Srbijanska nomenklatura uglavnom inzistira na političkim nesuglasicama američke Trumpove administracije s onom iz europskog trokuta Berlin-Pariz-Bruxelles, od čega teško da neke velike vajde može biti. Kome normalnom može pasti na um da bi malena Srbija i još manje nepretenciozno Kosovo mogli biti točkom prijepora između SAD i EU, a osobito između SAD, Rusije, Kine ili u bilo kojoj tako zamišljenoj kombinaciji?
Vučić je Washingtonskim sporazumom po američkom diktatu, koji frapantno podsjeća na ozračje u kojemu je potpisan Daytonski sporazum, zapravo konačno priznao Kosovo kao zasebni državni entitet, a da se još uvijek guslarski i bizantski upinje dokazati kako to nije učinio niti će ikada učiniti.
U petak 4. rujna u Bijeloj je kući potpisan sporazum između Srbije i Kosova. Potpisali su ga srpski predsjednik Aleksandar Vučić, kosovski premijer Avdulah Hoti i američki predsjednik Donald Trump. Izaslanstva Beograda i Prištine sastala su se u četvrtak i petak u Washingtonu u nastavku dijaloga o normalizaciji odnosa. Domaćini dvodnevnih razgovora u Bijeloj kući bili su specijalni izaslanik predsjednika SAD-a za pregovore Kosova i Srbije Richard Grenell i savjetnik za nacionalnu sigurnost Robert O’Brien koji je na poletku pregovora izjavio da je uvjeren da će, kako gospodarski odnosi budu jačali, “doći i do političkih rješenja”.
Naime, Kosovo i Srbija potpisali su u siječnju ove godine pismo namjere o ponovnoj uspostavi zračne linije između Beograda i Prištine, koja je u prekidu 21 godinu, a kasnije i o razvoju željezničkog i cestovnog prometa. To je postignuto u vrijeme blokade dijaloga koji Kosovo i Srbija, pod okriljem Europske unije, vode od 2011. Zastoj u dijalogu počeo je u studenom 2018., kada su kosovske vlasti uvele stopostotne carine na uvoz robe iz Srbije i Bosne i Hercegovine, koje je novi kosovski premijer Avdulah Hoti ukinuo u lipnju. Iako je stalno naglašavao da je spreman na kompromis, službeni Beograd je do kraja ustrajao u tome da nikada neće priznati neovisnost Kosova, koju je bivša srbijanska pokrajina, uz snažnu potporu Zapada, proglasila 2008. godine.
Konačno, na temelju sada potpisana sporazuma, Priština će moći pristupiti tzv. mini-Schengenu te se navodi kako će bez odgađanja započeti izgradnju mreže novih prometnica i pruga koje bi trebale bolje povezati regiju, dok će u glavnom gradu Srbije biti otvoren ured Američkog fonda za razvoj.
“Srbija i Kosovo su se obvezale na normalizaciju gospodarskih odnosa”, -rekao je Trump. “Dvije su zemlje, usredotočivši se na stvaranje radnih mjesta i gospodarski rast, uspjele postići veliki iskorak”, ocijenio je američki predsjednik. Vučić je pak ustvrdio da između Beograda i Prištine postoji puno razlika, ali da je ovo veliki korak naprijed (“Great Leap Forward”, kako se to zvalo u doba ubitačne kineske “Kulturne revolucije”), dok je kosovski premijer Avdulah Hoti rekao je da je postignut sporazum sa Srbijom korak naprijed (znači, nije “veliki”, nego “obični”) koji bi “trebao voditi uzajamnom priznanju dviju zemalja”. Judd Deere, zaposlenik ureda za odnose javnošću Bijele kuće, na Twitteru je napisao kako je Donald Trump najavio da su Srbija i Kosovo pristali na ekonomsku normalizaciju: “Još jedan povijesni dogovor koji je postigao predsjednik kako bi svijet učinio mirnijim i naprednijim mjestom”, napisao je Deere.
Srbija je najavila da će preseliti svoje veleposlanstvo u Izraelu iz Tel Aviva u Jeruzalem, a Kosovo će priznati Izrael, pa je izraelski premijer Benjamin Netanyahu već u petak navečer objavio da će Srbija preseljenjem svog veleposlanstva u Jeruzalem postati “prva europska zemlja” koja će poći za primjerom Sjedinjenih Država “Zahvaljujem mom prijatelju, predsjedniku Srbije (…) na odluci da prizna Jeruzalem prijestolnicom Izraela i da onamo preseli veleposlanstvo svoje zemlje”, navodi se u Netanyahuovu priopćenju na hebrejskom, dodajući da će se veleposlanstvo preseliti “do srpnja 2021”.
Potpisivanje sporazuma u Bijeloj kući na svom Twitter profilu pozdravio je i predsjednik Kosova Hashim Taci, a AP navodi kako je srpski predsjednik Vučić pozvao američkog predsjednika u Srbiju.
Sadržaj sporazuma Beograda i Prištine
Gornji “pregled situacije”, zapravo je autor ovoga teksta kompilirao iz raznih površnih izvora koji su tobože pratili što se u Washingtonu događa, dok su uistinu samo prenosili ono što im se površno i usmjereno servira.
No, nedugo nakon potpisivanja, na društvenim mrežama je procurio cijeli sporazum, koji ima samo dvije stranice. U sporazumu se navodi kako “Srbija/Beograd i Kosovo/Priština pristaju na ekonomsku normalizaciju prihvaćanjem sljedećega:
- Obje strane će implementirati sporazum Beograda i Prištine o autocesti koji je potpisan 14. veljače 2020. godine.
- Obje strane će implementirati sporazum Beograda i Prištine o željeznici koji je potpisan 14. veljače 2020. godine. Kao dodatak gore navedenom, obje strane će zajedno izraditi studiju izvedivosti opcija za povezivanje željezničke infrastrukture Beograd – Priština s lukom na Jadranskom moru.
- Kosovo i Srbija će surađivati s američkom Međunarodnom razvojnom financijskom korporacijom i EXIM na memorandumima kako bi se u djelo provelo sljedeće:
• Autocesta mira
• Željeznička veza između Prištine i Merdare;
• Željeznička veza između Niša i Prištine;
• Pružanje potpore kako bi se osigurali zajmovi malim i srednjim poduzetnicima;
• Dodatni bilateralni projekti;
• Stalna prisutnost američke Međunarodne razvojne financijske korporacije u Beogradu. - Obje strane će otvoriti i operacionalizirati potrebnu infrastrukturu na graničnom prijelazu Merdare;
- Obje strane će ući u zonu “mini-Schengen” koju su najavili Srbija, Albanija i Sjeverna Makedonija u listopadu 2019. te u potpunosti koristiti njezine prednosti;
- Obje strane će međusobno priznati diplome i profesionalne certifikate;
- Obje strane pristat će raditi s američkim Ministarstvom energetike i ostalim prikladnim entitetima američke vlade na izradi studije izvedivosti u svrhu dijeljenja jezera Gazivode/Uljmani kao pouzdanog izvora vode i energije;
- Obje strane će diverzificirati svoje izvore energije;
- Obje strane će zabraniti korištenje 5G opreme nepouzdanih dobavljača u svojim komunikacijskim mrežama. Tamo gdje je takva oprema već prisutna, obje strane se obvezuju da će je ukloniti;
- Obje strane će pojačati kontrolu putnika u zračnom prometu, dijeliti informacije jedna s drugom i, u okviru šire suradnje s SAD-om na Balkanu, posvetiti se tehnološkim nadogradnjama kako bi se borile protiv ilegalnih aktivnosti implementacijom američkih sustava kao što su PISCES, APIS, ATS-G i SRTP.
- Obje strane obvezuju se da će štititi i promovirati slobodu vjere, što uključuje i obnovljenu suradnju među vjerskim zajednicama, zaštitu vjerskih lokacija i implementaciju sudskih odluka koje se tiču Srpske pravoslavne crkve, te povratak židovske imovine iz doba holokausta;
- Obje strane obvezuju se da će ubrzati napore kako bi locirale i identificirale ostatke nestalih osoba;
- Obje strane će se posvetiti identifikaciji i implementaciji dugoročnih i održivih rješenja za izbjeglice i interno prognane osobe;
- Obje strane obvezuju se da će odrediti kontakte koji će predvoditi ove napore u ministarstvima, koordinirati ih između Beograda i Prištine, te će na godišnjoj bazi izvještavati o broju riješenih i aktivnih slučajeva;
- Obje strane će raditi sa 69 zemalja u kojima je homoseksualnost kriminalizirana te zagovarati dekriminalizaciju;
- Obje strane obvezuju se da će označiti Hezbolah u potpunosti kao terorističku organizaciju te u potpunosti implementirati mjere kako bi ograničili operacije Hezbolaha i financijske aktivnosti u svojim jurisdikcijama;
- Kosovo pristaje na implementaciju moratorija u trajanju od jedne godine na traženje članstva u međunarodnim organizacijama;
- Srbija pristaje na jednogodišnji moratorij svoje kampanje za nepriznavanje Kosova te će se suzdržati od formalnog ili neformalnog traženja od drugih zemalja ili međunarodnih organizacija da ne prizna Kosovo kao neovisnu državu. Obje odluke stupaju na snagu odmah;
- Kosovo i Izrael pristaju na međusobno priznanje.”
Kako je vidljivo, iz teksta sporazuma naslovljena “Ekonomska normalizacija” izostavljena je navodna Točka 10. koju je, kako se sam izrazio, Vučić “brutalno odbacio” na samomu početku pregovora, a u kojoj je stajala odredba o međusobnom priznavanju Kosova i Srbije, ponavljajući kako “Srbija nikada neće priznati Kosovo”. Dotle, kosovski premijer nije odgovorio na pitanje je li postojao takav prijedlog, ali je naglasio kako Bijela kuća dosad nikad nije nudila štetne sporazume za Kosovo: “Mogu reći da neprihvatljivi sporazumi za Kosovo nikada nisu došli i neće doći iz Bijele kuće. Postigli smo veliki napredak u ekonomskoj suradnji i korak smo bliže zaključenju ovog pitanja. Jer sve što pričamo o Srbiji odnosi se na priznanje. Danas smo napravili veliki korak približavanju. Niti je postavljeno, niti će ikada biti postavljeno (pitanje granica)”, izjavio je Hoti prištinskim medijima.
Vučićev agitpropovski spin
Iz teksta “Ekonomske normalizacije” (što je glup, besmislen, praznoznačenjski i u konačnici netočan “naslov”) je bjelodano da je riječ o dogovoru (ili bolje rečeno, o američkom diktatu) dviju država, Republike Srbije i Republike Kosovo – bez obzira što se riječ “država” izrijekom ne navodi – sam Vučić te njegovi stranački i koalicijski čelnici, zajedno s medijima pod njegovom kontrolom, grčevito i gromoglasno se upinju retoričkim spinom pokazati kako je tobože riječ tek o lokalnim i regionalnim dogovorima u pogledu prometa i infrastrukture uz poneku manje značajnu sitnicu, kao što su priznavanje diploma, prava homoseksualaca, zabrane Hezbollaha i 5G-mreže.
Urnebesno je cirkusantski bilo kad je nakon potpisivanja srbijanski predsjednik svojim tj. srbijanskim tv-reporterima objašnjavao kako mu je Trump poklonio penkalu kojom se potpisao, kakvu je, doduše, poklonio i Hotiju, a i nekima još drugima nazočnima – slično kao u Netflixovoj tv-seriji “House of Cards” – pa mu je poklonio čak i papir s tekstom tkz. sporazuma.
Vremenski okvir u koji su pregovori smješteni koincidirao je s parlamentarnim izborima u Crnoj Gori te s predizbornom kampanjom u samoj Americi, pa su analitičari s pravom počeli navoditi i kalkulacije o bodovima koje za sebe ovim činom prikuplja sam američki predsjednik, ali isto tako i prosrpska koalicija u Crnoj Gori koja je za jedno parlamentarno mjesto porazila do sada dugogodišnju vladajuću koaliciju predsjednika Mila Đukanovića.
Odmah potom oba su izaslanstva po istom poslu otputovala u Bruxelles, ovoga puta pregovarajući s Europskom komisijom po sličnom modelu.
Međutim, potpisivanje toga i takvoga Sporazuma najžešće je, uz pomoć svojih upregnutih režimskih medija i društvenih mreža, iskoristio Aleksandar Vučić na srbijanskoj unutarpolitičkoj sceni.
Naime, makar je iz teksta “Ekonomske normalizacije” (što je glup, besmislen, praznoznačenjski i u konačnici netočan “naslov”) bjelodano da je riječ o dogovoru (ili bolje rečeno, o američkom diktatu) dviju država, Republike Srbije i Republike Kosovo – bez obzira što se riječ “država” izrijekom ne navodi – sam Vučić te njegovi stranački i koalicijski čelnici, zajedno s medijima pod njegovom kontrolom, grčevito i gromoglasno se upinju retoričkim spinom pokazati kako je tobože riječ tek o lokalnim i regionalnim dogovorima u pogledu prometa i infrastrukture uz poneku manje značajnu sitnicu, kao što su priznavanje diploma, prava homoseksualaca, zabrane Hezbollaha i 5G-mreže.
Utoliko uočljivije strši točka o najavi skoroga izraelskog priznavanja Kosova, ali i ona o moratoriju na srbijanske međunarodne napore za povlačenjem priznavanja Kosova, kao i one točke koje govore o slobodi vjeroispovijedi te o obostranim rješenjima pitanja izgjeglica i prognanika.
Jednako tako, Vučićev agitpropovski stroj namjerno predimenzionira točku u kojoj se najavljuje stalna prisutnost američke Međunarodne razvojne financijske korporacije, naglašavajući kako će ona biti smještena baš u Beogradu (a ne u Prištini?!), iako je više nego jasno da će ona biti u funkciji za obje države podjednako, i to s taksativno navedenim ciljevima.
Konačno, premda se ni to ne navodi izrijekom, iz teksta je jasno da se Merdare smatraju graničnim prijelazom, premda je uporabljen manje bolan termin (“Common Crossing Point”), a isto vrijedi i u odredbi o jezeru Gazivode/Uljmani koje treba “razdijeliti” što, dakle, podrazumijeva i razdiobu elekrične energije, itsl.
Vučićev agitpropovski stroj, na kraju, inzistira i na geopolitičkom pozicioniranju Srbije u širem kontekstu svojih interesnih odnosa s Rusijom, Kinom, NATO-savezom, Europskom Unijom, Izraelom i samom Amerikom, retorički loveći u mutnomu, gdje tzv. mini-Schengen i rezultati izbora u Crnoj Gori poprimaju značaj kakav im u tom kontekstu zapravo ne pripada, a ukoliko bi im kojim slučajem i pripadao, bio bi jednako mjerljiv i za Kosovo koliko za Srbiju (što je najvidljivije u točki u kojoj se govori o povezivanju željezničke infrastrukture Beograd-Priština s lukom na Jadranskom moru, pri čemu se misli na luku Drač u Albaniji).
Bruxelleski pregovori, dakle, bit će u sličnom tonu, gdje valja posebno na umu imati činjenicu da je odluka o primanju Srbije u EU zamrznuta sve do 2026., zbog čega srbijanska nomenklatura uglavnom inzistira na političkim nesuglasicama američke Trumpove administracije s onom iz europskog trokuta Berlin-Pariz-Bruxelles, od čega teško da neke velike vajde može biti, no o tom potom, za takve analize još ima vremena: pa kome normalnom može pasti na um da bi malena Srbija i još manje nepretenciozno Kosovo mogli biti točkom prijepora između SAD i EU, a osobito između SAD, Rusije, Kine ili u bilo kojoj tako zamišljenoj kombinaciji?
Ono što je barem ovom autoru konačno najzanimljivije, nalazi se u činjenici da je Vučić Washingtonskim sporazumom po američkom diktatu koji frapantno podsjeća na ozračje u kojemu je potpisan Daytonski sporazum, zapravo konačno priznao Kosovo kao zasebni državni entitet, a da se još uvijek guslarski i bizantski upinje dokazati kako to nije učinio niti će ikada učiniti.