Učiteljicu Povijest ne slabi vrijeme koje proilazi, nego ju bogati i onda kad sve već počne izgledati kao da će u zaborav, po nekom zakonu koji je ljudskom poimanju vremena nedokučiv, prospe sve pod noge, nemilosrdno, neumoljivo, sigurno, kao što to čini tisućama godina. Na kraju na površinu izađe sve, sve što se ušutkavalo i zavaravalo, potplaćivalo i prikrivalo. Ovo je desetljeće u kojem će učiteljica Povijest mnogo toga otkriti i staviti na svoje zasluženo mjesto, a ovo što se događa ovih dana vezano uz imena Perković i Mustač, samo je početak.

Autor: Dinko Dedić

Povijest je kao dobro vino kojemu treba godina da sazrije. Igraju se s njom mnogi, lažu, mažu, falsificiraju, muljaju, izvrgavaju, prilagođavaju, usaglašvaju, trguju i naplaćuju, a povijest baš kao strpljiva učiteljica ne žuri, nego čeka svoj trenutak. Ne slabi ju vrijeme koje proilazi, nego ju bogati i onda kad sve već počne izgledati kao da će u zaborav, po nekom zakonu koji je ljudskom poimanju vremena nedokučiv, prospe sve pod noge, nemilosrdno, neumoljivo, sigurno, kao što to čini tisućama godina. Na kraju na površinu izađe sve, sve što se ušutkavalo i zavaravalo, potplaćivalo i prikrivalo.

Ovo je desetljeće u kojem će učiteljica Povijest mnogo toga otkriti i staviti na svoje zasluženo mjesto, a ovo što se događa ovih dana vezano uz imena Perković i Mustač, samo je početak.

Nakon preokreta pedesetih i šezdesetih godina prošloga stoljeća, najčešće pitanje je glasilo “Đes bijo četerespete?”.  O preokretu 1991. i ljudima koji su danas u centru pažnje, govori se isključivo o tome “đe su bili devesprve” a prešućuje “đe su bili osamdesdevete” i koji su bili motivi priključiti se onima koje do tada još nisu uspjeli likvidirati. A bili su s rukama do lakta krvavima, ne samo od Đurekovića, nego desetina drugih za koje Zapad nije pokretao postupke jer bi se otkrilo da su i oni sudjelovali u čuvanju Jugoslavije i surađivali, ako nikako drugačije a ono okretanjem glave na drugu stranu dok su udbini dželati izvršavali naređenja Perkovića, Mustača i njihove službe, od Brune Bušića do Nikole Štedula i svih između njih, i onih prije njih i drugih poslije njih, ostavljajući tijela najboljih među nama u lokvi krvi na pločnicima zapadnih gradova.

Ubijani su sudionici procesa kojemu je Domovinski rat bio samo završni čin, u vrijeme kad u domovini nitko nije smio ni pisnuti, pa su barjak slobode nosili brojni koji su nakon progona i torture spas našli u izbjeglištvu, a nisu mogli odustati. Slijedili su stazu svog naslijeđa, uvjerenja, svjetonazora i savjesti, baš kao što su Perković, Mustač i ostali slijedili svoju stazu koju su odlukama iz 91. godine na brzinu zameli u procesu rehabilitacije onih koje nije moguće rehabilitirati, što će ta strpljiva učiteljica izbaciti na površinu, baš kao što je izbacila sva prikrivena dobra i zla iz onih davno prošlih vremena.

Današnji događaji i jedna dalekosežna odluka predsjednika Tuđmana


Povjesničari Tuđmanova kalibra više nego drugi ljudi, u svijesti osjećaju teret povijesti i misle na posljedice svojih odluka puno dalje od trenutnih potreba, za čitava desetljeća u budućnost, pa i za vrijeme poslije njihove smrti kad se pravi konačna bilanca zasluga, grijeha i propusta velikih ljudi.

Bilo je to vrijema kad je general, doktor, povjesničar, intelektualac, disident, politički zatvorenik, pa konačno i predsjednik Tuđman donio odluku koja je imala jedno opravdanje vezano uz rat koji je bio na početku a kojemu se nije ni moglo, ni smjelo suprotstaviti. Kao ljudi s vrha Perkovićeve liste za odstrijel, k tome Nikola Štedul koji je uz to i pogođen mecima iz Perkovićeva skladišta, doživjeli smo zaprepaštenje i na pitanje kako je moguće da nam za pretpostavljene dođu ljudi koji su nam dosad radili o glavi i tko će reći da neće i dalje, dobili odgovor da tako mora biti. Stotine pripadnika bivše “neprijateljske emigracije”, svi oni koji su tada u Perkovićevim očima njemu predstavljali životnu opasnost, stavljeni su pod njegovu kontrolu, pod njegov nadzor. Bio je to najveći mentalni lom u mom životu, k tome potpomogunt sklopom događaja i mnogim detaljima o kojima nije ni moguće ni mjesto ovdje raspravljati.

Jedina utjeha bilo je predsjednikovo obećanje “S njima će mo obračunati nakon rata.” Ali on je bio povjesničar i kao i mi bio svjestan, pored pragmatičnih potreba trenutka, i mogućih dugoročnih posljedica tih odluka, uključujući i onu da se nakon rata više neće biti moguće “s njima obračunati” u kojem god formatu. Povjesničari Tuđmanova kalibra više nego drugi ljudi, u svijesti osjećaju teret povijesti i misle na posljedice svojih odluka puno dalje od trenutnih potreba, za čitava desetljeća u budućnost, pa i za vrijeme poslije njihove smrti kad se pravi konačna bilanca zasluga, grijeha i propusta velikih ljudi. Njemu se nije moglo dogoditi da ne predvidi mogućnost da će Hrvatska plaćati danak tih odluka čak možda i pola stoljeća nakon osamostaljenja.

Događaji koji su zasjenili rat u Ukrajini


Bura je žestoka, pritisak je gotovo nesnošljiv. Objave, saznanja, mišljenja, stavovi i apeli zatrpavaju medijski prostor. Kad u današnje vrijeme nešto zasjeni rat u Ukrajini, onda to stvarno mora biti veliko. Skoro je nemoguće apsorbirati sve informacije koje stižu s raznih strana.

Generali, potpisnici zahtjeva za pomilovanje Perkovića i Mustača tvrde da bez njih Hrvatska nikad ne bi bila osamostaljena. To su tvrdnje u prilog teorije da je udba stvorila i Tuđmana i ovu Republiku Hrvatsku, teške riječi koje sugeriraju ne samo da im Tuđman više nije mogao ništa kada je rat završio, već da im ni tada, pred sami rat nije mogao stati u kraj. Velike tvrdnje za veliku povijesnu raspravu, provjeru i istragu, daleko iznad mog ranga.

Danas, toliko godina kasnije, kao da je sama ta učiteljica povijest odlučila, jednim naizgled bizarnim zahtijevom za pomilovanje ove dvojice povezanih uz odluke iz ’91., početi odmotavati klupko vune u kojemu se zamotane nalaze tajne, vezane uz same početke stvaranja hrvatske države.

Bura je žestoka, pritisak je gotovo nesnošljiv. Objave, saznanja, mišljenja, stavovi i apeli zatrpavaju medijski prostor. Kad u današnje vrijeme nešto zasjeni rat u Ukrajini, onda to stvarno mora biti veliko. Skoro je nemoguće apsorbirati sve informacije koje stižu s raznih strana. Ovo više nije samo o dvojici ostarjelih i oronulih udbaša, niti o skupini davno umirovljenih generala koji danas paradiraju i mašu čudnim perjanicama privlačeći pozornist javnosti.

Kad je rat završio, svima je sasvim dovoljno bio zaboraviti sve što se događalo, jer je samostalnost bila zadovoljština za sve. A onda su prolazile godine i neriješena pitanja ostala pritiskati državu i stvarati razdor kao što se danas događa jedna od epizoda, da država izgleda kao da će popucati po šavovima.

Podaci o hrabrosti hrvatske vojske iz Domovinskog rata su do u detalj poznati i proslavljeni diljem Hrvatske pa i dalje. Sada je vrijeme sazrjelo da se razjasne ključna pitanja o tome kako su se i zašto su se donosile političke odluke, na koji način se udba uspjela uvaliti u vlast i apsolutno se u nju ukopati tako solidno da im osim intervencije jedne moćne i utjecajne strane države, nitko nije mogao do današnjih dana ni pera odbiti, kojim je polugama zaustavljena lustracija, najprirodniji proces koji se trebao dogoditi nakon rata, kako je mogao oznaški ubojica Manolić postati prvi predsjednik vlade novostvorene Republike Hrvatske i još mnogo toga.

Kad je rat završio, svima je sasvim dovoljno bio zaboraviti sve što se događalo, jer je samostalnost bila zadovoljština za sve. A onda su prolazile godine i neriješena pitanja ostala pritiskati državu i stvarati razdor kao što se danas događa jedna od epizoda, da država izgleda kao da će popucati po šavovima. Kao što čovjek rođen pod nejasnim okolnostima, ne može prestati tražiti sve moguće podatke o svojim roditeljima i svom porijeklu, tako ni Hrvat ne može prijeći preko zavrzlame o tome je li mu sjeme samostalnosti posađeno u Zagrebu ’41. ili u Topuskom 44. i je li moguće da je zadnju riječ o tome kakva će biti mlada hrvatska država i tko će joj biti na čelu, imala udba.

Čini se da je strpljivoj učiteljici isteklo strpljenje.

Povodom događaja koji danas kao novi potres drmaju hrvatsko političko tlo, objavljeno je puno tekstova. Prilažem ovdje osvrt Branka Borkovića, “Mladog jastreba” koji je osobno osjetio “dobročinstvo i skrb” Josipa Perkovića, i odgovor skupine drugih generala (Tolj, Kapular, Hebrang, Tole i Primorac) koji su zahtjev za pomilovanje Perkovića i Mustača nazvali specijalna uskrsna operacija kodnog imena “Pomilovanje”.

‘Nakon proboja doznao sam za tjeralicu, trebalo me ubiti; u lisicama su me vodili Perkoviću…, no to smo mi’


Specijalna akcija – Kodno ime “Pomilovanje”

Obraćamo se braniteljima, suborcima i veteranima slavnih hrvatskih postrojbi, ljudima koji su iznijeli teret Domovinskoga i obrambenog rata i udarili temelje nezavisne, slobodne i demokratske  Hrvatske države! Obraćamo se Hrvaticama i Hrvatima u Domovini  i onima razasutim diljem svijeta! 

Obraćamo se i potpisnicima pisma, nekolicini naših kolega i generala, koje su uputili na Veliki petak, 15 travnja 2022. god., Predsjedniku Republike, sa zamolbom da pomiluje osuđenu dvojicu bivših, visokih dužnosnika,  pripadnika jugo-komunističke, kosovske i udbaške  službe koja je desetljećima nanosila zlo i ubijala hrvatske ljude u Hrvatskoj i inozemstvu, samo zato što su bili preteče hrvatskoga sna o samostalnoj Državi, koju smo mi, zahvaljujući  i njihovome mučeništvu i položenim životima, u pobjedonosnome ratu, našim Bljescima i Olujama ostvarili!

Svoju zamolbu opravdavaju navodnim Perkovićevim i Mustačevim, velikim, obavještajnim i ratnim zaslugama, zaboravljajući pri tome da su osuđeni od strane njemačkoga suda na doživotni zatvor zbog zlodjela u razdoblju do 1990., dakle u službi bivše tvorevine zvane SFRJ. Za možebitne zasluge, kada su prešli na našu stranu (prije svega da zaštite sebe!!!), dobili su priznanja, odlikovanja i činove! Obojica su brigadiri HV!  Zanimljivo je i to da im, bez obzira  na to što su osuđeni na doživotni zatvor, nisu oduzeta odlikovanja  i činovi, a generalu Norcu, Glavašu i drugima jesu!  A i da ne spominjemo, da se nisu pisala pisma i tražila pomilovanja kada je u zatvoru, u neljudskim uvjetima,  umirao hrvatski general Đuro Brodarac, Tomislav Merčep i mnogi drugi branitelji čija sudbina i patnja očito nije zavrijedila pozornost ovako eminentnih potpisnika! 

Jedan od potpisnika ovoga pisma, general Pavao Miljavac  insinuira u javnosti da je predsjednik Tuđman rekao da ” bez Perkovića ne bi bilo ni njega, ni HDZ-a, ni Hrvatske”!  Dakle, hoće se reći da su Perković, Kos i Udba zaslužnija za državu i od Tuđmana, i od branitelja i od hrvatskoga naroda!  Hoće se reći da su te  antihrvatske strukture i njihovi igrači kao što je osuđeni kosovsko-udbaški dvojac, naša prošlost, sadašnjost i budućnost! Svi mi, ispada tako, bili smo i jesmo njihove igračke, topovsko meso, korisne budale, a ne snaga koja je pod vodstvom Franje Tuđmana dobila rat, oslobodila okupiranu zemlju i utemeljila Republiku Hrvatsku!  A Nobilo, Perkovićev odvjetnik  tvrdi  i ”zna” da je Tuđman živ da bi ih pomilovao a Šušak bi potpisao molbu za pomilovanjem! Na žalost, oni ga ne mogu demantirati, mrtvi su i bilo bi lijepo da ih ovaj poznati ”domoljub” pusti da počivaju u miru!

Ovakve se maliciozne, maligne i otrovne laži nisu izrekle ni čule od 1990.god. do današnjega dana i ovoga pisma, koje je velikome dijelu  hrvatskoga naroda ojadilo sveto trodnevlje i proslavu Uskrsa! Dakle, nije se htjelo čekati s objavljivanjem da prođe Uskrs. Kao da se htjelo da ne bude Uskrsa, da ne bude u hrvatskim ljudima prave radosti! U svemu ovome vidimo tipično stare i prokušane kosovsko-udbaške metode! Vidimo projekt, specijalnu akciju, kojoj se može dati i kodno ime ”Pomilovanje” i poveznice s kosovskim i obavještajnim udarima  kojima smo bili izloženi početkom Domovinskoga rata. Ovo pismo bačena je kost, koju su mnogi Hrvati bili prisiljeni glodati za uskrsnim stolom. 

Neki se potpisnici, generali Ante Gotovina i Ljubo Ćesić Rojs opravdavaju milosrđem i opraštanjem…  Jadno je to opravdanje!   I milosrđe i opraštanje ne manifestira se na način  da potpišu nešto, što očito nisu dobro razumjeli, nešto što sije razdor i podjele u hrvatskome narodu! Ili možda nepovratno i tvrdoglavo misle da su dobro razumjeli…  I da se ne trebaju ispričati svima onima koje su ovim potpisima povrijedili!  Ukoliko, ne daj Bože, doista tako misle  onda vrijedi i za njih,  makar bili i zaslužni hrvatski generali, narodna poslovica: Sami pali, sami se ubili!

General bojnik Ivan Tolj
General bojnik Ivan Kapular
Andrija Hebrang, pričuvni general bojnik
General bojnik Žarko Tole
General bojnik Ivica Primorac

Prethodni članakPodcast Velebit – General Woo: Zašto generali nisu tražili pomilovanje Merčepa, Brodarca ili Hrastova?
Sljedeći članakPodcast Velebit – Marcel Holjevac: Je li lakše pomiriti ustaše i partizane nego Plenkovića i Milanovića?
Hrvatski državotvorni i suverenistički djelatnik 1971-2021. Urednik emigrantskog "Hrvatskog tjednika" 1980-1990. Pročelnik za promičbu HDP-a od osnutka do 1991. Suosnivač Projekta Velebit 2016. i urednik njegova portala projektvelebit.com.