Reforma koju provodi Divjak sa svojim suradnicima nije njena nego Vladina reforma, ili reforma vladajuće koalicije u Saboru. Na čelu te koalicije je HDZ, a na čelu HDZ-a kao apsolutni i neprikosnoveni šef je Andrej Plenković. On je sastavljao vladu, njegov je izbor Blaženka Divjak. I aktualna reforma je primarno Plenkovićeva reforma…

Autor: Marko Ljubić

Iako se iz redova oko vrha HDZ-a javno potiče usmjeravanje prosvjedne javne energije zbog stanja u školstvu sve više u pravcu Blaženke Divjak, gdje čak i sam Plenković, čija je nevjerojatna benevolentnost prema Blaženki Divjak, netipična u njegovom odnosu prema ostalim ministrima, postaje sve zagonetniji i egzotičniji, javno ističe neprihvatljivost nekih njenih izjava, ne nazire se ni pod kritičnim pritiskom rasplet nagomilanih problema, koje je štrajk u školama nametnuo u fokus javnosti. Legende o sedmosatnim “svađama” Blaženke Divjak i Andreja Plenkovića iza zatvorenih vrata, povremena opozicijska stajališta te žene prema Plenkoviću i Vladi, njeno javno vršljanje i dojam izrazite samovolje u kadrovskim križaljkama, koje su pratile odnos između Divjak i Plenkovića tijekom cijeloga mandata a završavale uvijek onako kako je Divjak željela, javno su otvorile vrata različitim interpretacijama, na žalost većinom u kuloarima i izvan mainstream medija, pri čemu odavno nije održiv argument nekakav pozadinski, nevidljivi utjecaj Ivana Vrdoljaka i njegove prvenstveno lobističke moći prema Plenkoviću, kojom kompenzira mizerni politički legitimitet. Kada govorim o lobističkoj moći, govorim ponajviše o unutrahadezeovskim odnosima i šapućućoj organskoj interesno-financijskoj sprezi hadezeovskih struktura s Vrdoljakom i skupinama poslovnih domaćih i stranih poslovnih zombija oko njega, o kojima se godinama nagađa u Hrvatskoj, kao o nekoj zvijeri čije tragove tu i tamo uoče planinari, ali nitko ju nije vidio iako svi “znamo” da je realna i da je tu među nama. Opaka i super moćna.

Malo što bi moglo odgovoriti na nevjerojatan niz važnih ispodpovršinskih pitanja kada bi ih itko u medijima ili u opoziciji znao ili smio postaviti, kao što se na dlanu nudi baš sve što se događalo i događa oko famozne “Škole za život” upravo sada u jeku učiteljske pobune, s vrlo izglednim dubinskim i krajnje netransparentnim spletom stranačkih, interesnih, kadrovskih, poslovnih, javnih i pozadinskih odnosa. Hoće li, smije li, može li Plenković ići u pravcu eliminacije Blaženke Divjak, zašto o dubinskim i prevažnim pitanjima koje je nametnuo štrajk prosvjetara šuti oporba u Saboru, zašto se sa suparničkih pozicija ne otvaraju organski odnosi upletenih politika i političara u i oko reforme i zašto, kada se sve to nudi kao na dlanu ozbiljnije ne koristi oporba, kako ona lijeva, tako i ona mostovska za koju nema drugog razumnog imena, do one nacionalističko-suverenističke?

Naime, tijek i događaji oko reforme, od samoga početka za vrijeme Milanovićeve vlade, do danas, gotovo je sigurno, krije splet nevjerojatnih interesnih veza u pozadini u koje su po svemu poznatome upleteni vrlo značajni protagonisti s lijevoga i desnoga političkog spektra, pa je neshvatljivo zašto prije svega s tzv. nacionalno-suverenističkog i notornog mostovskog spektra odakle se nacija plaši velikom koalicijom, ne zagrebu ispod površine reforme i razotkriju po svemu sigurnu organsku vezu, daleko opasniju od javne političke, o realnim pozadinskim odnosima, koji u stvarnosti čine ovakav državno-politički poredak? Kako je moguće da se fokus javnosti usprkos tu i tamo proboja informacija o dubokom gnjevu protiv nakaradne i ponižavajuće “Škole za život”, zadržava na koeficijentima učiteljima i nastavnicima? Spriječava li samo neznanje oporbu da u zaoštrenim političkim odnosima iskoristi savršen tajming i ogoli vladajuću politiku do kosti?

Blaženka Divjak je apsolutni promašaj u svakom pogledu, posve nedorasla žena ozbiljnim sustavnim izazovima, a njeni javni istupi, poruke, verbalni i pogotovo neverbalni govor ukazuju na ozbiljan nedostatak socijalne inteligencije i na prilično mizernu dijalošku kulturu, koja zaprepaščujuće graniči s neznanjem i neukošću o temeljnim društvenim, političkim, kulturološkim, a pogotovo upravljačkim normama.

Reforma koju provodi Divjak sa svojim suradnicima nije njena nego Vladina reforma, ili reforma vladajuće koalicije u Saboru. Na čelu te koalicije je HDZ, a na čelu HDZ-a kao apsolutni i neprikosnoveni šef je Andrej Plenković. On je sastavljao vladu, njegov je izbor Blaženka Divjak. I aktualna reforma je primarno Plenkovićeva reforma, pri čemu se reforma koja je izazvala realni kaos u školstvu i u stvari je dubinski razlog pobune učitelja i nastavnika, nikako ne može politički ili esencijalno pripisati samoj Blaženki Divjak, jer čini prije svega kontinuitet svih Plenkovićevih politika, a pogotovo identitetskih. Uz to, čini s malim i banalnim programsko-kadrovskim preinakama potpuni kontinuitet sa začecima reforme izMilanovićevogvremena.

Blaženka Divjak je apsolutni promašaj u svakom pogledu, posve nedorasla žena ozbiljnim sustavnim izazovima, a njeni javni istupi, poruke, verbalni i pogotovo neverbalni govor ukazuju na ozbiljan nedostatak socijalne inteligencije i na prilično mizernu dijalošku kulturu, koja zaprepaščujuće graniči s neznanjem i neukošću o temeljnim društvenim, političkim, kulturološkim, a pogotovo upravljačkim normama. Divjak se u čitavom nizu stvari očito više instinktivno ponašala, pokušavajući isključivo za svoju javnu sliku prigrabiti što više svijetla i boja, a to što je tijekom obnašanja funkcije dok je tekao proces golemih nabavki i realizacija financijskog dijela reforme imala stabilnu političku poziciju na mostu Plenković-Vrdoljak, ona nije bila sposobna razumjeti i tumačila je kao svoju naraslu moć i nezamjenjivost.

Jednoga dana kada se otvore dokumenti, ugovori, financijski aranžmani ispod površine “Škole za život” mogli bi se otkriti pogotovo tragom odnosa ugovora, ljudi i kompanija, stvarni Vrdoljakovi motivi za usrećivanje djece i generacija Hrvata. Nitko Plenkovića ne može amnestirati od odgovornosti za sve što se događalo, pogotovo ga ne može amnestirati politička glupost zaigrane političke zvijezde Blaženke Divjak, koja je najčešće igrala ulogu osobe u funkciji njoj nedokučivih konačnih ciljeva i odgovornosti za metode ostvarivanja, ili anegdotalnim riječima – obavještajca koji ne zna da je obavještajac.

Utoliko je neshvatljivo zašto se ni nakon Bandićevih javnih poruka o dvostrukoj preplaćenosti “reformske” opreme, pogotovo zbog javnoga šaputanja godinama o potencijalno mutnim aranžmanima oko nabavki opreme za reformu, nitko s opozicijskih stajališta ne zanima za informacije o ugovorima, potpisnicima, vremenu sklapanja i potpisnicima ugovora, izvorima i modelima financiranja, aranžmanima u kojima se pojavljuje kao posrednik Ministarstvo rada za vrijeme ministrovanja Plenkovićevog pulena Pavića?

Neshvatljivo je da se to pitanje s opozicijskih stajališta ne nametne i pred Europskom komisijom koja je sudjelovala u financiranju reforme, čudno je da Suverenisti recimo ne potaknu takve upite preko eurozastupnice Ruže Tomašić, a žestoko kritiziraju Plenkovića i posve prirodno se bore pokazati nacionalnom alternativom. Čudno je da agilni Zekanović, pomažući Škori u kampanji stalno kritizira Kolindu Grabar-Kitarović zbog Istanbulske konvencije, Plenkovića zbog Marakeša, upozorava na opasnost od velike koalicije, a potpuno zaboravlja da je Kolinda Grabar-Kitarović snažno poduprla Plenković-Divjak reformu, i to zanimljivo, neposredno nakon što se kod nje kao savjetnik ukazao Nenad Bakić, predstavljen kao dobrotvor iz krugova, koji se kao slučajno bave medunarodnom trgovinom tehnologijom na kojoj počiva najveći financijski udio reforme?

Čudno je, i mora se nužno postaviti pitanje radi li se samo o mostovski tipičnom neznanju, da Petrovu i Grmoji, koji se ubiše od transparentnosti, ne pada nakon naganjanja tolikih ministara, postaviti pitanje javne prezentacije činjenica o aranžmanima teškim oko milijardu kuna, o kojima se javno ništa ne zna, a postoje vrišteće indicije o potencijalnim golemim muljažama. Radi li se u svim ovim slučajevima samo o neznanju?

Blaženka Divjak je gotovo sto posto samo korisna politička budala, a jedini problem Plenkoviću može biti njezin beskrupulozni instinkt samoodržanja. Divjak i njen tim posve očito nemaju veze niti banalne vizije o stvarnoj školi, programima, nemaju pojma o metodici nastave i pedagoškim standardima, jer svatko tko čisto laički zaviri u tzv. osposobljavanje učitelja i nastavnika putem famoznog Loomena, zatim preporuka za izvođenje nastave, vrednovanje, za cjelokupan nastavni proces, lako će vidjeti nezamislivu mizeriju, neznanje, glupost i destruktivnost…

Jasno je kao dan, prateći rukopis pozadinskih događaja, koji su više ili manje provaljeni uvijek u specifičnim političkim obračunima, a prate sve reforme i investicije s golemim financijskim aranžmanima, da se ništa bitno drugačije nije događalo ni s ovom reformom, te da su se sudionici u financijskim igrama potrudili osigurati utjecajem na sve važnije političke skupine i tako eliminirati u dugoročnijoj perspektivi neugodna pitanja i probleme. Gotovo je sto posto sigurno da SDP ne smije otvoriti ova pitanja zato što su još u njihovim političkim njedrima začeti svi financijski aranžmani, a valja ne smetnuti s uma da je i u toj vladi Vrdoljak imao bitnu ulogu. U cijeloj toj opskurnoj priči jedino nema ni traga odgoju i obrazovanju.

U toj priči je Blaženka Divjak gotovo sto posto samo korisna politička budala, a jedini problem Plenkoviću može biti njezin beskrupulozni instinkt samoodržanja. Divjak i njen tim posve očito nemaju veze niti banalne vizije o stvarnoj školi, programima, nemaju pojma o metodici nastave i pedagoškim standardima, jer svatko tko čisto laički zaviri u tzv. osposobljavanje učitelja i nastavnika putem famoznog Loomena, zatim preporuka za izvođenje nastave, vrednovanje, za cjelokupan nastavni proces, lako će vidjeti nezamislivu mizeriju, neznanje, glupost i destruktivnost pa sve do mobbinga nad učiteljima i nastavnicima. Ljudi kojima se okružila Divjak, očito na svoju sliku i priliku, iznimno su opasni zbog goleme neproporcionalnosti Divjakicinih i njihovih ambicija i kompetencija.

Rijetko su kad tako opasne štetočine imale tako koncentriranu političku moć u rukama u tako dramatično važnom društvenom i ukupnom nacionalnom sustavu kao što je obrazovanje. I rijetko što je savršen poligon za demontažu cijeloga niza isprepletenih utjecaja u Hrvatskoj, kao što je gotovo savršen tajming u jeku predsjedničkih izbora, silovito nametnuti ta pitanja. A čak ni u nasitnijim medijsko-političkim nišama o tome ni pokušaja, ni traga. Što to govori? Radi li se samo o nedoraslosti, ili se radi o tome da gotovo ničega i nikoga više nema u ovoj zemlji, tko nije pod nekakvom kontrolom nevidljive moći? Na vrhu te piramide moći ključni, i ne samo maneken, je Plenković. Zato je savršena politička meta, a savršenijega instrumenta ni situacije nema od aktualne pobune u školama i pozadine “Škole za život”, koja bi mogla uz pametnu oporbu postati prvi siguran znak smrti nakaradnog državno-političkog poretka danas.

Kako je moguće da odrasli ljudi, dakle ne nužno s visokim certifikacijama stručnosti, nego s običnim i prosječnim ljudskim razumom, uopće ulaze u proces reforme a da uz milijardu ili koliko već kuna za pomagala, opremu, usavršavanje, projektiranje, konzultacije, analize nisu predvidjeli financiranje kralježnice procesa – učitelja i nastavnika od kojih u golemom postotku izravno ovisi cijeli proces i njegovi rezultati?

Tu političku moć omogućio im je Plenković prije svih pa usprkos toga što je Divjak izravni počinitelj neviđenog društvenog i sistemskog zločina nad hrvatskim narodom, ključna odgovornost je Plenkovićeva. Konačno, temeljno je racionalno pitanje, kako je moguće da odrasli ljudi, dakle ne nužno s visokim certifikacijama stručnosti, nego s običnim i prosječnim ljudskim razumom, uopće ulaze u proces reforme a da uz milijardu ili koliko već kuna za pomagala, opremu, usavršavanje, projektiranje, konzultacije, analize nisu predvidjeli financiranje kralježnice procesa – učitelja i nastavnika od kojih u golemom postotku izravno ovisi cijeli proces i njegovi rezultati?

Jednostavan je odgovor na to. Moguće je, jer Vrdoljaka, a uz to ni Plenkovića, nije zanimalo obrazovanje, niti ljudska i kreativna dimenzija školstva, nije ih zanimao ni identitet, nisu imali ni približnu viziju razvoja nacije, a učitelje i nastavnike su, kao i cijeli javni sektor i cijelo društvo u svim elementima isključivo tretirali kao svoje lovište, tržište nad kojim imaju monopol i na koje mogu plasirati i laptope i tehnologiju,ali i ideologiju. Motiv ove reforme je primarno bio golemi novac koji nužno prati velike projekte, a posljedice su samo bile popratni dobitak ili nevolja. Idealna osoba ili politička manekenka za obaviti prvu fazu je bila Divjak. Žena, koja je s mrvicom razuma i senzibiliteta morala u samom preuzimanju izravne odgovornosti za golemi eksperiment s enormnim materijalnim i nematerijalnim sadržajima, izboriti ukupan financijski okvir i za učitelje i nastavnike, prije svega zbog jako velikoga proširenja profesionalnih obveza u provođenju reforme nije ni pomislila na to, a kada su u školama počela komešanja, praktično se vođena instinktom samoodržanja i željenom javnom projekcijom nekakve nacionalne skrbnice, nastojala prometnuti u zaštitnika sedamdeset tisuća ljudi, koje je ponizila.

Ovaj štrajk, iako javno iskazan svojom sindikalnom naravi borbe za status učitelja i nastavnika, zato ima golemu političku težinu i više od bilo čega ukazuje na duboku političku razvalinu u državi, koja sve razornije utječe na budućnost hrvatskog naroda, ali nudi i gotovo savršenu priliku iznošenja na površinu svih prljavština koje razaraju zemlju, što je prvi korak izliječenja.

Očito joj to nije uspjelo ni među učiteljima i nastavnicima, ni među sindikalnim liderima, a osovini Plenković -Vrdoljak izazvala je velike nevolje, potpaljujući vatru, koju sada ne smiju bez velikih žrtava ugasiti ni sindikalni lideri,ali ni Vlada. Pokušaj javnoga uvlačenja djece sada kad je vidljivo da je vrag odnio šalu, pokušaj javnoga žicarenja emocijama i senzibilitetom prema djeci, utoliko je ciničniji, ukoliko su upravo ta djeca, s tim i roditelji samo poslužili kao pokusni kunići, s jedne strane kao tržište za goleme financijske igre, s druge strane za ukupne političke ciljeve dezorijentacije društva i nacije.

Ovaj štrajk, iako javno iskazan svojom sindikalnom naravi borbe za status učitelja i nastavnika, zato ima golemu političku težinu i više od bilo čega ukazuje na duboku političku razvalinu u državi, koja sve razornije utječe na budućnost hrvatskog naroda, ali nudi i gotovo savršenu priliku iznošenja na površinu svih prljavština koje razaraju zemlju, što je prvi korak izliječenja. Zato nitko tko se predstavlja drugačijim, alternativom, relevantnim, ili nadom hrvatskom narodu ne bi smio ne postaviti dio pitanja, koja sam ovdje naveo. Kako god završi ova pobuna u školama, stvari će se dodatno ogoliti, a jasno je kao dan da bez dubokih promjena državno-političkog poretka, Hrvatskoj prijete nesagledive i teško popravljive štete. To što će se sutra šupirati Divjak s mjesta ministrice, značit će samo da je još jedna politička alatka ili prolaznica potrošena, kako bi režim ostao nedirnut.

Komentari