Miljan Brkić: “Srbija je naša prijateljska zemlja, susjedna. Gospodin Vučić je u povijesti imao određena iskakanja sa puta, malo je bio zalutao. Mislim da je krajnje vrijeme da spustimo loptu svi zajedno i da se prestanemo baviti prošlošću i da jednostavno shvatimo da smo susjedi, da smo naslonjeni jedni na druge, da moramo zajedno živjeti i samo mir u mom dvorištu, ako nije mir u mog susjeda, onda to nije dobro. Dakle, itekako podržavam te razgovore, itekako podržavam taj sastanak i mislim da će on doprinijeti plodom, ali konkretnim djelima, bez demagogije, bez priče.”
Na znam što reći u vezi posjete predsjednika “prijateljske zemlje”. Ako je zalutati do Karlobaga malo, gdje bi završio da je zalutao puno? Možda na Gibraltaru, po srpskoj teoriji “Srbija od Gibraltara do Vladivostoka”. Nešto slično kao što je admiral Yamamoto malo zalutao do Havaja a nije puno do Washingtona.
“Spuštanje lopte” mogu shvatiti u smislu:
— da Srbija spusti loptu povodom jasenovačke izložbe u UN i Dačićevih komentara,
— da spusti listu mjesta gdje su u plitke jame zaprpani poubijani hrvatski branitelji i civili,
— da spusti ček za ozakonjenu a neisplaćenu ratnu odšetetu od $US 37.119.679.000,
— da Vučić spusti ispriku za izjave koje je u ratu javno davao i
— da spusti molbu za oprost u ime Srbije, za agresiju na Hrvatsku.
Velika je srpska lopta koju bi Vučić trebao spustiti. Ne znam što bi Hrvatska mogla spustiti a da već nije spustila, ispustila, zapustila i propustila. Možda neku ping-pong lopticu tek radi formalnosti.
Rekao bi da izraz “živjeti zajedno” ostavlja vrlo nezgodan prizvuk, jer kod nas to nije relativan pojam, nego ima svoje stoljetno povijesno, nezaobilazno, nedvosmisleno i specifično značenje, zapečaćeno krvlju nevinih, na vatri zapaljenih kuća i na oskvrnutim tijelima silovanih žena.