Tjednima prije izbora postalo je jasno da je Miroslav Škoro jedini kandidat koji može potući Zorana Milanovića. To su pokazivali svi indikatori uključujući i inače vrlo nepouzdane hrvatske anketne agencije. Međutim, iste ankete su pokazale da u drugom krugu Miroslav Škoro ne ugrožava samo Zorana Milanovića, nego i Kolindu Grabar Kitarović, što ga je s režimnskih pozicija učinilo ne samo nepoželjnim, nego opasnim po sustav.

Autor: Dinko Dedić

Nakon serije fatalnih odluka da svoju predsjedničku kampanju potpuno identificira s politikom Plenkovićeva HDZ-a, a aranžman svojih poredizbornih nastupa prepusti savjetnicima po njegovu izboru, izgledi Kolinde Grabar Kitarović na pobjedu padali su u značajnim postotcima iz dana u dan. Već u pola kampanje postalo je jasno da su se njezine šanse pobijediti Zorana Milanovića u drugim krugu jednostavno isparile.

Tjednima prije izbora postalo je jasno da je Miroslav Škoro jedini kandidat koji može potući Zorana Milanovića. To su pokazivali svi indikatori uključujući i inače vrlo nepouzdane hrvatske anketne agencije. Međutim, iste ankete su pokazale da u drugom krugu Miroslav Škoro ne ugrožava samo Zorana Milanovića, nego i Kolindu Grabar Kitarović, što ga je s režimnskih pozicija učinilo ne samo nepoželjnim, nego opasnim po sustav, koji može tolerirati smjenu funkcija između dvije vladajuće stranke ali nipošto nekoga izvan dvopartijskoga monopola, pogotovo ne Škoru koji je prijetio promjenom toga sustava.

Odluke su pale – Ruši Škoru ne birajući sredstva, ruši ga bespoštedno. Kada se sustav koji je potrošio 30 godina kako bi se učvrstio nađe ugrožen, zaboravite na moral, etiku, kršćaćansko nasljeđe i zapadnu civilizaciju. Bilo je toliko prethodnih predsjedničkih i parlamentarnih natjecanja, gdje se znalo potegnuti za svjetonazorom, za ideologijom i načinom na koji je stečena imovina raznih kandidata, ali se nikada nije diralo u obitelj, nikada se nije koristilo žene i djecu. Padale su optužbe radi kakvih me znalo postati sram da dijelim istu nacionalnost s nekima od ljudi koji su se dali na rušilački posao iz ljudske zloće poduprte finacijskim, karijernim i drugim poticajima od strane čuvara ovog sustava koji je Hrvatsku po svemu što je pozitivno, doveo na dno europske ljestvice, a po negativnostima na njezin vrh. Da bi razbacali glasove, kao kandidati su se pojavili likovi koji su uspjeli “sakupiti” pet puta više potpisa nego što su dobili glasova.

“Milanović je sazrio”


Demokracija, što god to u hrvatskom političkom ozračju značilo, iz naftalina je izvadila čovjeka o kojemu za povijest nije ostalo puno lijepih epiteta i dala mu drugu šansu. S desna i s lijeva ponadali su se mnogi novom Milanoviću koji je “sazrio”, koji je “naučio iz toliko negativnih iskustava”.

Gledajući s pozicije Plenkovićeva HDZ-a, rezultat nije bio idealan, ali je bio zadovoljavajući. Glavna ugroza je bila uklonjena – Škoro je pao – pa makar s njim pala još jedna prilika da se Hrvatska izvuče iz ove klijentelističke, korumpirane močvare.

Predsjednik države je postao čovjek kojega Hrvatska dobro poznaje, kako po njegovu ideološkom poimanju države, tako i po njegovim radnim navikama i po temperamentu koji najbolje ilustrira skok, salto mortale s vojnog transportera u Petrinji.

Oni koji su javno reklamirali sve katastrofalne posljedice njegove bahate vladavine, i sav nedostatak diplomatskog šlifa, sada su zaključili da je i to bolje nego da se nekome dozvoli narušiti poredak.

Demokracija, što god to u hrvatskom političkom ozračju značilo, iz naftalina je izvadila čovjeka o kojemu za povijest nije ostalo puno lijepih epiteta i dala mu drugu šansu. S desna i s lijeva ponadali su se mnogi novom Milanoviću koji je “sazrio”, koji je “naučio iz toliko negativnih iskustava”.

Naglašena je i njegova specifična vrsta suverenizma, koja ako ne izlazi iz nacionalnih osjećaja, izvire makar iz osobnog prkosa i radi toga, spremnosti suprotstaviti se nekome tko se usudio dirnuti u nešto što je njegovo. U uspoređenju s golim bruxelleskim sluganstvom Andreja Plenkovića, Milanović je počeo izgledati još bolje, gdje se kao najbolji primjer ističe slučaj “šake jada”, njegova reakcija u momentu kada se srpska bahatost prepriječila ispred njegove osobne, dok je Plenković bez ikakavih emocija spreman gledati kako Hrvati iz Srbije i iz Bosne i Hercegovine primaju kolektivne šamare, a da on pritom ni okom ne trepne.

Stotinu puta je citirana rečenica: “Daleko je lakše od Milanovića napraviti Hrvata nego od Plenkovića”, što po teoriji manjeg zla, koja u Hrvatskoj vlada od njezina postanka, izgleda smisleno i razumno.

Medeni mjesec je kratko trajao, sve do inauguracije


To je naš Zoki. On nikoga ne diskriminira i nikome ne ostaje dužan, ni Vučiću, ni Izetbegoviću, ni Merkelici pa ni Bernardiću, koji je sve šutke polizao kao i svi drugi izostavljeni. Vjerojatno je žarko poželio otići na samoproglašenje bez kravate, ali su mu rekli da mora staviti nekakvu, pa je i stavio….nekakvu.

Milanović, koji je nasuprot Škore, ne samo bio zadovoljan ceremonijalnim i obezvlaštenim statusom sadržanim u osobi Predsjednika države, nego je navještavao i daljnja nastojanja još više smanjiti predsjedničke ovlasti, došao je na inauguraciju, pa srušio i ono što je sam zagovarao – ceremoniju.

Na scenu je stupio kao politički “street fighter”, kao maloljetni delinkvent, i od prve sekunde rušio sav protokol, a da na ustoličenju prisutni Plenković nije zakolutao očima kao što je zakolutao kada je Krešo Beljak pred moćnicima Srpskog narodnog vijeća pozvao na restauraciju brastva i jedinstva.

Neće nekakvi ustavni suci meni diktirati zakletvu i proglašavati me za Predsjednika. Proglasiti ću se ja sam. Iste sekunde je u vodu pala teorija o Milanoviću koji je sazrio. Dok su ustavni suci stajali postrojeni kao bespotrebna regimenta i blenuli u prizor razbijanja njihova digniteta, prisutni su ostali šutke i bez ikakva živog znaka spašavati ono što je od njihova digniteta ostalo.

Jedini kojeg je Mlanović odlučio poštedjeti blamaže, bio je šef SDP-a Bernardić, za kojega je Milanović prekršio sva diplomatska pravila, pozvao šefa vlade a izostavio šefa opozicije, nešto slično kao da je napr. na svoje vjenčanje pozvao punicu a izostavio vlastitu mater jer mu je nešto prigovorila. To je bila naplata za tretman koji su mu Bero i ostali u SDP-u priredili nakon otkrića da da je i on ustaški potomak i konzekventnog gubitka izbora.

U svom elementu uličnog nestašluka, obuzet mislima naknade i naplate, on bi najradije da je mogao dovesti jednog magarca, naučenog da izreve himnu samo kako bi mogao gledati cijelu tu protokolarnu elitu kako šutke trpi tu blsafemiju, kako dobiva udarce a ne smije plakati. Ipak, bilo bi to više nego što bi on mogao preživjeti, pa je mislio koga bi mogao naći tko će tu himnu otpjevati tako da joj je teško prepoznati i melodiju i rječi, i sjetio se Lisice.

To je naš Zoki!

On nikoga ne diskriminira i nikome ne ostaje dužan, ni Vučiću, ni Izetbegoviću, ni Merkelici pa ni Bernardiću, koji je sve šutke polizao kao i svi drugi izostavljeni.

Vjerojatno je Milanović žarko poželio otići na samoproglašenje bez kravate, ali su mu rekli da mora staviti nekakvu, pa je i stavio….nekakvu. Možda bi čak volio da je to moglo biti obavljeno u kafani u kojoj je provodio vrijeme umjesto na radnom mjestu.

Ali to nije bilo sve. Na redu je bila desekracija i oskvrnuće Hrvatske himne. Nema svečanijeg trenutka u jednog državi od onoga kada se proglašuje Predsjednika, kada trebaju odjeknuti zvuci himne na koju se ustaje i u stavu mirno ju sasluša i predsjednik najveće države na svjetu, i biskup i kardinal i sam Sveti otac papa ako se nađe prisutan. Postala je praksa na sportskim priredbama i drugim neformalnim i neslužbenim manifestacijama dati nekome da u svojoj slobodnoj interpretaciji otpjeva himnu, ali zamislite da napr. na dočeku predsjednika jedne strane države, himnu zemlje domaćina ili nedajbože njegovu vlastitu, izreve neki “slobodni umjetnik” čija je jedina životna amabicija da sve što radi, radi drugačije od bilo koga drugoga.

Mogu si zamisliti motive koji su poveli Zorana Milanovića. Nema on ništa protiv himne, onakve kakva je i kako se normalno izvodi, ali je njemu stalo da svi oni visoki uzvanici, legislativni, egzekutivni i sudski, stoje zabezeknuti, zapanjeni i šokirani, a bez ikakave mogućnosti na bilo koji način reagirati. U svom elementu uličnog nestašluka, obuzet mislima naknade i naplate, on bi najradije da je mogao dovesti jednog magarca, naučenog da izreve himnu samo kako bi mogao gledati cijelu tu protokolarnu elitu kako šutke trpi tu blsafemiju, kako dobiva udarce a ne smije plakati.

Kada su se iz velebnog dvora na vrh Zagreba svi razišli a Zoki ostao sam se igrati se svojim mentalnim pomagalima, došao je čas naplatiti nepravdu koja ga je najviše povrijedila. Biti predsjednikom “slučajne države” iz koje niti malo slučajno nisu uklonili lik bez kojega mu ne izgleda samo slučajna nego i besmislena…
“Oni su bacili mog jednoga a ja ću njihovih deset”. Nešto kao kad je bahati Vučić rekao “Za svakog Srbina 100 muslimana”. Za 100 godina moje povijesti bačene na smeće, ja ću baciti vaših tisuću, za jednu moju svetinju, vaših deset.

Ipak, bilo bi to više nego što bi on mogao preživjeti, pa je mislio koga bi mogao naći tko će tu himnu otpjevati tako da joj je teško prepoznati i melodiju i riječi, i sjetio se Lisice. Sa šeširom od 5 metara i glasom koji može cviliti kao kočnice velikog kamiona kada treba naglo stati, i opet rondati kao kad veliki bager ruši staru dvokatnicu, tko bi to mogao izvesti bolje od Lisice, legende hrvatske glazbe po volji Zorana Milanovića, legende hrvatske politike. Dok ih je gledao, sve njih redom, naviše političke, sudske, vojne, civilne i vjerske dostojanstvenike, nema veze koje države, samo da joj je on na čelu, mislim da su mu se od zadovoljstva kvrčili nožni prsti u cipelama.

Svi ti velikani su se nakon toga razišli praveći se kao da se ništa nije dogodilo. Zamišljam si nekoga tko se sav isprebijan, pun črnjavki vrati kući i kad ga žena upita tko ga je premlatio, on odgovori: “Nitko, popiknuo sam se u garaži. Što od muhe praviš medvjeda?”

Konačno, kada su se iz velebnog dvora na vrh Zagreba svi razišli a Zoki ostao sam se igrati se svojim mentalnim pomagalima, došao je čas naplatiti nepravdu koja ga je od svih najviše povrijedila. Biti predsjednikom “slučajne države” iz koje niti malo slučajno nisu uklonili lik bez kojega mu ne izgleda samo slučajna nego i besmislena, najbolje bi bilo vratiti Titovu bistu tamo odakle ju je Kolinda uklonila, ali to bi bio skup potez. Ne bi se ni Bandić usudio vratiti Tita na “njegov” trg nakon što mu Esihičini i Hasanbegovićevi više nisu bili potrebni.

Nego ovako – “Oni su bacili mog jednoga a ja ću njihovih deset”.  Nešto kao kad je bahati Vučić rekao “Za svakog Srbina 100 muslimana”. Za 100 godina moje povijesti bačene na smeće, ja ću baciti vaših tisuću, za jednu moju svetinju, vaših deset.

A to je bio samo početak. Tko zna što nam se još sprema?

Mogao je bez ikakava problema na Pantovčaku sjediti Škoro, ali bolje je da sjedi netko tko nam ruši kipove nego netko tko bi nam rušio sustav.

Komentari