Oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada polomio da bi “zastupao” nekoga i nešto, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, feudalistički nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?  Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici? Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine, dok svi zajedno tonemo u ambis.

Autor: Mate Bašić

Dvojica trenutno najuspješnijih hrvatskih političara, naravno ako ne računamo notornog Pupovca, jesu predsjednici stranaka u kojima ponegdje ima čak više od 20 članova, za koje na povremenim parlamentarnim izborima ponekad glasuje čak više od 5000 ljudi, utiskuju dojam da vladaju hrvatskom politikom: prvi, Ivan  Vrdoljak koji se aikidovski kotura kroz danas praktički nepostojeći HNS, no uz utjecaj na PPD čija je godišnja dobit kakvih sedam milijardi kuna, dok se, drugi, Darinko Kosor sa svojim još manje postojećim HSLS-om, nekako od početka Plenkovićeva mandata zajednički izborio za “koncesiju na HRT”, koja funkcionira dobrom voljom i dobrom rukom dobrog čovjeka Mislava Stipića pa eto, nakon svakog sastanka “koalicijskih partnera” u Vladi Andreja Plenkovića, cijelom svijetu na veselje mojoj miloj dragoj Hrvatskoj nažalost, u dnevnicima i informativnom programu prvo i najvažniju izjavu već nekoliko godina uvijek prvo daju oni – Kosor imenom Darinko i Vrdoljak naime Ivan.

“Hrvatski sabor je predstavničko tijelo građana i nositelj zakonodavne vlasti u Republici Hrvatskoj. Ima najmanje 100, a najviše 160 zastupnika koji se, na temelju općeg i jednakoga biračkog prava, biraju neposredno tajnim glasovanjem. Zastupnici se u Hrvatski sabor biraju na vrijeme od četiri godine, nemaju obvezujući mandat i imaju imunitet nepovredivosti. Aktualni, deveti saziv Hrvatskog sabora konstituiran je 14. listopada 2016. godine na temelju rezultata izbora za zastupnike u Hrvatski sabor, održanih 11. rujna 2016. godine u dvanaest izbornih jedinica. Na temelju glasova građana u Sabor je izabran 151 zastupnik”, piše na službenim web-stranicama Hrvatskoga Sabora, što dakle (na ovaj ili onaj način bili oni izabrani!), podrazumijeva i spomenute uglednike, Vrdoljaka i Kosora.

Najdugovječniji saborski zastupnik u Devetom sazivu Sabora, vjerovali ili ne, jest Branimir Glavaš, čovjek sa čak osam mandata u Saboru, dok ih Ivan Šuker, Vesna Pusić, Furio Radin i Nenad Stazić imaju po šest, a Milorad Pupovac, Silvano Hrelja, Željko Jovanović, Josip Đakić, Gordan Jandroković i Branko Bačić po pet. Sa jedva četiri mandata plasirali su se Arsen Bauk, Davor Bernardić, Goran Beus Richembergh, Igor Dragovan, Branko Grčić, Franjo Lucić, Gordan Maras, Mirando Mrsić, Ranko Ostojić, Zdravko Ronko i Ante Sanader. One pak malešne tipove sa 2-3 kratkoročna mandata, 7-8 godina ili manje, u ovoj prigodi, njih ne računamo, možda ih je više, što dakle (na ovaj ili onaj način bili oni izabrani!), podrazumijeva i spomenute uglednike, Vrdoljaka i Kosora. Matematički govoreći, oko 15 posto trenutnih zastupnika u Hrvatskom Saboru – po izračunu – jesu STALNI zastupnici. To im je posao. Ništa drugo ne znaju raditi i nije ih stid zbog toga. Svaki od njih ima svoju sitnu biografiju i svaki od njih već se do sada polomio da bi “zastupao” nekoga i nešto, uglavnom, da bi zastupao svoje dosjetke, feudalistički nešto o nečemu. Zastupaju li oni “naciju staru tisuću godina, izbrisanu sa zemljovida, koja nastavlja živjeti bezlično, u dušama svojega naroda, Hrvata”?  Uostalom, što će ti čudnovati kljunaši – gotovo polovica od njih bivši su ministri nečega! – uopće raditi kad ne budu saborski zastupnici? Baš su se namučili u životu, živjet će od nacionalne mirovine, dok svi zajedno tonemo u ambis.

Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo pronaći više od 20-ak njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovima navodno demokratskima. Što pak navodi na bizarnu pomisao: ne bismo li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon dva mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja, at random, s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10 posto više od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara i bitangi.

Doista, teško je u povijesti hrvatskih sabora, državnih, antidržavnih, antinacionalnih, sluganskih, nedemokratskih i kakvim god ih epitetima izvolimo okrakterizirati, pronaći ovoliki broj zastupnika kojima je zastupništvo jedina životna profesija, jedini oblik identifikacije, bez kojega uopće ne bi bili prepoznatljivi, pa bilo bi ih teže izdvojiti iz opće smjese nego što je to jednog ribara u Dalmaciji ili jednog traktoristu u Slavoniji. Čak i u onom Saboru SRH, u koje je država imenovala zastupnike i gdje je bilo nekoliko doživotnih, teško da možemo pronaći više od 20-ak njih kojima bi se zbir godina provedenih na toj funkciji mogao usporediti s ovima navodno demokratskima. Što pak navodi na bizarnu pomisao: ne bismo li mi bolje prošli da je netko, kao nekoć u Jugoslaviji, imenovao zastupnike ali ih mijenjao nakon dva mandata, što otvara mogućnost da bi se igrom slučaja, at random, s vremena na vrijeme tu pojavio netko kome nacionalni interes znači makar 10 posto više od cjelokupnoga, za razliku od nabrojanih isključivih uhljeba, guzičara i bitangi. Katastrofalna izlika za ovo stanje je u “opravdanju” da ih na te takorekavši doživotne funkcije, “bira narod demokratskim putem, kako bi obavljali svoj posao” gdje su u opisu, “svoj posao” jedine dvije istinite riječi, a sve drugo stremi ka dvije sudbonosne i međusobno ovisne teme: nacionalnopolitička svijest i izborni zakon, čime se imamo pozabaviti! Umjesto da se bavimo kritikom njihova rada, jer čak kada bi kritikom tih individuuma i ostvarili njihovu smjenu, na funkciji bi ih zamijenio netko sličan, isti ili gori, jer oni su samo refleksija našeg općeg i kolektivnog odnosa prema sebi kao narodu, umjesto prema sebi osobno.

Načelno, hrvatski je Izborni zakon smiješan, bolje rečeno, tragikomičan. Što je notorno, o tome i ptice pjevaju: “Zli proroče, ne znam pravo, jesi tica ili đava, jel te Soton posla ilte bure izbaciše, sama al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena, u dom ovaj opsjednuti, zaklinjem te, daj ne šuti, reci: imal melem, jadna što me izmučiše?, na što reče gavran – nikad više”, pjevao je Edgar Allan Poe ne sluteći da još gore tamo gdje gorde gore gore, Hrvatski Sabor navodno ima čak i oporbu: kriptokomunistički SDP, slični GLAS “otcepljen” od vrdoljak-pusić-mraktaritaš-čačić-itd HNS-a, potom čudake iz MOSTA, nakraju otpadnike u vidu troječetvero tzv. suverenista te još nekoliko pametnjakovića koje bi u Hrvatskom Zagorju Štjef i Jožek zvali “ni vrit ni mimo”.

Ivan Vrdoljak i Darinko Kosor (uz negdanjega kumrovečkoga profesora lingvistike i filozofije M. Pupovca i još notornijega profesora općenarodne obrane i društvene samozaštite M. Bandića) paradigma su začudne reinkarnacije feudalizma u Hrvata. Doduše, nemaju titula baruna, grofova i inih postmodernih todorićevskih trenkova, ali su zato sjajna preslika prevare izborne volje nevoljnih hrvatskih birača.

S druge strane, “reformirani” HDZ stvorio je u Hrvatskomu Saboru tzv. većinu, na temelju koje je Andrej Plenković formirao čudnovatu koalicijsku Vladu (doduše, podložnu češćim izmjenama od Vlade Z. Milanovića, trenutnoga višebojca u utrci za kolindu namjesto Kolinde, kalifa namjesto kalifa), a koja se koalicija sastoji od HDZ-a, HNS-a, SDSS-a i pridruženih “manjinaca”, uz potporu HDS-a, HSLS-a i HDSSB-a, te s računom na preletače iz Bandićeva trenutnoga priručnoga zajebantskoga pikado-kluba ultrapametnopolitički zvanoga SRSNZ-BM365.

Ivan Vrdoljak i Darinko Kosor (uz negdanjega kumrovečkoga profesora lingvistike i filozofije M. Pupovca i još notornijega profesora općenarodne obrane i društvene samozaštite M. Bandića) paradigma su začudne reinkarnacije feudalizma u Hrvata. Doduše, nemaju titula baruna, grofova i inih postmodernih todorićevskih trenkova, ali su zato sjajna preslika prevare izborne volje nevoljnih hrvatskih birača. Primjerice, Ivan Vrdoljak je na izvanrednim parlamentarnim izborima u rujnu 2016. izabran za saborskog zastupnika u IV. izbornoj jedinici na listi tzv. Narodne koalicije (SDP, HNS, HSS, HSU) kao kandidat s najvećim brojem preferencijalnih (8377) glasova na toj koalicijskoj listi, pa je nakon formiranja devetog saziva Sabora imenovan za jednoga od dvaju oporbenih potpredsjednika. No, ima Vrdoljak i biografiju:  čovjek se rodio 1972. godine u Osijeku gdje je diplomirao elektrotehniku, pa je – kako piše na njegovoj wikipedijskoj stranici – na samom početku radnog vijeka radio u RPM Engeharia u Brazilu (sic!?) “kao projektant u programima AutoCad, a zatim u Novoj livani u Osijeku kao inženjer-pripravnik u automatizaciji. Potom je prešao u tvrtku Neo inženjering gdje postaje voditelj projekata u procesima automatizacije i upravljanja. 2001. zajedno sa suradnicima osniva tvrtku ATO Inženjering u Osijeku, u kojoj je bio i direktor. Iz vlasničke strukture tvrtke ATO inženjering izlazi 2008. godine, od kada je u potpunosti posvećen političkoj karijeri”.

Hmhm, međutim, Vrdoljak  se Ivan ipak “političkoj karijeri” “u potpunosti posvetio”, čini se, još daleko prije 2008.. naime, već je 2000. godine postao tajnik HNS-ove podružnice Osijek i član Županijskog vijeća HNS-a Osječko-baranjske županije, dakle u ono doba kad je tom strankom započela komandirati lijepa drugarica Vesna Pusić, kći Eugenova i sestra Zoranova. Godinu dana poslije, Ivan je Vrdoljak izabran je za člana Središnjeg odbora HNS-a, a 2002. i za predsjednika osječkog HNS-a, da bi 2004. naprednuo do funkcije predsjednika Slavonsko-baranjskog regionalnog saveza HNS-a, postao i članom Predsjedništva stranke te vijećnikom u Županijskoj skupštini Osječko-baranjske županije. Već 2006. izabran je za vijećnika u osječkom Gradskom vijeću, a na izvanrednim lokalnim izborima u Gradu Osijeku 2008. pod njegovim vodstvom koalicija HNS-HSU-Zeleni osvojila je zericu ispod nevjerojatnih 9 posto, pa je od tada pa do kraja 2011. obnašao dužnost zamjenika gradonačelnika grada Osijeka

Ivan Vrdoljak – za kojega se točno ne zna je li kamenjarskoga imotskoga ili duvanjskoga podrijetla, dotepenački sin u plodnoj Slavoniji? – nije samo razbio ideologizirano vodstvo stranke kojom su u centralističkom Zagrebu upravljale V. Pusić i A. Mrak-Taritaš s drugovima, već je uspio daleko više: njegov Predrag Štromar u Plenkovićevoj je Vladi potpredsjednik, uz to još ministar graditeljstva i prostornog uređenja (što je u Milanovićevoj Vladi bio Vrdoljak), a što je najveselije, Plenković je tom HNS-u dao još nešto ministarstava i državnih uprava, koji u konačnici, ovih dana organiziraju demonstracije protiv Vlade u kojoj sjede.

Skromni čovjek Vrdoljak, koji inače voli nogomet i lovstvo (da ne ulazimo sada u raspravu gdje je između svoje devetnaeste i dvadesetpete učio trčati i pucati?) bio je i polaznik je Akademije za politički razvoj Vijeća Europe u generaciji 2005., pa je na parlamentarnim izborima u prosincu 2011. na listi koalicije HNS, SDP, IDS, HSU, poznatije pod imenom Kukuriku koalicija, u IV. Izbornoj jedinici izabran je u Hrvatski sabor. Nakon “pobjede koalicije” na izborima 2011., Ivan Vrdoljak ulazi u Vladu Zorana Milanovića kao ministar graditeljstva i prostornog uređenja, da bi se već u mjesecu studenomu 2012. u toj najgoroj vladi u hrvaskoj povijesti prebacio na mjesto ministra gospodarstva. No, na redovnim parlamentarnim izborima u studenom 2015. Ivan Vrdoljak je ponovno izabran za saborskog zastupnika u IV. izbornoj jedinici kao kandidat “koalicije Hrvatska raste” (SDP, HNS, HSU, Laburisti, A-HSS, ZS) s najvećim brojem preferencijalnih glasova (8657 glasova), što nije sve. Naime, čovjek je u travnju 2016. na Izbornom saboru “Hrvatske narodne stranke crtica liberalnih demokrata” izabran za predsjednika, kada je glasovanju za predsjednika od 670 “delegate” pristupilo njih 610, a 601 je dao glas podrške Vrdoljaku kao novom lideru, zamislite!.

Sve u svemu, Ivan Vrdoljak – za kojega se točno ne zna je li kamenjarskoga imotskoga ili duvanjskoga podrijetla, dotepenački sin u plodnoj Slavoniji? – nije samo razbio ideologizirano vodstvo stranke kojom su u centralističkom Zagrebu upravljale V. Pusić i A. Mrak-Taritaš s drugovima, već je uspio daleko više: njegov Predrag Štromar u Plenkovićevoj je Vladi potpredsjednik, uz to još ministar graditeljstva i prostornog uređenja (što je u Milanovićevoj Vladi bio Vrdoljak), a što je najveselije, Plenković je tom HNS-u dao još nešto ministarstava i državnih uprava, koji u konačnici, ovih dana organiziraju demonstracije protiv Vlade u kojoj sjede.  Što, na prvi pogled, nema logike!

Drugi je pak slučaj nelogične logičnosti saborski zastupnik HSLS-a Kosor imenom Darinko, jedan teško opisiv lik, iako plošni i površni zadnji predsjednik GK SSOH (Gradska konferencija Saveza socijalističke omladine Hrvatske, naime, zagrebačka), dijete rođeno 1965. u Zagrebu, igrač koji je poništio sve što su pod imenom HSLS-a mislili pokojni Vlado Gotovac i još živi Dražen Budiša, navodni dragovoljac Domovinskog rata bez krvi na rukama kako u obrani tako i u napadu, ukratko, kruhoborački Bandićev džoker, čiju biografiju ne treba analizirati: Darinko biografije nema! Osim ako se izuzme M. Bandić i njegova Gradska skupština te ine imanentne im priručnice, a nadasve usputni nelektorirani wikipedijski navod: “U daljnjem je srodstvu s negdanjom predsjednicom Vlade Republike Hrvatske i bivšom predsjednicom HDZ-a Jadrankom Kosor.”

Na koncu konca, smiješna bi sve to kratka bukovskijevska, eventualno tarantinovska, priča bila samo kad ne bismo znali da se akronim PPD odnosi na tzv. Prvo plinarsko društvo, a besmislica HRT na Hrvatsku radioteleviziju, javni medijski servis, ili kako bi pok. D. Kuljiš kazao – javnjača. Zar se ne vidi čija i čemu?

Komentari