U NACRTU PROGRAMSKIH NAČELA PROJEKTA VELEBIT, pod točkom 2. stoji da se Projekt Velebit zalaže da se u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru raspravi te da se promijeni Preambula Ustava RH tj. da se izbace ili preformuliraju:
a) skandalozne “odredbe” po kojoj je hrvatska država nastala (i) “u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”
Jer, naime, u Ustavu RH, pod egidom Izvorišne osnove, vrlo komplicirano, opisujući stanje od stoljeća sedmoga naovamo, uz mnoštvo gramatičko-pravopisnih propusta, piše:
“Izražavajući tisućljetnu nacionalnu samobitnost i državnu opstojnost hrvatskoga naroda, potvrđenu slijedom ukupnoga povijesnoga zbivanja u različitim državnim oblicima te održanjem i razvitkom državotvorne misli o povijesnom pravu hrvatskoga naroda na punu državnu suverenost, što se očitovalo:
– u stvaranju hrvatskih kneževina u VII. stoljeću;
– u srednjovjekovnoj samostalnoj državi Hrvatskoj utemeljenoj u IX. stoljeću;
– u Kraljevstvu Hrvata uspostavljenome u X. stoljeću;
– u održanju hrvatskoga državnog subjektiviteta u hrvatsko-ugarskoj personalnoj uniji;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora godine 1527. o izboru kralja iz Habsburške dinastije;
– u samostalnoj i suverenoj odluci Hrvatskoga sabora o pragmatičnoj sankciji iz godine 1712.;
– u zaključcima Hrvatskoga sabora godine 1848. o obnovi cjelovitosti Trojedne Kraljevine Hrvatske pod banskom vlašću, na temelju povijesnoga, državnoga i prirodnoga prava hrvatskog naroda;
– u Hrvatsko-ugarskoj nagodbi 1868. godine o uređenju odnosa između Kraljevine Dalmacije, Hrvatske i Slavonije i Kraljevine Ugarske na temelju pravnih tradicija obiju država i Pragmatičke sankcije iz godine 1712.;
– u odluci Hrvatskoga sabora 29. listopada godine 1918. o raskidanju državnopravnih odnosa Hrvatske s Austro-Ugarskom te o istodobnu pristupanju samostalne Hrvatske, s pozivom na povijesno i prirodno nacionalno pravo, Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, proglašenoj na dotadašnjem teritoriju Habsburške Monarhije;
– u činjenici da odluku Narodnoga vijeća Države SHS o ujedinjenju sa Srbijom i Crnom Gorom u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca (1. prosinca 1918. godine), poslije (3. listopada 1929. godine) proglašenoj Kraljevinom Jugoslavijom, Hrvatski sabor nikada nije sankcionirao;
– u osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji;
– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.), a potom u Ustavu Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.), na povijesnoj prekretnici odbacivanja komunističkog sustava i promjena međunarodnog poretka u Europi, hrvatski je narod na prvim demokratskim izborima (godine 1990.), slobodno izraženom voljom potvrdio svoju tisućgodišnju državnu samobitnost.
– u novom Ustavu Republike Hrvatske (1990.) i pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991. – 1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države.
Polazeći od iznesenih povijesnih činjenica, te općeprihvaćenih načela u suvremenu svijetu i neotuđivosti i nedjeljivosti, neprenosivosti i nepotrošivosti prava na samoodređenje i državnu suverenost hrvatskog naroda, uključujući i neokrnjeno pravo na odcjepljenje i udruživanje, kao osnovnih preduvjeta za mir i stabilnost međunarodnog poretka, Republika Hrvatska ustanovljuje se kao nacionalna država hrvatskoga naroda i država pripadnika nacionalnih manjina: Srba, Čeha, Slovaka, Talijana, Mađara, Židova, Nijemaca, Austrijanaca, Ukrajinaca, Rusina, Bošnjaka, Slovenaca, Crnogoraca, Makedonaca, Rusa, Bugara, Poljaka, Roma, Rumunja, Turaka, Vlaha, Albanaca i drugih, koji su njezini državljani, kojima se jamči ravnopravnost s građanima hrvatske narodnosti i ostvarivanje nacionalnih prava u skladu s demokratskim normama OUN-a i zemalja slobodnoga svijeta.
Poštujući, na slobodnim izborima odlučno izraženu volju hrvatskoga naroda i svih građana, Republika Hrvatska oblikuje se i razvija kao suverena i demokratska država u kojoj se jamče i osiguravaju ravnopravnost, slobode i prava čovjeka i državljanina, te promiče njihov gospodarski i kulturni napredak i socijalno blagostanje.”
http://www.sabor.hr/Default.aspx?art=1839
xxx
U jednoj HRT-ovoj emisiji “Otvoreno”, koju je u svibnju 2015. vodio Mislav Togonal i u kojoj su sudjelovali znanstvenici i povjesničari dr. Ivo Lučić, dr. Zlatko Hasanbegović i dr. Mario Jareb, publicist i aktivist Slavko Goldstein, esdepeovac Daniel Mondekar i Titova unuka Saša Broz, u predzadnjoj minuti emitiranja, dr. Zlatko Hasanbegović izrekao je kratku rečenicu:
“To (kako iz diskusije proizilazi, da se antifašizam nalazi zapisan u hrvatskom Ustavu) je floskula, koja nema utemeljenja u hrvatskom Ustavu, nigdje se ni jednom rječju u hrvatskom Ustavu ne spominje riječ antifašizam”, te na Togonalovu upadicu dometnuo: “Spominje se ZAVNOH, ali ne i antifašizam”.
Čak osam mjeseci kasnije, 20. siječnja 2016., upravo na web-stranici HRT-a, pokrenuta je zloćudna, do tada neviđena medijska i politička kampanja protiv dr. Zlatka Hasanbegovića, svedena kasnije na nebrojeno puta ponovljenu prijesnu laž: “Hasanbegović tvrdi da je hrvatski antifašizam floskula”.
I tako je car postao gol: svi su vidjeli i svi su znali da su Hasanbegovićeve riječi izopačene, svi su razumjeli da on nije govorio o antifašizmu kao floskuli, već o bjelodanosti činjenice da floskulu predstavlja tvrdnja da je antifašizam zapisan u Ustavu, ali su se svi pravili da to ne vide, ne znaju i ne razumiju.
Na ovom mjestu nije naodmet spomenuti ni razjašnjenje koje je u istoj emisiji o karakteru (hrvatskoga) antifašizma (onkraj savezničkog antifašizma u Drugom svjetskom ratu), a kakav se karakter u Hrvatskoj nastoji nametnuti, dao dr. Mario Jareb, navodeći kako je riječ o ideološkom inzistiranju na reduciranom pojmu antifašizma iz partizanske oružane revolucije, za koju se u doba tzv. samoupravnog socijalizma koristio termin socijalističke revolucije, a pod kojim se podrazumijevalo ostvarenje monopola vlasti, svim sredstvima uključujući i likvidaciju neistomišljenika.
Tomu nauštrb, anonimni autor na HRT-ovoj web-stranici, uvalio je i maliciozno sročenu napomenu – koja se odnosi na razdoblje vladavine Sanaderove srpsko-hrvatske koalicije – na kraj teksta pod naslovom: “Hasanbegović, kandidat za ministra kulture: Antifašizam je floskula i nema ga u Ustavu”, ciljano usmjeravajući raspravu koja će kasnije doista i uslijediti:
“Podsjetimo da je Sabor za 60. obljetnicu pobjede nad fašizmom, 13. travnja 2005., donio Deklaraciju o antifašizmu u kojoj se navodi da su vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a. U dokumentu stoji i poziv državnim tijelima i javnim institucijama da objektivno, cjelovito i nepristrano sagledavaju povijesno razdoblje Drugog svjetskog rata i antifašizma u Hrvatskoj, ne izjednačavajući antifašistički pokret s ideologijom komunizma.”
http://www.hrt.hr/318376/vijesti/hasanbegovic-kandidat-za-ministra-kulture-antifasizam-je-floskula-i-nema-ga-u-ustavu
xxx
Kako se dogodilo to da se čak i u saborskoj Deklaraciji o antifašizmu Sanaderove hrvatsko-srpske koalicije iz 2005. (Deklaraciju je potpisao Vladimir Šeks) izjednačavaju pojmovi antifašizma i partizanske socijalističke revolucije, ne bi li se lakonski poentiralo na distinkciji između antifašizma i komunizma, a što je, primijenjeno na Titov pokret i režim, ionako nemoguće, zapravo apsurdno, pa se simplificirano tvrdi da su “vrijednosti i visoki doprinos hrvatskog naroda u borbi protiv fašizma u Drugom svjetskom ratu ugrađene u temelje Republike Hrvatske, u izvorišnim osnovama Ustava Republike, kojima su afirmirane i Odluke ZAVNOH-a”, te se poziva da se “ne izjednačavaju antifašistički pokret s ideologijom komunizma”?
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2005_04_51_971.html
Odgovor na pitanje o saborskoj Deklaraciji o antifašizmu, zapravo je dosta jednostavan: ona nije donesena samo i jedino kao odraz unutarnjih ideoloških tenzija i prijepora u hrvatskom društvu, već je tempirana i sročena kao svojevrstan potez “amortiziranja unaprijed” Rezolucije Vijeća Europe 1481, koja će doista i biti donesena uskoro, 25. siječnja 2006. godine, a odnosi se na osudu zločina totalitarnih komunističkih režima, ne bi li se na taj način s Hrvatske – kao jedne od država nastalih po raspadu SFRJ, a kojoj je glavni nacionalni cilj u to doba bio ulazak u Europsku Uniju – koliko-toliko skinuo odij neprijeporno činjenih i počinjenjenih komunističkih zločina tijekom dugih pola stoljeća, i u ratu i u miru, dakle tijekom “revolucije koja teče”.
http://www.pravnadatoteka.hr/pdf/aktualno/Rezolucija%20Vije%C4%87a%20Europe%201481.pdf
Stoga je Hrvatski Sabor, podsjećajući “na brojne zločine koji su u ime komunizma, klasne borbe i diktature proletarijata, počinjeni nad građanima današnje Republike Hrvatske i Hrvatima izvan Hrvatske” ubrzo bio prisiljen donijeti i vlastitu Deklaraciju o osudi zločina počinjenih tijekom totalitarnoga komunističkog poretka u Hrvatskoj 1945.-1990. godine, u kojoj se u uvodnim napomenama poziva i na vlastitu potvrdu “smisla i sadržaja Rezolucije 1096 o uklanjanju naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava, koju je Parlamentarna skupština Vijeća Europe usvojila 27. lipnja 1996. godine”, te naglašava vlastitu zabrinutost “zbog činjenice što se u hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj” – ali, avaj! – nigdje ni spomena, ni jedne riječi, čak ni aluzije na komunističke zločine tijekom Drugoga svjetskoga rata, odnosno tijekom oružane komunističke revolucije iz koje je taj poredak izronio, nastao i izrastao, čak ako je ona provedena pod antifašističkom krinkom (ako uopće jest).
http://narodne-novine.nn.hr/clanci/sluzbeni/2006_07_76_1786.html
xxx
Kako se dogodilo da je u preambulu hrvatskoga Ustava ušao nevjerojatno nezgrapno sročen dio rečenice koji glasi “…– u uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)…”, a koji danas, četvrt stoljeća kasnije, u državi izaziva više ideoloških prijepora nego ikada?
Prije skromnog pokušaja raščlambe u ovom predlošku – koji nipošto nije historiografski (a još manje da bi bio ljevičarski ili desničarski, proustaški ili propartizanski), prije bi bio, recimo, redaktorsko-lektorske naravi – napomenimo da jedna nelogičnost strši još prije toga, te stoga i pitanje: ako u Ustavnoj preambuli stoji da država Hrvatska počiva (i) na “osnutku Banovine Hrvatske godine 1939. kojom je obnovljena hrvatska državna samobitnost u Kraljevini Jugoslaviji”, pa se potom kaže da ona počiva i na “uspostavi temelja državne suverenosti u razdoblju drugoga svjetskog rata, izraženoj nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”, i nastavlja se slijedom “Ustava Narodne Republike Hrvatske (1947.) i poslije u ustavima Socijalističke Republike Hrvatske (1963. – 1990.)”, treba li se zapitati – kako to formulira dr. Stjepan Razum – što je s Hrvatskom bilo u vakuumu od 1941. do 1943., u kojim je okvirima ona tada postojala, koja pravna forma određuje to trogodište (ili dvoipolgodište)? Jugoslavije tada više nema, ergo, nema ni Banovine Hrvatske, ZAVNOH-a još nema, pa tko je to suveren na području Hrvatske od goldsteinovske “godine koja se vraća” 1941. do godine 1943., kada nastaje ZAVNOH, kao paradržavno tijelo (a bilo je i para-državno i para-tijelo, i to u svakomu mogućem smislu, budući da ga već u samomu nastanku nije priznavao doslovno nitko na bijelomu svijetu, osim njih sebe samih, čak ni Tito, inzistirajući na AVNOJ-u), odnosno kao “izraz nasuprot proglašenju NDH 1941.”?
xxx
Pod natuknicom “Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske”, u Hrvatskoj eniciklopediji Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža, stoji da je:
“Zemaljsko antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Hrvatske (akronim ZAVNOH), opće političko predstavništvo sudionika antifašističke borbe na području Hrvatske za II. svjetskoga rata, utemeljeno 1943.
Prvo, osnivačko zasjedanje, bilo je održano u Otočcu 13. VI. 1943., dok je druga sjednica bila održana idući dan (14. VI.) na Plitvičkim jezerima. Tada je bio izabran Izvršni odbor ZAVNOH-a od 11 članova i njegov predsjednik V. Nazor. Prihvaćena su dva dokumenta: Rezolucija (Plitvička rezolucija) i Proglas narodima Hrvatske. Prema Rezoluciji, ZAVNOH je preuzeo ulogu najvišega političkoga tijela Hrvatske i rukovodstva NOP-a, dok su u Proglasu bili objavljeni osnivanje i ciljevi ZAVNOH-a.
Na Drugom zasjedanju ZAVNOH-a, održanome 12–15. X. 1943. u Plaškom, bilo je izabrano 15 vijećnika u novi Izvršni odbor te Tajništvo, koje je s odjelima ZAVNOH-a obavljalo ulogu hrvatske vlade, sve do osnutka Narodne vlade Hrvatske u Splitu 1945. Bio je donesen Pravilnik o unutrašnjoj organizaciji ZAVNOH-a, potvrđene su odluke njegova Prvoga zasjedanja te odluka Izvršnoga odbora od 22. IX. 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.
Na Trećem zasjedanju, održanom u Topuskom 8–9. V. 1944., ZAVNOH je postao nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske. Donesena su četiri akta: Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske, potom Deklaracija o osnovnim pravima naroda i građana Demokratske Hrvatske te Odluka o ustroju i poslovanju NOO-a i skupština u Federalnoj Državi Hrvatskoj. Prema Poslovniku ZAVNOH-a, umjesto Izvršnog odbora izabrano je Predsjedništvo od 31 člana. Tim odlukama ZAVNOH se oblikovao u “pravi državni sabor Hrvatske”, odluke kojega su bile presudne za održanje hrvatskoga državnog kontinuiteta.
God. 1945. Predsjedništvo ZAVNOH-a povjerilo je V. Bakariću mandat za sastavljanje Narodne vlade Hrvatske, koja je bila osnovana u Splitu 14. IV. 1945.
Posljednje zasjedanje ZAVNOH-a održano je 24–25. VII. 1945. u Zagrebu. Tada je promijenio naziv u Narodni sabor Hrvatske, a njegov sastav proširen je na vijećnike iz svih hrvatskih krajeva. Rad je zaključio odlukom o svojem raspuštanju i izborima za Ustavotvorni sabor Hrvatske (1946). Odluke ZAVNOH-a imale su presudno i dalekosežno značenje u obrani hrvatske državnosti te su bile ustavno-pravni temelj suvremene Republike Hrvatske.”
xxx
Uvijek zavisi kako tko čita, odnosno, kolikoje tko sposoban pročitati to što piše, ali za rašlambu nelogičnosti, zapisanih u narečenom dijelu Izvorišnih osnova (zanemarimo kakva je to pak nakaradna, izvankontekstualno praznoznačenjska, sintagma “izvorišne osnove”!), gotovo da nije ni potrebno navoditi neki drugi izvor.
Naime, prvo, u prilog floskuloidnosti, vidljivo je kako Prvo zasjedanje ZAVNOH-a 1943., sačinjeno od dva sastanka/sjednice, jedan dan u Otočcu, a drugi dan na nedalekim Plitvičkim jezerima, nije bavilo ama baš ničim osim sobom samim, te da nije donijelo – niti je uopće moglo donijeti, i to bez obzira na jednako nevažne Titove primjedbe unutar njihovih vlastitih nesuglasica! – ikakve “odluke”, barem ne u onom smislu u kojemu u se te “odluke” podrazumijevaju u Izvorišnim osnovamo hrvatskoga Ustava, kad se kaže: “…u ODLUKAMA Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”
Drugo, u prilog floskuloidnosti, naprosto je logički – a i historijski! – neodrživa rečenična konstrukcija po kojoj je “uspostavljena hrvatska državna suverenost u razdoblju drugoga svjetskog rata”, niti kad se stavi u kontekst ostalih povijesnih temelja hrvatske državnosti koji se nabrajaju u preambuli, niti kad se stavi bilo u kontekst bilo partizanskoga ZAVNOH-a (1943.), bilo NDH, jugoslavenskoga četničkog pokreta ili okupatorskih njemačko-talijansko-mađarskih vojno-administrativnih teza u isto doba. U krajnjem slučaju, smiješno je to iti reći: da je njih pet-šest-deset “uspostavilo” državnost ili državnu suverenost na nekom sastančiću!
Treće, u prilog floskuloidnosti, jednostavno je – bilo filozofski, bilo logički, bilo semantički, bilo gramatički – neobjašnjivo kako u toj rečeničnoj sročenici uopće može stajati da je “državnost… izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske”, a posebno je neshvatljivo kako nešto što se dogodilo 1943. može predstavljati i/ili biti negacija nečega što se već dogodilo 1941., govoreći u pravnom (tj. državno-pravnom smislu), ako ta “drugost” iz 1943., koja izriče misao o “prvotnosti” iz 1941., prije 1943. uopće nije postojala, bez obzira je li ju nakandno osobno priznaje ili ne.
Četvrto, u prilog floskuloidnosti: čak i ako prihvatimo da akronim ZAVNOH doslovno znači to što znači: zemaljsko podrazumijeva zemlju, državu, teritorij Hrvatske, antifašističko podrazumijeva da se bori protiv fašizma (što bi pak podrazumijevalo okupatore, dakle, Talijane, nacističke Nijemce, čak i Madžare te Srbe-Jugoslavene), a vijeće podrazumijeva vodeći odbor/izbor na čelu određene skupine – što to znači u odnosu na “proglašenje NDH”, pa da bi famozna ZAVNOH-ska “državnost” iz Otočca i s Plitvica bila “izražena nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.) u odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”?
Uostalom, o kakvom je “proglašenju NDH” uopće riječ?
Općeprihvaćena misao je da tekst “proglašenja NDH” (Slavko Kvaternik) glasi: “Hrvatski narode! Božja providnost i volja našeg saveznika, te mukotrpna višestoljetna borba hrvatskoga naroda i velika požrtvovnost našeg Poglavnika doktora Ante Pavelića, te ustaškog pokreta u zemlji i inozemstvu odredili su da danas pred dan Uzkrsnuća Božjeg Sina, uzkrsne i naša Nezavisna Država Hrvatska! Pozivam sve Hrvate, u kojem god oni mjestu bili, a naročito sve častnike, dočastnike i momčad cjelokupne oružane snage i javne sigurnosti, da drže najveći red i da svi smjesta prijave zapovjedničtvu oružane snage u Zagrebu mjesto gdje se nalaze, te da ciela oružana snaga smjesta položi zakletvu vjernosti Nezavisnoj Državi Hrvatskoj i njenom Poglavniku. Cjelokupnu vlast i zapovjedničtvo cjelokupne oružane snage preuzeo sam danas kao opunomoćenik Poglavnika! Bog i Hrvati! Za Dom spremni!”
Ali, ako apstrahiramo naknadno diskreditirane parole (Hrvatski narode, Bog i Hrvati, Za dom spremni), ako apstrahiramo da su neke stvari, bića i pojave također naknadno diskreditirane do besvijesti (“saveznici”, Pavelić, Poglavnik, etimološka grafija fonetskog izričaja), što se tamo – u biti! – uopće kaže? A što se, nasuprot tome, kaže u ZAVNOH-ovoj Proglasu narodima Hrvatske (bez obzira što nije riječ ni o kakvoj “odluci”, već o politički ostrašćenom “proglasu”)?
Valjalo bi da o tome – hladne glave! – raspravimo svi mi, a posebno naši drugovi u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, gdje se nalaze pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, izrasloga iz oružane socijalne, klasne i nacionalne revolucije prije tri četvrtine stoljeća.
xxx
Godine 1943., famozni ZAVNOH – odnosno, njegov Izvršni odbor, budući da on, tzv. ZAVNOH, u pravom smislu nije ni postojao – zapravo je donio SAMO JEDNU “odluku”: bilo je to 22. rujna 1943. o priključenju svih dijelova Hrvatske koji su prema Rimskim ugovorima iz 1941. bili pripali Italiji.
Kako se može pročitati na stranicama najnepouzdanije, ali najkorištenije (internetske) enciklopedije na svijetu, Wikipedije, “nakon Drugoga svjetskog rata, najveći argument komunističkih vlasti za diskreditiranje NDH je bila tzv. ‘prodaja teritorija’. Tu je bitno napomenuti da je veći dio ‘prodanog teritorija’ bio pod talijanskom vlašću od prije, zbog Rapallskog ugovora (napomena: srbijanskoga kralja) iz 1920. godine (Istra, Zadar, Lošinj, Cres, Lastovo, Palagruža i Sušac)”.
Uz to, lako je to provjerljivo, s nadnevkom od 10. rujna 1943. godine, tragični Pavelić objavio je Državnopravnu izjavu o razrješenju Rimskih ugovora, bitno ranije nego što je to učinio ZAVNOH, kako to navodi i dr. Vladimir Đuro Degen u Zborniku radova Pravnoga fakulteta Split 2008., pod naslovom “Pravni aspekti i političke posljedice rimskih ugovora od 18. svibnja 1941. godine”:
“Poglavnik je bio iskoristio talijansko sklapanje primirja sa Saveznicima, da već 10. rujna 1943. jednostrano poništi sve neravnopravne i nepravedne Rimske ugovore. U njegovoj Državnopravnoj izjavi o razrješenju Rimskih ugovora navodi se sljedeće:
‘…Ni jedne obveze iz ovih Rimskih ugovora nije talijanska vlada sa svoje strane izvršila, napose ne u pitanju granica, jamstva za političku nezavisnost i teritorijalnu cjelovitost te upravnog uređenja obćine Split i otoka Korčule, pa uslied toga ovi ugovori nikada nisu stupili u život. Naprotiv svi oni probici Nezavisne Države Hrvatske, koji su gornjim ugovorima imali biti zaštićeni, bili su sa strane Kraljevine Italije trajno povređivani. Ovi su ugovori bili sklopljeni uz izričitu napomenu o članstvu ugovarajućih stranaka u novom europskom poredku. Nakon što je Kraljevina Italija bez znanja i pristanka svojih saveznika utanačila primirje s neprijateljskom ratujućom strankom, i time sa izdvojila od dotadašnjih saveznika, nema nikakve stvarne ni pravne mogućnosti da bi i unapried sa strane Kraljevine Italije ti ugovori bili u život provedeni. S tih razloga kao podpisnik tih ugovora izjavljujem, da oni nemaju nikakve obvezatnosti ni za Nezavisnu Državu Hrvatsku.’
Poglavnik je uz ovu izjavu dao i onu o bezobvezatnosti i ništetnosti označenja kralja, a hrvatska je vlada 20. rujna te godine prekinula diplomatske odnose s kraljevskom vladom maršala Badoglia. Na sjednici Vlade od 20. rujna jednostrano je protegnuta državna uprava na neka hrvatska područja i to ‘bez razlike, da li su prije pripadala bivšoj Jugoslaviji ili Italiji’. Tu se spominju područja Splita i Kotora, Zadra, Rijeke i hrvatskoga dijela Istre. Ali bio je to račun bez krčmara jer Adolf Hitler nije pristao na te teritorijalne ustupke svome vjernom savezniku. Hitler je ustanovio prostrano ‘Područje operacijske zone Jadransko primorje’ (Adriatisches Küstenland). U njega je obuhvatio talijanske pokrajine Furlaniju, Goricu i Trst, potom tzv. Ljubljansku pokrajinu (područje Slovenije koje je Italija bila anektirala u 1941.), ali također uz svu Istru i Rijeku još i Sušak, Bakar, te otok Krk. Hitler je bio prepustio NDH svo ostalo područje na obali osim čini se Zadra i otoka Lastova. To de facto stanje potrajalo je sve do protjerivanja njemačkih postrojbi iz tih krajeva”…
U prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar na ovom detalju ne bi trebalo razmotriti održivost rečenične konstrukcije o “odlukama Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske… nasuprot Nezavisne Države Hrvatske (1943.)”, kad više nije riječ o dvije i pol godina vakuuma, ali jest makar ključnih 12 dana ranije? Pa, tko je to zapravo formalnopravno, administracijski, deklarativno vratio i/ili uključio hrvatske jadranske teritorije (otete na temelju Rapalskih ugovora još 20 godina ranije, a i drukčije) u Hrvatsku? Naime, te ključne 1943. godine, dok se Tito lamatao od Neretve do Sutjeske, sve do Jajca kad je tamo tek uoči prosinca iste te godine, kad je tamo održano Drugo zasjedanja AVNOJ-a 29. i 30. novembra 1943. i kad je “donesena je odluka o obrazovanju Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, s funkcijama privremene (jugoslavenske) vlade”, gdje je “odobren je nacrt ‘ustava’ o uređenju buduće Jugoslavije na federativnoj i demokratskoj osnovi, uz priznavanje prava svim njenim narodima” – pa je, eto baš tako? – “rođena nova jugoslavenska država”. Drugim riječima, kad je poništena svaka primisao o hrvatskoj suverenosti, čak i onakvoj o kakvoj se demagogizira i u Hrvatskoj enciklopediji, a posebno u preambuli hrvatskoga Ustava.
Očevidno je, dakle, da bi se eventualno (eventualno!) moglo tumačiti – kako to razumjevaju genijalci u “hrvatskoj javnoj upravi i u nevladinim udrugama, pojedinci koji su izravno sudjelovali u ugrožavanju ljudskih prava tijekom vladavine totalitarnog komunizma u Hrvatskoj”, čak i kad objašnjavaju Izvorišne osnove više puta dorađivana Ustava RH – da je tek na Trećem zasjedanju ZAVNOH-a, održanom u Topuskom 8-9. V. 1944., ZAVNOH postao “nositelj suvereniteta narodâ i države Hrvatske”, jer su tamo “donesena četiri akta”, a među njima i “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti, zatim Odluka o proglašenju ZAVNOH-a vrhovnim zakonodavnim i izvršnim predstavničkim tijelom i najvišim organom državne vlasti Demokratske Hrvatske”.
Međutim, još jednom u prilog floskuloidnosti hrvatske Ustavne preamabule, zar to nije i ovoga puta, u najmanju ruku, nelogično, posebno s današnjega stanovišta: “Odluka o odobrenju rada predstavnika Hrvatske u Drugom zasjedanju AVNOJ-a, u okviru koje je prihvaćena odluka o stvaranju zajedničke federativne države s ostalim narodima Jugoslavije na principu nacionalne ravnopravnosti”, u izravnoj je suprotnosti s idejom – narodnog oslobođenja Hrvatske, kao suverene države!
Jer, gdje to?
Otprilike kao: jedan i jedan doista mogu biti dva, ali kojem zlu može pasti na um da je jedan jedan veći od drugoga jednoga, čak i ako se drugi jedan samoincijativno, ili silom, predstavlja kao da je on osobno dva, nadležan svojoj jednakosti na njegovu suverenu prostoru?
xxx
Umjesto zaključka: čini se kako u Izvorišnim osnovama, tj. u preambuli hrvatskoga Ustava – koji je u više navrata dorađivan od Božića 1990., uza sudjelovanje različitih autora – stoji samo jedna relativno korektno formulirana i ispravna fomulacija, tj. ona da temelji modene suverene hrvatske države počivaju uglavnom na “pobjedi hrvatskog naroda i hrvatskih branitelja u pravednom, legitimnom, obrambenom i oslobodilačkom Domovinskom ratu (1991.-1995.) kojima je hrvatski narod iskazao svoju odlučnost i spremnost za uspostavu i očuvanje Republike Hrvatske kao samostalne i nezavisne, suverene i demokratske države”.
Upravo stoga bi u najkraćem roku u Hrvatskom Saboru trebalo raspraviti te promijeniti Preambula Ustava RH tj. izbaciti ili preformulirati njezin sadržaj, a potom i one ustavne i druge zakone koje iz toga proizilaze, jedan po jedan, kako je to običaj, pravo i pravilo svugdje u civiliziranom svijetu, kako na temelju tradicije, još više na temelju zdravog razuma i demokratskih načela.
Napomena: Raniji tekst povezan uz ovu temu objavljen je pod naslovom:
Otkud u Hrvatskom ustavu 22+ nacionalne manjine