Andrej Plenković je uspio promijeniti HDZ utoliko što je svojom autoritarnošću i klijetelizmom politički skrenuo stranku prema liberalnoj ljevici. Ne treba zaboraviti da je u birokratskoj strukturi Europske unije on uspio dogurati čak do jednog od kandidata za predsjednika Europske komisije. Kad je u pitanju Hrvatska kao zadnja članica Europske unije, Bruxelles je tu jasan. Ta država treba biti lider u eurounijskom  projektu stvaranja tzv. Zapadnog Balkana.

Autor: Vjekoslav Krsnik

Izbori za 10. saziv Hrvatskoga sabora potvrdili su nekoliko starih i novih trendova u tekućoj hrvatskoj politici koji će imati važnu ulogu u idućim godinama. Svakako, tu je na prvom mjestu uvjerljiva pobjeda stožerne političke stranke Hrvatske demokratske zajednice koja je od svojega osnutka  pod dr. Franjom Tuđmanom do danas doživjela nekoliko preobrazbi. U ovoj posljednjoj fazi koja je počela s dolaskom na čelo HDZ-a briselskog birokrata i člana utjecajnog bratstva sa sjedištem u Francuskoj Andreja Plenkovića dovela je Hrvatsku demokratsku zajednicu u upitnu suverenističku poziciju, tako da je ona u drukčijem smislu poznate Račanove sintagme postala “stranka opasnih namjera”. Hrvatska pod Andrejom Plenkovićem vodi podaničku politiku prema Bruxellesu, pa je  pojednostavljeno rečeno na ovim izborima za Hrvatski sabor pobijedio Bruxelles a izvršitelj te pobjede bio je predsjednik HDZ-a i dosadašnji premijer Andrej Plenković.

Na početku svojega mandata Andrej Plenković  je izjavio da je njegova “misija promijeniti HDZ, a nakon toga i Hrvatsku”. Treba prije svega ustanoviti čija je to bila misija, je li osobno Plenkovićeva ili je to misija političke strukture koju on predstavlja. Sam Andrej Plenković nije po svojem političkom statusu, spomenimo samo njegovo izbjegavanje vojne obveze, u stvaranju Hrvatske bio takav autoritet da bi imao nacionalni legitimitet provoditi bilo kakvu veliku misiju. To znači da mu je u ovom slučaju ta misija dodijeljena od Europske unije. Andrej Plenković je uspio promijeniti HDZ utoliko što je svojom autoritarnošću i klijetelizmom politički skrenuo stranku prema liberalnoj ljevici. Ne treba zaboraviti da je u birokratskoj strukturi Europske unije on uspio dogurati čak do jednog od kandidata za predsjednika Europske komisije. Kad je u pitanju Hrvatska kao zadnja članica Europske unije, Bruxelles je tu jasan. Ta država treba biti lider u eurounijskom  projektu stvaranja tzv. Zapadnog Balkana. Kolikogod pandemija korona virusa ugrozila Hrvatsku, ona je s druge strane spriječila šou što ga je Andrej Plenković za vrijeme predsjedanje Hrvatske Vijećem Europske unije namjeravao prirediti u Zagrebu s ciljem da se on osobno promovira u lidera Mesićevog “regiona”. Unatoč tome što je sama Europska unija prodrmana Brexitom, ali i unutarnjim suprotnostima između “stare” i “nove” Europe, u Bruxellesu i dalje ne odustaju od, u postojećim okolnostima, nemoguće misije stvaranja Zapadnog Balkana.

Tu je ključan je položaj Srbije, a u tom kontekstu odnos Zagreba prema Beogradu, ne ulazeći u srbijanski “gordijev čvor” zbog Kosova. Andrej Plenković je po uputama svojih gazda u Bruxellesu imao prije pojave pandemije namjeru posjetiti Vučića, a u pripremi tog sastanka kako je proisteklo iz susreta hrvatsekog veleposlanika u Beogradu sa srbijanskom premijerkom Anom Brnabić jedan od ključnih zahtjeva Hrvatske prema Srbiji,onaj o sudbini nestalih jednostavno je izbrisan iz dnevnog reda. U tom ozračju treba podsjetiti na Vučićev zahtjev da hrvatska strana više ne spominje velikosrpsku  agresiju. Stvari su dakle jasne. S  novom pobjedom na parlamentarnim izborima Andrej Plenković će nastaviti svoju misiju da promijeni Hrvatsku po ukusu Bruxellesa. To je najznačajniji trend  koji je potvrđen na ovim izborima.

Stari trend potvrđen na ovim izborima je niska izlaznost birača. Na prošlim izborima za Hrvatski sabor kad je pobijedio HDZ izlaznost je iznosila 52 posto, a ovaj put samo 46 posto. To je još jedan dokaz da značajan dio hrvatskih birača ne shvaća važnost glasovanja ne samo kao svoje pravo nego i kao svoju dužnost. Kao mlada država koja se izborila krvlju svojih domoljubnih sinova i kćeri za državnu samostalnost, oni kojima je ta državnost poklonjena ne vode i ignoriraju njihovu žrtvu za slobodnu i demokratsku Hrvatsku. Taj korpus apstinenata pripada onom konzervativnom dijelu pučanstva koje ne shvaća a čini se da ga to i ne brine da svojim neizlaskom omogućavaju provođenje politike koju diktiraju dvije vodeće stranke proistekle iz komunističkog Saveza komunista. Ipak u tom trendu neke su se stvari počele mijenjati, jer je SDP kao slijednica SKJ doživio težak poraz, a s druge strane nezadovoljnici s politikom HDZ-a ojačali su dvije desne grupacije okupljene oko Domovinskog pokreta Miroslava Škore i Mosta. Izgleda da se s pojavom grupacije “Možemo” rađa i nova ljevica suprotna ortodoksnom i komunjarskom SDP-u.

Oba ta osvježenja predstavljaju izravnu opasnost i za HDZ i za SDP, pa će koristeći uhodani politički inženjering i nova desnica i nova ljevica biti u režiji dviju vodećih stranaka predmet podrivanja kao što je to bio slučaj, počevši još s HSLS-om, HSP-om, Laburistima, Orahom i Živim zidom koji je kao posljednja žrtva  jednostavno nestao s političke scene. Indikativno je da se pod takvim pritiskom uspio održati Most. Generalno gledajući na ovim izborima došla je više do izražaja nova generacija birača, rođenih i odgojenih u državi Hrvatskoj bez repova naslijeđenih od roditelja. Nažalost ta generacija koja tek stupa na političku scenu nije se dosad mogla politički afirmirati kao što je to bio slučaj sa “zlatnom komunističkom mladeži” koja preko svojih utjecajnih očeva i još uvijek jakih lobija “duboke države” u ovom trenutku obnaša dvije najvažnije političke dužnosti u državi.

Komentari