Ono što je u ovoj pripovijetci očito jest da se novac – u ovom slučaju iz Ministarstva kulture (i medija) – opet dijeli po nekakvu nerazumnom, a kako stvari stoje, i po tajnom ključu. Bez suvišnih kontemplacija, ono što je pritom posebno dirljivo, jest da se, primjerice, golem novac dodijeljen parazitskim zločestim kvazi-ultra-ljevičarskim “udrugama” koje godinama i desetljećima krastavački žive na naš i na tuđi račun, u ovoj prigodi uznastojao maskirati dodjelom golema novca jednoj gotovo istoznačenjskoj, jednako zločestoj “udruzi” s tobožnje desne strane. Naravno da se podvala vidi s Mjeseca: otvara to prostor za neke buduće unutarhrvatske podjele, raspre i svađe.

Autor: Mate Bašić

Hrvatsko ministarstvo koje se odnedavno naziva zbirnim imenom Ministarstvo kulture i medija, na čijemu je čelu ministrica Nina Obuljen Koržinek, objavilo je 31. srpnja odluku o financiranju projekata “Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”. Riječ je o projektima koji su financirani s ukupno 15.000.000 kuna, od čega 85 posto sredstava potječe iz Europskog socijalnog fonda, a 15 posto osigurava Ministarstvo kulture i medija novcem iz Državnog proračuna. Na natječaju je izabrano 13 projekata, koje ovdje navodimo po redu financijskih veličina:

  1. Centar za razvoj mladih (CERM) i partner “Pragma” za projekt “SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr” – 1.400.000,00 kuna;
  2. Udruga za promicanje kultura “Kulturtreger” (zajedno s partnerom “Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva”) za projekt “I to je pitanje kulture?” – 1.342.674,05 kuna;
  3. Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične” (zajedno s partnerima Centrom za mirovne studije i udrugom TRIS) za projekt “Reflektor” – 1.397.701,73 kuna;
  4. Matica Hrvatska i udruga “Pragma” za projekt “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca” –  1.393.702,02 kuna;
  5. Udruga “Ri Rock” (zajedno s partnerima Udrugom za ljudska prava i građansku participaciju “PaRiter” i Udrugom SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava”) za projekt “Odašiljač” – 1.385.072,28 kuna;
  6. Udruga “Priznajem” za projekt “Razvoj informativne platforme Hrvatski branitelj” –  1.302.630,93 kuna;
  7. Srpsko privredno društvo Privrednik za projekt “Upoznajmo se da bismo se razumjeli” – 1.279.614,55 kuna;
  8. Hrvatski katolički radio za projekt “Novi valovi dobrote” -1.179.100,16 kuna;
  9. Svjetski savez mladih (zajedno s partnerima Filozofskim fakultetom u Osijeku i “Generacija.hr”) za projekt “Mimladi.hr – novo lice naslovnice” – 941.258,85 kuna;
  10. Društvo multiple skleroze Brodsko-posavske županije i Županijska liga protiv raka – Split za projekt “Zajednica bez granica” – 923.433,65 kuna;
  11. Udruga za razvoj internetskih sadržaja “Hoću stranicu” za projekt “Novo vrijeme – povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti društvene skupine u zajednici” – 922.328,80 kuna;
  12. Udruga za nezavisno medijsku kulturu (zajedno s partnerom – evo ga opet! – Centrom za mirovne studije) za projekt “Ranjive na vidjelo” – 890.376,72 kuna;
  13. Sveučilište Sjever za projekt “eRadio za drugu šansu” – 644.502,46 kuna.

Načinimo ovdje sitnu digresiju pa kažimo da se novokršteno Ministarstvo kulture i medija uobičajeno (iako preširoko i preopćenito) definira kao jedno od ministarstava hrvatske Vlade koje se bavi “zaštitom državne prirodne i kulturne baštine te njenim razvojem”.

U ranom razdoblju državne samostalnosti, sve do 1994., kada je za premijera bio imenovan Nikica Valentić koji mu je (tom ministarstvu) podario zasebnost, ono se nalazilo u sklopu Ministarstva obrazovanja, kulture i športa (1990/93.),  odnosno u sastavu Ministarstva kulture i obrazovanja (1993/94.), a u skladu s time, na čelu ministarstva do danas se izmijenilo ukupno 10 ministara (nota bene, Božo Biškupić je na tom položaju bio dva puta; većinu svih mandata držao je HDZ, a po jednom SDP i HNS, s time da je HNS zbog zloporabe imao na čelu ministarstva dvije osobe):

  1. Pokojni Vlatko Pavletić (HDZ) bio je ministar od 31. svibnja 1990. do 15. travnja 1992. (ukupno 685 dana);
  2. Vesna Girardi-Jurkić (HDZ) bila je ministrica od 15. travnja 1992. do 18. listopada 1994 (ukupno 916 dana);
  3. Zlatko Vitez (HDZ) bio je ministar od 18. listopada 1994. do 7. studenoga 1995. (ukupno 385 dana);
  4. Božo Biškupić (HDZ) bio je prvi put ministar od 7. studenoga 1995. do 27. siječnja 2000. (ukupno 1542 dana);
  5. Antun Vujić (SDP) bio je ministar od 27. siječnja 2000. do 23. prosinca 2003 . (ukupno 426 dana);
  6. Božo Biškupić (HDZ) bio je u drugom navratu ministar od 23. prosinca 2003. do 29. prosinca 2010. (još 2563 dana, odnosno, 1542+2563=4105 dana);
  7. Jasen Mesić (HDZ) bio je ministar od 29. prosinca 2010. do 23 prosinca 2011. (ukupno 359 dana);
  8. Andrea Zlatar-Violić (HNS) bila je ministrica od 23. prosinca 2011. do 25. ožujka 2015. (ukupno 1188 dana);
  9. Berislav Šipuš (HNS) naslijedio je ražalovanu/smijenjenu ministricu Zlatar-Violić u razdoblju od 25. ožujka 2015. do 22. siječnja 2016. (ukupno 273 dana);
  10. Zlatko Hasanbegović (tada u HDZ-u), bio je najkratkotrajniji ministar kulture u razdoblju od 22. siječnja 2016 do 19. listopada 2016. (ukupno 271 dan);
  11. Nina Obuljen Koržinek (HDZ) ministrica je od 19 listopada 2016. do danas što će se, po svemu sudeći, svemu unatoč, nastaviti do daljnjega.

Ministrica će po svemu sudeći, “svemu unatoč” nastaviti obavljati svoju funkciju


Udruge iz Domovinskog rata optuživale su je za izravnu umiješanost u navodni kriminal u Hrvatskom audio-vizualnom centru (HAVC) gdje je bila članicom Upravnog odbora, ali i za oporezivanje knjiga o Domovinskom ratu koje je priredio general Slobodan Praljak, tvrdeći da ih je 2008. kao djelatnica Ministarstva kulture proglasila šundom.

No, čemu ova ograda “svemu unatoč”? Naprosto, ta je “ograda” ovdje navedena zbog toga što, doslovno, nijedan mandat Ministarstva kulture nije prošao bez većih ili manjih skandala u varijacijama (da ih ne nabrajamo), a kako mandat Nine Obuljen-Korinžek traje u real-timeu, on je ujedno i najzanimljiviji. Osobito s obzirom na  recentnu raspodjelu  sredstava unutar projekata “Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija”.

Nina Obuljen-Koržinek (50) rodila se 1970. u Dubrovniku gdje je njezin otac Nikola Ćićo Obuljen bio gradonačelnikom od 1993. do 1997.,  gdje je završila osnovnu i srednju školu i odakle je naslijedila teški dubrovački naglasak vidljiv u svakomu njezinu nastupu. U Zagrebu je 1988. na Filozofskom fakultetu upisala studij komparativne književnosti te francuskog jezika i književnosti, a na Glazbenoj akademiji studij violine (utoliko je njezin lokalni akcent začuđujuće neprilagođen hrvatskom jezičnom standardu te u neskladu sa “sluhističkom” naravi glazbenoga i stranojezičnog studija). Magistrirala je 2004., a 2013. doktorirala na poslijediplomskom studiju komparativne politike na Fakultetu političkih znanosti obranivši disertaciju zanimljiva birokratična naslova: “Promjene opsega nacionalnih kulturnih politika pod utjecajem međunarodnih integracijskih procesa”. Uz to, završila je Diplomatsku akademiju Ministarstva vanjskih poslova, a “usavršavala” se na katedri za doktorske studije Sveučlilišta Paris-Dauphine u Parizu. Radila je kao znanstvena suradnica u Institutu za razvoj i međunarodne odnose gdje se bavila područjima kulturnih i medijskih politika, posebno u kontekstu europskih integracija, objavila tridesetak znanstvenih i stručnih radova u domaćim i međunarodnim časopisima te kao dio tima radila na različitim projektima za UNESCO, UNDP, Vijeće Europe, Europsku kulturnu fondaciju, Europski parlament i sl. Za istraživanje utjecaja europskih integracija na kulturne politike novih država članica EU, osvojila je 2004. godine godišnju europsku nagradu za istraživanje kulturnih politika. Od 2006. do 2011. (u doba vlada Ive Sanadera i Jadranke Kosor) obnašala je dužnost pomoćnice ministra i državne tajnice u Ministarstvu kulture RH (ministri su bili Božo Biškupić i Jasen Mesić) gdje je bila zadužena za područja kulture i medija. Bila je i koordinatorica za EU u Ministarstvu kulture RH te članica pregovaračkog tima za pristupanje Republike Hrvatske EU. Od 2012. do 2014. godine bila je Predsjednica Programskog vijeća HRT-a (Vlada Zorana Milanovića, kada je direktor HRT-a bio Goran Radman). Dobitnica je visokog odličja francuske vlade za kulturu – Red viteza umjetnosti i književnosti. Članica je Savjetodavnog odbora inicijative New Pact for Europe i Ekspertnog tima UNESCO-a za provedbu Konvencije o očuvanju i promociji “raznolikosti kulturnih izričaja”. Programska je ravnateljica Svjetskog summita kulture i umjetnosti. Nakon izvanrednih izbora, prije njena imenovanja na mjesto ministrice kulture, u onom razmeđu između Karamarkova i Plenkovićeva HDZ-a, kada se špekuliralo kako bi upravo ona mogla postati ministrica kulture namjesto Hasanbegovića (što je na kraju i postala), udruge iz Domovinskog rata optuživale su je za izravnu umiješanost u navodni kriminal u Hrvatskom audio-vizualnom centru (HAVC) gdje je bila članicom Upravnog odbora, ali i za oporezivanje knjiga o Domovinskom ratu koje je priredio general Slobodan Praljak, tvrdeći da ih je 2008. kao djelatnica Ministarstva kulture proglasila šundom.

Ministarstvo “samo posredničko tijelo”


Ministrica Nina Obuljen-Koržinek je odgovornost za dodjelu sredstava prebacila na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva, a upravo Vlada RH (pa dakle i Ministarstvo kulture) imenuje članove Upravnog odbora Nacionalne zaklade.

Moglo bi se nabrajati još štošta po čemu se Nina Obuljen-Koržinek u javnoj percepciji doimala osobom kojoj je donekle tijesno u vlastitoj HDZ-ovskoj koži, no u najnovijem slučaju, naslutivši kako raspodjela 15.000.000 kuna, od čega 85 posto sredstava potječe iz Europskog socijalnog fonda, a 15 posto osigurava Ministarstvo kulture i medija novcem iz Državnog proračuna, ne nailazi baš na opću podršku, iz njena ministarstva su priopćili kako je “Ministarstvo kulture i medija samo posredničko tijelo”, a da je “potpis ministrice isključivo tehnička stvar” (?!), dok je “za cijeli natječaj, njegovu provedbu i odluke zadužen Europski socijalni fond (ESF)”.

Ukratko, Ministarstva kulture i medija u tom je povodu objavilo priopćenje:

“Ministarstvo kulture i medija, kao Posredničko tijelo razine 1 u okviru Operativnog programa ‘Učinkoviti ljudski potencijali’ 2014. – 2020., donijelo je 31. srpnja 2020. godine Odluku o financiranju projekata u okviru poziva na dostavu projektnih prijedloga ‘Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija, faza I.’ Odluka o financiranju se donosi za projektne prijedloge koji su uspješno prošli prethodna dva dijela postupka dodjele bespovratnih sredstava: administrativnu provjeru i procjenu kvalitete, a navedeni dijelovi postupka dodjele su u nadležnosti Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva, odnosno Posredničkog tijela razine 2 u ovom pozivu. Jedan od uvjeta prihvatljivosti prijavitelja koji je naveden u Uputama za prijavitelje predmetnog poziva (točka 2.2 Uvjeti prihvatljivosti prijavitelja/partnera), a za čiju je provjeru nadležna Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva jest da prijavitelj nije prekršajno kažnjen na temelju pravomoćne sudske odluke zbog kršenja odredbi Zakona o medijima/Zakona o elektroničkim medijima u razdoblju od 12 mjeseci prije podnošenja projektnog prijedloga i, ako je primjenjivo, u razdoblju od 12 mjeseci prije podnošenja projektnog prijedloga, Vijeće za elektroničke medije nije mu izreklo opomenu. Predmetni projektni prijedlog uspješno je prošao navedene postupke dodjele. Za provedbu faze procjene kvalitete nadležna je također Nacionalna zaklada za razvoj civilnoga društva, koja osniva Odbor za odabir projekata (OOP) članovi kojeg ocjenjuju projektne prijave prema kriterijima dodjele koji su objavljeni u točki 6.2 Uputa za prijavitelje. Ministarstvo kulture i medija donosi Odluku o financiranju projektnih prijedloga na temelju popisa (rang-liste) Odbora za odabir projekata iz postupka procjene kvalitete, uključujući konačno Izvješće o provedenom postupku procjene kvalitete. Minimalni iznos bespovratnih sredstava koji se mogao dodijeliti pojedinom projektnom prijedlogu po ovom pozivu iznosio je 450.000,00 HRK, a maksimalni 1.400.000,00 HRK, a prijavitelji su mogli prijaviti i drugi iznos unutar navedenih financijskih limita. Na konačan iznos dodijeljenih sredstava pojedinom projektnom prijedlogu utjecala je provjera prihvatljivosti projektnih aktivnosti, budući da su iz proračuna projektnog/ih prijedloga brisani izdaci koji se odnose na neprihvatljive aktivnosti (u slučaju da su postojale). Kriteriji dodjele objavljeni su u točki 6.2 Uputa za prijavitelje predmetnog poziva, a riječ je o razradi kriterija koje je 18. svibnja 2015. godine usvojio Odbor za praćenje OP ULJP 2014. – 2020. Sukladno Smjernicama za ESF, identitet članova Odbora za odabir projekata (OOP) je TAJAN, kako se ne bi narušilo načelo tajnosti postupka dodjele i načelo jednakog postupanja.”

Drugim riječima, ministrica Nina Obuljen-Koržinek je odgovornost za dodjelu sredstava prebacila na Nacionalnu zakladu za razvoj civilnog društva.

Međutim, kako napominju različiti mediji (primjerice, jedan od njih, aktivistički Narod.hr), upravo Vlada RH (pa dakle i Ministarstvo kulture) imenuje članove Upravnog odbora Nacionalne zaklade, koja je odlučivala o dodjeli sredstava. Jednostavno, u Statutu Zaklade stoji: “Članove Upravnog odbora iz članka 5. stavka 4. Zakona o Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnoga društva, imenuje Vlada Republike Hrvatske na prijedlog Upravnog odbora”, pa upravo tu izranja jedna od kontroverzi: na čelu te Nacionalne zaklade već se 17 godina nalazi stanovota Cvjetana Plavša-Matić, magistrica ekonomije, koja je na to mjesto ponovno izabrana 2017. na četverogodišnji mandat (znači, do 2021.), iako upravlja Zakladom sve od njezina osnutka 2003. Imenovana je u vrijeme SDP-ove vlade Ivice Račana (!) te je ostala na toj poziciji za vrijeme svih vlada od tada. Inače, o Cvjetani Plavši-Matić malo se zna, osim činjenice da je prije zaposlenja u Nacionalnoj zakladi za razvoj civilnog društva, od 1998. do 2004. radila u tzv. Uredu za udruge Vlade Republike Hrvatske.

Kakve su to udruge kojima je dodijeljen novac


No, što su, tko su, koje su i kakve su to udruge, njih 13, kojima je ovaj put dodijeljen novac?

1. Centar za razvoj mladih (CERM) i partner “Pragma” za projekt “SIMS – Socijalna inkluzija mladih kroz Studentski.hr” dobili su 1.400.000,00 kuna, a Centar za razvoj mladih (CERM) najpoznatiji je po svojem projektu, portalu Studentski.hr. Predsjednik udruge i voditelj projekta je Nikola Jelovečki. Glavna urednica portala je Ana Marasović, njezina zamjenica Patricija Panić, a urednica lekture Martina Klobučar, dok udruga “Pragma” kao svoje ciljeve na mrežnoj stranici navodi cijeli niz, zapravo, neuhvatljivih interesa, od promicanja, unaprjeđivanja i razvoja demokratske političke kulture, zaštite ljudskih prava, međunarodne razvojne suradnje u području obrazovanja i smanjenja siromaštva, odgoj i obrazovanje te izdavanje znanstvenih i stručnih publikacija, socijalnu djelatnost kroz socijalnu pomoć i podršku i pružanje socijalnih usluga, sve do zaštite mentalnog zdravlja i prevencija ovisnosti. Predsjednik “Pragme” je Nedjeljko Marković, a članovi Upravnog odbora su mr. sc. Roberta Brusić Pavičić i Ljubica Radovac, dipl. socijalna radnica.

2. Udruga za promicanje kultura “Kulturtreger” (zajedno s partnerom “Kurziv – Platforma za pitanja kulture, medija i društva”) za projekt “I to je pitanje kulture?” dobila je 1.342.674,05  kuna, a koliko se o njoj površno može doznati, Udruga za promicanje kultura “Kulturtreger” registrirana je 2003., a početkom siječnja 2004. otvorila je svoj prvi projekt – Književni klub Booksa u Martićevoj 14d u Zagrebu. Cilj Udruge je – kako stoji na stranici Booksa.hr – “povećati prisutnost i vidljivost književnosti u širem društvenom kontekstu te ulogu književnosti u razvoju tolerantnog društva” (što god to značilo).  – Knjižara je djelovala u prostoru kluba i paralelno s klubom. Nudila je širok izbor lijepe književnosti, s naglaskom na domaće i regionalne autore. Nažalost, zatvorena je 2011. zbog nemogućnosti poslovanja u lokalnim tržišnim uvjetima” – navodi se tamo također. Stranica ističe da klub Booksa ima više od 12.000 članova, ali se ne navode imena odgovornih osoba u udruzi “Kulturtreger”, iako sigurno postoje, čim su dobili toliki gorespomenuti novac.

3. Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične” (zajedno s partnerima Centrom za mirovne studije i udrugom TRIS) za projekt “Reflektor” dobila je 1.397.701,73 kuna, što je vjerojatno jedan od najzanimljivijih slučajeva u ovoj kratkoj pripovijetci.

Na portalu Lupiga stoji da je njegov nakladnik Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične oči”, glavni je urednik stanoviti Ivor Fuka, a suradnici su sljedeći: Ivo Anić, Jerko Bakotin, Mladen Barbarić, Ana Benačić, Mladen Bićanić, Tomislav Brdjanović, Ahmed Burić, Ivan Cingel, Đurđica Čilić, Boba Đuderija, Ivan Ergić, Predrag Finci, Anton Finderle, Tatjana Gromača, Dinko Gruhonjić, Sinan Gudžević, Hrvoje Ivančić, Viktor Ivančić, Vid Jeraj, Ivan Kegelj, Sofija Kordić, Saša Kosanović, Dejan Kožul, Vanja Kulaš, Nikola Kuprešanin, Igor Lasić, Nikola Leskovar, Igor Mandić, Tomislav Marković, Marijana Matković, Andrej Nikolaidis, Teofil Pančić, Marko Pogačar, Žarko Puhovski, Sanja Rapaić, Veronika Rešković, Marina Richter, Nedim Sejdinović, Melisa Skender, Sonja Stojadinović, Mile Stojić, Marko Stojiljković, Marin Šarec, Faruk Šehić, Nataša Škaričić, Marko Tomaš, Bojan Tončić, Franjo Tot, Petar Vidov, Demian Vokši.

Što je tu zanimljivo? Pa, zanimljivo je, recimo, da se već na prvi pogled među suradnicima može uočiti gotovo cijeli (ili makar polovica) impresum Novosti CHB/SNV, imena koja istodobno predstavljaju neke od suradnika Indexa.hr, nekih bosanskih, neki post/pro-jugoslavenskih i sličnih portala, ražalovani aktivisti različlitih frakcija HND-a (Hrvatsko novinarsko društvo) u različitim razdobljima i s različitim agendama, gotovo kao s koca i konopca, i tome slično, nešto kao “Casablanca”, kako to uopće deskribirati.

Među medijskim partnerima portala Lupiga su CROL LGBT News portal, Novosti, Balkan Insight, Slobodni Filozofski, CINS (Centar za istraživačko novinarstvo Srbije), itd., a onaj tko je ikada provirio na taj portal, lako će uočiti da tamo nikada (ama baš nikada!) nije objavljena nijedna vijest: riječ je isključivo o komentarima, odreda o oporima i grkima nakon kojih se nevoljni čitatelj redovito uvlači u hibernaciju s mišlju: je li moguće da je svijet (u ovom slučaju, hrvatski svijet) baš toliko ružan, prljav i zao, toliko gadan i loš?

Istodobno, tzv. partner udruge Lupiga na projektu koji je dobio novac jest udruga TRIS, što je navodno “udruga za promicanje civilnog društva, medijske kulture i razmjene informacija” sa sjedištem u Šibeniku i nakladnik portala koji se predstavlja kao “neovisni novinski portal”, sa sloganom “tolerancija, respekt, informiranje, sloboda” (uza podtekst da “tris” može biti i onomaptopejska imenica u muškom obliku, kao skraćenica od “triska”, što u dalmoškom lokalnom govornom idiomu označava izraz za “šamar”). Glavna urednica toga, jednoga od sumornijih lokalnih portala neprozirne svrhe i namjene, jest Davorka Blažević (čini mi se, negdašnja zanimljiva suradnica Slobodne Dalmacije?), a redakciju čine stanoviti Jozica Krnić, Aleksandar Tešić, Antonio Milanović i Goran Šimac.

4. Matica Hrvatska i udruga “Pragma” za projekt “Uključiva kultura – potpora socijalnoj inkluziji kroz kulturu putem Vijenca” dobili su  1.393.702,02 kuna, pa dok se o dodjeli sredstava Matici hrvatskoj – čak i Vijencu, kojega je odavno naporno čitati – teško što može reći osim da je pohvalno da Ministarstvo ipak koliko-toliko o toj najstarijoj hrvatskoj instituciji uopće još vodi računa. Udruga “Pragma” navodno je osnovana 2. lipnja 2006. u Zagrebu, a njeni su ciljevi – kao i u svim ranije spomenutim slučajevima – “promicanje, unaprjeđivanje i razvoj demokratske političke kulture, zaštita ljudskih prava, međunarodna razvojna suradnja u području obrazovanja i smanjenja siromaštva, odgoj i obrazovanje te izdavanje znanstvenih i stručnih publikacija, socijalna djelatnost kroz socijalnu pomoć i podršku i pružanje socijalnih usluga te zaštita mentalnog zdravlja i prevencija ovisnosti”.

5. Udruga “Ri Rock” (zajedno s partnerima Udrugom za ljudska prava i građansku participaciju “PaRiter” i Udrugom SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava”) za projekt “Odašiljač” dobila je nevjerojatnih 1.385.072,28 kuna iako bi, zapravo, o njima bolje bilo šutjeti, s obzirom da na njihovim web-stranicama stoji kako udruga “Ri Rock putem kulturnih i društvenih aktivnosti, manifestacija, festivala, glazbenih radionica, projekata te permanentnih programa nastoji pružiti alternativu konzumerističkoj kulturi te time zadovoljiti potrebe i interese mladih, omogućiti im osobnu afirmaciju, integraciju te potaknuti njihovu uključenost u urbanu glazbenu kulturu grada Rijeke i okolice”, dok je partnerska udruga “SOS Rijeka – Centar za nenasilje i ljudska prava “nevladina neprofitna organizacija za pomoć žrtvama nasilja i drugim osobama u kriznim situacijama”, čija je koordinatorica programa i voditeljica ureda Tina Kovačić, koordinatorica i savjetnica za pravna pitanja Iva Čatipović, koordinatorica razvojnih programa i psihologinja Lorena Zec, a koordinatorica razvojnih programa i psihologinja Maja Sikirica. Previše je to praznoznačenjskih poruka, zar ne?

6. Udruga “Priznajem” za projekt “Razvoj informativne platforme Hrvatski branitelj” dobila je  1.302.630,93 kuna. Prema propozicijama natječaja, projekt će uključivati objavu medijskog sadržaja, edukaciju novinara i vođenje radionica objašnjava, primjerice, portala Narod.hr, domećući da je, kako se navodi u impressumu portala Priznajem, predsjednik udruge i urednik portala Hrvoje Macan, dok je za marketing i prodaju zadužen njegov brat Mario Macan. Nije navedeno ime niti jednog novinara te nije poznato koliko imaju zaposlenih. Portal je poznat po preuzimanju tekstova s drugih portala bez navođenja izvora, senzacionalističkim naslovima, žutilu s naslovima poput: “Priča o psu koji je odgrizao penis i testise pedofilu”, “Mediji su vam prešutjeli”, “Ovo je prava istina”, ali i po objavi lažnih vijesti. Što je nepobitno u neskladu s težnjama ministrice Obuljen Koržinek, koja redovito ističe da su “lažne vijesti važna tema”: – “Širenje neprovjerenih ili lažnih informacija nije samo neetično, nemoralno i štetno, nego i protuzakonito”, tvrdila je ministrica prije koji mjesec, iako je sada, eto, potpisala dodjelu 1,3 milijuna kuna portalu kojeg se upravo ističe kao primjer takvih sadržaja”, navodio je (“desni aktivistički”?) portal Narod.hr.

S druge strane, jedan od najbrutalnijih hrvatskih udarača po tipkovnici nakon Viktora Novaka, autora “Magnum Crimena” naovamo, onomadni dobitnik nagrade Saše Lekovića u HND-u (čini mi se, za “internetsko novinarstvo”, što god to značilo), dakle Hrvoje Šimičević, trenutni novinar Новости/Novosti, nije okolišao ispisujući komentar s nebeskom silom gromovitih pridjeva:

“Ministarstvo kulture i medija koje vodi Nina Obuljen Koržinek dodijelilo je minulog tjedna 1,3 milijuna kuna udruzi Priznajem iz Slavonskog Broda, koja preko istoimenog portala godinama širi NESNOSNE KOLIČINE LAŽI, PROUSTAŠKE PROPAGANDE I HUŠKA NA ETNIČKE I SEKSUALNE MANJINE. Šef udruge i glavni urednik portala Priznajem.hr Hrvoje Macan i šef marketinga te njegov brat Mario bili su, k tome, članovi PROFAŠISTIČKE ORGANIZACIJE Hrvatski nacionalni front koja je u osnivačkoj poruci 2010. godine zazivala NASILNE METODE rada. (…) Braća Macan su 2010. postali članovi USKRSLE EMIGRANTSKE organizacije Hrvatski nacionalni front, koja je ZA VRIJEME JUGOSLAVIJE provodila POLITIČKA UBOJSTVA”…

Sve verzale (velika slova) istaknuo je autor ovoga teksta, no duhoviti Šimičević imao je još štogod dometnuti: “U zadnjih 20 godina bilo je nekoliko spornih projekata za čiji je razvoj dodijeljen novac kroz državne institucije. Malo se s čime, međutim, može usporediti činjenica da je udruga ‘Priznajem’ ušla u dotacijski sustav tijela javne vlasti, i to s ovolikim iznosom. Resor ministrice Nine Obuljen Koržinek financirao je udrugu i portal koji su nastali 2016. godine na temeljima Facebook grupe ‘Priznajem, Hrvat sam’. Na toj su se stranici godinama nesmetano širili ŠOVINIZAM i MRŽNJA: tamo su, na primjer, u pet godina rada pratitelji i administratori DEVET TISUĆA PUTA napisali HOS-ov ustaški ZA DOM SPREMNI (…) To je ujedno i sukus cijeloga portala, na kojem se omladina (sic!) poziva na borbu za VELIKU HRVATSKU i davanje građanskih prava SAMO Hrvatima. Mario je bio TAJNIK USTAŠKOG POKRETA, a Hrvoje administrator zatvorenog internetskog foruma u kojem se raspravljalo o njihovim aktivnostima. U uvodnom tekstu forumaške stranice, koji je dostupan na internetu, današnji šef udruge ‘Priznajem’ Hrvoje Macan je napisao da se ne smijemo odreći razdoblja od ‘41. samo zato što je neki autor napisao da je bilo mračnih strana, jer ih ionako ima u svakom ratu. Te je mračne strane nazvao ‘normalnim slijedom pročišćenja’. Stavi li se po stranu takva IDEOLOŠKA pozadina, koja poprilično (sic!) vjerno odražava i rad udruge koju je ministarstvo ministrice Obuljen Koržinek izdašno nagradilo, skandal biva još veći zbog BAZIČNOG STRUKOVNOG ASPEKTA (sic!). Radi se, naime, o običnim diletantima. Ako u Hrvatskoj postoji antinovinarstvo, to je temelj portala ‘Priznajem.hr’. Impressum se sastoji od samo dva imena: Hrvoje Macan je osnivač i glavni urednik a brat Mario Macan zadužen je za prodaju i marketing. Najveći dio sadržaja preuzet je s drugih portala. Tekstovi su u pravilu nepotpisani, urednička oprema je redovno nepismena a sadržaj isijava (sic!) NASILJEM PREMA MANJINAMA I HISTORIJI. Jedino je čvrst uređivački kurs (sic!): Macani su, naime, izbrusili KONCEPT NEGATIVNE SELEKCIJE – svaki dan se spuste na dno MEDIJSKE SEPTIČKE JAME i uzimaju birane plodove objavljenog EKSTREMIZMA u Hrvatskoj (…). Uz VELIČANJE USTAŠTVA U NDH i ratnih zločinaca iz DOMOVINSKOG RATA, srpska zajednica u Hrvatskoj i HRVATSKI IZRODI su im prioritet, ali ni druge manjine nisu bolje prošle (…).

Taj Šimičević – odnosno, da se ne zanosimo: SNV-ovo glasilo Novosti, jer on piše tamo i u njihovo ime – navodi i slijedeće, makar to ni u dalekoj varijanti nije blizu razumnoga diskursa:  “Radi se (sic!) o natječaju u ukupnoj vrijednosti od 30 milijuna kuna, od čega će za polovicu iznosa tender biti raspisan naknadno. Novac je iz Evropskog (sic!) socijalnog fonda osiguran još za vrijeme (sic?) mandata ministrice Andree Zlatar-Violić. Njenom nasljedniku Zlatku Hasanbegoviću nije padalo na pamet (sic?) dovršiti posao. Umjesto sufinanciranja neprofitnog sektora, on je radio na njegovom uništenju (sic?). Nina Obuljen Koržinek u dijelu je medija potom optuživana za višegodišnje odugovlačenje natječaja i traženje načina da se novac dodijeli i izvan neprofitnog sektora. Natječaj je raspisan u zadnji tren, jer bi predviđene financije u protivnom bile vraćene u evropsku (sic?) kasu. Gotovo do zadnjega dana mijenjali su se i natječajni uvjeti, a u sustavu bodovanja dosadašnji rad prijavljenih organizacija ostao je zanemariv”…

Ali, kako i zašto to što taj momak piše nije baš u skladu s objektivnosšću, odnosno, s razumom?

Vrlo jednostavno, čak i banalno: Zlatko Hasanbegović (tada u HDZ-u), bio je najkratkotrajniji ministar kulture, i to u razdoblju od 22. siječnja 2016. do 19. listopada 2016. (ukupno 271 dan). Kako bi o tom novcu mogao odlučivati 2019/2020.?

Primjerice, još prije godinu i pol dana, odnosno 9. ožujka 2019., stanovita Ana Brakus – inače (aktivistička) novinarka Faktografa, Новости/Novosti i inih sličnih portala, tzv. medija – pisala je da “iako se stalno najavljuje kako će vrlo brzo biti objavljen natječaj za medije zajednice, čija su ključna načela davno prošla proces javnog savjetovanja, izgleda da je ispod radara došlo do značajne promjene planova kome će se i kada ta sredstva dodjeljivati. Na krajem veljače (nap. 2019.) održanim ‘Info danima o natječajima za financiranje projekata i programa organizacija civilnoga društva iz sredstava Državnog proračuna RH i fondova EU u 2019. godini’ u izlaganju Ministarstva kulture jasno je naznačeno da će se Poziv na dostavu projektnih prijedloga ‘Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija’ objaviti kao I. faza i to u vrijednosti od 15 milijuna kuna, a ne kao što se to ranije uvijek spominjalo 30,6 milijuna kuna. Indikativni rok za objavu natječaja ponovno je, baš kao i lani (nap. 2018.), travanj (nap. 2019.).

Budući da nikada ranije ni u jednom dokumentu, pa čak ni u lanjskom (nap. 2018.) Godišnjem planu objave Poziva na dostavu projektnih prijedloga ESF-a, niti u ‘Nacrtu ključnih elemenata Poziva na dostavu projektnih prijedloga Mediji zajednice – potpora socijalnom uključivanju putem medija’ koji je prošao proceduru javnog savjetovanja, ne spominje podjela na dvije faze, obratili smo se Ministarstvu kulture u potrazi za objašnjenjem – pisala je Brakus, napominjući da je Faktografu iz (Ninina) Ministarstva kulture potvrđeno da će natječaj “Mediji zajednice” biti razdvojen u dvije faze. U prvoj će dodjeljivati polovinu sredstava, a drugu fazu će vezati za donošenje novog i dugonajavljivanog Zakona o elektroničkim medijima, ali i “Smjernica za medijsku politiku”, koje ministrica ni njezino ministarstvo ranije nisu spominjali: – Ministarstvo kulture u procesu je izrade novog Zakona o elektroničkim medijima, kao i izrada Smjernica medijskih politika, s ciljem kvalitetnijeg i transparentnog medijskog djelovanja – poručili su tada iz Ministarstva, a u nastavku objašnjenja, tumače kako će te regulative “doprinijeti (sic!) boljoj pripremi i provedbi”, ali i da će faza II. biti objavljena “pravovremeno” (sic!)…

Citati iz ovoga i ovakvoga smiješnoga tekstića, naravno, dobrim su dijelom redigirani, odnosno, dobrim smo dijelom, u zaštitu novinskog prostora ponešto “preskočili”, no ima nešto što je važno, a gdje Brakus piše da “o pravovremenosti (sic!) raspisivanja ovog natječaja dovoljno govori podatak da su sredstva za taj natječaj koji se trebao odnositi na podršku neprofitnim medijima osigurana još 2015. godine iz Europskog socijalnog fonda (ESF)”, pa opet apostrofira Hasanbegovića, koji je cijeloj toj skupini iz nekoga razloga očito na piku: – Bivši ministar Zlatko Hasanbegović – piše Brakus – nije ga raspisivao (znači, tijekom 271 dana svojega kratkoga ministrovanja 2016.), a u mandatu ministrice Nine Obuljen Koržinek taj se natječaj priprema već gotovo dvije godine (znači, u trenutku objave teksta A. Brakus, gotovo od 2017. do 2019.).

– Tijekom tog dugog procesa – napomenula je –  nije se, do sada (2019.), službeno spominjalo kako će natječaj čekati donošenje novog  Zakona o elektroničkim medijima, a podjela na dvije faze budi sumnju da se ponovo otvara rasprava o tome koji se mediji mogu kvalificirati za dodjelu sredstava, odnosno da bi se moglo ići šire od medija koji po sadašnjoj definiciji spadaju u neprofitni sektor. Da nema nikakvog govora o “pravovremenosti” (sic!) pokazuje i podatak da je predsjednica Europskog foruma medija zajednice (Community Media Forum Europe, CMFE) Judith Purkarthofer u pismu ministrici Obuljen Koržinek ovih dana (nap. 2019.) izrazila zabrinutost zbog “nedostatne sistemske podrške neprofitnim medijima u Hrvatskoj”, ali i jasno dala do znanja da je povod njezinom pismu “višegodišnje odgađanje raspisivanja natječaja ‘Medija zajednice’”. Upravo (nap. 2019.) je u tijeku i kampanja neprofitnih medija kojom se upozorava na važnost tog sektora, za koju su povod nedavno objavljene smjernice Vijeća Europe koje, između ostalog, navode: “U kontekstu u kojem su sloboda izražavanja i pristup informacijama sve više ugroženi koncentracijom vlasništva medija i širenjem dezinformacija, mediji zajednice, bilo da je riječ o online, radijskim ili televizijskim, pokazatelj su medijskog pluralizma” te Vijeće Europe stoga pozivaju na pomoć u njihovom financiranju: “Još 2015. godine u Hrvatskoj je osigurano preko 4 milijuna eura iz ESF-a za rad neprofitnih medija, međutim ta sredstva, uz razne izlike, nikada nisu raspodijeljena. Neprofitni mediji su važni. Zna li to ministrica Nina Obuljen Koržinek? Piši joj!”, prenijela je tada (nap. 2019.) Ana Brakus sa stranica tzv. H-altera (kojega ne treba miješati  sa spomenutim portalom Lupiga) koji je inicirao kampanju (naime H-alter).

Napomenimo ovdje da je Udruga za nezavisnu medijsku kulturu nakladnik portala H-ALTER – Novina H-rvacke ALTER-native, a nakladnika predstavlja Dijana Pribačić Jurić. Urednik portala je Toni Gabrić, još jedan iz kolone negdašnjih “feralovaca” i sličnih novinara i/ili agilnih aktivista.

7. Srpsko privredno društvo Privrednik za projekt “Upoznajmo se da bismo se razumjeli” od Ministarstvo kulture dobilo je 1.279.614,55 kuna.

“Zalažemo se i djelujemo u ime općeg dobra i osnažujemo srpsku zajednicu u Hrvatskoj. Djelujemo od 1897. godine”, stoji na stranicama Srpskog privrednog društva Privrednik, gdje oni kao svoje glavne aktivnosti navode stipendiranje mladih okupljanjem i informiranjem. Predsjednik toga društva je Nikola Lunić, koji je na toj dužnosti od 2007. godine, tajnik je Maša Samardžija, a potpredsjednik je Marko Ignjatić, dok su članovi Upravnog odbora Slavica Beljak, Marko Bućan, Dušan Cvetanović, Slađana Čanković, Jovica Drobnjak, Saša Milošević, Mile Miljuš, Bogoljub Ostojić i Dragana Vukomanović, a članovi Nadzornog odbora Vesna Došen, Stojan Latinović i Mile Paripović. Skupštinu čine Privrednikovi punopravni članovi i vodi je Radno predsjedništvo koje se bira na početku svake sjednice, dok su u tzv. Patronatu Privrednikovih dobrotvora neki pokrovitelji i najznačajniji donatori. Uz to, SPD Privrednik izdaje i istoimeni list koji izlazi svakog prvog petka u mjesecu kao podlistak samostalnog srpskog tjednika Novosti kojeg izdaje Srpsko narodno vijeće (SNV). Tribine često zajednički organiziraju Srpsko privredno društvo “Privrednik” i Vijeće srpske nacionalne manjine Grada Zagreba kojemu je na čelu Aleksandar Milošević, a član je i Milorad Pupovac, predsjednik SDSS-a, bivši dugogodišnji predsjednik SNV-a kojega je naslijedio pravnik Boris Milošević, najnoviji potpredsjednik Plenkovićeve Vlade.

Taj “Privrednik” navodno je osnovao Vladimir Matijević 23. rujna 1897. u Zagrebu kao “prosvjetno-humanitarno društvo” u cilju da tada među malobrojnim pravoslavcima pomogne “razvoj srpske privrede u Hrvatskoj” putem pomaganja siromašnoj srpskoj djeci ne bi li našli mjesto za šegrtovanje kod “dobrih majstora i trgovaca” pa je “Privrednik”, navodno, odškolovao 36.775 pitomaca koji su činili kičmu “srpske privrede” u Hrvatskoj između dva svjetska rata, što znači, u doba tzv. “prve jugoslavije”. Zanimljivo, potkraj 31. prosinca 1922. Privrednikovu upravu u Zagrebu posjetio Aleksandar Karađorđević i prihvatio se Privrednikova pokroviteljstva, te je Privrednik već do 1923. iz “svih krajeva” i na više od 60 različitih zanata smjestio 13.000 i više pitomaca, a do 1941. više od 30.000 pitomaca. Donekle čudno, od 1923. pa do komunističkoga ukidanja Privrednika poslije Drugoga svjetskog rata, sjedište zagrebačkoga Privrednika bilo je – u Beogradu. U ono doba, Privrednik je raspolagao većim brojem fondova: Vladimira Matijevića, Mihaila Pupina, Lazara Dunđerskog, Isidora Dobrijevića, Lazara Bačića, Sretena Pilavljevića, Nikole Tandžurića, a između ta dva svjetska rata djelovao je uspješno i Patronat Privrednikovih dobrotvora, čiji su članovi bili: Aleksandar Karagjorgjevic, patrijarh srpski Gavrilo, episkop budimski Georgije, episkop tuzlanski Nektarije, Mihailo Pupin, slikar Paja Jovanović, trgovaci Kosta Mirosavljević, Svetozar Gođevac, Avram Filipović, Sreten Aleksić i Vladimir Raletić, velikoposjednici Lazar Dunđerski i Branko Lađević, direktor “Bate” Toma Maksimović, itd. Kako se na web-stranici Privrednika hvale, poznati “pitomci” te udruge bili su Miloš Matijević (sekretar Mjesnog komiteta KPJ za Beograd, jedan od organizatora NOB-u u Beogradu i narodni heroj Jugoslavije), Đurađ Pucar (društveno-politički radnik FNRJ i NR BiH i narodni heroj Jugoslavije), Rade Končar (sekretar CK KPH i član CK KPJ, jedan od organizatora NOB-a u Hrvatskoj i narodni heroj Jugoslavije),  Filip Kljajić (politički komesar Prve proleterske divizije NOVJ i narodni heroj Jugoslavije), Nikolaj Mrđa (mitropolit dabrobosanski) i slični genijalci, da bi se rad Privrednika u Zagrebu obnovio 18. prosinca 1993. a danas su, čini se dio SNV-a, najpoznatiji po tome što im Imoćanin Saša Kosanović tamo organizira duhovite “konferencije o nečemu” što se potom emitira na Youtubeu.

European Structural and Investment Funds (Europski strukturni i investicijski fondovi), koi je dodijelio 85 posto sredstava iz Europskog socijalnog fonda, iako 15 posto osigurava Ministarstvo kulture i medija novcem iz Državnog proračuna, pojma nema što financira.

Drugim riječima, ono što smo prethodno naveli kao broj 8. Hrvatski katolički radio za projekt “Novi valovi dobrote” 1.179.100,16 kuna; potom kao broj 9.) Svjetski savez mladih (zajedno s partnerima Filozofskim fakultetom u Osijeku i “Generacija.hr”) za projekt “Mimladi.hr novo lice naslovnice” 941.258,85 kuna; zatim broj 10.) Društvo multiple skleroze Brodsko-posavske županije i Županijska liga protiv raka Split za projekt “Zajednica bez granica” 923.433,65 kuna;, konačno kao broj 11.) Udruga za razvoj internetskih sadržaja “Hoću stranicu” za projekt “Novo vrijeme povećanje kvalitete medijskog izvještavanja o osobama treće životne dobi s ciljem povećanja vidljivosti društvene skupine u zajednici” 922.328,80 kuna – ne znam što bi se o tome više moglo reći nego što im samo ime kaže. Pa čak ne niti pod brojem 13.) Sveučilište Sjever, makar bi se o njemu itekako dalo polemizirati.

“Umješivanje pogače pomirenja”


Više nego očito, riječ je o nečemu što se zove Centar za mirovne studije, što god taj i tako oblikovani naziv podrazumijevao (mene, primjerice, podsjeća na prošlotjednu metaforsku sintagmu koju je ingeniozno sročio lingvist Pupovac – “umješivanje pogače pomirenja”).

Međutim, ono što se navodu pod brojem 3.) kao Udruga za promicanje medijske kulture, umjetnosti i tolerancije “Lupiga – svijet kroz obične” (zajedno s partnerima Centrom za mirovne studije i udrugom TRIS) za projekt “Reflektor” 1.397.701,73 kuna, te pod brojem 12.) kao Udruga za nezavisno medijsku kulturu (zajedno s partnerom Centrom za mirovne studije) za projekt “Ranjive na vidjelo” 890.376,72 kuna, ipak ima svoj zajednički nazivnik. Više nego očito, riječ je o nečemu što se zove Centar za mirovne studije, što god taj i tako oblikovani naziv podrazumijevao (mene, primjerice, podsjeća na prošlotjednu metaforsku sintagmu koju je ingeniozno sročio lingvist Pupovac – “umješivanje pogače pomirenja”).

U opisu Centra za mirovne studije (CMS), partneru udruzi Lupiga na projektu koji je sada dobio novac, stoji kako je CMS izrastao “iz različitih oblika izravne izgradnje mira u zapadnoj Slavoniji” (Volonterski projekt Pakrac, 1993. -1997.), gdje se 1996. godine prvi put razgovaralo o osnivanju organizacije, pa je formalno osnovan godinu kasnije (1997.), s namjerom – pazi sad! – “promicanja vrijednosti nenasilja, društvene pravde, poštivanja ljudskih prava, tolerancije i prihvaćanja različitosti kroz participativne metode mirovnog obrazovanja, istraživanja i javnog zagovaranja”.

Puno godina kasnije, recmo, potkraj 2018., Ministarstvo unutarnjih poslova RH je Centru za mirovne studije (CMS) onemogućilo ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini, odbivši produžiti sporazum o suradnji toj organizaciji. U povodu te zabrane, “udruge koje upozoravaju na postupanje MUP-a”, kako nazivaju sami sebe, organizirale su konferenciju za novinare, a među njima bili su upravo Centar za mirovne studije, Kuća ljudskih prava i udruga Are You Syrious? osnovana 2015. godine s isključivim ciljem pomaganja migranata na takozvanoj “balkanskoj ruti”. Tada je postalo vrlo vidljivo (iako je vidljivo bilo i ranije, makar onima koje je to zanimalo!) da je tu “udrugu”, koja se tada odlučila pretežito baviti pitanjem “prihvata migranata i bezuvjetnim otvaranjem hrvatskih granica” zastupao Gordan Bosanac, a koji je navodno bio čak i jedan od članova tijela koje provodi građanski nadzor nad sigurnosno-obavještajnim aparatom Republike Hrvatske te vodio “kolegij Ljudska sigurnost na CMS-u”.

Stalno radno tijelo Skupštine (SRTS) jedno je od tri statutarna tijela Centra za mirovne studije (uz Izvršni odbor i Skupštinu). U aktualnom mandatu Stalno radno tijelo Skupštine čine: Lovorka Bačić, Josip Brković, Jasna Račić, Aneta Vladimirov i Drago Župarić Iljić, a među mrežama i inicijativama čiji je CMS član su: Kuća ljudskih prava Zagreb, Platforma 112, Mreža mladih Hrvatske. Kako su pobrojili ne baš previše blesavi “desni portali”, Centar za mirovne studije nalazi se na adresi Selska cesta 112, na kojoj se adresi nalazi i tzv. Platforma 112, unutar koje djeluje čak 60 organizacija tzv. civilnog društva kojima pripada i CMS, i B.a.B.e., i Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (CESI), i Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću, i GONG, i drugi. Članovi izvršnog odbora CMS-a su Cvijeta Senta, Lana Jurman, Sara Kekuš i Sara Lalić, a Centar za mirovne studije također je jedan je od osnivača Documete, a uz Centar za građanske inicijative Poreč, Građanski odbor za ljudska prava (GOLJP Zorana Pusića), Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek, Documentu-Centar za suočavanje s prošlošću i udrugu Terra, osnovali su i zakladu Solidarna.

CMS su, između ostalih, makar u određenim vremenskim odsječcima, financirali Sorosova Zaklada za otvoreno društvo, Vlada RH, Ured za udruge, Nacionalna zaklada za razvoj civilnog društva, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i špota (MZOS), Grad Zagreb, EU, UNHCR, Ministarstvo vanjskih poslova Kraljevine Norveške, itsl, navodno više od 70 posto sredstava dobivaju izvana, a godišnje primaju oko 4,5 miljuna kuna (oko 700.000 eura). Među tzv. partnerima CMS-a, navode se Ekonomski institut u Zagrebu, Ekonomski fakultet na Sveučilištu u Splitu, Beogradski centar za bezbednosnu politiku, Ured pučke pravobraniteljice, Pravni fakultet i Fakultet političkih znanosti u Zagrebu te Srpsko narodno vijeće. Ta je udruga također organizirala razne radionice i kolegije, koje su vodili Amir Hodžić (Spol Rod Queer), Ana Raffai, Otto Raffai (Nenasilno djelovanje), Vesna Teršelić (Suočavanje s prošlošću), Gordan Bosanac (Ljudska sigurnost), a u njihovim predavanjima sudjelovale su i druge udruge, odnosno njihovi aktivisti: Eugen Jakovčić (Documenta), Vildana Semić Isaković (Medžlis Islamske zajednice Sisak), Vesna Zovkić (Isusove male sestre), Princ Wale Soniyi (Društvo Afrikanaca u Hrvatskoj), Rada Borić (Ženski studiji), Lorena Drakula (Studentski zbor FFZG).

Spomenuta Kuća ljudskih prava Zagreb, mreža je organizacija tzv. civilnog društva koju je 2008. godine osnovalo šest organizacija civilnog društva među kojima su B.a.B.e. (Budi aktivna. Budi emancipirana), opet Centar za mirovne studije, Documenta-Centar za suočavanje s prošlošću, Pusićev GOLJP, Udruga za promicanje istih mogućnosti i Svitanje-udruga za zaštitu i promicanje mentalnog zdravlja. Na svojim stranicama naveli su, naravno, da su osnovani s ciljem zaštite i promicanja ljudskih prava i temeljnih sloboda, a među članicama Kuće za ljudska prava još se nalaze CROSOL i Mreža mladih Hrvatske. Kuća ljudskih prava kao takva članica je Mreže kuća ljudskih prava sa sjedištem u Oslu, članica Platforme 112, Inicijative dobrodošli i GOOD-inicijative.

Također, nakon što je Kuščevićevo Povjerenstvo dalo izvještaj o broju potpisa za referendume Građanske inicijative “Narod odlučuje” i “Istine o Istanbulskoj”, ta Kuća ljudskih prava Zagreb izrazila je “zadovoljstvo činjenicom što inicijative za raspisivanje referenduma kojima bi se ozbiljno narušila Ustavom i međunarodnim konvencijama garantirana ljudska prava nisu prikupile dovoljan broj potpisa građanki i građana Hrvatske” (?) te je pozdravila “najavu predsjednika Vlade Andreja Plenkovića o pokretanju postupka za izmjenu i dopunu postojećeg Zakona o referendumu kojim bi se razriješile postojeće pravne praznine te poziva da se zakonski onemoguće referendumske inicijative koje za cilj imaju direktnu ili indirektnu derogaciju stečenih ljudskih prava”.

Uvidom u sudski registar može se vidjeti kako je Ivan Novosel programski direktor Kuće ljudskih prava, Tina Đaković organizacijski koordinator, a među članovima programskog savjeta su Biljana Pusić, Zdravka Sadržakov, Milena Čalić-Jelić i Cvijeta Senta.

Potkraj 2019., što nije bilo baš davno, osobito s obzirom na restrikcije izazvane Covidom-19, u HRT-ovoj emisiji Otvoreno u četvrtak 28. studenoga glavna je tema bila postupanje hrvatske policije prema migrantima i kontroliranje granica. U emisiji su sudjelovali načelnik Uprave za granicu u Ravnateljstvu policije Zoran Ničeno, gradonačelnik Bihaća Šuhret Fazlić, predsjednik Sindikata policije Hrvatske Dubravko Jagić, načelnik Općine Mrkopalj Josip Brozović, novinar Hassan Haidar Diab te Sandra Benčić, koja je predstavljena tek kao članica političke platforme Možemo. Sandra je Benčić u međuvremenu, u svojstvu kandidatkinje iste ultralijeve platforme, postala saborskom zastupnicom, a tada je u Otvorenom između ostaloga kričala: “Nezakonit prelazak granice je prekršaj, a ne kazneno djelo. Jesmo li spremni pucati na ljude zbog prekršaja? Hoće li policija sutra pucati na mene jer nemam kartu u ZET-u?” Zanimljivo je pritom bilo da je ona predstavljena kao članica “političke platforme Možemo” i u emisiji Otvoreno od 22. lipnja 2019. kada je također glavna tema bila migrantska kriza, posebice ako se uzme u obzir da je platforma Možemo na europarlamentarnim izborima u svibnju osvojila tek 1,79 posto glasova birača (na kandidacijskoj listi za EU, platforme koju su činile stranke Nova ljevica i ORaH, Sandra Benčić zauzela je četvrto mjesto te je osvojila smiješnih 790 glasova birača).

Osim što je aktivna u Centru za mirovne studije, Sandra Benčić je aktivistica i Kuće ljudskih prava, a kao magistrica prava i predavačica Vijeća Europe na provedbi edukacija za suce i državne odvjetnike u regiji u području Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Benčić je navedena i kao jedna od osnivačica Zaklade Solidarne, na čije je prikupljanje donacija u sklopu fonda SPASIME došao i premijer Andrej Plenković…

Naime, Sandra Benčić je hrvatskoj javnosti poznata i kao istodobna aktivistica kontroverznog Centra za mirovne studije, koji nekritički izvještava o migrantskoj krizi te optužuje hrvatsku policiju za nasilje nad migrantima. Riječ je o nevladinoj organizaciji kojoj je ministarstvo unutarnjih poslova onemogućilo ulazak u prihvatilišta za tražitelje azila u Zagrebu i Kutini. No, u toj su prigodi iz MUP-a istaknuli: “U potpunosti su netočne i nedopustive tvrdnje Centra za mirovne studije, kojima nepotpisivanje Sporazuma o međusobnoj suradnji na području pružanja podrške tražiteljima međunarodne zaštite smještenima u Prihvatilište za tražitelje azila (u daljnjem tekstu Sporazum o međusobnoj suradnji) tumače kao političku odluku s ciljem zastrašivanja, marginaliziranja i udaljavanja organizacije koja u javnosti upozorava na nezakonito postupanje djelatnika Ministarstva prema izbjeglicama”.

Dakle, istaknute aktivistice CMS-a su Sandra Benčić i Marina Škrabalo, koja je – usput budi rečeno – 2002. dobila nagradu Sorosevog Otvorenog društva iz Budimpešte, dok su istodobno Sandra Benčić i Gordan Bosanac najpoznatiji po LGBT-aktivizmu, a podržavao i podupirao ih je Zoran Milanović kao predsjednik Kukuriku Vlade (za vrijeme SDP-ove vlasti, Benčić je imenovana u Povjerenstvo za nadzor policije).

Osim što je aktivna u Centru za mirovne studije, Sandra Benčić je aktivistica i Kuće ljudskih prava, a kao magistrica prava i predavačica Vijeća Europe na provedbi edukacija za suce i državne odvjetnike u regiji u području Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava. Benčić je navedena i kao jedna od osnivačica Zaklade Solidarne, na čije je prikupljanje donacija u sklopu fonda SPASIME došao i premijer Andrej Plenković te je prikupljeno (tek nešto više od) 160.000 kuna.

Kada je riječ o političkoj platformi Možemo, koja je na izborima za Europski parlament dobila 1,79 posto glasova, među istaknutijim članovima su tada bili Vilim Matula, Damir Bakić, Dario Juričan, Antonija Petričušić, Gordan Bosanac, Mima Simić, Urša Raukar i Teodor Celakoski, a na listi za EP uz Benčić su se našli Dragan Markovina, Rada Borić, Zorislav Antun Petrović, Dubravko Lepušić, Nadežda Čačinović i drugi.

Konačno, na neku čudnu foru, sada ih se s platforme Možemo u Hrvatski Sabor uspjelo ugurati čak četvero (Bakić, Benčić, Matula, Tomašević), a unutar crveno-zelenog bloka još troje (Borić, Glavašević, Peović).

Sve u svemu, ili kako se to pomirljivo na hrvatskom veli, bilo kako bilo, ono što je u ovoj pripovijetci očito jest da se novac – u ovom slučaju iz Ministarstva kulture (i medija) – opet dijeli po nekakvu nerazumnom, a kako stvari stoje, i po tajnom ključu.

Bez suvišnih kontemplacija, ono što je pritom posebno dirljivo, jest da se, primjerice, golem novac dodijeljen parazitskim zločestim kvazi-ultra-ljevičarskim “udrugama” koje godinama i desetljećima krastavački žive na naš i na tuđi račun, u ovoj prigodi uznastojao maskirati dodjelom golema novca jednoj gotovo istoznačenjskoj, jednako zločestoj “udruzi” s tobožnje desne strane.

Naravno da se podvala vidi s Mjeseca: otvara to prostor za neke buduće unutarhrvatske podjele, raspre i svađe.

Komentari