Sličnosti velike, osim gdje ih nema. Čini se da su naši stari brže i bolje reagirali i “opravili”. Tako Gjuro Szabo veli: “Zagreb je ipak imao razloga, da se pri misi na Jelačićevu trgu 13. X. 1880., koju je kardinal Mihalović otslužio u prisustvu bana i sviju odličnika, zahvali, da je i tako prošao! Što je trulo bilo, to je najviše stradalo, a već se slijedeće godine najveći dio šteta opravio i započela je nova era napretka i izgradnje, kako je prije Zagreb sigurno nije doživio.”
Popustile vrućine, popuštaju i stožerne mjere za zaštitu pučanstva od zaraze i zarade. Vraćaju se slobode kretanja unutar županija, nema više noćnih šuljanja iz jedne u drugu općinu, nema unutarhrvatskih nelegalnih koronskih migracija. Život ide dalje, a nije nikada ni stao izvan gradova – na selu se sve odvijalo kako Bog zapovijeda, oralo, frezalo, kopalo i sadilo pazeći na razmak između dva flanca. Da nije bilo mraza, gotovo normalno. Uvoznici trljaju ruke, domaćih jabuka ne će biti, kažu voćari. Sve će opet doći na svoje.
Gradovi su trpjeli, i još trpe u izolaciji. Zato ih je razveselila vijest da je i virus dolijao, i on je izoliran. Domaći, hrvatski virus. Imamo ga, trijumfalno je objavio stožer ovaj policijsko – laboratorijski uspjeh. Zašto virus sa crvenim, bijelim i plavim ticalima još nije prikazan javnosti, ne zna se. Na vijest da je virus uzgojen u Zagrebu, susjed Štef je reagirao: “Kaj bumo sad viruse uzgajali? Ko da nam nisu dost ovi stranjski?”
Mene je uzradovala vijest da se glede kretanja spajaju Grad Zagreb i Zagrebačka županija, pa ću napokon vidjeti tu metropolu o kojoj svi pričaju, prijeći mitnicu bez propusnice. Vrlo mi je žao što nisam bio na Kaptolu kada je u vratolomnom i eksplozivnom visokokranskom naporu skinut vršak sjevernoga tornja i blago spušten na tlo, za razliku od južnog koji je sam skočio u panici potresnoga jutra 22. ožujka godine Gospodnje 2020., i to ravno na Nadbiskupsku palaču.
Vrlo precizno izvješćuje Szabo da je centar potresa bio kraj između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine, što otprilike odgovara i ovom našem. “Ubijen je odmah samo jedan čovjek: litograf Stanić, ubio ga je dimnjak, kad se zarušio u Kačićevoj ulici, a dijete koje je nosilo ostalo nepovrijeđeno. Nekoliko je ljudi u Zagrebu i okolici teško ranjeno, od ovih je bankovni činovnik Lavoslav Smetana doskora umro…”
Od toga dana Zagreb se zatresao još stotinu puta. Tako je bilo i 1880. i 1881., o čemu piše Gjuro Szabo u knjizi “Stari Zagreb” (izdanje iz 1941.): “….zemlja se teško smirivala. Ta do travnja 1881. nabrojeno je u svem 185 potresa, od kojih je osmi u studenom trajao tri sekunde”. Nabraja Szabo još nekoliko jačih tutnjava, a “kasnije su udarci i trešnje bili sve slabiji”. Ako je suditi po tim starim iskustvima, Zagrepčani će se sve manje tresti do ožujka 2021. a tek onda će nastati mir Božji. Novoga velikog potresa ne će biti, kucnimo o drvo, iako čitam u dnevnim novinama nevjerojatnu izjavu nekoga seizmološkog tipa da bi Zagreb mogao pogoditi “trideset puta jači potres”. Ili je neka pogreška ili je neka glupost. Koliko bi to Richtera bilo? Najjači je po Richteru epski potres (10), a po rečenoj izjavi nas bi pogodio onaj od trideset. Potpadaju li takvi ispadi pod uznemiravanje javnosti?
Vraćam se Gjuri i “Starom Zagrebu”. Vrlo precizno izvješćuje Szabo da je centar potresa bio kraj između Kraljeva Vrha, Zeline i Kašine, što otprilike odgovara i ovom našem. “Ubijen je odmah samo jedan čovjek: litograf Stanić, ubio ga je dimnjak, kad se zarušio u Kačićevoj ulici, a dijete koje je nosilo ostalo nepovrijeđeno. Nekoliko je ljudi u Zagrebu i okolici teško ranjeno, od ovih je bankovni činovnik Lavoslav Smetana doskora umro. Građevna je šteta procijenjena u sva tri dijela grada sa dva milijuna, sto pedeset i tri hiljade forinta. Gradsko zastupstvo s načelnikom Matijom Mrazovićem na čelu, učinilo je sve, da se što prije oprave štete i omogući prezimljenje.”
Sličnosti velike, osim gdje ih nema. Čini se da su naši stari brže i bolje reagirali i “opravili”. Tako Szabo veli: “Zagreb je ipak imao razloga, da se pri misi na Jelačićevu trgu 13. X. 1880., koju je kardinal Mihalović otslužio u prisustvu bana i sviju odličnika, zahvali, da je i tako prošao! Što je trulo bilo, to je najviše stradalo, a već se slijedeće godine najveći dio šteta opravio i započela je nova era napretka i izgradnje, kako je prije Zagreb sigurno nije doživio.” Szabo s prijezirom govori o vanjskom novinstvu koje je donosilo krive vijesti i još jadnije slike. A Mirko Bogović napisao je početkom listopada 1880. pjesmu o potresu koju Szabo citira: “Rod bo ljudski koji poput mrava – amo tamo trči, nemiruje – I svedj nešto snuje i mudruje – Misleć za sve vijeke da uradi – Kad što lijepa, dobra gdje sagradi – Pače sanja i o vječnoj slavi – Koju mora rad da mu pribavi …”, a potres sve to uništava.
Sada, kada pomalo saznajemo što je sve stradalo na Griču i Kaptolu (velim pomalo, tek sam prošle nedjelje vidio kako je prošla Zlatna dvorana iz koje su svojedobno odneseni zlatni stolci u Beograd, slike iz hrvatske povijesti nisu ih zanimale, jer je ionako cijela hrvatska povijest izmišljena, je li). Loše su prošle iste zgrade kao i prije 140 godina kada se, između ostalih “Popov turen sav raspuknuo, spomenici se na grobljima pomicali, Kadetska škola na Novoj Vesi (danas HAVC) tako je bila oštećena da se škola morala preseliti u Karlovac.
Na Kaptolu također slično kao i ove godine, stradali franjevci, ali je i tada najviše razorena Katedrala u kojoj je u trenutku potresa na “pokrajnom oltaru baš Franjo Rački čitao misu, a kasniji kipar Rudolf Valdec mu je ministrirao.” U Obzoru je Rački izvrsno opisao “strahotan zviždanj pa lom svodova i mrak, povećan prašinom.”Katedrala je i inače zahtijevala obnovu koja je, kako znamo, povjerena Schmidtu i Bolleu, a započela je prije potresa koji je, naravno, revidirao planove. Upravo je Szabo bio najveći, gnjevni kritičar vandaliziranja Katedrale, kako je govorio i pisao, regotizacija mu se nimalo nije svidjela a glede starih, baroknih oltara koji su nemilosrdno izbačeni – bio je možda u pravu, ne posve. Ti su prelijepi oltari preneseni u mnoge crkve sjeverne Hrvatske. Velika je vrlina knjige “Stari Zagreb” i znatan broj fotografija s kraja 19. stoljeća, posebno ona iz 1899. s potpisom: Gradnja tornjeva Katedrale, u pozadini kule i Roberičina kuća. Tornjevi su još u skelama, bliže se visini od stotinu metara.
Glede obnove središta grada: U pravu su oni koji ga žele vratiti u stanje prije potresa, s nevidljivim potrebnim ojačanjima. Za sada sve ide sporo i kaotično, i dalje se ne zna tko pije, a tko plaća, čeka se zakon, kažu, najviše su do sada učinili alpinisti volonteri…
U knjizi Lelje Dobronić “Biskupski i kaptolski Zagreb” u cijelosti je tiskan Progam Hermana Bollea iz 1884. sa stotinama detalja i podataka, troškovnika, te predviđanjima svršetka obnove. Završava riječima o prvostolnici: “Dao Bog da bi se ona i nadalje štovala i sretno dovršila.” I jest, ali se kamen iz vrapčanskoga kamenoloma pokazao podložnim rasapu, pa je ni stotinu godina poslije, u doba nadbiskupa Kuharića, opet trebalo umetati novi kamen po kamen i vraćati sjaj. Dugo je trajalo, a kada je obnova bila pred sretnim svršetkom u vrijeme nadbiskupa Bozanića– zviždanj i lom, što bi rekao Rački.
Glede obnove središta grada: u pravu su oni koji ga žele vratiti u stanje prije potresa, s nevidljivim potrebnim ojačanjima. Za sada sve ide sporo i kaotično, i dalje se ne zna tko pije, a tko plaća, čeka se zakon, kažu, najviše su do sada učinili alpinisti volonteri koji vele da su ih neki šajseri vrijeđali, pa mnogi volonteri odustali – oni riskiraju život a šajseri ima dobacuju uvrede (!). I inače, jednoga ću dana a možda i prije napisati nešto o šajserskoj fenomenologiji na tragu Matoševih lamentacija.
Foto: https://hr.izzi.digital – Misa na Trgu bana Jelačića 1880. godine nakon velikoga potresa koji je zahvatio Zagreb i okolicu.