Kazo televizijski tvrdi: “Mi smo zgroženi optužbama o cenzuri. Riječ je o zlonamjernim manipulacijama. HRT kao javna televizija otvorena je svim društvenim skupinama, civilnim udrugama i političkim strankama, a novinari HRT-a svoj posao obavljaju isključivo profesionalno, objektivno i nepristrano”. Pa dobro Kazo, kako je moguće tražiti zaštitu, ako ne postoji kako sam tvrdiš  ništa što ti onemogućava normalan rad, ako nema cenzure, ako su optužbe o mješanju politike manipulacije, ako  je HRT stvarno otvoren svim društvenim skupinama, civilnim udrugama, te ako posao radite isključivo profesionalno, objektivno i nepristrano? Dakle, ako su to činjenice – HRT i Kazo na čelu te institucije jednostavno nije ugrožen. Jer, što bi drugo mogao i što bi više mogao poželjeti svaki rukovoditelj medijske ustanove, u ovome slučaju HRT-a?

Autor: Marko Ljubić

Kad glavni ravantelj HRT-a, uvjerljivo infrastrukturom i zaštićenim položajem u Hrvatskoj, najmoćnije medijske kuće, zavapi pred nacijom: “Tražimo zaštitu od političkih pritisaka te da političke stranke, ali i različite skupine, HRT ne koriste za svoje interese, dnevnopolitičke obračune i u svrhu predizborne kampanje”, u najmanju ruku ga treba onaj tko donosi odluke o HRT-u istoga trenutka – smjeniti.

Da je to eventulano tursko doba, onda bi ga bilo primjereno kazniti dvodnevnim kozjim lizanjem nasoljenih stopala, dok ne bi poplavio od smijeha. Jer, uzo to što otvoreno laže da nema cenzure, pristranosti i neprofesionalizma na HRT, zato što je i on sam i cijela njegova uprava, te gotovo kompletna urednička hijerarhija, primjerice Čakarun ili Kušec, hodajuća cenzura, odavno prepoznata i kojoj ne treba nitko nakon imenovanja ili izbora dodatno govoriti tko je podoban,t ko nije, što se smije a što ne, jer su te vještine stjecali dugogodišnjim stažom i hijerarhijskim potvrđivanjem osluškivanja političkih promjena rastom ušiju a ne znanja, i stjecanjem refleksa poslušnosti, Kazo je svojim apelom pokazao da ima problema i s najobičnijim rasuđivanjem.

Inteligentni Kazo istovremeno jamči profesionalnost onoga što radi, novinarsko poštenje, zaklinje se u nepostojanje cenzure, a svojim apelom zapravo – sve to negira, tražeći da ga se zaštiti od svega toga. S obzirom na radno mjesto, plaćurinu i društvene benefite koje je priskrbio izborom, odnosno bolje rečeno imenovanjem na mjesto ravnatelja HRT-a, očekivalo bi se da postoji nekakva proporcija između tih golemih stečevina i mozga kojim ih opravdava, ali njegova poruka otkriva teški, gotovo vulkanski rascjep između naplaćenog i umnog potencijala koji to što dobiva može opravdati.

Prvo, od koga Kazo traži zaštitu?

Od BBB, Torcide, Armade?

Od dragovoljalaca HOS-a i njihovih “zloglasnih postrojbi”?

Od Andrije Mikulića, Nine Obuljen Koržinek i Andreja Plenkovića?

Zašto bi mu svi oni, a pogotvo ovo troje na kraju navedenih davali i s kojim bi mu pravom davali zaštitu ako mu treba, kad se prema zakonima na koje se pozivaju i koje donose, te prema procedurama po kojima su imenovali Kazimira Bačića, ne smiju mješati u djelovanje i rad, pogotovo u uprvaljanje HRT-om?

A nekako sumnjam da je Kazo zaštitu tražio od BBB, Torcide ili Armade, a pogotovo “zloglasnih dragovoljaca HOS-a”, kako ih je nazvao jedan od Kazinih političkih sponzora prilikom izbora na mjesto s kojega vapi za pomoć, a Kazo nikada nije reagirao, ni on, ni njegove novinarske postrojbe, ni ovi koje naganja zbog nanešenih boli, niti dušebrižnici nanositelja boli kojima su te “zloglasne postrojbe” osigurale svojom krvlju – lezilebarenje kakvo se ne pamti. Neinteligentni poziv ravnatelja HRT-a sam po sebi sadrži potvrdu onoga što navodno negira i što želi negirati, a ravnateelja i njegovu upravu, savjetnike i družinu predstavlja kao poluinteligente.

Evo kako.

U nastavku svoga apela Kazo televizijski tvrdi: “Mi smo zgroženi optužbama o cenzuri. Riječ je o zlonamjernim manipulacijama. HRT kao javna televizija otvorena je svim društvenim skupinama, civilnim udrugama i političkim strankama, a novinari HRT-a svoj posao obavljaju isključivo profesionalno, objektivno i nepristrano”. Pa dobro Kazo, kako je moguće tražiti zaštitu, ako ne postoji kako sam tvrdiš  ništa što ti onemogućava normalan rad, ako nema cenzure, ako su optužbe o mješanju politike manipulacije, ako  je HRT stvarno otvoren svim društvenim skupinama, civilnim udrugama, te ako posao radite isključivo profesionalno, objektivno i nepristrano? Dakle, ako su to činjenice – HRT i Kazo na čelu te institucije jednostavno nije ugrožen. Jer, što bi drugo mogao i što bi više mogao poželjeti svaki rukovoditelj medijske ustanove, u ovome slučaju HRT-a?

U profesionalnom smislu stvarno ništa.

Kako je onda moguće vapiti pred narodom i tražiti pomoć i zaštitu od političkih pritisaka, a pogotovo tražiti sprječavanje da “različite skupine i političke stranke ne koriste HRT za svoje interese”!?

Ili koriste, ili ne koriste!?

Ako je ovakva kontradikcija, ovakva logička raspuklina i ako je ovo iskazano, najviše dostignuće znanja i sposobnosti mišljenja uprave HRT-a, onda ne treba HRT i njegov ravnatelj tražiti pomoć i zaštitu, onda kompletan hrvatski narod i svaki zdravorazumski čovjek mora, s obzirom da ne vrijedi apelirati ili moliti se onima koji su ovakvu skupinu otužnih mediokriteta izabrali i imenovali na tako visoke pozicije, kleknuti gdje ga okolnosti zateknu i na golim koljenima i ako je moguće na kukuruzu, moliti Boga za pomoć.

Taj čovjek, posve je očito, nema blage veze o poslu i značaju toga što radi, niti ima minimum svijesti o medijima, novinarstvu i utjecaju medija na društvene odnose. Jednostavno, s takvim mizernim znanjem, s takvom mizernom sviješću o svojim mogućnostima, zastrašujuća je optužba samo postojanje takvoga čovjeka na toj poziciji za svakoga onoga tko je na bilo kakav način mogao utjecati na njegov izbor. To bi bilo jednako kriminalno kao zaposliti istoga toga Kazu na neurokirurgiju, dati mu kakvu nožinu, a on bi počeo  operirati, pa tko osta-osta.

Slušajući ovakav apel očito je da pomoć ne treba Kazi, ne treba posve očito ni Obuljenki, Mikuliću ili Plenkoviću, nego – hrvatskom narodu koji dnevno mora gutati proizvode ovakvih lumena i suočavati se s njihovim intelektualnim vratolomijama bez presedana. To je opasnije od svakoga otrova.

S druge strane, ako ravnatelj tako moćne institucije, koja doslovno ima  mogućnosti potpuno kreirati javnu društvenu klimu u Hrvatskoj, zadavati standarde ostalim medijskim kućama i grupacijama i izravno utjecati na sve što se u zemlji događa, pri čemu se taj utjecaj svakako odnosi i na kvalitetu političkog djelovanja i odlučivanja, te na usmjeravanje cijeloga društva u ovom ili onom pravcu, moli bilo koga, a pogotovo politiku za pomoć, onda ga pogotovo treba, ne samo smjeniti, nego i nečasno otpustiti naplaćujući mu sve što je popio i pojeo, ili priskrbio rukovodeći s takvom invalidnom sviješću tako moćnim društvenim instrumentarijem. To bi bilo isto kao da posada tenka vapi za pomoć čim ugleda čovjeka s nategnutom praćkom.

Jer taj čovjek, posve je očito nema blage veze o poslu i značaju toga što radi, niti ima minimum svijesti o medijima, novinarstvu i utjecaju medija na društvene odnose. Jednostavno, s takvim mizernim znanjem, s takvom mizernom sviješću o svojim mogućnostima, zastrašujuća je optužba samo postojanje takvoga čovjeka na toj poziciji za svakoga onoga tko je na bilo kakav način mogao utjecati na njegov izbor. To bi bilo jednako kriminalno kao zaposliti istoga toga Kazu na neurokirurgiju, dati mu kakvu nožinu, a on bi počeo  operirati, pa tko osta-osta.

Nikakve razlike nema, samo što bi u tom slučaju ubio nekoliko desetaka ljudi, a ovako ubija i duh i razum, i ponos i dostojanstvo milijuna ljudi svaki dan. I izravno utječe totalnim neznanjem na njihovo svakodnevno ravnanje prema relevantnim društvenim događajima od kojih ovise sudbine i egzistencija milijuna ljudi.

Umjesto da postroji s pozicije nevjerojatne moći sve te,  i umjesto da ti političari od kojih traži zaštitu, i koji ga kao ugrožavaju, dolaze u njegove studije ili pred kamere i mikrofone, ili kao pošteni ljudi s dobrim namjerama, ili lupeži sa za svaki slučaj stavljenim pelenama, on stavlja pelene i nabavlja pelene svojim postrojbama na HRT-u te korokodilskim suzama traži da ga vukovi zaštite od vukova. Za koje tvrdi da ih – nema.

Tko je tu lud?

Taj isti otužni ravantelj HRT-a tužbama riješava sporove sa svojim djelatnicima, što je nevjerojatan incident kakvoga nije lako razumjeti. Naime, ako njegovi djelatnici, nad kojima je on hijerarhijski nadležan i o čijemu profesionalnom i javnom djelovanju mora imati zakonske mehanizme odlučivanja unutar kuće, postaju državni i nacionalni problem, a moralo bi biti da postaju čim ih tuži na građanskim sudovima financirajući nacionalnim novcima skupine odvjetnika, onda ga opet valja smjeniti. Jer, ili laže, ili ne zna rukovoditi. A u oba slučaja neodgovorno troši financijske resurse HRT-a. Ono što bi on morao raditi i za što prima golemu plaćurinu, očekuje  da mu riješi ili uradi netko izvan kuće, neki državni autoritet. A zaklinje se u objektivnost, samostalnost odlučivanja i novinarski profesionalizam!?

Ako su Mikleušević, Zovko ili Sever stvarno nanijeli svojim djelovanjem ili svojim javnim očitovanjima  takve boli i sramotu HRT-u, ništa lakše – uredno im se pospremi otkaz, potpiše ga se, a tek onda neka se nastavlja sudska i građanska arbitraža izvan HRT-a. No, ako su upozorili na činjenice o kojima ponešto i i hrvatka javnost zna, onda su na to imali, ne samo pravo, nego i bili dužni to uraditi.

Drugi je par opanaka činjenica da ni Mikleušević, ni Zovko, ni Sever, kao ni stotine takvih koji se pozivaju na pravo na slobodu govora, novinarsko i društveno poštenje, te demokratska dostignuća, ne bi mrdnuli prstom, kao što ni nisu nikada, da je netko iz politike, iz civilnih udruga ili da je Kazo osobno sa svojim pajdašima – zadavio na sred Trga bilo koga tko ne pripada njihovom političko-aktivističkom podsustavu vrjednota, ili ukratko –antifi.

No, ne valja nikada podupirati incidente i nesolidnosti, pa ni u ovome slučaju, kakvi god da jesu ti navedeni, opravdavati nekoga tko protiv njih poduzima i radi nešto što nikako nije prihvatljivo, jer takvo ponašanje neće samo udariti po glavama nevaljalaca, nego će dohvatiti svakoga ako se tome ne stane na kraj. Ovdje se radi o opasnom presedanu i urušavanja elemenatrnih standarda civiliziranoga društva. Sve te navedene novinarske kreature odavno je valjalo sankcionirati zbog nevjerojatnoga posrnuća novinarstva koje su promovirali i nametali kao standard, a ne kažnjavati ih zato što su upozorili na nevjerojatna skandal  trgovine ulaznicama na Svjetskom prvenstvu koji je munjevito prigušen.  I oni su upravo kao i Kazo postali svojim dugogodišnjim ponašanjem i golim aktivizmom bez ikakve ravnoteže u standardima i ponašanju, te bez ikakvoga objektivnog pristupa elementarnim činjenicama i događajima u hrvatskom društvu, na njihovu, ali i na opću žalost, jednake javne štetočine. I zato se posve isto ponašaju, pa umjesto javnoga apela kojim se javnosti obratio Kazo, apeliraju na slične, isto tako političke, ovaj put sebi srodne strukture tražeći od njih pomoć.

Ovo čemu svjedočimo samo je još jedan dokaz nevjerojatne nevaljalosti, nevjerojatnoga dna jedne prevažne društvene institucije, koja je osnovni zamašnjak i generator neviđenih destrukcija u hrvatskom društvu, te veliki stimulator silnica koje ga razaraju po svim temeljima. Ovakva stravična logika, ovakvo krajnje nemoralno nepoštivanje temeljnih postulata razuma i objektivnosti u odnosu prema vrlo sličnim ili istim događajima, zapravo samo još jednom ukazuje da će se u hrvatskom društvu, a svakako na HRT-u morati dogoditi golema i to nikako postupna promjena, nego doslovno revolucionarnoga značaja i dubine, kako bi hrvatsko društvo imalo bilo kakve šanse.

I eto nam Marasa spasioca.

I eto nam antifa platformista civilnjaka.

I eto nam Amsterdamaca s Beljakom na čelu.

Pa su zgoroženi  Amsterdamska koalicija, Beljak ili Mrak Taritaš, ili istarski borodolomci koje bi upravo oni objektivno morali istraživati a neće zbog ideološke srodnosti, pa im pomaže Maras koji je godinama uz podsmijeh naroda “vrtio ideje” lupajući golema državna sredstva u reklamiranje samoga sebe, upravo na toj HRT. Svi su tada šutjeli.

Zanimljivo  je da ni Mikleušević Pavić, ni Zovko, ni Sever ni kompletna ta skupina ugroženih danas, nikada nije javno postavila pitanja o golemim troškovima za televizijske serije, dokumentarce, filmove koje je HRT snimala, za koje postoji posve valjana ocjena ljudi koji poznaju filmsku produkciju, da su višestruko preplaćivani s golemim davanjima i troškovima koje nitko nikada nije objektivno evaluirao, a da je iza takvih podviga stajao cijeli prehrambeni lanac njihovih pajdaša. No, uzdrmalo ih je snimanje serije u četiri nastavka, “Je li moglo drugačije” vanjskoga producenta, dok u istim takvim i dramatično skupljim, te potencijalno s puno osnova dubioznijim financiranjem, nikada nisu progovorili ni jedne riječi. Jer su njihovi bili u hranidbenom lancu.

Ovdje, očito nisu.

Ovo čemu svjedočimo samo je još jedan dokaz nevjerojatne nevaljalosti, nevjerojatnoga dna jedne prevažne društvene institucije, koja je osnovni zamašnjak i generator neviđenih destrukcija u hrvatskom društvu, te veliki stimulator silnica koje ga razaraju po svim temeljima.

Ovakva stravična logika, ovakvo krajnje nemoralno nepoštivanje temeljnih postulata razuma i objektivnosti u odnosu prema vrlo sličnim ili istim događajima, zapravo samo još jednom ukazuje da će se u hrvatskom društvu, a svakako na HRT-u morati dogoditi golema i to nikako postupna promjena, nego doslovno revolucionarnoga značaja i dubine, kako bi hrvatsko društvo imalo bilo kakve šanse. Valja napomenuti uz to da je izrazito pogrješan stav već odavno frustriranih hrvatskih ljudi da je rješenje iskopčati iz zida, ne gledati HRT, jer nije. Nije rješenje ne gledati kako netko omlaćuje tvojom imovinom i oduzima ti golemi potencijal iz ruku, nego mu to uzeti iz ruku i iskoristiti za svoje potrebe.

Jer, svrstavati se sad, a na to nas se sve poziva, iza dvije zaraćene skupine, vrjednosno posve istih tipova, s posve istim dubokim poremećajima elementarnih kriterija, dodatni je doprinos nastavku razbijanja i zadnjih stijena na kojima počiva ovo društvo. Kad se dva nevaljalca sudare, treba ih izolirati a ne pomagati im, braneći društvo, higijenu, hrvatski narod od njih, a njih valja, ako već država i institucije nemaju mogućnosti, ostaviti – neka se dotuku između sebe.

Nitko ne bi trebao pustiti suzu za njima.

Komentari