U svjetlu srpskog kosovskog problema valja tumačiti obnovu “neprijateljstava” s Hrvatskom, susjednom zemljom koja se – za razliku od bilo koje druge srbijanske susjede, poput Bugarske, Rumunjske ili Mađarske – ustrajno iz nekoga razloga trudi dokazati i pokazati kao glavna srbijanska uzdanica i potpornica na njenu putu u članstvo EU, makar s podtekstualnom krilaticom: “Vežite opanke, braćo Srbi, idete u Europu”.
Aleksandar Vučić, najznačajniji srbijanski politički vožd nakon Nikole Pašića i Slobodana Miloševića, izgleda, pomalo se zapliće u trice i kučine, što valjda smatra mudrom diplomatskom taktikom, a čiji su dometi posve nerazvidni i dvojbeni.
Na ekonomskom planu, usta su mu puna razvoja i napretka, no u praksi, to se uglavnom svodi na vrludave poslove s arapskim i azijskim zemljama, donekle i nekim europskim, od kojih se svako toliko poneki ispostavi daleko ispod najavljenih učinaka, što rezultira vidljivom stagnacijom, odnosno ne-rastom tamošnjih minimalnih plaća, životnog standarda i sličnih pokazatelja. Na vojnom planu, Vučićeva Srbija zabetonirana je u čvrstu prorusku antiamerikanizaciju, što znači, u odlučno protivljenje bilo kakvoj suradnji s NATO-om, naravno, osim u mjeri u kojoj se to odnosi na Tursku i Grčku kao ipak članice NATO-a, što je pak posve nevažno, budući da se taj problem u konačnici ionako svodi na – politički problem.
A temeljni srbijanski politički i državni problem zove se Kosovo.
Od rješenja kosovskoga pitanja (uz pretpostavku da će nakon njega nužno uslijediti i problem Vojvodine, ali o tom potom, to je tek u nekoj dugoročnijoj perspektivi) – uz činjenicu da je Kosovo de facto neovisna država, s nizom međunarodnih priznanja iako još nije formalno članica UN-a – ovisi i rješenje svih drugih srbijanskih pitanja: ekonomskih, vojnih, unutrnjih i vanjskih, dakle, svekolikih državnih.
Važno je napomenuti da negdašnji srbijanski aduti (donekle Makedonija, više od toga Crna Gora, a najviše tzv. Republika Srpska u BiH) očito više nemaju istu snagu s kojom ih je Srbija još donedavno koristila, eto kako vrijeme brzo leti, a osobito ako se u obzir uzme činjenica da oko tih zemalja, odnosno oko srbijanske “nadležnosti” nad njima, postoji konsenzus između Amerike, Europske Unije, pa čak i Rusije.
Kako stvari stoje, Srbija ni na koji način ne može srušiti Republiku Kosovo, odnosno sačuvati je pod okupacijom za “srbijansku sebe”, pa u novije doba – na već svoj ustaljeni način političkog djelovanja tj. uz pomoć izazivanja kojekakvih, većih ili manjih skandala i ekscesa – svoju javnost tek zavarava teatarskim pričama o statusu Zajednice općina na sjeveru Kosova što, međutim, ionako ništa bitno ne mijenja na stvari, ali u bitnomu ruši kredibilitet Vučićeve vlasti na unutarnjem planu.
U svjetlu srpskog kosovskog problema valja tumačiti obnovu “neprijateljstava” s Hrvatskom, susjednom zemljom koja se – za razliku od bilo koje druge srbijanske susjede, poput Bugarske, Rumunjske ili Mađarske – ustrajno iz nekoga razloga trudi dokazati i pokazati kao glavna srbijanska uzdanica i potpornica na njenu putu u članstvo EU, makar s podtekstualnom krilaticom: “Vežite opanke, braćo Srbi, idete u Europu”.
Aleksandar Vučić je, dotle, najglasniji promotor teze da je njegov najveći saveznik na europskom putu zapravo Angela Merkel i njena Njemačka, što izgleda i jest točno. U dosezanju toga konačnoga cilja, Srbiji je postavljen i krajnji rok do kada bi se trebala priključiti Uniji, a to je 2025.-27. godina.
Ne ulazeći u raspravu, koliko je to realno ili nije, je li dovoljno ili nije, rekosmo, isključivo u tom svjetlu valja tumačiti najnovije ekscesne situacije u koje Srbija bezglavno srlja kad je riječ o Hrvatskoj.
Naime, ne samo da ona nastoji pod tepih gurnuti i zabašuriti sva otvorena pitanja koja između dvije zemlje postoje – pitanje granica, katastarskog zemljišta, pitanje opljačkanoga umjetničkoga i drugoga blaga iz Domovinskoga rata, pitanje arhivske građe iz cijeloga 20. stoljeća (s naglaskom na NDH), pitanje nestalih u Domovinskom ratu, pitanje ratne odštete, pitanje položaja nacionalnih manjina, a ima toga još – već je Srbija zadnjih desetak dana s najviše razine, pa čak i na svim razinama, i to ponašajući se iritirajuće arogantno i patronizirajuće, ušla u žestoki diplomatski sukob s Hrvatskom, koi je gradacijski od verbalnih eskapada s nabavkom izraelskih F-16, preko grozomorne jasenovačke retorike i Šešeljeva gaženja (umjesto uobičajenog spaljivanja) hrvatske zastave te umobolnih izjava o blaženom Stepincu, o Bljesku i Oluji, narastao sve do “slučaja Vulin”, koji je, nakon njegovih višestrukih vršljanja i otvorenih provokacija po Hrvatskoj doveo do toga da ga se uslijed najnovije provokacije, proglasi personom non grata do daljnjega.
Štoviše, verbalno pojačavanje Vulinove huliganske retorike kroz usta srbijanskih političkih čelnika, a gdje se osobito ističe njihov mministar vanjskih poslova (negdašnji ministar policije i negdašnji premijer, amaterski turbofolkloraš, od milja ali i iz poruge zvani Mali Sloba) Ivica Dačić, koji je “po diplomatskom reciprocitetu” personom non grata u Srbiji proglasio hrvatskoga ministra obrane Damira Krstičevića, dovelo je Srbiju do one crte na kojoj se lako prekidaju diplomatski odnosi.
Zašto se Vučić priklonio do te mjere izazivačkom i konfliktnom načinu ponašanja na vanjskopolitičkom planu, osobito spram Hrvatske, unatoč spomenutoj činjenici da se ona evidentno prema njemu ponaša/la popustljivo do snishodljivosti?
Jasno je da Vučićeva Srbija na taj način – kroz mobilizaciju vlastitih antihrvatskih resursa – zapravo nastoji pacificirati svoje unutarnje protuvučićevske elemente, svrnuti im pozornost s nepovratno izgubljenog Kosova i činjenice da je pitanje trenutka kad će se s time i sami morati suočiti jasno i glasno, kao i s neuspjehom tzv. reformskog napretka, nakon svih izgubljenih agresorskih avanturističkih ratova, nakon bombardiranja Srbije, nakon haaške katastrofe koja u toj zemlji nije urodila nikakvom katarzom, nakon svih mafijaških epizoda u službi nacionalne politike, nakon svega po čemu se Srbija prepoznaje kao takva.
No, još je jasnije da je riječ o kupovini političkog vremena i političkog prostora, od hvatanja daha i zamaha kako bi se preplivalo slijedeće desetljeće i dobauljalo do tamo, do one zastavice duginih boja na kojoj stoji napisano: “EU 2025.”
Međutim, ako takva strategija i taktika čak i jest mudra na tamošnjem unutarnjem planu, zasigurno nije niti malo mudra kad je riječ o Hrvatskoj, pa ni kad je riječ o Europi i ukupnoj međunarodnoj zajednici. Obit će im se o glavu, kao i obično. Jer su sami to tražili.
Nota bene, apsurdno je do koje mjere se srpski etno-biznismenski politički element u Hrvatskoj u cijeloj priči ponaša u skladu sa strategijom žabljega jata: prvo krekeće u koru, a kad primijeti da se štogod miče, skoči u vodu da bi se sakrio, pa potom opet izroni i nastavi važno kreketati tamo gdje je stao, bez obzira što se dogodilo dok je bio pod vodom.
