Sva argumentacija o hrvatskoj samostalnosti, bez obzira radi li se o onoj državi proglašenoj 10. travnja ili onoj proglašenoj 25. lipnja, onima koji Hrvatsku ne vole, ne znači ništa, jer njima je svejedno kakva hrvatska država postoji – njima je problem što uopće postoji i cilj da ne postoji. Da to nije tako, onda državu pod vodstvom partizanskoga generala ne bi dočekali na noževe, jednako kao što su dočekali državu pod vodstvom ustaškoga poglavnika.
Danas je Deseti travnja i Veliki petak istovremeno. U Hrvatskoj će se tu i tamo netko, uglavnom rijetko, pozvati na Tuđmana i njegovu izjavu da je to bio proizvod volje hrvatskoga naroda. Da nije to rekao, Deseti travnja valjda nebi imao nikakva legitimiteta i nebi ga se ni spominjalo. Ovako je svima koji se makar i stidljivo prisjete, Tuđman dao malo prava da država koja službeno nije smjala opstati, makar ne izgubi pravo postati. Naravno, Tuđmanova tvrdnja u hrvatskoj svijesti zatrovanoj nametnutim osjećajem krivice, vrijedi zato jer je Tuđman u to vrijeme bi na drugoj strani, partizan i jugoslavenski general – nama nešto pozitivno o nama mora reći netko sa suprotne strane, kako bi mi tu izjavu mogli smatrati legitimnom.
Najbolji je baš taj datum 10. travnja za procjenu koliko je kolektivne povijesne krivice Jugoslavija uspjela utjerati u Hrvate, za procjenu koliko smo po utvrđenom uljudbenom standardu normalni, jer svi mi koji se u taj “normalni” hrvatski civilizacijski standard o vlastitoj prošlosti ne možemo uklopiti, moramo biti abnormalni.
Kad nam se spočitava i ono što nam se može i što nam se ne može spočitati, i kad nam se pripisuju i postojeće i nepostojeće žrtve, samo netko sasvim naivan može povjerovati da bi bez toga za ondašnje i za današnje hrvatske neprijatelje, ta država bila prihvatljiva, da bi ju prigrlili i opravdali njezino postojanje, kao da se radi o tome kakva je to država bila a ne o tome da je uopće bila, i ona iz 41. i ona iz 91.
Nije desetog travnja 1941. bilo ni Jasenovca ni rasnih zakona, ni njemačkog napada na Rusiju, ni ustaške diktature, ništa od toga nije bilo. Nakon onoga što smo doživjeli u Kraljevini Jugoslaviji, bila je samo volja hrvatskoga naroda uspostaviti vlastitu državu i živjeti slobodno i samostalno. Od zločina bili su samo oni koje su četničke horde nakon raspada njihove države, provodile po Hercegovini, Lici, Korduni i Banovini. Što god se moglo nazvati osvetom, došlo je kasnije. Pa ipak, Deseti travnja predstavlja najzloglasniji datum na kalendaru, toliko zloglasan da ga i oni koji sa simpatijama gledaju na uspostavu hrvatske samostalnosti niječu, i u zamjenu za taj “zloglasni” datum navode 8. travanja 1941. u Bjelovaru, baš kao što i pozdrav “Za dom spremni” svi redom, uključujući i bivšu Predsjednicu, pravdaju tvrdeći da je bio povijesni i nemalo da su ga koristile sve hrvatske generacije stotinama godina, samo su ga za NDH izbjegavali. Ako se “ZDS” izgovara u potvrdu hrvatske državnosti, stotinama godina nije bili niti jedne druge hrvatske države, osim one uspostavljene 41. i one 91., kakve god bile.
Ako si netko želi upriličiti sliku Hrvatske 10. travnja 1941., ne treba ići daleko u prošlost. Dovoljno je sjetiti se prilika 25. lipnja 1991. i svega što je uslijedilo nakon toga, počevši s balvan revolucijom. Unutrašnje prilike pri raspadu dviju Jugoslavija su bile nemalo identične. Razlika je bila tek u tome da su svjetske prilike bile drugačije. Komunizam je odnio pobjedu na europskom istoku nakon svjetskog rata a njegov pad je prošao bez rata osim kod nas. Kod nas se ništa nije promijenilo – isti narodi, iste ideologije, isti ciljevi, iste zastave i simboli, iste vojske, s jedne strane četnička i partizanska a d druge strane “ustaška”, barem tako oni tvrde, sve do današnjih dana i ne odustaju.
Desetog travnja nije bilo niti jednog ustaškog zločinca, ni stvarnog ni izmišljenog. Maks Luburić, koga su nazvali navećim ustaškim zločincem namjeravao je 10. travnja otići na grob svoga oca koga su četnici zaklali ispred vlastite kuće, i na njegovu grobu oprostiti svima koji su u prošlosti Hrvatskoj nanijeli zlo, vjerujući da je uspostava hrvatske samostalnosti plaća za sve što su Hrvati pretrpjeli u vrijeme Kraljevine Jugoslavije. Kako sam kaže (video https://www.youtube.com/watch?v=u9LVTu5RmJ8), nije otišao jer je morao u Hrvatski Blagaj gdje su četnici zaklali jednu hrvatsku obitelj.
Hrvatska država je 1941. nastala pod uvjetima pod kakvima je jedino mogla nastati, u sred svjetskog rata. U ratu je nastala i u ratu je nestala. Zato pomalo smiješno izgleda usporedba komunističke Jugoslavije kao totalitarne države u miru i NDH kao totalitarne države koja mira nije vidjela niti jednog dana svoga postojanja. Kao da je američki Kongres demokratskim putem donosio odluke o rasporedu vojnih jedinica duž Rajne, prije ulaska savezničkih trupa u Njemačku.
Ako si netko želi upriličiti sliku Hrvatske 10. travnja 1941., ne treba ići daleko u prošlost. Dovoljno je sjetiti se prilika 25. lipnja 1991. i svega što je uslijedilo nakon toga, počevši s balvan revolucijom. Unutrašnje prilike pri raspadu dviju Jugoslavija su bile nemalo identične. Razlika je bila tek u tome da su svjetske prilike bile drugačije. Komunizam je odnio pobjedu na europskom istoku nakon svjetskog rata a njegov pad je prošao bez rata osim kod nas. Kod nas se ništa nije promijenilo – isti narodi, iste ideologije, isti ciljevi, iste zastave i simboli, iste vojske, s jedne strane četnička i partizanska a d druge strane “ustaška”, barem tako oni tvrde, sve do današnjih dana i ne odustaju.
Velika njemačka sila je nagazila na cijelu Europu. Sve su države oko nas gledale kako spasiti svoj narod od totalnog uništenja. S Njemačkom su se u savezu našle i Mađarska i Rumunjska i Bugarska i Srbija, samo su Hrvati trebali uzeti vile i motike i suprotstaviti se Hitlerovoj vojsci. Jedini koji problema nije imao bio je Tito, jer po uvjerenju nije pripadao niti jednom narodu, pa mu je svejedno bilo hoće li poginuti 2 milijuna Hrva, Srba ili bilo kojeg drugog naroda, dok god je to u svrhu ostvarenja njegove ideologije. Kako mu je do ljudskog života bilo stalo, tako je i postupio, od Bleiburga pa na dalje.
Hrvatima se pružila prilika ostvariti samostalnost 41. kada mu je pomoć ponudio njemački kancelar Hitler, i 91. kada ju je prvi ponudio njemački kancelar Kohl. Da se na čelu demokratske Njemačke 1941. nalazio kancelar Kohl, kao jedini voljan pomoći i priznati Hrvatsku, Hrvatska bi tu pomoć prihvatila, jer se Hrvatima nije radilo o ideologiji, nego o borbi za goli opstanak, a to je kategorija iznad svih drugih.
Sva ta argumentacija o hrvatskoj samostalnosti, bez obzira radi li se o onoj državi proglašenoj 10. travnja ili onoj proglašenoj 25. lipnja, onima koji Hrvatsku ne vole, ne znači ništa, jer njima je svejedno kakva hrvatska država postoji – njima je problem što uopće postoji i cilj da ne postoji. Da to nije tako, onda državu pod vodstvom partizanskoga generala ne bi dočekali na noževe jednako kao što su dočekali državu pod vodstvom ustaškoga poglavnika. Oni su nakon bleiburškog pokolja slavili i igrali kozaračko kolo, a da su u Domovinskom ratu odnijeli pobjedu, opet bi nad novim Bleiburgom igrali kolo.
Oni imaju svoje kolo a mi svoje. Da se HDZ i SDP upravo ujedine u jednu jednistvenu vladajuću stranku, to nikada ne može postati zajedničko kolo.
Foto: Dolazak redarstvenih snaga novouspostavljene hrvatske države iz Splita u Zagreb, kao ispomoć. Prve snage Hrvatskog redarstva, 7. svibnja. 1941., Zagreb-Paromlin.
