Današnja Republika Hrvatska i njezina vlast, sve njezine nacionalne institucije, uključivo i Katolička crkva u Hrvatskoj, moraju bez izuzetka pokrenuti snažnu međunarodnu kampanju usmjerenosti na golemu opasnost od tolerancije srpske zločinačke mitologije, moraju usmjeriti pozornost svijeta na neodrživost relativizacije i proizvodnje zaborava prema srpskim zločinima, te na neodrživost bilo kakvih pokušaja suradnje, kako s aktualnom srpskom politikom,  tako i sa SPC-om patrijarha Irineja, koja u svojoj svetosavskoj hijerarhiji baštini, njeguje i kanonizira upravo pronositelje i počinitelje neviđenih zločina protiv naroda u svome susjedstvu ili pod svojom državnom jurisdikcijom. Jer jedino tako se univerzalno može izraziti iskrena sućut žrtvama na Novom Zelandu, u Norveškoj, Švedskoj, a prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, te u samoj Srbiji.

Autor: Marko Ljubić

Zbog brutalnosti pri počinjenju zločina, zbog masovnosti zločina i njihove političke i državne organizacijske forme i sadržaja, srpski zločini devedesetih godina na područjima Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Kosova, uvjerljivo su teži i zlokobniji, time i inspirativniji bolesnicima i zločincima cijeloga svijeta, od bilo čega usporedivoga nakon Drugog svjetskog rata i nacističkoga zločinačkog pohoda svijetom.

Dodatnu težinu tome srpskom zločinačkom pokretu daje činjenica, što je to posve jasno prepoznatljiv zločinački projekt a ne inicident kratkotrajne naravi, u kojemu su kroz cijelo XX. stoljeće bile udružene doslovne sve najvažnije srpske nacionalne institucije, sa zlokobnom potporom najmoćnijih država današnjice, počevši od Velike Britanije i Francuske, preko USA do današnje Njemačke. Posebnu univerzalnu opasnost tome zločinačkom projektu daje stalno javno vezivanje s Rusijom kao antipodom tih država i slobodnoga svijeta, iako su realno ruski prsti i utjecaji na dugotrajnost toga zločinstva bili minorni, čime se pred slobodnim nacijama potpora tome zločinstvu opravdava proizvodnjom ili realnošću stalne tzv. ruske opasnosti i spriječavanjem njezinoga širenja.

Iako se cijeli civilizirani svijet zgražao slikama ISIL-ovih zločina, strijepio i strijepi od rukopisa Al Qaede i raznih islamističkih terorističkih skupina, protiv koje slobodni narodi i države svijeta pokušavaju pronaći efikasan odgovor i eliminirati tu opasnost iz života suvremenoga svijeta, taj isti civilizirani svijet je potpuno drugačije reagirao i reagira na srpske daleko brutalnije i masovnije zločine, do mjere potpunoga zaborava, relativizacije pa i zaštite njihovih protagonista, planera i izvršitelja, a pogotovo njihovih političkih afirmatora kroz formu navodne strateške politike danas.

Primjerice, jedan od najvažnijih arhitekata desetogodišnjega velikosrpskog zločinačkoga pohoda zemljama Balkana i Hrvatskom,  Aleksanadar Vasiljević, štićenik je zapadnih država, prvenstveno Velike Britanije i njezinih commonwealthskih satelita, te je izuzet iz kaznenoga progona za ponajveća zla suvremenoga svijeta.

Nemoguće je ne uočiti nevjerojatan cinizam u porukama sućuti aktualnoga državnoga rukovodstva Republike Hrvatske, i predsjedenice Republike i predsjednika vlade Andreja Plenkovića pogotovo, koji državnom rukovodstvu Novoga Zelanda izražavaju razumjevanje u boli i tragediji njihovoga naroda, a s druge strane, upravo oni, prvenstveno Andrej Plenković, suradnju s otvorenim i neokrznutim zlom u vidu reafirmirane velikosrpske  zločinačke politike u Hrvatskoj, smatraju strateškim ciljem hrvatske nacionalne države kojom ravnaju.

Taj paradoks postaje sve veći izazov suvremenom svijetu, a o tome najbolje svjedoči pokolj na Novom Zelandu. Zanimljivo je koliko su ljudi, a pogotovo je tragično koliko se primjerice u Hrvatskoj, koja je pod izravnim i najbrutalnijim neprekinutim povijesnim udarom toga srpskog zločinačkoga rukopisa, spremni žmiriti i biti slijepi i gluhi na te stravične poruke i znakove zla oko sebe. Nemoguće je ne uočiti nevjerojatan cinizam u porukama sućuti aktualnoga državnoga rukovodstva Republike Hrvatske, i predsjedenice Republike i predsjednika vlade Andreja Plenkovića pogotovo, koji državnom rukovodstvu Novoga Zelanda izražavaju razumjevanje u boli i tragediji njihovoga naroda, a s druge strane, upravo oni, prvenstveno Andrej Plenković, suradnju s otvorenim i neokrznutim zlom u vidu reafirmirane velikosrpske  zločinačke politike u Hrvatskoj, smatraju – strateškim ciljem hrvatske nacionalne države kojom ravnaju.

U takvoj Hrvatskoj, najutjecajniji mediji iz medijske grupe  Styria, Večernji list i 24sata, zatim jednako utjecajni Jutarnji list, te čitav niz medija sličnoga, a na žalost najutjecajnijega značaja i iz same blizine državnoga poretka, nastoje na sve načine prikriti, cenzurirati pa i besramno izmanipulirati kao “24sata” umetanjem posve druge glazbe u autentični ubilački video novozelandskoga ubojice, poticajni velikosrpski i četnički faktor ubojice. I nema sumnje da će se točno kako je istaknuto u središnjem Dnevniku HTV u petak na večer u inače pristojnom izvještaju o zločinu na Novom Zelandu, ubojicu i inspiraciju zločinca pokušati silovitom kampanjom mainstreama poistovjetiti s “desnicom” kako bi se dodatno kriminalizirala svaka nacioanlna svijest, pa i otpor kolaboraciji s velikosrpskim i četničkim zlom. U  takvoj Hrvatskoj se izvan svake sumnje državnom politikom, prvo, spriječava kažnjavanje univerzalnoga zla, počinitelja barbarskih ratnih zločina, u takvoj Hrvatskoj se upravo reafirmira ratne zločine, zločinačke politike i njihove protagoniste pod krinkom antifašističke kamuflaže teških i nekažnjenih povijesnih zločina protiv hrvatskoga naroda, ili pod krinkom navodnih manjinskih prava, u takvoj Hrvatskoj nasljednici i reafirmatori zločina izmišljaju zločine i zločince, progon fiktivne zločince kriminalizirajući cijeli hrvatski narod udarajući na prokazivače stvarnih zločina, a potiču i njeguju kao demokratsku stečevinu i doprinos civilizacijskoj različitosti – promotore dokazanoga i stvarnoga zla.

I neimenovani oprost bez ikakvoga kajanja zločinaca, unaprijeđujući zločince u sudce.

Paradoksalno je da je upravo iz takve Hrvatske, koja je bila i još je najsurovije izložena velikosrpskom zločinu i cjelostoljetnom zlu XX. stoljeća, koja još nije ni otkrila silna grobišta i ni iz bliza rasvijetlila krvavi rukopis nad svojim narodom, svijetom odapeta strijelica i to pod državnim biljegom o svjetskoj opasnosti od navodnog ustašluka, a u biti onovremenskoga pokreta otpora protiv toga praiskonskoga zla, pa države iz pripadajućega hrvatskog međunarodnog kruga kao Njemčaka, Austrija, ali i mnoge druge, donose čak i zakone kojim se sankcionira simbolika i znakovlje hrvatskog naroda, iako veze nemaju i nema sa zločinom, štiteći tako tu Europu i svijet od izmišljenoga zla, a istodobno grleći i potičući ono stvarno, nažalost pod hrvatskom državnom zaštitom prije svega. Ono srpsko zlo, koje je cijeli taj svijet mogao svojim očima gledati unazad dvadesetak godina u izravnim televizijskim prijenosima ili izvješćima.

I dok svijet štiti svoje granice i čistoću boreći se protiv “ustaša” i “hrvatskih nacista”, koje na tekućoj vrpci produciraju personalni nasljednici komunističkoga i velikosrpskoga zločina, što medijskim kanalima, što državnim intervencijama, što obavještajnim operacijama kao što je bila svastika na Poljudu, što UEFA personalnim prosrpskim nadzorom nad sportskim događajima u Hrvatskoj, što kriminalizacijom umjetnika i novinara, intelektualaca i medija koji veličaju svoj dom, domovinu, narod i tradiciju, što kriminalizacijom junaka koji su se borili protiv srpskoga zločinačkoga projekta na svojoj zemlji i pred svojim vratima, u cikličnim vremenskim intervalima događaju se pokolji inspirirani “antifašističkim” velikosrpskim i četničkim zlom, diljem svijeta.

Anders Breivik je bio potpuno sluđen i inspiriran srpskim ratnim zločinima i potaknut Karadžićevim i Mladićevim zločinačkim rukopisom, u nikada potpuno razjašnjenim okolnostima Srbin je ubio švedsku ministricu Anu Lind zbog navodne mržnje prema političarima, a danas na Novom Zelandu ubojica polazi u svoj smrtonosni pohod uz glazbu “Karadžiću vodi svoje Srbe…”, zazivajući smrt ustašama, Turcima i svima sličnima. Dok se demokratske i uzorne svjetske zemlje, dakle bore i zakonima ili zabranom viza štite od “ustašluka” kojega ima samo u velikosrpskoj i unutarhrvatskoj mainstream petokolonaškoj fikciji i koji nikada i nigdje u svijetu, ali ni u Hrvatskoj usprkos jezivim iskušenjima srpskih zločina i komunističkih progona, nije bio izvor inspiracija ni za kakvo zlo ili zločin, dok crkvene vlasti Katoličke crkve zabranjuju u Njemačkoj i Austriji mise zadušnice i molitvu za nedužne žrrtve barbarskih zločina i za preminule pojedince iz hrvatskog naroda zbog straha od izmišljene zloćudne instrumentalizacije, dok UEFA kažnjava hrvatske nogometaše i klubove zbog navodnoga nacizma, povezujući upravo danas besramno BBB s navodnim norveškim nacistima, istovremeno se cijeli svjetski politički poredak prilagođava i spušta na razinu zločina i otvoreno grli pronositelje velikosrpskih zločinačkih politika i pohoda. A u Hrvatskoj se uz prešutnu suglasnost državnoga poretka, koji otvoreno podupire zajedničkim sudjelovanjem u nizu manifestacija recimo Styrijinih izdanja, upravo iz takvih kuhinja i izdanja nastoji prikriti zloćudna inspiracija masovnih zločina diljem svijeta.

Hrvatski državni i politički poredak, ne samo da otvoreno štiti nasljednike zločinačkih pohoda protiv hrvatskog naroda kroz cijelo XX. stoljeće namećući sve sustavnije i nasilnije paradigmu zločina kao suvremenu hrvatsku vrijednosnu matricu, pa i one s do vrata zakrvavljenim rukama iz neposrednoga sjećanja nacije, uzdižući ih u političku strategiju i  uzoritost, njegujući stečevine zla kroz navodni antifašizam, nego i godinama šuti na otvorene manifestacije zloćudnog velikosrpstva kroz formu i sadržaj udarnoga mu krila četništva. Pa tako su posve normalne društvene činjenice na koje samostalna Republika Hrvatska uopće ni ne pokušava reagirati, spomenici Draži Mihailoviću u Sjedinjenim Američkim Državama, posve je normalno tradicionalno sudjelovanje četničkih postrojbi u paradi povodom Dana australski-novozelansdskih ratnih veterana (ANZAC Day), tamo je i spomenik i spomenici istom tom Draži Mihailoviću, čija su suvremena zlokobna inačica Radovan Karadžić i Ratko Mladić, a sve te zemlje, uključujući i Austriju i Njemačku, imaju najbližu moguću državnu, ali i državnici osobnu suradnju s deklariranim četničkim vojvodom Aleksandrom Vučićem i Srbijom, koja negira presuđeni genocid u Srebrenici i ne haje za međunarodno predsuđene genocidne postupke i presuđenu agresiju na Hrvatsku, pomažući im pretvoriti u javnoj i svjetskoj percepciji brutalni zločin i agresije u – srpsku žrtvu i žrtvenost usporedivu s Holokaustom.

Zato, da bi Plenkovićeva i predsjedničina sućut Novom Zelandu i tamošnjim državnim vlastima bila iskrena, Republike Hrvatska odmah mora pokrenuti nemilosrdni obračun s velikosrpskim zlom u Hrvatskoj i svakim spomenom te simbolike i svega što ga personalizira, mora ultimativno pod cijenu prekida svake suradnje sa saveznicima zahtjevati civilizacijski načelan stav i odnos prema Srbiji kao državi njegovateljici zločinačkoga duha i zločinačkih politika kroz dvadeseto stoljeće, mora zahtjevati primjereno kažnjavanje Srbije i političkog srpstva za zla koja je počinila i koja danas promiče kao civilizacijsku agendu, i mora ustrajati na uništenju izvorišta toga već danas globalnoga zla u samoj Srbiji i njezinim nacionalnim institucijama. Drugim riječima, Srbija se mora staviti u strogu karantenu do potpunoga ozdravljenja.

Današnja Republika Hrvatska i njezina vlast, sve njezine nacionalne institucije, uključivo i Katolička crkva u Hrvatskoj, moraju bez izuzetka pokrenuti snažnu međunarodnu kampanju usmjerenosti na golemu opasnost od tolerancije srpske zločinačke mitologije, moraju usmjeriti pozornost svijeta na neodrživost relativizacije i proizvodnje zaborava prema srpskim zločinima, te na neodrživost bilo kakvih pokušaja suradnje, kako s aktualnom srpskom politikom,  tako i sa SPC-om patrijarha Irineja, koja u svojoj svetosavskoj hijerarhiji baštini, njeguje i kanonizira upravo pronositelje i počinitelje neviđenih zločina protiv naroda u svome susjedstvu ili pod svojom državnom jurisdikcijom. Jer jedino tako se univerzalno može izraziti iskrena sućut žrtvama na Novom Zelandu, u Norveškoj, Švedskoj, a prije svega u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i na Kosovu, te u samoj Srbiji.

I jedino tako se može iskreno pomoći srpskom narodu koji je postao zatočenik zločinačkih politika upravo zato što svijet za svoje besramne i trgovačke ciljeve na strateškoj pozornici svako malo računa na srpske zločinačke politike kao saveznike u ostvarivanju tih svojih ciljeva.

Republika Hrvatksa ima danas možda više nego ikada ranije obavezu, kad je već propustila priliku univerzalno kriminalizirati taj srpski zloduh nakon svega što je devedesetih proživio hrvatski narod, ne propustiti takvu priliku. Velikosrpstvo s folklornim četništvom definitivno je globalni poziv na terorizam i nesigurnost, te opasnost suvremenoj civilizaciji, pa ga treba sasjeći na globalnoj razini korištenjem međunarodnih institucija, a u Hrvatskoj – svih hrvatskih državnih institucija. Bez milosti. Tako se izražava iskrena sućut a ne banalnim ili patetičnim, time i bešćutnim, riječima formalne sućuti. Riječi se moraju materijalizirati da bi imale svrhu.

Republika Hrvatska kao samostalna država, čiji narod ponajviše pamti surovo iskustvo tih zločinačkih nastojanja i udara, mora pokrenuti međunarodnu inicijativu, upravo nakon zločina na Novom Zelandu i zatražiti univerzalnu institucionalnu kriminalizaciju velikosrpstva i četništva kao izvorišta neslućenih terirističkih ugroza i opasnosti za suvremeni svijet. Jer, na toleranciji pa i potpori toga svijeta nastali su suvremeni islamistički teroristički pokreti s nesagledivim opasnostima, nastali su kalifati i Al Qaede, s kojima se praktično nemoguće boriti jer su se infiltrirali u njedra današnjega svijeta, a njihova trajnost koja se prenosi generacijama nekažnjavanjem i nesmetanom afirmacijom zločina kao modela djelovanja, postaje sve više smrtonosna za suvremenu civilizaciju. Previše je znakova da to paralelno sve više postaje i velikosrpstvo, pogotvo u situaciji kada snažni iznuđeni islamofobni procesi diljem svijeta, upravo zbog potpore ili tolerancije islamističkim konceptima tjekom godina i zbog otvorene nemoći suveremnih država obračunati se s tim konceptom, izravno potiču kaotičan razvoj jednoga drugoga zla, istoga po značaju i ubojitosti, koje bi se moglo prometnuti u navodnog nositelja borbe protiv islamizma, a u biti na isti način nametnuti paradigmu zločina kao modela ponašanja u današnjem svijetu. I time svijet sve više dovoditi na rub kaosa i terorizma u kojoj nitko neće biti siguran, a ne samo “ustaše i Turci”. Jer kad je u pitanju srpski politički i četnički zloduh, ustaše i Truci su svi koji im nisu po volji, pa nakon Hrvata i Muslimana, zatim Bošnjaka i Šiptara, to mogu postati i Amerikanci, Austrijanci, Nijemci ili Australci. I, naravno Srbi koji pokušavaju potaknuti nacionalnu borbu protiv toga razornoga zla.

Republika Hrvatska ima danas možda više nego ikada ranije obavezu, kad je već propustila priliku univerzalno kriminalizirati taj srpski zloduh nakon svega što je devedesetih proživio hrvatski narod, ne propustiti takvu priliku. Velikosrpstvo s folklornim četništvom definitivno je globalni poziv na terorizam i nesigurnost, te opasnost suvremenoj civilizaciji, pa ga treba sasjeći na globalnoj razini korištenjem međunarodnih institucija, a u Hrvatskoj – svih hrvatskih državnih institucija. Bez milosti. Tako se izražava iskrena sućut a ne banalnim ili patetičnim, time i bešćutnim, riječima formalne sućuti. Riječi se moraju materijalizirati da bi imale svrhu.

Komentari