Autor: Dinko Dedić

Zaboravite prošlost. Zaboravite onu prastaru kada ste putovali, preskakali kontinente i ostavljali tragove. Preskačete ih i danas i odlazite bez traga. Što će vam ta priča o bogovima i grobovima. Zašto puniti glavu smećem o bogovima podijeljenima u ministarstva koji su brinuli, jedan za sunce, jedan za proljeće, jedan za jesen, drugi opet za kišu?

Zaboravite Iran, Zaratustru, hramove vatre i božjeg svjetla kada ste stekli pravo birati između dobra i zla. Zaboravite selidbe i priče od Irana do Jadrana, zaboravite bijele i crvene kvadratiće, bijele i crvene Hrvatske.

Ne skidajte paučine, ne zavirujte u mračne kutke, ne tražite otiske vaših stopala u nepismenoj ilovači po obalama dalekih rijeka.

Zaboravite i onu tužnu, bužnu, bornu i klukavnu epizodu sa zadnje stanice vašeg lutanja. Što ste uopće stali na obali? Zašto se niste najeli divljih fermentiranih ilirskih, dinarskih jabuka, zagazili u more i svi se podavili? Skinite s uma dolaske i koncentrirajte se na odlaske. Ne dajte svoj djeci imena poput Domagoja i Tomislava, jer time odapinjete vitke strijelice i sežete za teškim sabljama. Ta vas imena nagone na kojekakve misli o prostorima i ogradama i dovode u sukob sa susjedima. Navode vas na pomisli da ste bili prvi, da ste bili veći, da ste drugačiji i stvarate vrlo neugodan osjećaj kod onih koji sebe ne vide u vašoj priči.

Zabranite genetiku i porfirogenetiku.

Prestanite čitati stara pisma napisana na okrnjenom kamenu i u svakoj riječi tražiti vaša tri slova. Bježite od kamena i od svega što traje dulje od prešućene spoznaje jednog smrtnika. Gdje vidite kako isklesani i izlizani kamen stoji na kamenu, srušite ga i otmite se kušnji.

Zaboravite prošlost, jezera godina, ljeta i ljetopise, vaša poganska vremena, vaše krštenje i oproštenje grijeha. Zaboravite raspukle kamene ploče i raspukla carstva.

Zaboravite svu prošlost pa i ovu ne tako davnu, vaše simbole na tuđim uniformama i tuđe simbole na vašima iz velikih ratova. Ne iskapajte davno zatrpane jame i ne odmatajte stare nezarasle rane. Ne putujte u Galiciju i ne tražite vaše bijele kosti ostavljene tamo pred tisuću ipo godina, ni one iz francjozefovskog vremena pred sto godina.

Ne rujte po Sloveniji i Austriji. Pjevali ste “Za sto let ni lesa, ni kosti ni mesa” a onda ste vi Tome i Tomislavi išli tražiti kosti i kosu, cjevanice i pletenice. Vi koji se prepoznajete po zahrđaloj dugmadi vaših šinjela, drugima nanosite boli svojim čeprkanjem po njihovu traljavo obavljenom poslu vašega nestanka. Može li uopće biti višega mjesta od vašega Sabora s kojega vam se na to može ukazati?

Vi ste dokazali da se ostaci aposlutno poraženih mogu u pola stoljeća pretvoriti u apsolutne pobjednike, ako im se ne zamete i zadnji trag, ako im se ne izbriše zadnji atom svijesti i ne sterilizira zadnja reproduktivna stanica. To njih boli. Oni neće da svojim uspomenama davite njihove.

Sve je to dio prošlosti koju treba zaboraviti uključujući i tu vašu posljednju apsolutnu pobjedu, kojoj sadašnjost pokazuje da nije bila konačna i da se i njihovi ostaci apsolutno poraženih mogu teškim i marljivim radom, uz svestranu podršku iz bliza i iz daleka, pretvoriti u pobjednike. Dozvolimo li to, postati će oni opet apsolutni pobjednici ali će jedino ako zaboravimo, postati i konačni pobjednici. Jedino naš zaborav može njihovu koncepciju memorije prevoriti u apsolutnu, konačnu i jedinstvenu.

Naša spoznaja o vlastitoj prošlosti nas može ojačati. Njihova priča o našoj prošlosti ima za cilj zadaviti nas. Pogledajte kako se oni odnose prema svojoj prošlosti a kako se odnose prema našoj.

Narod koji ne poznaje svoju povijest, podrijetlo i kulturu je kao stablo bez korijenja.

Komentari