Sve javno i zajedničko u ovoj našoj Hrvatskoj nestaje u ponoć i jutrom se pojavi nešto novo. Dogore i ugase se svijeće na vukovarskom i škabrnjskom groblju. Jedino još Pupovčev vijenac skakuće na sitnim dunavskim valovima i polako putuje k svome odredištu. Daleko na suprotnoj strani stoji stari Velebit. Što su njemu, koji tamo bdije od postanka, 24 sata? Njemu kojega stoljetne kiše nisu omekšale, njemu kojemu tmurni oblaci zapinju za vrhove i paraju se? Što su 24 sata kamenom orijašu koji je nogama ugazio u morsku pučinu, glavom dodiruje nebesa i bdije nad hrvatskom domovinom?

DINKO DEDIĆ

Kada se osnuje Europska vojska, a Srbija pristupi u Europsku Uniju, pa se uspostavi srpsko-hrvatsko regionalno krilo te vojske na Balkanu, neće to biti samo posthumni trijumf Josipa Broza i “naših naroda i narodnosti” iz 1943., nego trijumf Aleksandra Karađorđevića “ujedinitelja” i njegova “jednoga naroda” iz 1918.

Ne mogu to namirisati uske pučke, plebejske nosnice ali mogu one široke patricijske, rektorske, prorektorske, akademske.

Kada i ako Sjedinjene Države ne uspiju spriječiti takav razvoj, a NATO se iz saveza s pojedinim europskim državama pretvori u savez s Europom i njezinom jedinstvenom vojnom silom, pasti će i posljednja zapreka provodu srpskih povijesnih ambicija i aspiracija u “regionu”.

Kada vam hrvatski političari govore kako zastupaju ulaz preostalih balkanski zemalja u EU, ne spominjući Srbiju ali misleći uglavnom na nju, vrijedan toliko da su se spremni odreći višemilijardske ratne odštete, onda vam govore kako će jednog dana zračnim prostorom od Beograda, preko Vukovara do Zagreba u formaciji letjeti srpski MiG-ovi i hrvatski F16, a zapušteni vukovarski grobovi obrasti travom, tek blijedi podsjetnik na “dane kada je jučerašnja razjedinjena Europa potakla hrvatski separatizam i srpsku rekaciju proizašlu iz brige za vlastiti opstanak”.

“Tko nas bre zavadi, taj nas bre i pomiri!”, biti će zaključna misao u sumrak hrvatske samobitnosti.

Onda ćete se sjetiti Milana Bandića i Dragana Markovića Palme kad su se proglasili za državnike, jer su vidjeli budućnost jednako jasno kao i rektor Boras, a vi ste ju odlučili ignorirati i zabaviti se dvadesetčetverosatnim čarkama.

Tada će se netko lupiti po čelu i sjetiti simbolike u vijencu Milorada Pupovca kojega je dan ranije položio u Dunav i s porukom poslao da odplovi u Beograd.

Sve je u Hrvatskoj ograničeno na 24 sata, i proslave i komemoracije i kompletna svijest. Proslave Oluje u Kninu, komemoracije u Vukovaru, pobjeda Vatrenih, Thompsonovi koncerti, sve. Onog časa kada se u ponoć kazaljka spoji s kazaljkom, sve čime su veliki bubnjevi 24 sata punili uši javnosti, nestaje kao mačem odsječeno. Trajno ostaje samo ono što se događa u tišini, pritajena briga, tiha svijest, ona koja nema ni planova ni ambicija ni bilo kakave javne manifestacije.

Sve javno i zajedničko u ovoj našoj Hrvatskoj nestaje u ponoć i jutrom se pojavi nešto novo. Dogore i ugase se svijeće na vukovarskom i škabrnjskom groblju. Jedino još Pupovčev vijenac skakuće na sitnim dunavskim valovima i polako putuje k svome odredištu.

Daleko na suprotnoj strani stoji stari Velebit. Što su njemu koji tamo bdije od postanka, 24 sata? Njemu kojega stoljetne kiše nisu omekšale, njemu kojemu tmurni oblaci zapinju za vrhove i paraju se?

Što su 24 sata kamenom orijašu koji je nogama ugazio u morsku pučinu, glavom dodiruje nebesa i bdije nad hrvatskom domovinom?

Hrvatskoj 24 sata ništa ne donose i potreban joj je Velebitov sat kojemu su 24 sata sekunda, godine minute a stoljeća satovi. Mi koji smo odavno, imamo predispozicije za daleku budućnost osim ako svoju dugovječnost ne zamijenjimo svojim kratkoročnim, pa i 24-satnim ciljevima, ako ne zanemarimo trajanje i prihvatimo nastajati i nestajati od Sunca do Sunca, svaka 24 sata.