Pavle Pantić, kojemu se sudilo u odsutnosti, dobio je kaznu od osam godina zatvora. Za 17 optuženika, među kojima i za Pavla Pantića, Vrhovni sud odlučio je odluku ukinuti i vratiti slučaj na ponovljeno suđenje. Kako su gotovo svi optuženici, osim dvojice, bili nedostupni Hrvatskoj, ponovljeno suđenje do danas nije provedeno. Pavlu Pantiću navedeno je rješenje Vrhovnog suda dostavljeno kad je uhićen u Crnoj Gori, a izručen je Hrvatskoj u travnju prošle godine. Na ponovljenom suđenju, na Županijskom sudu u Splitu sudilo mu se po zapovjednoj odgovornosti zbog granatiranja Splita u kojem je poginulo četvero civila, a 11 ih je ozlijeđeno. Osuđen je 29.12.2016. na šest godina zatvora, a u izricanju kazne uzela se u obzir njegova poodmakla dob i kooperativnost tijekom suđenja. U granatiranju Splita je oštećena imovina velikih razmjera na civilnim, stambenim i gospodarskim objektima. Unatoč svemu prilikom i zricanja presude sudac Lozina naveo je kako su u obzir uzeli Pantićevu poodmaklu dob, ali i kooperativnost tijekom suđenja.
Prošle godine u svibnju zagrebački Županijski sud nepravomoćno je osudio Tomislava Merčepa na pet i pol godina zatvora, jer kao zapovjednik postrojbe poznate kao ‘merčepovci’ nije spriječio zločine nad srpskim civilima. Tužiteljstvo ga je isprva teretilo da je zapovijedio zločine, no optužnica je potom ublažena pa je osuđen, jer svoje podređene u zločinima nije spriječio. Iako nije utvrđeno da je Tomislav Merčep zaista zapovijedao tim ljudima niti da je takva postrojba uopće postojala, 13.2. 2017. Vrhovni sud povisio je zatvorsku kaznu na sedam godina. Obrazlažući nepravomoćnu presudu sudac Zdravko Majerović naveo je: “Da ste reagirali na prve događaje… Sve ovo ne bi se dogodilo i hrvatska povijest bi jedinim dijelom izgledala bitno drugačije. Ovako ste vašom pasivnošću i nerazumijevanjem zla koje vas okružuje, potpuno svjesno ostali na pogrešnoj strani povijesti Republike Hrvatske” .
Na ova dva primjera možemo vidjeti kako se agresoru koji je zapovijedio razaranje Splita umanjuje kazna zbog životne dobi i kooperativnosti, dok se branitelju povećava kazna zbog pasivnosti i nerazumijevanja situacije u kojoj se našao. Nije Vrhovni sud uzeo u obzir Merčepu niti teško zdravstveno stanje prouzročeno posljedicama moždanog udara, niti veliki doprinos u organizaciji obrane Vukovara. Nisu uzeli u obzir niti okolnosti u tom vremenu kada se događa sustavan progon sva tri zapovjednika Vukovara. Nisu uzeli u obzir da je određena grupa vrlo moćnih ljudi nastojala izmišljotinama podvaliti zapovjednicima grada heroja, a jedan od dokaza je izvješće famozne Manolićeve komisije, koje ni dan danas nije stavljeno van snage.
Osuditi Hrvata po izjavama tko zna čime motiviranih svjedoka, bez materijalnih dokaza već je na žalost postao modus operandi republičkog pravosuđa. Po istom modelu pravosuđe je uništilo život Mihajlu Hrastovu kojega se 24. godine mljelo radi događaja na Koranskom mostu. Melje republičko pravosuđe pod pritiskom Documente i Željka Sačića pod optužbom da je morao znati za događaje u Gruborima, iako on tamo nije bio, a od onih koji su bili, nitko pouzdano ne zna što se tamo zapravo dogodilo. U ožujku 2016. republičko pravosuđe opet je iskazalo blagonaklonost agresorskoj vojsci, te je Radenko Alavanja (55), nepravomoćnom presudom Vijeća za ratne zločine Županijskog suda Osijek, oslobođen optužbe za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u Borovu Selu 1991. godine.
Optužnicom se Radenko Alavanja teretio da kao zapovjednik Teritorijalne obrane Borova Sela – kamo su nakon okupacije Vukovara dovođeni brojni civili u zgradu OŠ Božidara Maslarića od 18. do 22. studenoga 1991. – nije ništa poduzeo da se spriječi mučenje, psihičko i fizičko zlostavljanje, odvođenje na ispitivanja, a potom i ubijanje civila. Tereti ga se da je tako bio odgovoran za smrt dvije osobe zlostavljane u Borovu Selu, koje su potom ubijene u Dalju, te još za 15 ubijenih civila u samoj školi i na obali Dunava. Optuživalo ga se i za nestanak 21 osobe koje su odvedene u nepoznatom smjeru nakon zlostavljanja u prostorijama škole, te za fizičko i psihičko zlostavljanje još 31 osobe. U obrazloženju presude predsjednik vijeća, sudac Zvonko Vrban, rekao je kako je u Borovu Selu počinjen strašan ratni zločin nad civilima, ali i da zapovjedna odgovornost Radenka Alavanje nije dokazana, niti utvrđena.
Svu raskoš blagonaklonosti prema agresoru možemo vidjeti u smanjenju kazne Milanu Španoviću i obrazloženju sutkinje Snježane Mrkoci. Milan Španović (47) iz Gline proglašen je krivim i osuđen na tri godine i pet mjeseci zatvora na ponovoljenom suđenju pred Županijskim sudom u Sisku. Kazna zatvora koja mu je izrečena istekla je upravo na dan izricanja presude, te je u petak 13. studenoga 2009. godine Kako je obrazložila predsjednica vijeća za ratne zločine Županijskog suda u Sisku, sutkinja Snježana Mrkoci, presudom od 13. studenoga 2009. godine stavlja se djelomično van snage presuda istog suda od 17. studenoga 1993. godine i to u visini kazne.
Međutim, sud je Španovića proglasio krivim po otpužnici iz 1993. godine, jer su svjedoci potvrdili da je sudjelelovao u napadu na sela Maja i Svračica koji je organiziran samo zbog toga da bi se šikaniralo Hrvate i otimala njihova imovina. Španović je i sam priznao da je sudjelovao u napadu, iskazao je duboko kajanje i žaljenje zbog toga, te je ustrajno tvrdio da nije počinio ratni zločin. Obrazlažući presudu sutiknja Snježana Mrkoci istaknula je kako presuda iz 1993. godine, prema kojoj je Španović u grupi s još 18 suoptuženika osuđen na 20 godina zatvora, ne služi na čast Republici Hrvatskoj i njenom pravosuđu.
Prevedeno, visoke kazne agresorima ne služe na čast Republici Hrvatskoj dok visoke kazne Hrvatskim braniteljima po svemu sudeći služe na čast , republici valjda, Hrvatskoj sigurno ne. Teško se zapravo oteti dojmu da je većini sudaca presudan upravo taj republički model ponašanja, kao da je gazda još uvijek u Beogradu pa mu se treba dodvoravati da se ne naljuti. Nekim sucima, zasigurno je gazda još uvijek tamo što je pokazalo i nedavno izvješće SOA-e o 20. sudaca koji predstavljaju ugrozu nacionalne sigurnosti. Prisjetimo li se odluke Velikogoričkog suda u slučaju Perković-Mustač, stvari postaju puno jasnije. Ako se zaista dogodi najavljeno otvaranje arhiva, tek tada će moći započeti lustracija u pravosuđu i prijeko potrebne promjene, kao preduvjet pravednim presudama. Do tada, s obzirom na začuđujuće presude i optužnice beogradskog i sarajevskog suda za ratne zločine, možemo slobodno reći da su suci svojevrsni čuvari Jugoslavije.