Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac-Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio.
Trešnje se rascvale i bit će ih više nego banana, ako ne bude mraza kao lani. U prošlom je tjednu cvala i nova ljubav između Hrvatske i Srbije, ma upravo obiteljska atmosfera koja je završila obiteljskim nasiljem kao i obično. Koja je uopće bila svrha putovanja hrvatske saborske delegacije u prijateljsku zemlju s kojom nemamo nikakve račune, teško se domisliti. Ako je riječ o gospodarskoj suradnji, ona ionako postoji i trgovci trguju kao što su činili uvijek u povijesti, pa i u ratovima. Tu zakonodavna hrvatska vlast iliti Hrvatski sabor ionako ne može ni pomoći ni odmoći.
Ako je riječ o pravosuđu, ni tu se saborski i skupštinski manekeni nemaju što dogovarati, budući da je prijateljska zemlja velikodušno preuzela na sebe regionalnu jurisdikciju, koja je po prirodi stvari nadređena nacionalnoj, znači i hrvatskoj. Ako je riječ o nestalim hrvatskim ljudima, braniteljima i civilima koji su ubijeni u srpskoj i srbijanskoj agresiji, i tu se nema što reći jer Srbija zadržava za sebe dokumente i bolničke kartone (Vukovar) da ne bi otkrila koliko je Hrvata masakrirala njezina vojska, s pridruženim četnicima iz Srbije i Hrvatske. Ako je riječ o arhivima iz doba Nezavisne Države Hrvatske, ne samo filmovima nego i arhivima Jasenovca primjerice, i oko toga se nije moglo razgovarati jer je i prije posjeta delegacije rečeno da se radi o „zaštićenom kulturnom dobru, važnom za Srbe i Srbiju“, za Hrvatsku nevažnom.
Koga to još štite Srbi i Srbija, nije se teško domisliti, bit će da štite svoju industriju laži jer bi dokumenti progovorili o skrivenim istinama. Ako je bila namjera razgovarati o stanju hrvatske manjine u Vojvodini, ni tu se nije imalo što reći jer je stanje sve lošije, o čemu svjedoči odvažni Tomislav Žigmanov. Ergo, hrvatska saborska delegacija išla je u Beograd na nepotrebni izlet koji je umjesto roštiljem završio novim uvrjedama upućenim i delegaciji, hrvatskom narodu i simbolima hrvatske države, koji su za vladajuću srbijansku garnituru, prevođenu četnikom Vučićem, crvena (crveno-bijelo-plava) krpa od koje im pada mrak na oči.
Predstava s vrijeđanjem (kao u „Kerempuhu“) bila je očito dogovorena između vlasti i psihopata Vojislava Šešelja da malo prestraše i prodrmaju „ustaše“ i usput se osvete za prosvjede protiv Vučićeva dolaska u Hrvatsku. Naivni hrvatski zastupnici (uz Pupovca koji nikada ne će postati zreli Pribićević iz 1928., a on je ionako u Beogradu svaki vikend) opet su jednom u povijesti otišli u Belgrad i beogradsku Skupštinu, ne znajući valjda da se ondje ništa nije promijenilo niti ne će. A delegacija je bila doista oprezno sastavljena: od ljudi koji se uglavnom nisu jako zamjerili Srbima braneći oružjem svoju domovinu od srpske agresije.
Jedan se član delegacije čak preziva Milošević, pa je i to bilo u podsvijesti, premda Domagoj nema veze sa Slobodanom i Hrvat je. Anka Mrak je valjda nevino neutralna. Dobar je potez što u delegaciji nije bio Pernar, jer voditi Pernara u Beograd znači zazivati vraga i sjećanja na dvadeset osmu kada je dr. Ivan Pernar, narodni zastupnik, upucan s dva metka, od kojih je onaj u grudima nosio do kraja života, no ipak je bolje prošao od Stjepana i Pavla Radića, te Basaričeka.
Šešelj, Vučić, Vulin – Svi ispali iz Miloševićava šinjela
Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu.
Da će se zbiti atentat na Radića, znalo se danima prije, a beogradski je tisak (štampa) posve otvoreno pozivao na ubojstvo tadanjega vođe hrvatskoga naroda (a ne samo HSS-a). Atentat je dogovoren između kralja Aleksandra Karađorđevića, Slovenca popa Korošeca i ubojice Račića, koji je patološkli mrzio i ubijao Albance i Hrvate. Na sličan je način vjerojatno dogovoren verbalni atentat 2018., a „osiguranju“ naloženo da bude diskretno i neaktivno. Isti mentalni sklop kao i Puniša Račić ima zločinac Vojislav Šešelj koji govori što četnički huškač Vučić misli, a svi su oni ispali iz Miloševićeva šinjela.
Raditi distinkcije između srbijanskih političara, obično je licemjerje i defetizam: svi su oni na istim, Šešeljevim pozicijama, Vulin je ministar blagoslovom Vučića, znači dio izvršne vlasti, pa ne prolaze „analize“ da je u slučaju napada na hrvatsku delegaciju riječ samo o cirkusantu koji je više-manje na margini politike. Svi bi oni, da javno otvore dušu, potpisali Šešeljevu tvrdnju o veštačkoj hrvatskoj naciji kao rimokatoličkom zločinačkom projektu. Ne će to izreći u mikrofon, a tako bi rado. A nije ni potrebno, budući da svakim činom u odnosu na Hrvatsku potvrđuju privrženost starom projektu velike Srbije, kojemu su Hrvati smetnja. Budući da se (još) ne usuđuju oružjem krenuti opet na Hrvatsku, zabavljaju se usmeno i pisano, u tišini bruse noževe i čekaju povoljan trenutak. Vjerojatno ih Vulinova izjava da će doći u Hrvatsku kad hoće odnosno po „zapovedi vojnog komandanta“ nije razveselila, jer brbljavac trči pred rudo i otkriva skrivene zamisli. I ne baš previše skrivene.
U svemu: bilo kakvo pružanje ruke Srbiji, iz bilo kakve pobude i na poticaj bilo koje vanjske sile, besmisleni je mazohizam i repriza viđenih predstava iz kojih Hrvati izlaze opečenih prstiju. Hrvatska se treba lišiti naivaca i razumjeti da zveckanje oružjem nije tek „zabava za plašenje ustaša“ nego vrlo realna opasnost koja – uz sličnu militarizaciju Bakirovih junoša – može brže nego što bilo tko misli dovesti do ratne katastrofe na jugoistoku Europe, a naša zemlja biti uvučena u novi nametnuti rat. U taj rat – ne daj Bože da ga bude – Hrvatska jednostavno ne može ući s postojećom petom kolonom, s nelustriranima i amnestiranima, jer ako nam je jednom za divno čudo usprkos tako širokoj i dubokoj petoj koloni uspjelo pobijediti, ne znači da će se i opet tako dogoditi.
Situacija je sada na stanovit način lošija: u ono doba tektonskih promjena u SSSR-u i istočnoj Europi, pada komunizma i preokreta na ovim prostorima koji se munjevito događao, ljubitelji jugoslavenske – znači velikosrpske odnosno na svaki način protuhrvatske opcije u Hrvatskoj bili su psihički, da tako kažem, dotučeni i očajni. Svijet im se srušio. Sada postupaju više-manje racionalno, imaju razrađene strategije, shvatili su da ništa nije izgubljeno, u sedlu su, kontroliraju ne samo duboku nego i plitku državu, hrvatsko-srpska kolacija izvrsno funkcionira, imaju medije i sposobni su eliminirati svakoga tko im stane na put.
Naime, nema ama baš nikakve razlike između Vojislava Šešelja i kolumnista srpskih „Novosti“, „Novog lista“, subotnjih komentatora sličnih tiskovina ili portala – istu mržnju prema svima koji ne misle kao oni bljuju neuvijeno i sustavno, a već spomenuti frljićevski „Kerempuh“ otišao je i korak dalje od Šešelja ubijajući tobože teatarski simbolično ugledne naše suvremenike, što je do detalja imitirani stil beogradskih novina 1928. koje su pozivale na ubojstvo Stjepana Radića. Rečeni današnji mediji i njihovi poslenici, te u ustanovama djelujući D. jovići i ne će pucati, oni su samo huškači kao što je bio Vučić u Glini, oni samo uzimaju na zub i daju ideje, rovareći u svim područjima, od borbe protiv „zaostalih Hrvata“ i pretežitog svjetonazora naroda, krivotvorenja povijesti, podmetanja, puštanja balona o razvrgnuću vatikanskih ugovora, kao i pokušaja da se grijesi ustaškoga režima prošire na cijeli hrvatski naroda, da mu se nametne stara hipoteka protiv koje je prvi ili među prvima ustao upravo Franjo Tuđman.
Hrvatska vlast danas vrlo mlako reagira, kao i jučer. Malo se okuražila i zabranila ulazak Vulinu, ali takvih „persona“ ima još mnogo. Kada sam spomenuo abolirane nisam mislio na baš sve abolirane, ali svakako na one koji su činili zločine, a našli se među aboliranima zbog nedjelovanja hrvatskoga pravosuđa. Ilustracija ima mnogo, a jedna se odnosi i na Šešelja koji je sredinom devedesetih na osječkom sudu bio osuđen na četiri i pol godine zatvora, a 1998. – aboliran. A bolnog li pravosuđa. Zatim su abolirani i neabolirani počeli zauzimati i dužnosti u sudstvu i policiji, pa vjerujem Glavašu kada tvrdi da je neki pomoćnik tužitelja ili što već, bio u agresorskim redovima. S hrvatskim pravosuđem dogodilo se isto što i s Hrvatskom u cjelini, jednostavno je izgubilo energiju, što koriste neprijatelji.
Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti
Jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini.
Isto je s Hrvatskim saborom koji je nejedinstven u svjetonazorskim i inim nacionalno krucijalnim pitanjima, za razliku od srbijanske skupštine koja unisono i izvan svake sumnje, bez obzira na stranke i kako se zovu, najvulgarnijim riječima napada zastupnicu Jerkov koja traži da se Šešelj makne iz zgrade i politike. Nadam se da ondje ne će biti pucnjave, makar ne masovne, jer im u skupštini nedostaje Hrvata za tako što, a jedini poslanik i predstavnik Hrvata, sjajni književnik Tomislav Žigmanov mora oprezno živjeti. U javljanju za HTV djelovao je odustno, kao progonjeni jelen za kojim trče psi, vukovi i vučići. Svaka mu čast na hrabrosti u obrani sve manje hrvatske manjine u Vojvodini. Ne tako daleko, u Pečuhu, hrvatska manjina ima sve što želi (dok razni protuhrvatski i protumađarski novinari u Zagrebu sotoniziraju Orbana). Imaju Hrvati u Pečuhu i hrvatsko kazalište, što je lijepo.
Vraćam se na različite persone koje nisu dobile status neželjenih u Hrvatskoj. Jadni brbljavi Vulin ne smije preko granice, ali je zato došao Irinej koji ima izjava i gorih od ministra. Zašto Irineju nije zabranjen dolazak u Hrvatsku ne tek sada, nego nakon što je izvan svake sumnje ustvrdio da ne vidi Hrvatsku na zemljovidu (kao svojedobno Lajoš), to jest ako nešto slično postoji onda je zapadno od granice Karlobag-Karlovac-Virovitica. Dalmacija, Lika i Slavonija ne spadaju u Hrvatsku, to je neizravno, ali u stvari vrlo izravno rekao prije godinu ili dvije, tri – u Hrvatskoj su se vlasti malo uznemirile, ali počasnu titulu (persona non grata) patrijarh nije dobio. Valjda mora još malo napredovati, sada je za hrvatske vlasti tek u rangu novaka. Pitanje svih pitanja je što uopće radi srbijanska državna Crkva u Hrvatskoj, ona koja je u strašnom času bila duhovna JNA (citiram povjesničarku Štefan). Danas: po uzoru na pravosudnu regionalnu i globalnu srbijansku jurisdikciju, SPC uzima sebi ista prava.
Ovih dana došla je do mene knjiga o Hrvatskoj pravoslavnoj crkvi, oko koje (Crkve) sam imao nekih dvojba, ali sada imam sve manje. Za sada citiram: „Trenutačno u Hrvatskoj djeluje SPC, koja nema niti povijesni razlog niti kanonsku osnovu za postojanje kao nacionalna crkva u Hrvatskoj, jer bi zapravo značilo da je RH srpska kolonija.“ Podsjeća se također da je patrijarh Germogen jedini poglavar neke autokefalne Crkve ubijen u Drugom svjetskom ratu (to jest u prvim minutama poslijeratnog komunističkoga zločinačkog poretka).
Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu
Za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.
Vrijeđanja u Beogradu, vrijeđanja u Zagrebu s istih pozicija. Za bljujuće medije u Hrvatskoj nema embarga ni stotinu dana (Vučić), u nas je bljuvanje po Hrvatskoj i „konzervativnim“ Hrvatima danonoćno i bez zadrške. Lijevonasađeni i za Jugoslavijom tugujući osobito su zapjenjeni kada misle da ih je tko iz njihovih redova izdao. Tako sam samo čekao kada će početi napad na nanovo osviještenog Prosperova Novaka, koji se bio devedesetih onesvijestio, a onda je valjda proučavajući povijest hrvatske književnosti koja je i opća povijest, osvijestio da se našao u lošem društvu te ga viđamo i u sve boljoj (u nekim vremenima tamnoj) emisiji „Pola ure kulture“.
E, to je prevršilo mjeru, za Novakom je izdana tjeralica. Za egzekutora je izabran Jurica Pavičić koji glede ljudi s prezimenom Novak ima teškoća: nakon što je sada već pokojnoga Slobodana Novaka nazvao kretenom, sada Prosperova Novaka naziva glupanom, to jest pametnim čovjekom koji svjesno izigrava glupana. Ispod svega je užas koji orjunaši osjećaju kada shvate da su im redovi sve više prorijeđeni, plaču kao djeca.
Drugi je primjer pokušaja medijskog ubojstva slučaj prizemnoga napada na Anu Lederer u sedmodnevnom listu koji se bio pojavio iz duboke države, glumeći na dijelu stranica vojujuće hrvatstvo. Ana koju je trijezna Milanovićeva (Pusićkina) ministrica kulture s mukom eliminirala iz HNK Zagreb, mijenjajući čak i zakon, donoseći novi neslužbeno zvan „lex Lederer“, izložena je u rečenom tjedniku do sada rijetko viđenoj torturi, masakru s motornom pilom i tako očitim lažima o njezinu profesionalnom i još više privatnom životu da će ih na sudu biti lako dokazati. No, šteta je učinjena, a tjednik ima dovoljno novaca da se može igrati ljudskim sudbinama. Konotacije su i šire, Ana Lederer je udovica u ratu ubijenog snimatelja Gordana Lederera, pa se medijska svinjarija uklapa u progon i ruganje udovicama branitelja. I još nešto, vrlo važno: udbaški nasrtaj tempiran je u vrijeme kada se Ana Lederer pojavljuje kao ozbiljna kandidatica za pročelnicu zagrebačkoga Ureda za kulturu, pa ju je duboka država opet uzela na zub.