Iz Rijeke se javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.
Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Autor: Hrvoje Hitrec

Sedam je dana prošlo od velikoga potresa dok ovo pišem, a koliko je malih bilo u međuvremenu više se i ne broji, sve ispod tri Richtera mačji je kašalj. Središte Zagreba nalik je Potemkinovom selu: izvana više-manje ostao na nogama, iznutra popucao po šavovima, na krovovima su se kobnim pokazali teški dimnjaci, ali i nadogradnje na zadnjim katovima palača, koje je tko zna tko i kada odobrio. Obnova će trajati godinama i godinama, možda i desetljećima. Stradala je povijest zagrebačke i hrvatske umjetnosti, u muzejima i sakralnim zdanjima goleme štete, s oltara u prvostolnici popadali kipovi osim Majke Božje, kraljice Hrvata, što je znakovito. Još nemamo ni izbliza točne podatke koliko je umjetničkih djela zauvijek izgubljeno, koliko će njih trebati pomnu restauraciju, otprilike znamo samo koliko je živućih umjetnika moralo napustiti zarušene stanove i ja suosjećam s njima, kao i ostalim tisućama i tisućama Zagrepčana koji su izgubili krov nad glavom. (Poseban pozdrav i riječi potpore i utjehe Anji i Draganu, ukoliko riječi uopće nešto mogu značiti.)

Iz Rijeke se, međutim, javlja zlurada prostača Vedrana Rudan, kojoj je po svemu sudeći drago da su stradale zagrebačke crkve, jer ona ima nešto protiv Crkve u Hrvata u cijelosti. Glas iz europske prijestolnice kulture, one kulture koja je nastala u crkvama i samostanima kao sveza između antike i modernoga doba.

Jesu li se neke umjetnine u Zagrebu mogle spasiti na vrijeme? Jesu, i to je učinjeno. Možete misliti o Milanoviću što hoćete, kao što i mislite, ali je veliki vođa i učitelj Zoki poput biblijskih proroka predvidio što će se dogoditi, pa sklonio biste znamenitih hrvatskih državnika i političara na sigurno.

Glede obnove, čitam u novinama vrlo dobro pisana razmišljanja mnogih da bi nesreće koje su pogodile Zagreb i koronsku Hrvatsku u cjelini, mogle biti korisne u smislu duhovne obnove. Da su, naime, ljudi u ovim danima, zatvoreni u kućama i stanovima, shvatili koliko je krhak život, okrenuli se eshatološkim temama odnosno nauku o posljednjim stvarima, a posljednja je smrt. (Inače, posebni oblik eshatologije je apokaliptika, usput rečeno.) Te čitam da će ljudi postati boljima, pravednijima, poštenijima, poniznijima i slično. Ne će, jer oni koji su bili bahati kreteni, takvi će i ostati, a oni dobri i jednostavni bit će takvi i nadalje. Niti će se društvo “resetirati”. Samo će neki postati još bogatijima, a mnogi još puno siromašnijima, ni solidarnost ne će napredovati. S tim u svezi, neizravno, ali ne previše, kakvu je solidarnost pokazala Europska unija unutar sebe? Nikakvu.

Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. “Kapetan Dragan” već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Sjever se oštro odijelio od snažnije pogođenoga juga Europe, svaka se zemlja začahurila i navukla zaštitne maske i opremu koje zadržava za sebe, s ponekom iznimkom. Više je zadnjih dana učinila za države Europske unije Kina, kojoj Unija nije pomogla u najkritičnijim trenutcima (osim Italije, koliko se sjećam). Nama susjedne države u Uniji i izvan nje dovijaju se svojim rješenjima, neke vrlo originalnim. Tako je u Srbiji dopušten izlazak iz kuće starijima o šezdeset i pet godina samo nedjeljom, kada covid ne radi. Koliko godina ima kapetan Dragan, ne znam, ali čujem da je ranije pušten iz hrvatskoga zatvora, čim se načulo da je koronavirus navodno ušao u zatvorski sustav, pa ga je trebalo prognati u Srbiju, da se ne zarazi u Hrvatskoj. Ipak je njegov život dragocjen, za razliku, recimo, od Merčepova. “Kapetan Dragan” već daje intervjue beogradskim tabloidima o užasima Lepoglave i svojim patnjama.

Nostalgičari prate stanje u zemljama bivše naddržave, koja im je još u srcu i duši. Tako čitam u dnevnim novinama autora koji nabraja što se sve Hrvatskoj u zadnjih tridesetak godina loše dogodilo, a u nesreću po njemu spada i “raspad države”, to jest misli na Jugoslaviju. Da. Prije mjesec dana, dok još nije bilo korone u punini, šalju mi iz jedne zagrebačke kulturne ustanove poziv na neku izložbu, a u tekstu se spominje da je autor ugledan među “našim narodima i narodnostima”. Idemo dalje, ostajući u zemljama bivše: makedonski epidemiolog Markovski dao je intervju koji je izazvao veliku pozornost, a za sada ga nitko nije demantirao. Kaže on da je koronavirus otkriven već 1965., ali mu se nije poklanjala dolična pozornost, da taj virus sudjeluje s dvadeset posto u svim prehladama već desetljećima, da je 2003. imao nešto i sa SARS-om, a onda da su se kineski znanstvenici malo zaigrali pa u laboratoriju dodali sarsima koronsko pojačanje, što su navodno saznali Amerikanci i oštro ih upozorili da se ne igraju. Spada li to u širenje lažnih vijesti, teško je reći, jednoga dana oni koji prežive i to će saznati. Sigurno ne spada u lažnjake pouzdan podatak da se korona raširila (i) iz austrijskih, dotično tirolskih skijališta, bez obzira kako je ondje dospjela. Sva je sreća da je tzv. hrvatski skijaški tjedan pao nešto prije, inače bismo sada u mnogo većem broju jodlali u Areni i na drugim pozornicama.

Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP).

U Hrvatskoj je oporba užasno zabrinuta poradi ljudskih prava i praćenja mobitela, kao da se to ne radi i kada nema korone, a ima potrebe (ili ne), samo sada u većem broju i opravdano glede izoliranih. Posebno je zabrinut Krešo Beljak koji već govori o – diktaturi. Jedan od suvremenih heroja demokracije, Beljak misli da su ljudi blesavi i zaboravili da je ne tako davno ne samo odobravao zlodjela komunističke diktature, nego i prigovarao što nisu bila veća. Ostali su više-manje suzdržani, samo žele i oni sudjelovati u ograničavanju mirnodopskih ljudskih prava, dvotrećinski ili drukčije, tek da se malo podsjete svoje baštine (SDP). U ovom užarenom ne samo zdravstvenom i potresnom vremenu, čuo se nakon dugoga vremena (osim na portalu HKV-a) i sklop riječi “peta kolona”, koja i odgovara ratnim prilikama a rat protiv covida je i proglašen, za razliku od rata devedesetih koji nikada nije bio proglašen. Nego, kažem ja, mi smo jedina zemlja koja ima petu kolonu ne samo u ratovima već i u mirno doba. Svi znamo da postoji, ne skriva se, glasa se u glasilima, dobiva novac od iste države u kojoj je peta kolona a nitko ne umire od stida. Samo od korone.

Dotle su već kolone nezaposlenih na ulicama kao najava dugotrajne krize u kojoj doista ništa ne će biti kao prije, ako bude dulja nego što priželjkuju optimisti. Analitičari i bolji kolumnisti već upozoravaju da čvrstih, jasnih i brzih poteza za spas gospodarstva uvelike nedostaje, oni koji su povučeni polovični su i nedostatni, zazivaju Martinu, a ja Škegru. Zdrav razum govori da se Hrvatska sada napokon mora okrenuti sebi, svojoj proizvodnji u svim područjima, da uvoznici ne mogu i ne smiju uništavati domaću snagu i pamet, da više ne možemo izvoziti trupce a uvoziti stolce, slikovito rečeno. Da moramo imati svoje povrće, svoju Plivu i svoju Inu i svoga Đuru (ne mislim na Vidmarovića), svoj Imunološki, svoju proizvodnju zaštitnih maska i opreme, svoje žito i povrće, svoje pajceke, u umjetnostima svoje filmove, svoje kazališne komade, a ne uvezene na trendovskim kolicima, premda naizgled “domaće”. Odnosi se to i na nacionalnu televiziju, jer ona od samostalnosti hrvatske države nije uspjela snimiti seriju koja bi postala trajnim kulturnim dobrom, niti ima jednog Paju Kanižaja koji je kao urednik stajao iza malomišćanskih, gruntovačkih i smogovskih uspješnica. Ako netko ondje misli da su “Novine” dobar uradak, krivo misli, riječ je o nemuštom kolažu iz crnih kronika, loše režiranom (čast glumcima).

Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Kad sam već pri “Smogovcima”, na televizijama su se djelomice pojavili neki od likova, žalibože sada već stariji, i podržali akciju “Ostani doma”, a na “Fejsu” se može vidjeti potpuna njihova brza reakcija s interpoliranim kadrovima iz serije, sada već s nekoliko stotina tisuća klikova. Stožernim uputama priključili su se na svoj način i drugi, kazalištarci, pjevači i športaši, a zatim i narod u cjelini pjevajući “Moju domovinu” s prozora i balkona (ako su im balkoni ostali neoštećenima). O pjevanju prozorskom i balkonskom imam podijeljene osjećaje, ne zato što nisam za domovinu, nego me i to podsjeća na uvoz iz zemalja i gradova koji su se prvi raspjevali. Vidjeli smo i snimku navodne potpore Zagrebu iz Beograda, snimka tamna i nejasna, pa se i ne vidi tko to tamo peva ili plješče. A ako i jest, ja im se zahvaljujem na tome, a ne zahvaljujem, pjevali su i kada je tenkovska kolona polazila na Hrvatsku, kao što su mnogi komentirali i u pravu su. Danajski pjev.

Dobro je ipak da hrvatski đaci čuju pjesmu “Moja domovina” koju su rijetko slušali u školama dok su škole radile, kao što su u udžbenicima malo pa ništa saznavali o novijoj hrvatskoj povijesti, pa i o starijoj. U vrlo dobro napravljenoj seriji “Predsjednik” autori su pokazali koliko se u udžbenicima spominje Franjo Tuđman – u dvije rečenice, a u svakoj se od njih se uza nj nalazi i Mesić. Lijepo. A kakva je škola za život koja je postala škola za preživljavanje (školske godine), ne znam jer nemam (više) doma školsku djecu, ali kažu da su i opet preopterećena makar na daljinu, pa kada jednoga dana izađu iz izolacije u roditeljskim domovima (ako nisu srušeni u potresu), treba ih odvesti u prirodu, na planine, na mora, na jezera, a ne u škole (ako nisu srušene), da dođu k sebi od nekretanja, prosvjetnoga terora i korone. A svjež zrak trebat će i roditeljima, kojima se ništa u životu nije promijenilo – i nadalje kod kuće uče sa sinovima i kćerima, samo ne poslije nastave nego sada i za vrijeme i poslije. Spominjem usput da je na zagrebačkom “Doxu”, koji je odgođen, trebao biti prikazan i dokumentarni film Nevena Hitreca o pošasti roditeljskog učenja skupa sa sinovima i kćerima njihovim, budući da u školi potomci nisu naučili što su u školi naučiti trebali. A za instrukcije nemaju svi novaca. Instrukcije iz svih tih silnih “predmeta” s bespredmetnim nizanjem činjenica, koje su očito ostale i u navodnoj školi za život, i o nepojmljivo razuđenom učenju onih predmeta koji bi mogli biti spojeni, pa i o fragmentarnim, nepovezanim izlaganjima unutar istoga predmeta. Primjer? Povijest, naravno. Što se sve događalo, recimo, po Europama (i šire) u doba hrvatskoga kneza Branimira? Toga nema, a koga nema bez njega se ne može.

Možda je sada dobro vrijeme za čitanje, za knjige. Da se sažetci “lektire” ne prepisuju s interneta, nego se stvarno čita. Ali što? Vrlo dobar književnik mlađega naraštaja, Hrvoje Kovačević, inače i vođa (pobune) samostalnih umjetnika, dao je intervju iz kojega citiram njegov odgovor na pitanje o “tretmanu” živućih pisaca u tzv. lektiri. Kaže: “Tada su nam članice stručne radne skupine za doradu kurikula hrvatskoga jezika rekle da su i one bile iznenađene vidjevši odredbe koje se odnose na lektiru iako su mislile da su one donosile odluke.” Eh, drage članice, nije na vama da mislite niti da odlučujete, postoje zato satiri iliti divji čovici. Koja struka, molim vas? Postoji samo( politička) bruka koja ima svoje popise.

U istom razgovoru, čini mi se, spomenuta je i posudba iz javnih knjižnica, tantijemi neisplaćeni književnicima već nekoliko godina, kada korone nije bilo, ali je kao i uvijek bilo birokratskih zavrzlama. Nezahvalan posao oko prikupljanja podataka preuzeo je bio napokon ZAMP, na čijim stranicama čitam da bi se nešto uskoro moglo platiti. Na istim stranicama vidim da ZAMP ima povelik fond solidarnosti, što je u većini umjetničkih društava i udruga nepoznat pojam.

Prethodni članakVi sa šifriranim imenima,
koštate nas k’o svetog Petra kajgana
Sljedeći članakProjekt Velebit – Davor Domazet Lošo: Je li kolektivno pjevanje pjesme ‘Moja domovina’ iz vremena velike nacionalne ugroze, namijenjeno za utjerivanje straha?