Mladen Dolić je bio vjerni i dosljedni hrvatski borac, a to je, u ono vrijeme, za mnoge koji nisu vjerovali u ostvarenje države Hrvatske, značilo biti utopista, zanesenjak, sanjar, naivnjak, pa i gubitnik.
Mladen je shvaćao važnost osobne žrtve i potrebu političkog i revolucionarnog rada i zato je radio sve ono što Hrvati nisu mogli ni smjeli raditi u domovini. Znao je da politika ima svoje određene ciljeve i da se ti ciljevi mogu ostvariti upornim radom i žrtvama unutar političke stranke. Svojim životnim ponašanjem, ustrajnim radom i žrtvama svjedočio je da je pravi sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj političke doktrine profesora Ivana Oršanića.
U siječnju ove godine imao je moždani udar, a 19. siječnja preminuo je blago u Gospodinu. Sahranjen je obiteljskoj grobnici u Vinkovcima. 

Autor: prof. Šime Letina

Svojim ljudskim ponašanjem, žrtvama i ogromnim doprinosom u rušenju Jugoslavije i uspostavi današnje hrvatske države, Mladen Dolić se svrstao u red hrvatskih boraca koji će budućim hrvatskim naraštajima služiti kao uzor i poticaj u čuvanju i obrani hrvatske državne suverenosti.

Rođen je 17. siječnja 1937. u Livnu, a od 1942. do 1953. je živio u Vinkovcima. Njegovi roditelji, Nikola i Milka Dolić, rođ. Jurkić, imali su petero djece. Jedno je umrlo nakon poroda, drugo u dobi od 2 do 3 godine, a kćerka Katica 1950., u dobi od 15 godina. Njezina smrt je teško pogodila cijelu obitelj, posebno majku Milku, koja je za njom tugovala cijelog života. Ostali su Mladen i njegova sestra Mladenka. Obitelj Dolić je spadala među imućnije hrvatske obitelji. Otac Nikola je bio uspješni poduzetnik i trgovac. Bavio se proizvodnjom deka, te pečenjem i prodajom rakije. Neko vrijeme imali su oko tridesetak radnika od kojih je velik broj bio muslimanske vjere. U to vrijeme većina bosansko-hercegovačkih muslimana se osjećala Hrvatima, pa je Nikola znao reći da su to braća Hrvati muslimanske vjere. Zbog posla i nabavljanja robe, Nikola je dosta putovao, pa ga je njegova supruga morala zamijenjivati u vođenju posla. Iako je bio potpuno odan svome poslu, zbog nepravde koju je u to vrijeme hrvatski narod proživljavao, Nikola se vrlo rano počeo zanimati za politiku. Bio je aktivan u Stranci prava, a 1937. je položio ustašku prisegu. Kao pripadnik Ustaškog pokreta materijalno je pomagao hrvatsku borbu i sudjelovao u otporu protiv Beograda. Bio je u vezi s dr. Milom Budakom i Slavkom Kvaternikom, a u vrijeme II. svjetskog rata, zbog svoga domoljublja i pripadnosti Ustaškom pokretu, postao je trn u oku četnicima i partizanima. Prije pada Livna u partizanske ruke 1942. godine otišao je u Vinkovce kod starijeg brata Ante, koji je tamo radio kao ravnatelj banke. Upadom partizana u Livno, po nalogu Moše Pijade, partizani su im oduzeli sve što su posjedovali, kuću, imanje i obrt. Supruga Milka je na brzinu napustila kuću i sa svojom majkom Aninkom i troje djece za stalno otputovala u Vinkovce. Nikolinog brata Miju partizani su uhitili i strijeljali.

Da bi prehranio obitelj, otac Nikola je sve do propasti Nezavisne Države Hrvatske (NDH) radio u jednom robnom magazinu. Iako je, zbog pomoći i povezanosti s istaknutim osobama iz Ustaškog pokreta, mogao imati veće privilegije i dobiti bolje radno mjesto radio je u magazinu. Prema kasnijem Mladenovu pričanju, njegov je otac bio protiv davanja privilegija bilo kome u NDH, posebno ako je to bilo na štetu pripadnika drugih ljudi. Mladen je rodbini i prijateljima pričao, kako mu je, kao znak očeva poštenja i čvrstog karaktera, jedan slučaj iz toga vremena ostao u stalnom sjećanju. Jednog dana, u ratno vrijeme, otac je doznao da se u kuću židovske obitelji u centru Vinkovaca namjerava useliti novodošla obitelj ustaškog časnika. Otac se tome usprotivio, ističući da se takvim postupkom nanosi velika sramota i šteta ne samo Ustaškom pokretu već i cijelom hrvatskom narodu. Ne znajući o kome se radi pripadnici redartstva su ga uhapsili i odveli zapovjedniku Ivanu Tolju. Nikola je Tolju ispričao tko je i kako su mu partizani uzeli kuću i svu imovinu, te ga upitao: “Zar da sada mi tako uzimamo od židova?!”  Tolj ga je mirno saslušao i odmah pustio.

Nakon toga postali su veliki prijatelji, a  poslije propasti NDH, da spase  život, zajedno su krenuli prema zapadu. Nažalost Tolj je odlučio vratiti se natrag, ali je u Slavoniji bio uhapšen i u Vinkovcima osuđen na smrt vješanjem. Stariji Vinkovčani su se sjećali njegovog javnog vješanja, a kasnije su mlađima pričali o tom i o drugim sličnim partizanskim zločinima. U poslijeratnim godinama mnogi mještani su s prezirom gledali i tretirali partizanku Drenku koja je sudjelovala u vješanju hrvatskog domoljuba i borca Ivana Tolja. Nikola Dolić je tih svibanjskih dana 1945. napustio Hrvatsku i nikad se više u nju nije vratio. U Vinkovcima je ostala njegova vjerna supruga sa troje djece. Nikola je bio u skupini izbjeglica koji su, da bi izbjegli englesko hapšenje u Austriji, otišli za Italiju. Nekoliko godina je bio u poznatom logoru Fermo, a odatle je 1948. otputovao u Buenos Aires, Argentina.

Mladenov život u Vinkovcima i Zagrebu


Kao ljubitelj športa, pod izgovorom da ide na Olimpijske igre u Rim, 1960. godine je, na svoje čuđenje, dobio putovnicu. U Rimu se Mladen odvojio od grupe i tako umakao toj udbaškoj uhodi. U Rimu je stupio u vezu sa dvojicom hrvatskih svećenika, Krunoslavom Draganovićem i Ivanom Tomasom. Obojica su mu puno pomogli, posebno vlč. Draganović. Zahvaljujući Draganoviću Mladen je dobio potrebne dokumente za put u Argentinu i 1961. godine brodom “Frederico C” otputovao k ocu u Buenos Aires.

U prvim poslijeratnim mjesecima nitko nije znao, da li je Nikola živ ili mrtav. Čak ni jugoslavenske vlasti nisu imali točne informacije o njemu, pa je u nekim službenim Mladenovim dokumentima, kao u školskim svjedodžbama, pisalo da je sin pok. Nikole Dolića. Kao dječak Mladen je s majkom, bakom i sestrama Katicom i Mladenkom živio u Vinkovcima bez oca. Da bi prehranila obitelj, majka se bavila krojenjem i šivanjem odjeće. Nije željela raditi u državnim tvrtkama. Po pričanju Mladena i rodbine, znala bi reći: “Tito mi je uzeo sve što sam trudom stekla i sada da radim za njega.”  Nikola bi ponekad obitelji poslao paket brazilske kave.

U Vinkovcima je živio i njegov stariji brat Anto, koji nije imao svoje djece, pa je nastojao, koliko je mogao, pomoći bratovoj obitelji. Milka je bila vrlo vrijedna, pobožna i darežljiva. Pomagala je one koji su imali manje od nje i častila sve koji su navraćali u njezinu kuću. Svojom darežljivošću posebno se istakla pomaganjem ljudi koji su u poslijeratnim godinama dolazili iz Bosne i Hercegovine. Zbog svoje dobrote i pobožnosti, bila je cijenjena i poštivana od svih koji su je poznavali, pa je mnogima u raznim prigodama bila kuma i zbog toga su je ljudi u raznim mjestima zvali “kuma Milka”.

Mladen je u Vinkovcima 1953. završio osnovnu školu s dobrim ocjenama. Kao dječak počeo je igrati nogomet i šah. Volio je i plivanje. S velikim užitkom je pratio športske vijesti. Odlično je igrao nogomet. U najranijim godinama ljudi su mu dali nadimak “Truba”. Naime jednom prilikom kad je igrao nogomet protiv kluba u kojem su igrali braća Lakić, jednoga od njih je predribljao i dobacio mu, ma ti si obična truba, pa su ga nakon toga svi počeli zvati truba. Kao ljubitelj boksa bio je prijatelj s poznatim vinkovačkim boksačima, kao što su braća Josip i Marko Nogulica, Stjepan Fegelije, Miroslav Mace Taner i drugi.

Kao šesnaestogodišnjak 1953. godine otišao je u Zagreb i upisao se u tehničku školu, koju je 1958. uspješno završio i postao strojarski tehničar. Nakon toga zaposlio se u poduzeću “Lim”. U Zagrebu se družio sa studentima, posebno vinkovačkim, a 1960. godine sudjelovao je u studentskim prosvjedima i time došao u sukob s jugoslavenskim vlastima. Nekoliko dana poslije prosvjeda, udbaši su ga tražili na poslu, ali ga nisu našli. Da bi Udbi zameo trag, napustio je radno mjesto i ubrzo se zaposlio u novom poduzeću “Ikom”. Svjestan opasnosti u koju je upao počeo je razmišljati o bijegu preko granice. Kao ljubitelj športa, pod izgovorom da ide na Olimpijske igre u Rim, 1960. godine je, na svoje čuđenje, dobio putovnicu. U kolovozu te godine s grupom športskih ljubitelja autobusom je iz Zagreba otputovao u Rim. U autobusu je primjetio da jedan nepoznati čovjek stalno bulji u njega. Radilo se o udbašu, koji ga je pratio. U Rimu se Mladen odvojio od grupe i tako umakao toj udbaškoj uhodi. U Rimu je stupio u vezu sa dvojicom hrvatskih svećenika, Krunoslavom Draganovićem i Ivanom Tomasom. Obojica su mu puno pomogli, posebno vlč. Draganović. Zahvaljujući Draganoviću Mladen je dobio potrebne dokumente za put u Argentinu i 1961. godine brodom “Frederico C” otputovao k ocu u Buenos Aires.

Boravak u Buenos Airesu


Na proslavi 10. travnja 1962. godine Mladen je slučajno upoznao osnivača Hrvatske republikanske stranke (HRS), prof. Ivana Oršanića, a malo kasnije preko njega dr. Ivu Korskoga i prof. Kazimira Katalinića. Nakon pomnog čitanja republikanskog tiska i proučavanja stranačkog programa, postao je član HRS-a.

Poput ostalih hrvatskih izbjeglica Mladenov otac Nikola je radio teške i različite poslove. Jedno vrijeme je radio kao zidarski pomoćnik poglavniku dr. Anti Paveliću. Mladen je posjedovao sliku na kojoj se vidi kako njegov otac i dr. Pavelić rade zajedno u izgradnji jedne kuće. To potvrđuje činjenicu da poslijeratni politički emigranti nisu živjeli u izobilju kako su to lažno ponavljali jugoslavenski vlastodršci i drugi neprijatelji Hrvatske, optužujući dr. Pavelića da je živio od zlata koje je navodno odnio u emigraciju. Nikola je uvijek živio u nadi da će k njemu doći njegova Milka s obitelji, ali ta želja mu se nije nikad ispunila. Nakon Mladenova dolaska, nadao se da će sin u Argentini otvoriti biznis i nastaviti tamo gdje je otac u domovini prestao. No ni to se nije ostvarilo, jer Mladen nije bio sklon poduzetništvu, ni materijalnim stvarima. Umjesto otvaranja vlastitog biznisa Mladen se zaposlio kao kontrolor građevinskog željeza na jednom gradilištu.

Zahvaljujući ocu Mladen je brzo upoznao velik broj Hrvata u Buenos Airesu, a čitanjem hrvatskog tiska, te kroz razgovore i sastanke s istaknutim ljudima iz NDH, saznao je o mnogim pojedinostima iz doba NDH. Upoznao je hrvatske političke organizacije i njihove političke predstavnike. Brzo je postao član Hrvatskog domobrana, najstarije hrvatske državotvorne organizacije u Argentini, te je redovito posjećivao Hrvatski dom na ulici Salta, u kojemu su se sastajali Hrvati.

Na proslavi 10. travnja 1962. godine Mladen je slučajno upoznao osnivača Hrvatske republikanske stranke (HRS), prof. Ivana Oršanića, a malo kasnije preko njega dr. Ivu Korskoga i prof. Kazimira Katalinića. Nakon pomnog čitanja republikanskog tiska i proučavanja stranačkog programa, postao je član HRS-a. Po njegovu pričanju, time su se njegovi politički stavovi zauvijek promijenili. “Ulaskom u Hrvatsku republikansku stranku, moj odnos prema budućoj državi Hrvatskoj je potpuno promijenjen. Do tada sam mislio da je naš jedini cilj uspostaviti hrvatsku državu, no ulaskom u stranku došao sam do zaključka da buduća hrvatska država mora biti država slobode i socijalne pravde, jer što ti vrijedi država, ako u njoj nisi slobodan”, rekao mi je pok. Mladen u Vukovaru 2017., kad smo zajedno, on, ing. Silvio Jergović, dr. Ivan Tepeš i ja, predstavili knjigu prof. Kazimira Katalinića. Od ulaska u HRS pa do uspostave današnje države Hrvatske Mladen Dolić je intelektualno, moralno i materijalno kroz stranku sudjelovao u borbi za uspostavu hrvatske države.

Povratak u Europu i politički rad u Njemačkoj


U Karlsruheu je upoznao Tomislava Naletilića, Stipu Kolendu, Gojka Bošnjaka i mnoge druge emigrante s kojima je dugi niz godina radio na uspostavi hrvatske države. Sva trojica su surađivali s Brunom Bušićem, koji je često dolazio k njima u Karlsruhe i tom prigodom bi prespavao u stanu Dolića i Kolende. Mladen je spominjao da je i Zvonko Bušić prije zatvora navraćao k njima u Karlruhe. Početkom osamdesetih godina u Mladenovu stanu neko vrijeme je živio i Nedo Vegar, brat Bugojanskog borca Pave Vegara.

Da bude što bliže domovini i efikasniji u radu i borbi za uspostavu hrvatske države, Mladen je 1963. godine napustio Argentinu i otišao u München. Glavna veza mu je bio Nahid Kulenović, jer su Mladen i njegov otac Nikola u Buenos Airesu bili kućni prijatelji s Nahidovom majkom i sestrom. Mladen je u Munchenu sreo i upoznao velik broj hrvatskih političkih djelatnika, a među njima N. Kulenovića, Milu Rukavinu, Krešimira Tolja i druge.  Učlanio se u organizaciju Ujedinjeni Hrvati Njemačke (UHNJ), kojoj je na čelu bio Mile Rukavina. Bilo je više razloga za uključivanje u tu organizaciju. Prvi razlog je bio taj što je u njoj djelovao N. Kulenović u kojeg je Mladen imao puno povjerenje. Drugi razlog je bio u tome što su članovi UHNJ dobro poznavali program HRS-a i prihvaćali ga, a treći jer je Mile Rukavina usko surađivao s vodstvom HRS-a u Buenos Airesu.

Zbog svoje političke i revolucionarne aktivnosti Mladen je brzo došao pod budno oko jugoslavenske udbe i njemačke tajne sluzbe BND-a. U Njemačkoj nije mogao dobiti dozvolu stalnog boravka i zato odlazi u Francusku. No, ni tamo nije imao bolju sreću i ponovo se vraća u Njemačku. Neko vrijeme je živio u Düsseldorfu, a zatim Dortmundu i Kölnu. U Kölnu je konačno dobio dozvolu za stalni boravak i rad u Njemačkoj.

Godine 1965. nastanio se u Karlsruheu i iste godine u Linzu se sastao sa svojom majkom i sestrom Mladenkom koje su ga došle vidjeti i zagrliti. Dvije godine kasnije tamo se ponovo sastao s majkom i sestrom. U Karlsruheu je upoznao Tomislava Naletilića, Stipu Kolendu, Gojka Bošnjaka i mnoge druge emigrante s kojima je dugi niz godina radio na uspostavi hrvatske države. Cijelog života ostao je u prijateljskom odnosu sa Naletilićem i Kolendom. Sva trojica su surađivali s Brunom Bušićem, koji je često dolazio k njima u Karlsruhe i tom prigodom bi prespavao u stanu Dolića i Kolende na adresi Schutzenstrasse 81 i 79. Mladen je spominjao da je i Zvonko Bušić prije zatvora navraćao k njima u Karlruhe. Početkom osamdesetih godina u Mladenovu stanu neko vrijeme je živio i Nedo Vegar, brat Bugojanskog borca Pave Vegara.

Zbog svoje političke aktivnosti Mladen je bio u velikoj i stalnoj opasnosti. Često je znao reći da ga je dragi Bog spasio što je brzo napustio Munchen, jer da bi vjerojatno tamo bio likvidiran kao i njegovi prijatelji, Mile Rukavina, Krešimir Tolj, Vid Maričić i Nahid Kulenović. Prva trojica su ubijeni 26. kolovoza 1968, a Nahid Kulenović godinu dana kasnije. Nahid Kulenović je bio sin hrvatskog ministra iz NDH, dr. Džafera Kulenovića.

Jugoslavenska udba je nastojala Mladena uvesti u stupicu. Raznim porukama, obećanjima i laskanjem nastojala ga je nagovoriti da se vrati u domovinu. Uz obećanje da mu se ništa neće dogoditi, jugoslavenski vlastodršci su mu obećivali da će dobiti puno bolji posao od onog u Njemačkoj i da će mu vratiti obiteljsku imovinu, koju su u vrijeme rata oduzeli njegovim roditeljima. Udba je pokušavala u Vinkovcima vrbovati njegove poznanike prijatelje i rodbinu da ga nagovore na povratak u Jugoslaviju, kako bi ga osudila na dugogodišnju robiju. Srećom, osim jednog propalice i neradnika, nitko drugi nije pristao na udbinu ponudu. Koliko je Udbi bilo stalo do toga da Mladena diskredetira i onemogući u daljnjem političkom radu vidi se i iz sljedećeg slučaja, koji je Mladen kasnije otkrio prijateljima i rodbini. Jednu večer 1965., nakon dolaska s posla, na veliko zaprepaštenje, našao je u svom stanu jugoslavenskog konzula, kojemu je gazadarica i vlasnica stana, gospođa Koller otvorila stan, misleći da je Mladenov prijatelj. Mladen je bio iznenađen i ogorčen tom drskošću jugoslavenskog udbaša u funkciji konzula. Konzul mu je na “ljubazan” način nudio da se vrati u domovinu s garancijom da mu se neće ništa dogoditi. Mladen ga je izbacio iz stana.

Kad je Udba shvatila da Dolić i njegovi prijatelji iz skupine kojoj je pripadao ne namjeravaju prestati svojim protujugoslavenskim radom, odlučila je jednog po jednog fizički likvidirati. Marijan Kraljević-King, koji je bio desna ruka tadašnjeg jugoslavenskog konzula u Stuttgartu Vojislava Đukića, 1970. godine pokušao je izvršiti atentat na njega. Jednog ranog jutra atentator ga je dočekao ispred zgrade u kojoj je Mladen stanovao s namjerom da ga likvidira, ali je srećom u tom trenutku stigao Tomo Naletilić s kojim je Mladen putovao na posao. Nakon toga Udba je pokušala smaknuti Tomu Naletilića i njegovog rođaka Gojka Bošnjaka. Godine 1972. postavila je eksploziv u Bošnjakov restoran, no pukim slučajem Bošnjak je napustio restoran prije eksplozije. Godinu dana kasnije Vlatko Mišić je pokušao ispaliti metak u njega, no vlastitom nespretnošću, umjesto Bošnjaka, metak je pogodio i ranio sam sebe. U tom trenutku u restoran su stigli Mladen i Ante Roso, koji je kasnije, zbog učešća i hrabrosti u obrani Hrvatske, postao hrvatski general. Policija je uhapsila atentatora Mišića, a sud ga osudio na 10 godina zatvora.

Kao najistakntiji član skupine, zbog njihove povezanosti s članovima Bugojanske grupe, Tomislav Naletilić je uvijek bio na nišanu Udbe. Nekoliko puta Udba ga je pokušala smaknuti. Jedanput mu je zapalila restoran, a drugi put mu je atentator bacio kiselinu u oči, no brzom reakcijom Naletilić je vodom isprao oči i spasio vid. Znajući za Naletiliećevu povezanost s bugojanskim borcima, Udba ga je nastojala smaknuti putem članova njihovih obitelji i rodbine. S tom namjerom Udba je u svoj pakleni plan pokušala uvući Nediljka Vegara, brata hrvatskog Bugojanca Pavla Vegara. Vegar je bio “pristao” i 1973. godine došao u Njemačku. No, čim je stigao u Karlsruhe otišao je Naletiliću i ispričao mu cijeli slučaj. Naletilić i Dolić su mu povjerovali i pomogli mu da ostane u Njemačkoj. Od tada do uspostave današnje države Hrvatske Vegar je s njima radio za Hrvatsku i hrvatski narod. Mladen Dolić i Tomislav Naletilić su puno pomogli i hrvatskom borcu Dani Šarcu, kojeg je Udba u Parizu 1975. pokušala ubiti. Odvezli su ga na liječenje u Španjolsku, a odatle su ga kasnije otpremili u Kanadu.

Iako je jugoslavenska Udba nastojala imati Dolića pod stalnim okom, činjenice otkrivaju da joj to nije uspjelo. Dosijeji pokazuju da su njezine informacije o njemu bile vrlo površne i netočne. Tako npr. u jednom udbinom dosijeu stoji da je Dolić kao član asambla “Lado” putnom ispravom otputovao u Njemačku, a odatle u Argentinu. To jednostavno nije istina, jer Mladen Dolić nikad nije bio član ansambla Lado. Isto tako, na temelju telefonskih razgovora, koje su majka i sestra Mladenka u prvim godinama imale s njime iz stana Mladenkine prijateljice Vlatke Guljaš, supruge poznatog liječnika dr. Borisa Guljaša u Osijeku, Udba je zaključila da je dr. Guljaš bio Mladenov suradnik, iako njih dvojica nisu bili u nikakvoj vezi.

Povratak u Argentinu


Mladen i njegov otac se rastaju s majkom Milkom u Austriji 1967.

Misao da mu otac živi sam u Argentini stalno je mučila Mladena Dolića. Želio je da otac dođe u Njemačku, no nažalost Njemačka strancima nije davala dozvolu za stalan boravak. Krajem sedamdesetih godina otac je dobio šećernu bolest, pa je skoro potpuno bio oslijepio. Godine 1980. Mladen se vraća u Buenos Aires da bude s bolesnim ocem. Tamo je otvorio malu tvrtku i oženio se Višnjom Oršanić, kćerkom Ante Oršanića, brata prof. Ivana Oršanića, osnivača Hrvatske republikanske stranke. Dvije godine kasnije, 19. studenog 1982. umro mu je otac. Mladen ponovo razmišlja o preseljenju u Europu, ali ovoga puta sa suprugom. Godine 1984. je otputovao s željom da u Španjolskoj ili Njemačkoj za sebe i suprugu dobije dozvolu stalnog boravka. Nije mu uspjelo. Nakon toga rastao se sa suprugom Višnjom s kojom je do kraja ostao u prijateljskim odnosima. Tek 1994., kao državljan Bosne i Hercegovine, dobio je potrebne papire za stalni boravak i sa svojim prijateljima i suradnicima jedankim žarom nastavlja pomagati hrvatski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

Prvi susreti i razgovori s prof. Ivanom Oršanićem


U članku “Šutljivi borac” Dolić je opisao život i rad Ivana Matičevića, koji je 1972. s Matom Prpićem poginuo u Velebitskoj akciji. U drugom članku, pod naslovom “Kako sam doživio prof. Ivana Oršanića”, Dolić opisuje svoj susret s prof. Oršanićem i dojmove koje je na njega ostavio taj veliki hrvatski mislilac.

Mladen je ne samo širio tisak Hrvatske republikanske stranke nego je u njemu objavljivao i svoje članke. Osamdesetih godina, u vrijeme boravka u Argentini objavio je sljedeće članake u časopisu Republika Hrvatska: Šutljivi borac, br. 146 (1984), str. 23-31; Kako sam doživio prof. Ivana Oršanića, br. 147 (1984), str. 39-48; Nikada pokoren, br. 150 (1985), str. 13-21; Narodna svijest i žrtve bosansko-hercegovačkih muslimana, br. 154 (1986), str. 29-56; Zvono mira, br. 192 (1996), str. 61-62.

U članku “Šutljivi borac” Dolić je opisao život i rad Ivana Matičevića, koji je 1972. s Matom Prpićem poginuo u Velebitskoj akciji. U drugom članku, pod naslovom “Kako sam doživio prof. Ivana Oršanića”, Dolić opisuje svoj susret s prof. Oršanićem i dojmove koje je na njega ostavio taj veliki hrvatski mislilac.  Do susreta je došlo sasvim slučajno na proslavi 10. travnja 1962. godine.  Kao član Domobrana, Mladen je s prijateljima otišao na Desetotravanjsku proslavu. Dok je s njima sjedio i slušao pjesme i muziku koju je izvodilo pjevačko društvo “Jadran” netko mu je prišapnuo da je u dvorani osnivač HRS-a, prof. Ivan Oršanić. Odmah je ustao i uputio se prema stolu za kojim je sjedio Oršanić. Predstavio mu se kao novodošli emigrant i s njime ostao u razgovoru desetak minuta. Nakon toga ponovo su se sreli u središtu grada. Oršanić ga je pozvao na kavu. Znajući da je tek godinu dana u Buenos Airesu, upitao ga je o prilikama u domovini. Dolić mu se potužio da je u domovini praktično nemoguće biti aktivan jer se sve nalazi pod kontrolom Udbe. Na to mu Oršanić mirno i staloženo odgovara: “Znate, prije prve Jugoslavije nije postojala Udba, pa se je također išlo u zatvor gdje su kažnjavali a nekada i ubijali hrvatske aktiviste isto kao i danas.”  Na to Mladen upada u riječ, ističući da je prije ipak bilo lakše politički djelovati, jer da hrvatski borci u to vrijeme nisu imali pred sobom zadrte komuniste.

Na njegovu primjedbu Oršanić odgovara s još većom upornošću: “Mladiću, vjerujte mi da je danas lakše raditi i djelovati nego prije. Evo zašto. Spomenut ću Vam jedan primjer. Službovao sam kao profesor na jednoj zagrebačkoj gimnaziji i osmi razred, gdje sam bio razrednik, brojao je 30 đaka. Od tih trideset, dvadeset je bilo jugoslavenski orjentirano, petorica su bili hrvatski nacionalisti, a ostalih pet su bili ravnodušni, bez ikakvog opredjeljenja. Danas je pak obratno (…) Imali smo četiri godine našu državu i neprijatelj to ne može prešutjeti pred novim naraštajima. Godine 1918. nije bilo ni Udbe ni komunističkog režima, pa ipak su Hrvati pogriješili i stvarali nekakva čuda umjesto da proglase državu. Kad smo htjeli svoju državu 1941., postigli smo je. Vidite uvijek je bilo onako kako su to htjeli Hrvati. I to će se opet ponoviti. Za taj čas se svi trebamo pripremiti i nikada više ne smijemo dopustiti da stranci kažu Vama što treba raditi u hrvatskoj politici, a još manje da jedan stranac zna više od Vas o Hrvatskoj i njezinim poteškoćama. Zato trebate mnogo čitati i pratiti hrvatsku politiku. To nije nikakva sramota, nego, naprotiv, trebao bi biti imperativ svih Hrvata (…) U našoj novijoj povijesti Austrijanci i Mađari su nam uvijek govorili da se mi ne trebamo baviti hrvatskom politikom, pa su umjesto nas Hrvata hrvatsku politiku vodili oni. Stoga nije nikakvo čudo da je sve ispalo loše za nas.”  (RH, br. 147.)

Dolić ga je slušao i upijao svaku njegovu riječ. Bio je svjestan da razgovara sa iskusnim političkim borcem i velikim intelektualcem. “Dok mi tako professor objašnjava srž našega problema osjećam da se preda mnom nalazi prvorazredni intelektualac. Njegove misli su određene i sustavno povezane, pa tu čovjek nema što ni dodati ni oduzeti.” (RH, br. 147.)

Dolićevu pažnju Oršanić je iskoristio za daljnji razgovor. Tiho i smireno pita Dolića: “Mladiću, što Vi mislite, tko je stvorio Nezavisnu Državu Hrvatsku”? “Hrvatski narod”, odgovara mu Dolić. “Ne, varate se”, kaže mu Oršanić i nastavlja: “Da nije ustaškog pokreta i ustaša, hrvatski narod ne bi tada ostvario svoj vjekovni san. Opet će to učiniti ustaše i nitko drugi. Možda u tom času oni se neće tako nazivati, ali samo najbolji sinovi hrvatskog naroda, oni koji budu spremni na borbu i na najviše žrtve, obnovit će hrvatsku drzavu.”  (RH, br. 147.)

Dolić nije mogao odolijeti svojoj napasti, pa je upitao Oršanića o njegovu odnosu s dr. Pavelićem. “O Vama zli jezici govore da ste napadali Poglavnika i da ste se od njega razišli.” Na to mu Oršanić odgovara: “Nemam razloga da napadam dr. Pavelića. Stranka kojoj pripadam i ja osobno zamjerili smo dr. Paveliću povlačenje hrvatske vojske 1945. godine i ništa više. Da smo se htjeli iživljavati u napadajima na osobu dr. Ante Pavelića, Hrvatska republikanska stranka prihvatila bi objeručke u članstvo neke bivše visoke dužnosnike Nezavisne Države Hrvatske, koji su političko djelovanje htjeli usredočiti na kritiku dr. Pavelića. Mi smo ih odbili, jer nam to nije ni cilj ni svrha. Kad smo ih odbili, počeli su svoje napadaje na dr. Pavelića objavljivati u drugim hrvatskim publikacijama. Svijet rado izmišlja priče koje ne odgovaraju činjenicama, no ja sam Vam rekao punu istinu o našem stavu prema osobi dr. Ante Pavelića.” (RH, br. 147.)

Osjećajući Oršanićevu ozbiljnost i iskrenost, Dolić ga je upitao što misli o Hrvatima koji napadaju mlade i novodošle hrvatske emigrante i predbacuju im da su se školovali u Titovim partizanskim školama. Oršanić mu odgovara da suosjeća s mladim i novodošlim Hrvatima. “Vi ste živjeli u jugoslavenskom društvu koje je svakodnevno nastojalo da preko svoje promidžbe prikaže desetotravanjsku generaciju u najcrnjem svijetlu. Sada kad ste konačno došli na slobodu, naišli ste na nerazumijevanje sa strane upravo te desetotravanjske generacije. U tome ima svega pomalo: potajni rad neprijatelja koji želi prekinuti vezu između emigracije i domovine i neozbiljnost pojedinaca koji ne shvaćaju stanje u kojemu se nalazila hrvatska mladež pod komunističkom diktaturom… Prigovarati novom naraštaju partizanske škole, spada u nazadnost prvoga reda, jer je taj naraštaj najmanje kriv što je došlo do tih škola.” (RH, br. 147.)

Dolić je bio više nego zadovoljan susretom i razgovorom. “Došavši kući, oduševljen s razgovorom koji sam imao s prof. Oršanićem, naglasio sam ocu kako je Oršanić od glave do pete pravi ustaša. Otac me gleda dosta oštrim pogledom, pa će odjednom: ‘Gdje će naši u Salti* davati jednom Oršaniću legitimaciju o njegovoj sposobnosti i njjegovu ustaštvu. To nije ni pošteno ni hrvatski. Ali ti se, mali, ostavi Oršanića i politike, jer to nije za tebe. Ideš i svaki dan sidiš u Salti, a vodiš razgovore s Oršanićem. Ljudi će ti zamjeriti i čaršija će te početi nositi.” (RH, br. 147.)

(* Izrečica “naši u Salti” se odnosila na neke pripadnike HOP-a koji su tada oštro napadali Oršanića zbog osnutka nove stranke. ŠL)

Prvi posjet Domovini


Htio se priključiti Zboru Narodne Garde (ZNG), ali je bio odbijen. To ga je duboko pogodilo i razočaralo. Shvatio je da hrvatski politički emigranti nisu dobrodošli u Hrvatsku, ali isto tako da Hrvatska nije onakva kakvom je on zamišljao i želio. Bio je razočaran.

Godine 1989. Mladen je prvi put otputovao u domovinu. U Vinkovcima je posjetio majku, sestru i rodbinu i nakon toga se brzo vratio u Njemačku. Dvije godine kasnije, 5. svibnja 1991. umrla mu je majka. Došao je na majčinu sahranu i htio se priključiti Zboru Narodne Garde (ZNG), ali je bio odbijen. To ga je duboko pogodilo i razočaralo. Shvatio je da hrvatski politički emigranti nisu dobrodošli u Hrvatsku, ali isto tako da Hrvatska nije onakva kakvom je on zamišljao i želio. Bio je razočaran. Na isti način i njegov prijatelj i politički suradnik Tomislav Naletilić se razočarao u hrvatsku državnu politiku. Zbog ubojstva hrvatskog borca Blaža Kraljevića, također političkog emigranta i nekadašnjeg člana HRS-e, Naletilić je došao u sukob sa svojim rođakom Mladenom (Tutom) Naletilićem, zbog sumnje da je sudjelovao u ubojstvu generala Kraljevića.

Uz sva ta razočaranja Dolić i Naletilić su ostali vjerni Hrvatskoj i u najkritičnijim trenutcima slali su pomoć hrvatskim borcima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. Godine 2002. Mladen Dolić je otišao u mirovinu i za stalno se vratio u domovinu. Od tada do svoje smrti živio je skromno i povučeno u Vinkovcima. Održavao je stalnu vezu sa svojim prijateljima Tomislavom Naletilićem i Stipom Kolendom. Stipe Kolenda je umro 2012., Tomislav Naletilić 2015, a Dolić ove godine. Do smrti prof. Kazimira Katalinića 2018., Mladen je održavao vezu i s njime. U siječnju ove godine imao je moždani udar, a 19. siječnja preminuo je blago u Gospodinu. Sahranjen je obiteljskoj grobnici u Vinkovcima.

Država kao sredstvo istinske slobode


Mladen Dolić

Mladen Dolić je bio vjerni i dosljedni hrvatski borac, a to je, u ono vrijeme, za mnoge koji nisu vjerovali u ostvarenje države Hrvatske, značilo biti utopista, zanesenjak, sanjar, naivnjak, pa i gubitnik. Za ljude kojima su novac, društveni položaj i slava bili cilj i svrha života, Mladen Dolić je uistinu bio luđak i gubitnik. I zato nije nikakvo čudo da se iz takvog nakaradnog poimanja života i životnih vrijednosti u dušama hrvatskih malograđana začela sumnja prema njemu i ljudima koji su poput njega duboko vjerovali u Hrvatsku. Za razliku od njih Mladen je shvaćao važnost osobne žrtve i potrebu političkog i revolucionarnog rada i zato je radio sve ono što Hrvati nisu mogli ni smjeli raditi u domovini. Znao je da politika ima svoje određene ciljeve i da se ti ciljevi mogu ostvariti upornim radom i žrtvama unutar političke stranke. Svojim životnim ponašanjem, ustrajnim radom i žrtvama svjedočio je da je pravi sljedbenik oca domovine Ante Starčevića i vjerni tumač i širitelj političke doktrine profesora Ivana Oršanića.

Kao dugogodišnji i politički izgrađeni član stranke, ističući Oršanićevu ideju integralne slobode, Mladen je bio svjestan da se uspostavom države ostvaruje tek oslobođenje, ali ne i sloboda i da je oslobođenje samo prvi i važni uvjet slobode. Nikada nije isticao poznatu emigrantsku krilaticu, “glavno je država, a nakon toga sve drugo će doći samo od sebe”. Bio je potpuno svjestan da je smislenost hrvatske države nasuprot Jugoslavije i komunističkog sustava samo i jedino u ostvarenju potpune istinske slobode. Znao je da bez hrvatske države Hrvati kao narod ne mogu opstati i da je država jedino i pravo mjesto koje hrvatskom narodu pruža mogućnost nacionalnog, političkog, kulturnog, vjerskog i ekonomskog razvitka, ali isto tako znao je da država koja nije istinski slobodna i socijalno pravedna, država u kojoj se Hrvati, odnosno svi njezini stanovnici, ne bi osjećali slobodni ni sigurni, na dulji rok ne može opstati. Kroz dugi niz godina, zajedno sa svojim prijateljima i suradnicima, ustrajno i uporno, korak po korak, hodao je po tvrdom terenu hrvatske emigrantske politike, duboko uvjeren da je hrvatsko oslobođenje na pomolu i da će Hrvati ostvariti svoju državu. Bio je svjestan da briga za narodnu sudbinu ne spada u amatersko političko iživljavanje nego u nacionalnu dužnost, koju svatko od nas mora ispunjavati prema svojim sposobnostima i mogućnostima. U svojoj sredini usko je surađivao ne samo s članovima HRS-e nego sa svima onima koji su iskreno radili za Hrvatsku i hrvatski narod. Uvijek je i pred svima isticao važnost države, ali je pri tome također naglašavao da hrvatski narod ne želi državu zbog države, već da želi i hoće svoju državu zbog slobode.

Velikosrpska agresija na mladu državu Hrvatsku i Bosnu i Hercegovinu, duboko ga je potresla, ali ga nije iznenadila. Njemu su bili dobro poznati hrvatsko-srpski odnosi unutar dviju Jugoslavija i jugokomunistički otrov koji su putem jugoslavenstva u te odnose ubrizgali oni koji su Hrvatima nametnuli Jugoslaviju. Svojim višegodišnjim radom i žrtvama Mladen Dolić je sebe utisnuo u trajnu uspomenu svih Hrvata koji ljube svoju domovinu.

Pokoj vječni daruj mu Gospodine!

mr.sc. Šime Letina
Tomislav Smital, dipl. oec.

Foto: Mladen Dolić (lijevo), Bruno Bušić i Tomislav Naletilić 

Prethodni članakPodcast Velebit – Stjepo Bartulica:
Pravoslavna crkva blagoslivlja rusku agresiju na Ukrajinu
Sljedeći članakPodcast Velebit – Ivan Tolj: Vjerujem u hrvatske povijesne granice

OSTAVI KOMENTAR

Please enter your comment!
Please enter your name here