moravske sav je u bijelo-crvenim kvadratićima, što nije neobično za one koji nešto znaju. Provjerite na internetu.
Ne znam kada će biti popis u Srbiji, dotično u Vojvodini, ali da će Hrvati ondje biti silno umanjeni već je sada razvidno iz potpora koje Beograd daje projektima tzv. Bunjevaca koji navodno nisu Hrvati i onim Hrvatima koji odbijaju da se drukčije zovu. Pa će nakon Šešeljevih progona u vrijeme rata i opisanim odnosom prema Hrvatima u miru, Hrvata ostati vrlo malo, što je i cilj srbijanske političke klateži. To više što iz Zagreba nema reakcija na takav postupak, a razni bauci bilo koji pokušaj da se izjednače prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji odmah proglašavaju nacionalističkom rabotom.
Koju godinu poslije zapisuje Krčelić nevolje pri popisu stanovništva i zemljišta. “Međutim”, piše, “popis je izvršen tako da mu nitko nije vjerovao niti je mogao vjerovati”. Kako će biti s popisom koji nam predstoji 2021. teško je reći, ali ga je lako već sada nazvati otpisom stanovništva glede poznatih kretanja Hrvata. Manjine su stale na zadnje noge i već izborile (makar im amandmani nisu prošli) da “svatko popisuje svoje”, što će imati neviđene rezultate u nekim dijelovima Hrvatske, kojima “nitko ne će vjerovati niti može”. Ne znam kada će biti popis u Srbiji, dotično u Vojvodini, ali da će Hrvati ondje biti silno umanjeni već je sada razvidno iz potpora koje Beograd daje projektima tzv. Bunjevaca koji navodno nisu Hrvati i onim Hrvatima koji odbijaju da se drukčije zovu. Pa će nakon Šešeljevih progona u vrijeme rata i opisanim odnosom prema Hrvatima u miru, Hrvata ostati vrlo malo, što je i cilj srbijanske političke klateži. To više što iz Zagreba nema reakcija na takav postupak, a razni bauci bilo koji pokušaj da se izjednače prava Srba u Hrvatskoj i Hrvata u Srbiji odmah proglašavaju nacionalističkom rabotom.
Tako je sada kako jest, mi njih gladimo peruškom, oni preko Dunava rade svoj posao od 1918. do danas, ovim ili onim sredstvima. A Hrvate su u ratovima smanjivali i u Hrvatskoj, nožem i metkom, u još svježoj srpskoj agresiji devedesetih, ali i u Drugom svjetskom ratu, o čemu se malo što može saznati u udžbenicima, posebno o izlazu na more. Na hrvatsko more. Preko imotskih sela.
I tu dolazimo do Imotskog koji je prošlih dana bio izložen suptilnom policijskom, to jest političkom nasilju. Još nema odluke da se Imotski spali, sva sreća. Nego, zašto govorim o srpskim četnicima u vezi s imotskim selima? Možda zato što sam vidio ploču s imenima stotina Hrvata koje su ubijali na razne mučne načine, a “tri popa odrali žive” kaže se u izvještaju koji je Petar Bačević poslao Draži Mihajloviću, uz trijumfalnu poruku da su tih dana 1942. (kolovoz) “izbili na more”. Draža je bio vrlo sretan i preporučio da se “Dinarce treba potaknuti na aktivnu borbu protiv komunista i ustaša”. U Dalmaciji u to vrijeme kolje pop Đujić uz pomoć Talijana, nazivajući Hrvate strašljivim životinjama.
Gdje je poveznica s Vojvodinom i današnjom situacijom? Draža je opet heroj, četnici rehabilitirani. Pop Đujić, krvnik koji je pustošio Dalmacijom, živio je mirno do smrti krajem devedesetih u demokratskim (ili republikanskim) Sjedinjenim Američkim Državama. Početkom devedesetih Đujić je proizveo Šešelja u vojvodu, te je ovaj zavladao Vojvodinom, proganjao i prognao Hrvate, a sada je slično, na druge načine, ali isto, na vlasti četnički ćata Vučić, u parlamentu četnik Šešelj, sljedbenici fašističko-komunističkoga Miloševića koji je razarao Hrvatsku srbiziranom jugoslavenskom vojskom s crvenom zvijezdom na kapama i šljemovima. Tako dolazimo i opet do Imotskog gdje je ta zvijezda spaljena s likom hrvatskog zastupnika koji tvrdi da u drugom svjetskom ratu i poraću nije ubijeno dovoljno Hrvata.
Spaljivanje je prelilo čašu strpljenja jugonacionalista i sljedbenika kumrovačkog zločinca, pa je vascela hrvatska politička elita ogorčeno reagirala na palež kartonskoga zastupnika (zločina), doduše smanjenog na pravu mjeru jer su mu izjave ne samo strašne i neljudske nego i infantilne. A ona dva veća spaljena lika samo su kolateralne žrtve. Mogu se tumačiti i izvan konteksta koji im je sugeriran, a i tumači se neprirodnom političkom koalicijom, sadanjom i možda budućom. “Izvidi” još nisu završeni dok ovo pišem, vlast je pretvorila hrvatsku policiju u izviđače, a stradala je u stvari i opet sloboda izražavanja, ma u kakvoj formi. Sljedeće godine fašnike treba zabraniti ili dati narodu točne upute koji su simboli poćudni za spaljivanje, uvesti funkciju fašničkog komesara. Uputnici ne smiju konzultirati europsku rezoluciju iz rujna prošle godine koja (između ostalog) miriše po antikomunizmu. Zagreb žalibože nema karnevalsku tradiciju, ali su oni s obje strane Trga sv. Marka mogli simbolično spaliti rečenu rezoluciju nasred Trga, javno, nakon što su ju šutke poderali i spalili već i prije.
Elem, nastojim pozitivno misliti ali mi ne daju. Uostalom, biti ovih dana pozitivan i nije neka sreća.
Ološ je stvarao Hrvatsku
Pročitao sam u Pupovačkim Novostima iz pokislog pera B. Dežulovića. Inače ne čitam, ali na ovo sam posebno upozoren. Naime, da Hrvati ne znaju ni tko su ni što su ni odakle su, a Tuđman je bio operetni general koji se okružio ološem. Znači i ja sam ološ. Svakako su me nazivali, ali prvi put je rabljen pravi naziv, valjda.
Nacionalna televizija emitira dugu seriju o predsjedniku Tuđmanu, u žutom naslonjaču izmjenjuju se njegovi danas još živi suradnici. To jest ološ. Odakle mi to? Pa pročitao sam u Pupovačkim Novostima iz pokislog pera B. Dežulovića. Inače ne čitam, ali na ovo sam posebno upozoren. Naime, da Hrvati ne znaju ni tko su ni što su ni odakle su, a Tuđman je bio operetni general koji se okružio ološem. Znači i ja sam ološ. Svakako su me nazivali, ali prvi put je rabljen pravi naziv, valjda. O takvim, kroničnim ispadima u Novostima nema riječi u vrlom “službenom tisku” i medijima (tko će, valjda ne Hina koja onaj H na početku kratice debelo zaboravlja), ne šalju se ni priopćenja s vrhova vlasti kao o Imotskom, ta Hrvati su većina i njih se može “žive odrati” kako god se koji srpski novinarski diletant sjeti, bez obzira što se radi o očitom potkornjačkom djelovanju i specijalnom ratu protiv Hrvatske i Hrvata, s četničkih, velikosrpskih pozicija.
Taj se rat, uostalom, vodi punom snagom i u mnogim tiražnim tiskovinama, poglavito na “kulturnom” planu, a i nevježi je očito da se unutar plana posebno udara po hrvatskom jeziku. Čitam u jednoj od tih novina veliki naslov “Što se događa kada bi genij da popravlja nacionalnu himnu”? Koji je to jezik? Urednici (i lektori ako ih ima) ima da mi objasne jer ja nemam da imam znanja kako da popravljam ni svoj auto, a nekmoli da popravljam himnu. Tekst ispod naslova “ne želim da čitam” jer po slici vidim tko je autor, ali mi oko ipak zapinje za “fleš” stavljen u okvir, gdje se kaže ovo: “Uvredljivo je kad HTV ozvuči tronutih jedanaest koji s rukom na srcu, uglavnom nemuzikalnih poput magaraca, na uši milijuna Hrvata pred TV ekranima revu “Lijepu našu”.
Vlast dijeli novac šakom i kapom koronavirusima, a državni odvjetnik kojemu ime kaže da treba braniti državu, eto je ispao mason pa ne može. “Srbobran” ide dalje. Do konačne pobjede. Je li? Pravosuđe? Sva sreća da nam je sudstvo fenomenalno, to jest fenomen u svjetskim razmjerima. Eto, Ustavni sud prihvati moju tužbu i oslobodi me krivnje za verbalni delikt, ali niže sudstvo munjevito reagira – te me neki dan i opet proglasi krivim. Ako ne vjerujete, tko vam je kriv. A nije ni tako bezazleno kako se na prvi pogled čini. Ako se ne poštuju odluke Ustavnog suda, onda ulazimo u opasnu zonu. Samo čekam nečiju izjavu da se odluka Ustavnog suda ne treba pridržavati kao pijan plota.
Dubravko Jelčić
Malen rastom, ali u hrvatstvu veći od mnogih, po prirodi stvari neko je vrijeme proveo i u komunističkoj tamnici, a samostalnu hrvatsku državu dočekao je vrlo sretan, u drugoj polovici devedesetih i zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora. S Maticom hrvatskom vezala su ga desetljeća neumornog rada, a zatim je u 21. stoljeću doživio da ga iz Matice odstrane na krajnje prizeman način jer se s novom oligarhijom ondje instaliranom naravno nije mogao složiti.
Doživio je podosta duboku starost, a imao je rašta i živjeti. Omanjeg rasta i sitne građe odvažno je prolazio kroz sve hrvatske Scile i Haribde noseći u sebi onaj požeški gen naslijeđen od tolikih umjetničkih duša koje su proslavile slavonsku Atenu. Pridružio se Kanižliću i obojici Miroslava Kraljevića, Babukiću, Eugenu Tomiću, Dobrici Cesariću, Matku Peiću, Franji Cirakiju, Milki Trnini, Zlatku Boureku i još mnogima bez kojih hrvatska kultura ne bi ni izdaleka bila potpuna. Cijeli je život bio posvećen književnosti, i sam autor, ali još više cijenjen i poznat kao književni povjesnik, urednik knjiga najvećih među velikima u Stoljećima hrvatske književnosti, marljiv erudit i putnik ne toliko nepoznatim svjetovima kao požeški pustolov Lerman, nego vječni putnik po Hrvatskoj i onim njezinim naseljima koje je trebalo pohoditi književnom riječi i upućeno govoriti o svim sastavnicama neponovljivog hrvatskog identiteta.
Njegova je povijest hrvatske književnosti prevedena na talijanski. Pisao je recenzije i kritike, predstavljajući javnosti knjige koje su drugi pokušavali prešutjeti, premda znatno bolje od onih publici silom nametanih. Malen rastom, ali u hrvatstvu veći od mnogih, po prirodi stvari neko je vrijeme proveo i u komunističkoj tamnici, a samostalnu hrvatsku državu dočekao je vrlo sretan, u drugoj polovici devedesetih i zastupnik u Zastupničkom domu Hrvatskoga sabora. S Maticom hrvatskom vezala su ga desetljeća neumornog rada, a zatim je u 21. stoljeću doživio da ga iz Matice odstrane na krajnje prizeman način jer se s novom oligarhijom ondje instaliranom naravno nije mogao složiti.
Bili smo zajedno u Saboru, u rečenom razdoblju, bili smo zajedno i u nevjerojatno dugom i za sada neuspješnom pothvatu uređenja Matoševe rodne kuće i kulturnog centra u Tovarniku. Podsjećam: prvi predsjednik odbora za Matoševu kuću bio je Dragutin Tadijanović, a nakon njegove smrti Dubravko Jelčić, oba akademici, uglednici. Tadijanović je uspio nagovoriti državu i grad Zagreb da ulože novac, ali, premda je svota bila značajna, nedovoljna da se ostvari zamašan plan. Jelčić se našao u nezavidnoj situaciji, zajedno sa svima nama u odboru, jer je ona ista opisana “moderna” Matica hrvatska blokirala projekt tražeći da im ljudi iz Tovarnika vrate manje od dvjesto tisuća kuna koliko je Matica uložila, za sitan novac (u odnosu na cijenu projekta), posegnula za ovrhom i tvrdoglavim cjepidlačenjem dovela do toga da sve i dalje stoji napola dovršeno. A Matoš gleda odozgo i sliježe ramenima, ništa se nije promijenilo od njegova doba. Sada je i Antun Dubravko Jelčić mrtav, neka mu je laka teška hrvatska zemlja.