Nećemo ovdje zalaziti sad u konvencije za zaštitu i promicanje ljudskih prava, niti u različite specifične interese manjinskih grupacija, ostavit ćemo to ustavoznancu Podolnjaku, jer Krnjo bi mogao biti i Kajtazijev Rom, Hadžićev Bošnjak, mogao bi biti i Radinov Talijan, može biti i Vrdoljakov prosvjetitelj ili siva eminencija Blaženke Divjak, može biti Bandićev radoholičar koji se nikada ne odmara i radi trideset sati dnevno, može biti i prerušeni vitez Reiner s Pupovčevim likom, a bome može biti i homoseksualac, te što god hoće ovisno o trenutnom seksualnom i rodnom raspoloženju.
Zato bi najodlučnije trebalo potaknuti slobodne ljude i građane, ali baš sve slobodarske snage u zemlji, koje bi mogao povesti u prosvjedni marš ulicama Zagreba Hrvoje Zovko, novinarski bard, a radi političke multikulturalnosti, svakako im pridružiti Katju Kušec i Hrvoja Juvančića statutotvorca HNiP-a pogotovo, na ulične prosvjede i ako treba u borbu za slobodu do smrti, da ne bi bilo nasilnog prisvajanja – Krnje.

Autor: Marko Ljubić

Ključno pitanje zadnjih nekoliko dana glasi – Je li Krnjo Srbin ili Hercegovac? Ne znam za druga pitanja, ne pratim baš sve, ali ako je postavljen homoseksualni, pedofilski, transrodni ili rodni zahtjev za Krnjom, može se primjeniti ista metodologija koju ću pokušati raščlaniti kako bi se valjano ustvrdilo – čiji je i tko je Krnjo? S obzirom na javne poruke Mile Svetosavskog, donekle u ovom slučaju Pupovca, koliko mu preostaje u tom njegovom prepoznatljivom javnom djelovanju i sa stalnim rizikom različite interpretacije ponašanja pupovičastih Srba, rizikom čije modele upravo on zadaje suvremenoj Hrvatskoj kao pravilnik javnoga djelovanja ne vodeći računa o tome da sve što je danas mrkva možda već sutra bude  batina koja će se Krnji razbiti o glavu Milorada Pupovca, Krnjo bi trebao biti Srbin. Ali, Milijan Brkić ne da, pa ne da.

Eto problema, neplaniranih.

Brkić se postavio čvrsto – državotvorno.

Ne može se Pupovcu dopustiti nakon što su njegovi odlučili javno i institucionalno prisvojiti Ruđera Boškovića, Marina Držića, regije i regionalnosti Hrvatske, društveni i moralni ustroj Hrvatske, prisvojiti čak i karnevalskog Krnju. Milijan Brkić refleksom autentičnog hrvatskog osloboditelja, borca za slobodu i beskompromisnog borca za hrvatsku izvornost, kaže – neće ići.

Krnjo je Hercegovac i točka!

Problem je što je i u tome kao i u čitavome nizu stvari Milijan otvoren za polemiku i razgovore ne sluteći što je sve Pupovac u stanju, jer izvan je svake sumnje da Hercegovac može biti i Srbin, dakle čak i pupovičasti, ali i Bošnjak, onaj – komšićevski. Pa se Milijan dovodi u nevolju, jer tek slijedi podjela i natezanje oko Krnje.

A to nije nebitno nacionalno pitanje.

Kako bi bilo tko vladao bez svoga vlastitog Krnje,  jel tako?

Hajdemo pokušati to razriješiti bez svađe, koja bi mogla ugroziti djelovanje koalicije, a pogotovo stabilnost vlasti, bez koje nam nema spasa. O spasu s ovakvom koalicijom kojoj je Krnjo presudan čimbenik, svi znademo sve na svojoj koži.

Tko je Krnjo?

Pupovac kaže da je Srbin.

Teško je suditi prema izvanjskim elementima Krnje, ali kažu da je Krnjo imao opanke, nekakve gaće, košulju, što li već, te šubaru koja bi morala značiti da je Srbin. U takvim slučajevima obično se prizivaju u pomoć pametni ljudi, a kako od povjesničara u zemlji gdje je sve razapeto povijesnim proturječnostima nema pozvanijih, potražili smo što oni kažu. I, naravno, potražimo mišljenje najpozvanijega nakon Klasića, povjesničara Dragana Markovine. Zanemarimo mogućnost da on Mili Svetosavskom eventualno piše prema narudžbi, ili prema očekivanoj volji njegove svetosavske svetosti pune proračunsko-civilnih novaca, jer, gdje bi se jedan dokturirani povjesničar upuštao u takve rabote, jel tako, pa uzmimo da čovjek ima racionalna uporišta za to što govori. A zbori naš povjesničar, ili povjesnik kako neki mrski nacionalisti tvrde, da je “rulja” u Kaštelama spalila Krnju Srbina, koji doduše sliči Miloradu Pupovcu ili u političkom smislu Mili Svetosavskom, te da je njihov motiv bio potaknut mržnjom prema Srbima. Drugim riječima, njihovo karnevalsko spaljivanje Krnje je – mržnja i politika.

Teško je osporiti da je spaljivanje Krnje nasilje.

Nasilje je, nego što bi drugo bilo kad jadnik gori.

A mržnja?

To je malo teže dokazati. Za izvođenje takvih dokaza valjalo bi angažirati i Bojanu Genov i Zorana Pusića i politologa Peru Maldinija te svakako specijaliziranoga odvjetnika s tehnološkim instrumentima poznatijim kao mržnjomjeri, Antu Nobila. Još ne znam je li uspostavljen takav konzilij eksperata, a kako nema njihovoga pravorijeka, idemo dalje razmišljati ovako laički dok se ne suočimo s neumitnošću struke i uma.

Ukažimo na opasnosti posrbljavanja našega kaštelanskog Krnje.

Ne znam kako dokturu Markovini, ali i njegovom idejnom, političkom a vrlo vjerojatno i socijalnom mentoru nije palo na pamet, da, proglašavajući Krnju u Kaštelama Srbinom, povrh toga i Pupovcom, izlažu svoja nejaka i silovitom ustašizacijom ugrožene pleća, nepodnošljivim teretima, koje ne mogu nositi i koje bi im mogla i ugledna pripadnica nekog neupitno vjerodostojnog udruženja, recimo HND-a Slavica Lukić, oboriti. Da ni ne spominjemo Andreja Plenkovića.

Pa nije se gospođa udala za Krnju!?

Niti se Andrej Plenković politički srodio s Krnjom, jel tako?

Ako ćemo po pameti, ali ako ćemo i po antifa savjesti, Krnjo ima pravo na izbor. Kako Krnjo sam za sada ne može misliti, niti smisliti svoju identifikaciju i odabir, logično je da umjesto njega misle i smisle njegovi tvorci. A oni mu navukli opanke, košulju, napravili mu masku Mile Svetosavskog, isti pa isti, doduše na šubari mu nema antifašističke kokarde ili petokrake pa je enigma utoliko veća, stavili ga u vatru, pa Krnjo – gori.  Što će drugo, tko ne bi gorio kad je u vatri, jel tako?

Organizatori, a ovi u Kaštelama su, očito je, nesuptilni, nisu predvidjeli da je Krnjo javna osoba, da s obzirom na prepoznatljive djelove nošnje može biti interpretiran na sve načine, a da je interpretatora i onako na sve strane i koliko god hoćete, te da bi mogao postati i politička faca. Primjerice Srbin.

Sad bi trebalo reći – kako će Krnje postati politička faca, još uz to Srbin, ako je ovo Hrvatska?

Hm, trebala bi biti, ali, kako po mnogo čemu Pupovac ne priznaje da je ovo Hrvatska, onda uzimo da nije. Ako ništa drugo, Pupovac bar javno i otvoreno štuje svetorijek SPC-a, pa je vrlo izvjesno da se u svemu slaže s njima, Krnje je očito izuzet iz toga “hrvatski”, pa može biti Dalmatinac. Kao i Milijanov Hercegovac.

A čim je netko samo Dalmatinac, može biti i Srbin, ako je ozakonjeno srbovanje u politici. A jest.

Dakle, bliži smo razlučivanju tko je Krnjo.

Nije li međutim uz spomenutu mogućnost, ipak malo neobično da se Krnju, onoga sličnoga Pupovcu iz Kaštela, zbog opanaka i šubare naziva Srbinom?

Opanci su problem.

Kako ćemo sad pomiriti opančarstvo kao urbanu vrijednosnu oznaku lijevo-liberalnih antifa za mrske i rigidne katolike, s toliko puta ponovljenom Pupovčevom porukom da je srpski narod Hrvatima darovao antifašizam kao vrijednost? Kako pomiriti sad najednom opančarstvo kojim se katolički narod stavlja svako malo u neka razdoblja u kojima su carevali opanci umjesto cipela s potpisom svjetskih dizajnera, s nositeljima dizajnirane obuće, naprednim antifama i ne daj Bože pupovičastim Srbima? To je u priličnoj kontradikciji, jer recimo Radojka Borić, kako kažu, nosi dizajnerske štiklarice, a nosi ih i Milorad Pupovac, pa je jako teško njega i njih, i njihov antifašizam povezati s opancima, a opanke sa Srbima. Jer, ako Pupovac nosi cipele, a ne opanke, te ako je on Srbin, ako je on zastupnik Srba i svi se Srbi imaju ravnati prema njemu, ne može Krnjo s opancima biti Srbin.

Mora biti Hrvat i to katolik. I točka.

Dakle, Markovini i njegovim kompanjonima tumačima fali ozbiljna daska u podu.

I kotačić gole logike u glavi, da ne kažem – opanak u glavi.

Nisam uočio da je netko prigovorio primjerice dokturu Markovini, radi toga što je njemu opanak i izgled maske sličio na Milu Svetosavskog, iako Mile nije vidio opanak u životu, što je Krnju proglasio Srbinom, ne dopuštajući mu drugačije izjašnjavanje. A Krnjo, ako ćemo po duši, i ako ćemo se ponašati demokratski može biti – što god hoće. Može biti da oprostite i Hrvat.

Nije li sramotno da se Krnjo u sred Hrvatske ne smije izjasniti kao Hrvat?

Bome jest.

Jer, ako ćemo slijediti misli i djelovanje doktura Markovine, njegovih uzoritih kompanjona, prvenstveno Ante Tomića ili ingenioznog Jurice Pavičića, koji vide dalje no itko među vidiocima, opanci i šubara, a možda i kakav vuk iza leđa Krnje, ukazuju na ognjištare, ukazuju na primitivce, a to će ga reći – nije Srbin. Drugim riječima, morao bi biti Hrvat.

A tada je spaljivanje karneval, zafrkancija, slobodno umjetničko djelo, a svako ukazivanja da možda i nije tako – gola mržnja. Mržnjurina opančarska!

Jedino sad u to zabunu unosi Milijan Brkić, koji je očito ljut na Pupovca što nastoji posrbiti hrvatskog Krnju, odlučio s Pupovčevim Srbima izjednačiti Hercegovce i po istom modelu kao Pupovac Srbe, prisvojiti sve – Hercegovce, na svoju sliku i priliku. Nije se sjetio da bi o tome ponešto trebao pitati i Jovana iz Nevesinja i Sulju iz istočnog Mostara, a ne znam osjeća li se i Antiša iz Širokog baš Brkićevim Krnjom uz toliki izbor identifikacija danas?

Nećemo ovdje zalaziti sad u konvencije za zaštitu i promicanje ljudskih prava, niti u različite specifične interese manjinskih grupacija, ostavit ćemo to ustavoznancu Podolnjaku, jer Krnjo bi mogao biti i Kajtazijev Rom, Hadžićev Bošnjak, mogao bi biti i Radinov Talijan, može biti i Vrdoljakov prosvjetitelj ili siva eminencija Blaženke Divjak, može biti Bandićev radoholičar koji se nikada ne odmara i radi trideset sati dnevno, može biti i prerušeni vitez Reiner s Pupovčevim likom, a bome može biti i homoseksualac, te što god hoće ovisno o trenutnom seksualnom i rodnom raspoloženju.

Zato bi najodlučnije trebalo potaknuti slobodne ljude i građane, ali baš sve slobodarske snage u zemlji, koje bi mogao povesti u prosvjedni marš ulicama Zagreba Hrvoje Zovko, novinarski bard, a radi političke multikulturalnosti, svakako im pridružiti Katju Kušec i Hrvoja Juvančića statutotvorca HNiP-a pogotovo, na ulične prosvjede i ako treba u borbu za slobodu do smrti, da ne bi bilo nasilnog prisvajanja – Krnje.

Pitat ćete kako će se eventualni konačni dogovor odraziti na postojeće koalicije?

E, tu je podvala.

Krnjo je odavno zaštitni znak i bit svih političkih saveza u Hrvatskoj.

Gorio ili ne gorio, on vlada. I poslije karnevala.

Komentari