Politika je u leru, Sabor raspušten do rujna, a mnogi mole Boga da bude i do Božića, Vlada još nije raspuštena, ali je dnevni red sjednica sve tanji, mediji žive od feljtona i prežvakanih tema, sve se usporava s mislima na plaže i ručnike, da nema zagrebačkih uhićenja i hapšenja bilo bi dugočasno ili da Aca “Srbin” ne udara žene bocama u Splitu. Pa ni Vruja više nije u prvom planu, oslobodilački pokret protiv uzurpatora i okupatora pomorskoga dobra i dobra za sve ponešto je oslabio…
Nacija se malo rashladila, kiše ponegdje i previše, ali ne kao u Njemačkoj, Belgiji i Nizozemskoj gdje su bujice nosile kuće, vozila i živote. Hrvatska je za sada dobro prošla, pa ne mogu se baš sva zla sručiti na nju odjednom. Turistička se sezona lijepo odvija, konkurencija čini sve da bude što kraća, pojavljuju se fantomske karte sa žutom našom jadranskom obalom i žutim otocima kao da su dio pojasa i svile. Strane turiste ne brinu previše zemljovidi u duginim bojama, odvažna je to čeljad koja vidi da se tu kod nas kreće i sjedi slobodnije nego u njihovim zemljama, a stožeri su u nemilosti javnosti jer govore danas ovo, a sutra ono, što oni nazivaju balansiranjem, a narod drugim imenima. Nova metodologija veli da treba brojati samo one spremne za bolnicu, a ne sve pozitivne, što nam ide u prilog i postoji šansa da izdržimo barem do Velike Gospe, ako ne i dulje. Spašavanje vojnikinje Sezone prvenstveni je politički i gospodarski cilj, politika je ionako u leru, Sabor raspušten do rujna, a mnogi mole Boga da bude i do Božića, Vlada još nije raspuštena, ali je dnevni red sjednica sve tanji, mediji žive od feljtona i prežvakanih tema, sve se usporava s mislima na plaže i ručnike, da nema zagrebačkih uhićenja i hapšenja bilo bi dugočasno ili da Aca “Srbin” ne udara žene bocama u Splitu. Pa ni Vruja više nije u prvom planu, oslobodilački pokret protiv uzurpatora i okupatora pomorskoga dobra i dobra za sve ponešto je oslabio, jače su snage betona i asfalta i papiri koji kazuju da je sve legalno, pa je afera legla. Poruka da treba betonirati cijelu obalu, ali i dno mora u uvalama da ljudi ne nagaze na ježeve, ježince. Ježivo.
Ja se držim kopna i središnje Hrvatske, a budući da mi je Ministarstvo kulture poručilo da ne znam pisati, bavim se kućnim poslovima i razmišljam o hrvatskoj povijesti, koja je teška. Da je teška i preteška, iskusio sam na svojoj koži odavno, a nekidan i previše doslovno. Naime, popnem se na lojtre držeći u jednoj ruci sliku koju je trebalo objesiti na visinu od dva metra, drugom se rukom oslonim na policu s knjigama uglavnom o hrvatskoj povijesti, kadli se nestabilna polica nagne, ja padnem, a ona na mene. Ležim prignječen policom i knjigama, viri mi samo glava, ne mogu se pomaknuti, a onda, kao u crtiću, kada sam mislio da je sve gotovo, pogodi me u nos Klaićeva “Povijest Hrvata”. Sam u kući, ne posve: moj pas nepoznate pasmine uspinje se na hrpu, pronalazi moju glavu i liže mi obraze, usput grebe dragocjene knjige. Mrš, pseto nenačitano, velim mu ja, ali on i dalje njuška, pun empatije, čak cvili. Oslobađam jednu ruku i mičem knjigu po knjigu sve dok ne oslobodim i drugu, zatim gornji dio tijela, uspijem izvući nogu ispod police, pa i drugu. Nakon dvadeset minuta pokušam ustati, uspravim se, za čudo Božje nisam slomljen samo izudaran. Ali da je hrvatska povijest teška, jest. Nije nas mogla slomiti, sva sreća, još smo tu, udarani i izudarani izvana i iznutra, držimo se za ovu hrid stabilniju od moje police. A da bismo uvijek bili u kondiciji, da bismo stalno dokazivali svoju otpornost, namjerno u ovim vremenima biramo glupog i glupljeg, oni nam nešto nameću i zatrpavaju nas idejama protivnim našoj kulturi, a mi se bunimo i to je borba neprestana, tako se osjećamo živima.
“Ako jedan narod izgubi povjerenje u se, ako prihvati misao da je preslab, te nije u stanju živjeti svojim samostalnim životom – onda je gotov, onda je propao. Narodi, kad jednom obole, iz te bolesti svoje nikada više se izliječiti ne mogu. Mi to vidimo iz povijesti, da je moći narode sagnuti, skučiti, uda im rezati, rastepsti ih mačem i ognjem, ali dok im srce i glavu skinuo nisi pridignu se, osove se, uda im prirastu… jer patiti još nije bolovati, patnje zadaju drugi, tuđinci, bolest si zadavaju sami narodi jer srce i glavu si vrijeđaju.”
Ante Starčević
Među teškim knjigama pala mi je na glavu i jedna vrlo lagana, brošura u stvari, o liku i djelu Ante Starčevića, pisana 1936. Moja su dva starija sina po majci (i po svemu sudeći) možda jedini izravni potomci Starčevića (brata, Ante nije imao djece), no i bez te još ne posve dokazane činjenice Starčević mi je blizak kao i svim Hrvatima. Vidim da je netko u rečenoj knjizi podcrtavao što mu se svidjelo, recimo: “Ako jedan narod izgubi povjerenje u se, ako prihvati misao da je preslab, te nije u stanju živjeti svojim samostalnim životom – onda je gotov, onda je propao. Narodi, kad jednom obole, iz te bolesti svoje nikada više se izliječiti ne mogu. Mi to vidimo iz povijesti, da je moći narode sagnuti, skučiti, uda im rezati, rastepsti ih mačem i ognjem, ali dok im srce i glavu skinuo nisi pridignu se, osove se, uda im prirastu… jer patiti još nije bolovati, patnje zadaju drugi, tuđinci, bolest si zadavaju sami narodi jer srce i glavu si vrijeđaju.”
“Zadavamo” li si mi bolest današnjih dana? Ne treba paničariti niti preuveličavati, ali da ima dramatičnih naznaka, razvidno je. Demografska je slika upravo impresivna, plemenita ideja o ulasku u “europsku obitelj” pretvorila se u isušivanje hrvatske snage i uma, krađu nadarene hrvatske mladosti, “obitelj” gura u naše domove pokućstvo i odjeću koji su nam strani, na pijedestal stavlja antropološke i ine nerazboritosti, iscrtava liniju između naprednih svjetonazora i zatucanosti novijih članica koje mogu učiti samo iz odobrenih udžbenika, a ako se koja pobuni i kaže: ne, naša kultura nije vaša kultura i nemojte nam švercati svoje nazore, mi na to ne pristajemo – eh, tada “obitelj” digne veliku galamu i kaže tom djetetu da je sramotno loš učenik, da će ga izbaciti iz škole. Na svu “sreću” Hrvatska se pokazala štreberom, odnosno njezini političari i politike, kud Unija okom, tu Hrvatska skokom (uz manje incidente), jedno je nasilništvo, ono jugoslavensko, zamijenila europskim pa i zastavu više ne podiže samo svoju nego uz nju treba biti i ona zvjezdana, tako je malo vremena bila suverena da je već i zaboravila pa ni Dan nezavisnosti ne slavi, prodala je sve što je mogla i sada ovisi o europskim fondovima, a oni su uvijek spojeni s interesima velikih koji će dobar dio vratiti sebi, na razne načine, uvjetovanjima da budu sudionici u profitabilnim poslovima. Nema besplatnoga ručka.
Riječ je o težim boleštinama koje izlaze iz Starčevićeva laboratorija: da smo izgubili povjerenje u sebe, držimo da smo preslabi oprijeti se kolonizatorima, da nismo u stanju živjeti samostalnim životom, da smo u sebi bespovratno raskoljeni ne samo u povijesnim pitanjima, da šutke gledamo kako nas političari – školovani i orijentirani da se nametnu strankama i društvu u cjelini – odvode kamo ne ćemo i ne želimo. A neposlušne krste imenom od kojega se svi tresu u strahu – nacionalisti! Istim nazivom (i posljedicama) kao u komunističkoj Jugoslaviji.
Zadajemo li sami sebi bolest, štono kaže Starčević? Dobro, covid se ne računa, nije zbrisao iz našeg laboratorija, iz Imunološkog zavoda ili Plive, bez njih smo na sreću na vrijeme ostali, riječ je o težim boleštinama koje izlaze iz Starčevićeva laboratorija: da smo izgubili povjerenje u sebe, držimo da smo preslabi oprijeti se kolonizatorima, da nismo u stanju živjeti samostalnim životom, da smo u sebi bespovratno raskoljeni ne samo u povijesnim pitanjima, da šutke gledamo kako nas političari – školovani i orijentirani da se nametnu strankama i društvu u cjelini – odvode kamo ne ćemo i ne želimo. A neposlušne krste imenom od kojega se svi tresu u strahu – nacionalisti! Istim nazivom (i posljedicama) kao u komunističkoj Jugoslaviji. Pod tom optužbom vukli su na robiju Tuđmana i ostale, hrvatski je nacionalizam tada kao i sada majka svih opasnosti, s tim da se ne ide u Lepoglave, ali postoje “modaliteti” micanja nacionalista iz javnoga života. Nisi za euro monetu? Što hoćeš, ovu sa Starčevićem na slici? Nacionalistom? Mrš. Hoćeš nacionalnu naftnu kompaniju? Mrš, i tako ćemo raskrstiti s fosilnim gorivima, fosilu jedan.
Gleda tako naš čovjek prema Poljskoj, prema Mađarskoj, lijepo im ide, a ne daju se zajebavati, da prostite, i oni su prošli kalvariju komunističkoga razdoblja pa vide neke -premda sofisticiranije – sličnosti i čvrsto se drže korijena, svojih tradicija i svjetonazora. “Stara Europa” koja se sebe davno odrekla u navali zajapurenog liberalizma, i Boga se odrekla, sada urla u pravednom gnjevu, misli ona, ali prazne su to riječi, na tvrdo je naletjela. A ima tu i zavisti. Ništa im ne može, a sada više i ne će jer je razumjela da su te zemlje na straži od prave ili fiktivne ruske opasnosti pa je bolje trpjeti njihove nacionalističke perverzije nego ih se odreći. To više što su isto razumjeli i Amerikanci, pa je inicijativa Tri mora postala službenom i podupiranom “agendom” koju je Unija preko volje, ali pragmatično blagoslovila. Hrvatskoj, koja je jedna od incijatorica, zahvaljujući Kolindi, a ne mrzovoljnom stajalištu Jamogu, u tom društvu može opet naći sebe. Valjda. Da opet prodiše samostalnim životom.
A glede Kolinde i izgledne kandidature za tajnicu NATO-a: nije nemoguće, no ta će tema doći na red. Nastavljam s kulturama, jer o njima je riječ. Dnevne su novine objavile doživotni intervju s Montgomeryjem koji živi u Hrvatskoj, jedan od onih razgovora gdje se izbjegavaju prave teme, pa Monty govori o Srbiji, o Crnoj Gori i Estoniji, samo ne o svojoj ulozi u Hrvatskoj svršetkom devedesetih i početkom novoga stoljeća, kada je uz unutarnju pomoć raznih probisvijeta, političkih, medijskih i civilnodruštvenih, obavio zadaću koja mu je povjerena, “detuđmanizaciju” Hrvatske. Ne govori se o tome, ali bivši veleposlanik priča o nesretnim američkim avanturama u svijetu, sa zaključkom da Ameri nisu uzeli u obzir kulture naroda kojima su mijenjali vodstva, pa ništa nisu učinili jer su vodstva otišla, a kultura ostala. Zašto to spominjem? Ma zato jer se Unija ponaša na isti način, prezire kulturu svojih novijih članica i nameće svoju viziju, europsku internacionalu sa zadanim “vrijednostima”. Na kraju gubi, jer se samosvjesne zemlje ne daju… da opet ne budem vulgaran.
Duž žute (ili narančaste) obale plavoga mora
Kult površnosti svakim je danom sve jači, pogoduje mu i tehnološka revolucija, esemes krivopisi i nepoznavanje vlastitoga jezika, pa nije čudo da hrvatski zadaje maturantima više muka od matematike. Bolji su i na engleskom, koji je ipak lakši i primitivniji jezik od hrvatskoga. Težak je hrvatski jezik, da, kao i hrvatska povijest. I zemljopis, kada treba proučiti što je sve bilo hrvatsko, a više nije.
Festivali, klasični i noviji, od Pule do Dubrovnika, pomalo zamorno i drhtavo glede delta prijetnje. Nacionalni filmski festival s malo naslova, splitski kazališni ambiciozan kao da je sve normalno, Dubrovački za sada neproziran. Dok ovo pišem, znam samo za predstavu “Van sebe” koju je kritičarka nazvala kolažem. Nazdravlje. Na Dubrovačkim ljetnim igrama treba izvoditi kazališne kolače, a ne kolaže s mokrim migrantima. I što bi rekli uglavnom pokojni veliki redatelji da vide naslov “drame” – Van sebe. Nisam bio izvan sebe čuvši za taj biser, na svašta smo navikli, ali kazališna bi umjetnost trebala voditi računa o jezičnoj kulturi. Kult površnosti svakim je danom sve jači, pogoduje mu i tehnološka revolucija, esemes krivopisi i nepoznavanje vlastitoga jezika, pa nije čudo da hrvatski zadaje maturantima više muka od matematike. Bolji su i na engleskom, koji je ipak lakši i primitivniji jezik od hrvatskoga. Težak je hrvatski jezik, da, kao i hrvatska povijest. I zemljopis, kada treba proučiti što je sve bilo hrvatsko, a više nije. O turskoj Hrvatskoj da i ne govorim, nije bilo ni tako davno da je zemlja do Vrbasa imala hrvatsko ime, makar i s turskim pridjevom. Prije podosta godina razgovarao sam na jednoj izložbi s bivšim partijskim funkcionarom koji je u međuvremenu promijenio kaput (šinjel), postao domoljubom, a kada sam spomenuo termin “turska Hrvatska” srdačno se nasmijao i rekao: Vi, Hitrec, zbilja svašta izmišljate.
O hrvatskom jeziku još samo rečenica Radoslava Katičića iz 1995: “Hrvatskoga jezika bilo je barem od tamo negdje pred kraj osmoga stoljeća. I od tada nikad nije bilo da ne bi bilo hrvatskoga jezika.” Zvuči pomalo baladno, kerempuhovski, nigdar ni bilo da ga ni bilo. A da se radilo i radi kako ga ne bi bilo, briljantno svjedoči knjiga Nataše Bašić o kojoj (još jednom) u sljedećoj kolumni.