“Kako se usudite dirati u provjerene podatke o žrtvama rata?
U Jasenovcu je poginulo između 80.000 i 1.200.000 tisuća Srba.
Ti brojevi su precizno utvrđeni na osnovu pouzdanih podataka
i tko god u njih dirne, on je ustaša, fašist i prljavi revizionist”.
Mnogo se toga promijenilo u 100 godina i neće te hrvatski policajac 2019. pendrekati kao što je to radio jugoslavenski žandar 1919. ali ako ti je pravo na istinu ostalo isto kakvo si imao 1919., onda se moraš sjetiti riječi Valerija Legasova: “Istina leži i čeka za sva vremena.” Čeka na tebe, a ako u tebi nije pronašla borca, nego čovjekoliku spodobu koja je spremna na moralni poraz za materijalnu dobit, moraš o sebi imati vrlo loše mišljenje bez obzira koliko bogat bio. Zaista se ne treba pitati kolika je cijena istine, nego kolika je cijena laži.
“Mi smo toliko fokusirani na potragu za istinom da propustimo uzeti u obzir koliko nas zapravo želi da ju uopće nađemo. Ali istina je uvijek tu, prepoznali ju ili ne, htjeli ju otkriti ili ne.
Istina ne brine o našim potrebama niti on našim željama. Istina ne brine o našim vladama, o našim ideologijama, ili o našim vjerama. Istina leži i čeka za sva vremena.
Ja sam se nekad bojao cijene koju istina donosi, ali sada samo pitam kolika je cijena laži”.
Te se riječi pripisuju ruskom atomskom znanstveniku Valeriju Aleksejeviču Legasovu nakon černobilske katastrofe, koji je počinio samoubojstvo u svojoj 51. godini života, 26. travnja 1988., točno na drugu godišnjicu eksplozije u atmoskom reaktoru, nakon što je shvatio da je ruska partija spremna žrtvovati desetke tisuća života da bi prikrila istinu.
Ako netko u ovom riječima prepozna sebe osobno ili hrvatsku vlast ili hrvatski poredak, ne treba se osjećati iznenađen, jer je istina jedan od najapsolutnijih pojmova, koji nadilazi i same granice ljudske svijesti. Možemo slobodno reći da je istina spiritualno divinalna, materijalno kvantuminalna i astronomski univerzalna.
Svijest ju ne može ni unaprijediti ni unazaditi. Može ju samo pred sobom samim zatajiti i pred drugima zamagliti.
Drugi razlog zašto ove riječi toliko asociraju na nešto što se događa kod nas, skoro kao da se o nama govori, je zato što se radi o istom komunističkom sustavu koji je spreman istinu zatajiti i beskrajno lagati kako bi zaštitio svoje partijske interese i u procesu korumpirati i znanstvenike i svećenke i političare i cijelo društvo, pa ako treba žrtvovati i stotine tisuća ljudskih života.
Možete izvršiti reviziju svega što se može revidirati osim njihove istine koja bi se nakon revizije otkrila kao laž. U tom slučaju, revizionizam postaje ružna riječ, toliko prljava da ju ni pad Jugoslavije i uspostava hrvatske samostalnosti, ni skok iz jednog milenija u drugi, nisu mogli oprati.
Međutim, oni zaboravljaju da istina leži i čeka za sva vremena.
Teško je uopće shvatiti da postoje Hrvati u Hrvatskoj, a k tome se još prestavljaju povjesničarima, koji će braniti velikosrpska nastojanja da povjest koju su oni iz sasvim jasno objašnjivih razloga išli falsificirati, ostane prihvaćena kao apsolutna i nedodirljiva istina, tako da se i na sam spomen provjere podataka, nabacuju optužbama o revizionizmu, a revizionizam su u njegovoj balkanskoj verziji pretvorili u najružniji epitet koji se nekome može pripisati.
Pa da su barem u svojoj lažnoj verziji povijesti WWII bili konsistentni, nego cijela situacija da nije tragična, bila bi komična:
“Kako se usudite dirati u provjerene podatke o žrtvama rata? U Jasenovcu je poginulo između 80.000 i 1.200.000 tisuća Srba. Ti brojevi su precino utvrđeni na osnovu pouzdanih podataka i tko god u njih dirne, on je ustaša, fašist i prljavi revizionist”.
Badava drugi donosili podatke o ljudima koji su preživjeli, umrli prirodnom smrću ili poginuli negdje drugdje a zapisani su u jasenovačke žrtve. Badava svi podaci o tome kuda su poslana kozaračka djeca i što se s njima dogodilo. Badava pozivi da se stvori komisija uz sudjelovanje međunarodnih fatora i pronađe istina, uz obećanje da će mo prihvatiti njene nalaze kakvi god bili. Badava sve, jer oni se drže svoga kao pijan plota, ignoriraju sve argumente i očekuju da to tako bude prihvaćeno, pa makar svakom razumnom čovjeku izgledalo kao atentat na zdrav razum.
Čak je manji problem živjeti s teretom zločna koji nikada nisu počinjeni, nego što je živjeti sa spoznajom da je danas u vlastitoj demokratskoj državi, na snazi poredak u kojemu živi ona stara totalitarna praksa, prepoznatljiva u tako često korištenoj naredbi: “Možeš tvrditi da je nešto laž, možeš to i dokazati, ali ako ja kažem da je istina, onda je istina!” Pitanje je samo tko s tim može živjeti a tko ne može.
U Sovjetskom Savezu to je bio modus operandi kad se radilo o žrtvama u raznim periodima, od žrtava Oktobarske revolucije, preko Ukrajinaca pomorenih glađu i poljskih žrtvava likvidiranih u Katinskoj šumi, do žrtava Černobila. Sve je to u međuvremenu puklo u svim bivšim komunističkim zemljama, osim što još uvijek cvate u “demokratskoj” Hrvatskoj, gdje će se na vas, dirnete li u službeno ozakonjene tabu teme, sručiti i politika i medije i sve živo, isto kao nekada u Jugoslaviji, osim što će te biti mentalno likvidirani umjesto da vas kao ranije, fizički smaknu ili pošalju na Goli otok.
Čak je manji problem živjeti s teretom zločna koji nikada nisu počinjeni, nego što je živjeti sa spoznajom da je danas u vlastitoj demokratskoj državi, na snazi poredak u kojemu živi ona stara totalitarna praksa, prepoznatljiva u tako često korištenoj naredbi: “Možeš tvrditi da je nešto laž, možeš to i dokazati, ali ako ja kažem da je istina, onda je istina!”
Pitanje je samo tko s tim može živjeti a tko ne može. Ako je pravilo kao što je nekada bilo “Čuvaj glavu!”, ili danas umjesto glave “čuvaj posao” ili što drugo do čega ti je stalo a nisi to spreman izgubiti, onda smo i dalje robovi, samo je razlika u njihovu tretmanu između onog feudalnog, kasnije komunističkog ili danas “demokratskog” poretka.
Mnogo se toga promijenilo u 100 godina i neće te hrvatski policajac 2019. pendrekati kao što je to radio jugoslavenski žandar 1919. ali ako ti je pravo na istinu ostalo isto kakvo si imao 1919., onda se moraš sjetiti riječi Valerija Legasova: “Istina leži i čeka za sva vremena.” Čeka na tebe, a ako u tebi nije pronašla borca, nego čovjekoliku spodobu koja je spremna na moralni poraz za materijalnu dobit, moraš o sebi imati vrlo loše mišljenje bez obzira koliko bogat bio. Zaista se ne treba pitati kolika je cijena istine, nego kolika je cijena laži.
Da bi sakrili svoju laž, sovjetski su komunisti sa Černobilom žrtvovali, procjenjuje se, 40 tisuća života svojih državljana, jer su odlagali evakuaciju kako se time ne bi otkrilo što se dogodilo. Jugoslavenski ratni pobjednici su žrtvovali stotine tisuća hrvatskih života da bi njihova laž zaživjela. Koliko bi danas života bili spremni žrtvovati sljedbenici jugoslavenske laži, da se ne razotkrije? Koliko stotina tisuća ljudi se mora iseliti iz Hrvatske jer su korumpirane i nesposobne vlade od rata pa do danas dovele Hrvatsku na dno europskog standarda, dok oni u svojim predizbornim kampanjama govore o napretku, o dobrom odlukama, o svojim zaslugama i imaginarnim uspjesima, baš kao što su to radili njihovi idoli iz jugoslavenske prošlosti?