U slučaju vukovarskoga prosvjeda najavljenoga za 13. listopada 2018. do amortizacije definiranja prosvjednih zahtjeva i ciljeva došlo je orkestriranim akcijama režima i njegovih slugu i plaćenika. Tako je i prije 13. listopada prosvjed okarakteriziran kao sumnjiv, potencijalno opasan virus “politizacije” i “politikantstva”. Akcijama režima od fokusa javnosti udaljuje se temeljni razlog prosvjeda. Njega se nadomještava podmetanjem virtualnih razloga protivnih prosvjedu.

AUTOR: NENAD PISKAČ

Hrvati su u proteklom stoljeću (1918. – 2018.), uglavnom obilježenim jugoslavenskim maglama s pripadajućim protuhrvatskim terorom, prosvjedovali i pisali “proglase”. Tako je odmah po jugoslavenskome ujedinjenju list Hrvatska u Zagrebu objavio Proglas hrvatskomu narodu (3. prosinca 1918.) u kojemu naglašava kako hrvatski narod nitko nije pitao hoće li ili ne će pod srbijansku kraljevsku krunu. Reakcija je bila velikosrpska i totalitarna. Pribićević je Hrvatsku sutradan zabranio, a 5. prosinca 1918. ubijeni su prosvjednici, ili prema srbijanskim zakonima osuđeni na dugotrajne kazne zatvora (29. prosinca 1918.). Grga je ponosni Anđelinović “svojim krvavim rukama” odradio posao protiv demokratskog izraza volje hrvatskoga naroda.

Nešto kasnije Hrvati su napisali i Zagrebačke punktacije, tražeći da se iz jugoslavenske magle vrate na ishodišnu točku, tj. da Hrvatska, Bosna i Hercegovina i Vojvodina izađu iz centralističkoga koncepta Beograda i vrate se na početno stanje prije “prisajedinjenja”. Hoću reći, Hrvati su u proteklom stoljeću znali postaviti prosvjedne zahtjeve i ciljeve. A prosvjedovali su uglavnom onda kad su bili suočeni s krajnjom ugrozom. Pritom su lučili uzrok od posljedice.

U slučaju vukovarskoga prosvjeda najavljenoga za 13. listopada 2018. do amortizacije definiranja prosvjednih zahtjeva i ciljeva došlo je orkestriranim akcijama režima i njegovih slugu i plaćenika. Tako je i prije 13. listopada prosvjed okarakteriziran kao sumnjiv, potencijalno opasan virus “politizacije” i “politikantstva”. Akcijama režima od fokusa javnosti udaljuje se temeljni razlog prosvjeda. Njega se nadomještava podmetanjem virtualnih razloga protivnih prosvjedu.

Organizator prosvjeda, Grad Vukovar, više vremena i energije troši na objašnjavanje forme negoli na sadržaj. To je i logično s obzirom na to da je gradonačelnik Ivan Penava član vladajuće stranke, kojoj prosvjed ruši “svetu kravu”, političku stabilnost neprirodne koalicije u kojoj najmanje jedan čimbenik (SDSS M. Pupovca) ne želi procesuiranje zločina počinjenih u agresiji Srbije, Crne Gore, JNA i pobunjenih Srba.

U ovom trenutku ne znamo hoće li organizator prosvjeda dokraja podleći režimu i od prosvjeda napraviti limunadu. Ili će ostati dosljedan i na samome prosvjedu artikulirati prosvjedne zahtjeve i ciljeve, prozvati odgovorne i ponuditi rješenje. A rješenja nema ni u okviru Plenkovićeve, kao niti u povratku Milanovićeve vlade. Posljedično tomu niti u projekciji velike koalicije. Gotovo sve parlamentarne stranke čine monolit režima.

U režimske ciljeve spada i neprocesuiranje ratnih zločina agresora. To treba jasno reći, jer je objektivna istina. Da je stvar drukčija Hrvatska bi danas imala katalog ratnih zločina počinjenih u agresiji s rubrikom je li taj i taj zločin procesuiran, u kojoj je fazi i tko su osumnjičeni. Katalog bi se mogao, radi preglednosti, razvrstati u nekoliko kategorija zločina koji ne zastarijevaju, niti podliježu aboliciji: Ubojstva, ubojstva s masakriranjem, masovna ubojstva, silovanja, masovna silovanja, mučenja, logori, protjerivanja, uništavanje civilnih ciljeva – razvrstano u podskupine – bolnice, dječji vrtići, sakralni objekti, gospodarski pogoni. I tako dalje. Hrvatski narod nitko nije pitao želi li odustati od progona zločinaca i zločina učinjenih protiv njega. Poredak je, međutim, odlučio odustati i od kažnjavanja zločina i od plaćanja ratne odštete.

Hrvatska stoga nema javno dostupan i nasušno potreban katalog ratnih zločina počinjenih protiv nje. To je neizvršeni zadatak “institucija sistema”. Nema, međutim, niti kataloga “sporazuma” i drugih bilateralnih ili regionalnih dokumenata, koje su vlade od 2000. do danas potpisale s agresorom i državama u “regionu”, temeljem kojih se izjednačava krivnja, nameće teza o građanskom ratu, prenosi pravosudni suverenitet na druge države i koji su znatno pridonijeli rejugoslavenizaciji hrvatske države. Sa stajališta nacionalne sigurnosti, oni su zapravo veleizdajnički. Izrada takvoga kataloga zadatak je hrvatskih stranaka, ako takve postoje.

Katalog zločina suprotstavlja se zločinačkoj politici programirana zaborava. Katalog veleizdajničkih akata suprotstavlja se proizvodnji pristanka na poznate oblike “prisajedinjenja”. Oba su kataloga potrebna kako bismo precizno i pouzdano znali na čemu smo i kuda idemo, kad već u političkom smislu ne znamo kamo nas odnarođeni poredak vodi, ali pouzdano znamo da je Hrvatu danas bliži Dublin, Toronto i München, negoli politički Zagreb.

Naravno da ću u Vukovaru prosvjedovati, jer bih bio “ništarija” kad ne bih prepoznao bilo i potrebu hrvatskoga naroda, suverena hrvatske države. Držim, međutim, da je nadnevak prosvjeda malo promašio metu. S obzirom na sve kontekste, osobito povijesno-političke usporednice, prosvjedovati je trebalo 1. prosinca ili 5. prosinca 2018. Na stotu obljetnicu zloglasnoga “prisajedinjenja”, ili stotu obljetnicu “prosinačkih žrtava” u režiji ondašnje “političke stabilnosti”.

Vukovarski prosvjed trebao bi u pogledu zahtijeva vratiti iz magle procesuiranje ratnih zločina agresora “na ishodišnu točku”. Katalog ratnih zločina. Svaka agresijom zahvaćena županija neka, dakle, izradi svoj, a zbroj svih županijskih kataloga predstavljat će Nacionalni katalog ratnih zločina agresora. Središnja vlast neka prethodno propiše sve rubrike kataloga u skladu s međunarodnim pravom i povijesnom istinom. U Povjerenstvo za izradu Nacionalnoga kataloga obavezno treba uzeti svih osam manjinskih zastupnika, kao promatrače.

I za kraj nagradno pitanje, poštovani čitatelji – tko su 2018. suvremeni Grge Anđelinovići, tko pak Svetozari Pribićevići, tko Ante Pavelići zubari, tko pak osuvremenjeni “jugoslavenski odbor”, prepoznajemo li ih ili im neodgovorno dajemo demokratski legitimitet na političkoj razini i ogromna sredstva na društvenoj uz pomoć kojih nas lupaju po glavi, džepu, zdravoj pameti i dostojanstvu?

Nenad Piskač, član Poticajne skupine Pokreta za hrvatsku budućnost
U Zagrebu, 7. listopada 2018.