Odričući pravo na iskorak iz okova postojećega lošega državno-političkog poretka hrvatskom narodu mimo volje i dopuštenja aktualne političke strukture u Saboru, Miklenić i samu Crkvu čiji je on službeni glas, svodi na čuvara i koalicijskog partnera vlasti, rame uz rame s Plenkovićem, Vrdoljakom i Pupovcom. Kako je moguće da jedna logika i jedno načelo vrijedi kad je promjena Ustava u pitanju, koju referendumski inicira Željka Markić, pa čak i kad je to dokazano opasno i štetno za hrvatski narod, kao u inicijativi “Narod odlučuje”, a da je nastojanje da se promjeni Ustav na sasvim razumnim i dokazivo nužnim, korisnim i načelnim pitanjima “manipulacija”, “obmana” ili laž.

Autor: Marko Ljubić

Puno ljudi čita Glas Koncila, a velika većina ljudi, koji čitaju tu novinu misli i polaze od toga, da je svaka riječ koju napiše glavni urednik i uvodničar monsinjor Ivan Miklenić službeni stav Kaptola, odnosno Nadbiskupije Zagrebačke i kardinala Josipa Bozanića, nadbiskupa zagrebačkog. I jest. Priča o neovisnom novinarstvu je uz sve ostalo, neodgovorna, jer nitko, nikada i nigdje nije ni mogao, ni smio, ni trebao biti drugačiji od svoga osnivača. Ili roditelja. Govorim o temeljnim ili načelnim polazištima.

Crkva međutim nije samo kler, nije ni iz bliza. Crkva su vjernici, narod Božiji. Crkva ne može svjedočiti neistinu, ne smije manipulirati, ne smije svjesno i ciljano izazivati kaos u mislima i stavovima svojih vjernika i ne smije pristajati uz “velike”, nasuprot “malih”, ako to podrazumjeva gaženje načela razuma i istine. Jer i razum i istina, kao i ljubav, su Bogom dati.

Ivan Miklenić u svom zadnjem uvodniku piše:

Ni medijima ni glavnim kreatorima javnoga mnijenja nimalo nije smetalo što su pojedini aspiranti za predsjedničke kandidate manipulirali najavljujući promjenu predsjedničkih ovlasti premda je dobro poznato da je za to potrebna promjena Ustava, koje nema bez dvotrećinske suglasnosti. Svatko tko prati političku scenu dobro zna da u sadašnjim okolnostima nema baš nikakvih izgleda za takvu promjenu Ustava. Znaju to dobro i manipulatori u medijima, kao i kreatori javnoga mnijenja, ali svejedno omogućuju pojedinim aspirantima za predsjedničke kandidate da obmanjuju makar slabije informirane birače. Posebno je nedopustivo da u tome sudjeluje i javni servis koji bi morao djelovati u službi svih građana, posebno onih slabije informiranih, jer je obrazovanje jedna od temeljnih zadaća javnoga servisa, koji ti građani i uzdržavaju“.

Prije toga, u svom tekstu Miklenić upozorava da nije pošteno u medijima isticati samo troje kandidata i ne davati prostor i priliku ostalima, među kojima, kako upozorava, ima vrijednih ljudi i poruka. A upravo njegov citirani navod govori u prilog tome da se ne smije davati ostalima, pogotovo ostalima koji žele mjenjati tragikomičnu praksu, nikakva prilika, jer ih proglašava obmanjivačima i manipulatorima. Kad se već upušta u klasično i isprazno moraliziranje na razini pučkoškolske prispodobe, onda bi morao voditi računa o goloj logičkoj održivosti bar u istoj mislenoj cjelini.

Miklenić podučava katoličke vjernike o značaju procedure, prekorava one koji su mimo službene izborne predsjedničke procedure svoje kampanje započeli puno ranije, potpuno se kao uvaženi crkveni glasnogovornik prilagođavajući ustanovljenoj državnoj izbornoj neravnoteži kampanje od 16 dana, koju propisuje državni poredak i vlast, isključivo u mjeri svojih interesa održavanja postojećeg poretka.

Neuvijena poruka je, da nije ni dobro, ni kršćanski valjda prihvatljivo, da kandidati, koji su se kandidirali nekoliko mjeseci ranije, rade to što rade i ne budu poslušni nositeljima državnih funkcija i obnašateljima vlasti, te da moraju vjerno i dosljedno slijediti upute državno-političkog poretka kakvog imamo trenutno. Poučak iz Miklenićeve kritike – ova vlast je od Boga, nije doduše božanska, ali tu je negdje, i grešno je ne slušati ju u svemu.

Nerado reagiram na kolumne i poruke monsinjora Miklenića, ne zbog strahopoštovanja prema njemu, njegovim raspravnim mogućnostima ili poznavanju političkih procesa, niti zbog eventualnog straha kako će crkvena hijerarhija odgovoriti na moje krritike. Nerado, prvenstveno radi osjećaja tuge zbog mizernosti, koje i u moje ime netko pokušava nametnuti tolikim dobronamjernim ljudima, očito ih nastojeći prevariti i usmjeriti ih u pravcu, koji se ruga razumu što im ga je Bog dao i svim vrijednotama koje baštine. Lako je polemizirati s notornim antifa nositeljima antivrijednota, ali kad antivrijednote i destrukciju nastoje promovirati ljudi i institucije, koji to nikako ne bi smjeli, i na koje se  doborodušno  oslanja tvoj narod, onda je to iznad svega nezahvalno i tužno. No, rekacija na te svinjarije je duboko kršćanski imperativ.

Sve ima granice.

Pođimo redom:

Prvo, svaki, baš svaki svećenik Katoličke crkve u slobodnoj, samostalnoj i pretežitoj katoličkoj Hrvatskoj mora imati pravo, a to mu je i dužnost, slobodno svjedočiti svoj stav o svemu u ovoj zemlji i među hrvatskim narodom. Dakle, ništa nenačelno ne bi bilo da monsinjor Miklenić javno zauzme stav da podupire u predsjedničkom natjecanju Kolindu Grabar Kitarović, Zorana Milanovića, Miroslava Škoru, Antu Đapića ili Katarinu Peović. To bi bilo dobro, čak i poželjno, ako bi argumentacija na kojoj racionalno i sukladno katoličkim načelima temelji svoju potporu, bila prihvatljiva većini vjerničkog puka i izdržala razumsko propitkivanje s kršćanskih polazišta. Kad ističem ovo razumsko propitkivanje, prvenstveno polazim od toga da je razum dar Božiji, kao i od toga da je sloboda izbora koju je Bog dao čovjeku, izraz Njegove slike i prilike. A upravljanje slobodom na racionalnim principima je uz ostalo i odgovornost prema Stvoritelju. Pravo na racionalno odlučivanje oduzima se ljudima namjerno ih varajući i dajući im pogrešne informacije, kakva je poučak o nemogućnosti promjena Ustava i promjena nadležnosti predsjednika Republike. Ustav se može mjenjati i donositi u cjelosti referendumom, a u situaciji paralize državno-političkog poretka upravo to je nužno naglasiti narodu i informirati ga o tome modelu ostvarivanja prava na upravaljanje svojom osobnom slobodom. Skrivajući tu mogućnost svjesno se narod zadržava pod kontrolom lošega poretka i oduzima se čovjeku pripadniku naroda njegova kršćanska osobnost.

Drugo, katolički svećenik ne smije lagati, ili govoriti neistinu, čak i u neznanju. Na isto se posljedično svodi, iako Miklenićeve kolumne zadnjih desetak godina zorno svjedoče da se u stavu iznesenom u citiranom dijelu teksta, o promjeni ustavnih nadležnosti predsjednika Republike, ne radi o neznanju, nego o namjernoj nedosljednosti, neistini ili kršćanski rečeno – laži.

Ne može glavni urednik Glasa Koncila nazad nekoliko godina zagovarati referendumsku promjenu Ustava o definiciji braka ili nazad godinu i pol zagovarati isto takvu promjenu Ustava o izbornim pravilima, a danas proglašavati prevarom nastojanje da se izvansaborskom referendumskom promjenom Ustava, promjene nadležnosti predsjednika Republike. Miklenić svoju laž, da nije u sadašnjim okolnostima moguće promjeniti Ustav, aludirajući na odnose snaga u Saboru i predstavljajući to jedinim načinom promjena nadležnosti predsjednika Republike, delegira kao namjernu manipulaciju i kako kaže “obmanu” ( čitajte- prevaru) aspiranata na mjesto predsjednika Republike, svejsno proglašavajući ljude koji zagovaraju posve prirodno i autentično pravo i mogućnost – lažovima i lupežima. Miklenić tako izravno zagovara održanje postojećeg stanja i iskazuje neizravnu potporu Kolindi Grabar Kitarović i Zoranu Milanoviću, koji su se uz nekolicinu rigidnih aspiranata s ljevice, kao Katarina Peović ili Dejan Kovač, opredjelili za očuvanje ovakvoga državno-političkog poretka, nasuprot ljudima, ili, kako Miklenić kaže, “aspirantima”, koji polaze od toga da nije moguće bilo što u Hrvatskoj promjeniti bez promjene pravila političkog djelovanja. A pravila su – Ustav.

Miklenić namjerno laže da se Ustav ne može promjeniti nikako drugačije nego dvotrećinskom većinom zastupnika u Saboru, znajući da te većine za poželjne i nužne promjene ustavnog poretka trenutno nema, pri čemu se doslovno svrstava rame uz rame s bulumentom antifa nadriznanstvenika s Političkih znanosti, Filofozofskog i Pravnog fakulteta u Zagrebu, počevši od otužnog dr. Čulara, neukog dr. Lalića, do posrnulog stručnjaka Smerdela i njegovog nedostojnog i opasnog prihvaćanja neznanstvene teze o – referendumomaniji kao opasnosti za parlamentarnu demokraciju. Time se Miklenić  u ovom slučaju svrstava s promotorima političke oligarhivnosti, s koje god strane dolazili, lijevo-liberalne, globalističke ili antifašističke s izvorištem u neokomunističkom neojugoslavenstvu, polazištima, koja sva polaze od bezvrijednosti naroda i nedostojnosti narodnog odlučivanja o svojoj sudbini.

To je načelno duboko nekršćanski, ali u datom trenutku i datim okolnostima, duboko antihrvatsko polazište, s kojega se doslovno i očito uništava hrvatska državnost i integracija baš svih vrjednota na kojima počiva hrvatsko društvo i narod, pri čemu naglašavam da je kršćanski biljeg ključni u toj narodnoj integraciji. Odričući pravo na iskorak iz okova postojećega lošega državno-političkog poretka hrvatskom narodu mimo volje i dopuštenja aktualne političke strukture u Saboru, Miklenić i samu Crkvu čiji je on službeni glas, svodi na čuvara i koalicijskog partnera vlasti, rame uz rame s Plenkovićem, Vrdoljakom i Pupovcom.

Kako je moguće da jedna logika i jedno načelo vrijedi kad je promjena Ustava u pitanju, koju referendumski inicira Željka Markić, pa čak i kad je to dokazano opasno i štetno za hrvatski narod, kao u inicijativi “Narod odlučuje”, a da je nastojanje da se promjeni Ustav na sasvim razumnim i dokazivo nužnim, korisnim i načelnim pitanjima “manipulacija”, “obmana” ili laž, kad to traže recimo Miroslav Škoro ili Anto Đapić?

Moguće je samo ako se ponašamo nenačelno, nestinito, zlonamjerno i posve suprotno temeljnim kršćanskim načelima.

Zagovarati takvu nenačelnost je prevara kršćanskog puka i teška zlouporaba temeljnih vrjednota Katoličke crkve, a kad se to radi u mediju, koji se nakon svake Sv. Mise može kupiti ili uzeti na izlazu iz ckrve uz obaveznu preporuku župnika, onda je to sramotan udar na elementarnu mogućnost kršćanskog odgovornog rasuđivanja i svejdočanstva vjernika. Jer, da se odmah razumijemo, ne može biti svjedočenje istine da Željka Markić s bilo kojim zahtjevom smije referendumom mjenjati Ustav, a Škoro ili Đapić ne mogu, a ruganje je istini kad se to njihovo nastojanje proglašava obmanom. Ako se k tome doda i “lekcija” “javnom servisu” (čitaj HRT) da bi trebao obrazovati ljude i poučiti ih da spomenuti ne smiju mjenjati Ustav, pri čemu se polazi od toga da puk kojemu se obraća Miklenić ni ne treba obrazovati, jer je dovoljno da vjeruje Mikleniću, koji ima pravo lagati i zaglupljivati vjernike Katoličke crkve, pa ispada da je zaglupljivanje i laganje zlouporabom vjernosti Crkvi dopušteno, dolazimo na prostor teške laži i manipulacije s mjesta gdje toga nikako ne smije biti. Na područje teškoga licemjerstava.

Veće mizerije nema.

Neshvatljivo je da se ovako neinteligentno manipulativan, proziran i nepošten smije uopće biti i u jednoj sferi društva, pri čemu je to do sada bila tipična karakteristika rigidne antife, a Miklenić, ne prvi put, svjedoči da je to model društvenog ponašanja Glasa Koncila, koga, kao i njegovog utemeljitelja, usprkos čitavoga niza istinskih vrjednota, žestoko kompromitira i izaziva nevjericu žive Crkve.

Kako se usuđuje?

Neshvatljivo je da se na taj način ljude, koji zagovaraju institucionalizaciju u ustavnim temeljima kršćanskih vrednota, kao Đapić, ili koji posve racionalno, kršćanski odgovorno zahtjevaju mogućnost ispunjavanja prirodnih težnji hrvatskog naroda na upravljanje svojom slobodom, kao Škoro, proglašava s visoke Crkvene pozicije lažovima i obmanjivačima, štiteći izravno na taj način ljude i njihove pozicije, koji su institucionalno svjedočanstvo histeričnog državnog progona kršćanske simbolike i vrijednosti iz Hrvatske. Treba li ovdje navoditi otvorenu bliskost crkvene hijerarhije s čovjekom, koji psuje “četiri Boga” i to se usporedno s njegovim pričešćivanjem na Sv. Misi emitira pred milijunima katolika na televiziji i koji je jedan od oslonaca Kolindi Grabar Kitarović, čiju poziciju besramno štiti Miklenić tezgareći Katoličku crkvu i njene vrednote koristeeći se otvorenim lažima, s ciljanom namjerom nauditi narodu i ljudima, koji pokušavaju to promjeniti.

Nitko na to nema pravo, a pogotovo nitko tko na bilo koji način bar deklarativno svjedoči kršćanstvo.

Ova kolumna monsinjora Miklenića možda više od bilo čega ukazuje na dubinske razloge posrnuća hrvatske države i društva u cjelini, pogotovo u usporedbi s razlozima čudesnih uspjeha hrvatskog naroda i tek uspostavljene države tjekom zadnjeg desetljeća prošlog stoljeća. Tada je hrvatski narod uspio i opstao, jer se pridržavao kršćanskih načela, a da je Miklenić ikada pročitao ili čuo svojevrsni testament pokojnog kardinala Franje Kuharića državnom rukovodstvu s pokojnim Franjom Tuđmanom na čelu, da su hrvatskom narodu načela i istina jedini zalog budućnosti i opstanka u suvremenom svijetu, pisao bi drugačije i ne bi toliko podcjenjivao razum i vjeru svoje žive Crkve. Ovako pišući sramoti Crkvu, koju formativno predstavlja. Većega grijeha i sramote od toga nema, pri čemu je jedini način zadržavanja i svejdočenja dostojanstva Crkve i Kristovog nauka, javno upozoriti upravo na tu sramotu. To je kršćanstvo.

Komentari