Zaboga, Hrvoje Klasić nije nikakav znanstvenik, pa nije ni historičar, historiograf, povjesničar. Što je još veselije od toga, on čak nije niti blizu sociologa, ili možda politologa, što bi unutar historiografije bile, recimo, neke pomoćne grane, pa bi se tako eventualno mogla opravdati tragikomika priželjkivanoga mu zomboidnoga ustaškoga trenutka u kojemu kaže: “Prijete mi smrću, namjeravaju me ubiti zbog mojih povijesnih istraživanja”. On sam se trudi – a nije baš da nema pomoći! – biti nekim retrogradnim ideologiziranim, ideološkim, sovjetskim, jugoslavenskim, srpskohrvatskim, dekadentnim aktivistom, ne razumijevajući da je on i da su oni – što? – upravo zomboidi najgore vrste.

Autor: Mate Bašić

Još od samoga pokretanja, vodi se kampanja protiv hrvatskog izdanja Wikipedije, čiji je primarni cilj (kampanje) bio diskreditacija vjerodostojnosti tekstova, potom smjena uređivačkog sastava, a u konačnici i ukidanje te najnepopularnije (i doista, najnevjerodostojnije) enciklopedije na svijetu, barem kad je riječ o njenu izdanju na hrvatskom jeziku. Promatrao sam površno tu kampanju uz nemalu skepsu, da bih se nedavno – slučajno provjeravajući natuknicu “Sisak” – uvjerio u njezinu apsolutnu opravdanost: hrvatsku verziju Wikipedije treba represijom demokracije onemogućiti, ukinuti, zabraniti, i to hitno. A zašto?

Pa zbog neviđena nasilnoga revizionističkog pristupa obradi teme, koji se revizionizam ogleda u eskapističkim metodama prešućivanja, zaobilaženja ili izvrtanja povijesne, društvene, ekonomske, političke i opće zbilje, što je u ovom slučaju, najnaglašenije i najvidljivije u činjenici da se u opširnoj natuknici “Sisak” ama baš nigdje niti jednom ni na koji način – pa ni u Popisu poznatih osoba iz Siska, ili u Popisu literature, ili u Bilješkama – ne spominje ugledni povjesničar prof. dr. Hrvoje Klasić, zasigurno najpoznatiji živući Siščanin. Zar nije strahotno što se u herojsko-viktimološkom opusu toga ilirsko-keltsko-rimsko-kršćansko-ugarsko-austrijsko-jugoslavenskoga-mrvicuhrvatskoga grada namjerno revizionistički zaboravlja takva kulturno-intelektualna veličina, doduše, još u nastajanju?

Promatrači hrvatske političko-društvene ideologizirane svakodnevice svakako znaju o čemu govorim: u Hrvatskoj, a i u bratskom komšiluku iz susjednoga balkanskog regiona smještena pretežno okolo jugoistočnih granica RH, gotovo da nema živa postneandertalskog stvora sklona iti površnu praćenju elektronskih ili tiskanih mainstream medija a da nije, na ovaj ili onaj način, uočio nesvakidašnju pojavu ovoga simpatična, ljepuškasta neosovjetskog aktivista donekle histerična kričava glasa – što je, doduše, od manjega značaja – koji je neizostavno javnosti predstavljen kao “povjesničar”, “historiograf” kakvim se, uostalom, i sam predstavlja i s kojim se zvanjem, najčešće kao profesijom, identificira.

Raščlanimo to ne bi li konačno postalo jasno koliko je ta hrvatska kvazienciklopedijska inačica griješna u revizioniranju stvarnosti: docent dr. sc. Hrvoje Klasić rođen je 6. prosinca 1972. u Sisku, kako je sam često napominjao, u etnički-nacionalno oduvijek čistoj hrvatskoj obitelji (po internetskim bespućima, povremeno se može pronaći podatak da mu je narodni heroj Mika Špiljak na neki način predak), gdje je završio osnovnu i srednju školu. Po samom svršetku srednje škole tzv. gimnazije, umjesto u JNA koja je nakon četiri i pol desetljeća na tlu Hrvatske počela u praxis provoditi ono za što se pola stoljeća modernizirala, dragovoljno se priključio pričuvnom sastavu jakih snaga MUP-a i ZNG-a RH gdje je, po nekim navodima, ostao čak dugačka dva tjedna.

Nakon omanje crne rupe koja se može uočiti u njegovim pisanim (autoriziranim i neautoriziranim) životopisima, u dobi od 25 godina, odnosno 1997., diplomirao je na jednopredmetnom studiju povijesti Filozofskog fakulteta u Zagrebu, makar je to donekle u neskladu s navodom da je još kao 23-godišnjak “od 1995. zaposlen kao profesor povijesti na sisačkoj gimnaziji”.

Sad svejedno, nastavak slijedi: na FF-u je zatim obranio magistarski rad pod naslovom “Društveno-političke promjene u Sisku 1970-1972.” a onda kod voditelja njegova doktorskog studija Tvrtka Jakovine i disertaciju “1968. u Jugoslaviji. Društveno-političke promjene u Jugoslaviji u kontekstu svjetskih zbivanja“.

Zato, Klasić je još 2003. izabran u znanstveno-nastavno zvanje asistenta na Odsjeku za povijest, gdje danas u znanstvenom zvanju docenta uz izborne kolegije vezane uz povijest 20. stoljeća drži i seminare iz predmeta “Europska i svjetska povijest nakon 1945. godine”, a u njegovim živopisnim biografijama i životopisnim eskapadama još se navodi da je “sudionik brojnih konferencija i simpozija u Hrvatskoj i svijetu” (ajme, pa ne piše kojih, koliko brojnih i gdje – “simpozija i konferencija”?!) te da je dobitnik Godišnje nagrade Društva sveučilišnih nastavnika i drugih znanstvenika u Zagrebu za 2006., koje je godine dobio i Godišnju nagradu grada Siska za knjigu “Hrvatsko proljeće u Sisku”, što je sve ovjenčano nagradom “Svetozar Pribičević” za unaprjeđenje hrvatsko-srpskih odnosa.

Nije nevažno spomenuti, da je doc. dr. sc. Hrvoje K. i suautor dokumentarne serije “Hrvatsko proljeće”, koju u svojoj znanstvenoj bibliografiji navodi kao: “1. Mihaljević, Josip; Klasić, Hrvoje; Krašić, Wollfy: Hrvatsko proljeće – demokratski, liberalni ili nacionalni pokret?, 2016. (radijska emisija)”, te da je kolumnist na net.hr (eh, sad ipak iz dosade i ograničena prostora ipak ne ćemo objašnjavati što je to net.hr), ali na koncu konca – najavljeno je da piše knjigu o već spomenutom narodnom heroju Miki Špiljku, en passant, autoru rušenja minareta zagrebačke “Pavelićeve” džamije, autoru preoravanja njemačko-ustaškog groblja na Mirogoju, šefu Saveza sindikata SFRJ čiji je kabinetski tajnik bio Vuk Drašković, jednokratnom predsjedniku kolektivnog Predsjedništva SFRJ, šefu CK SKH koji je za nasljednika instalirao Stanka Stojčevića, nakon onih sukoba sa Šuvarom i pridruženih afera s Gažijem, Đurekovićemi sličnim dogodovštinama u desetljeću nakon Titove smrti a prije Domovinskog rata, od 1980. do 1990.

Kako navodi Hrvatska znanstvena bibliografija na svojoj web-stranici, gdje se znanstveno razvrstavaju autorske knjige, poglavlja u knjizi, izvorni znanstveni i pregledni radovi u CC časopisima, znanstveni radovi u drugim časopisima, objavljena pozvana predavanja na skupovima, drugi radovi u zbornicima skupova s recenzijom, saže(t)ci u zbornicima skupova, disertacije, diplomski radovi, druge vrste radova, vođenje disertacija, magistarskih i diplomskih radova, a gdje se ukupno navode kako svi njegovi autorski (“znanstveni”) radovi, tako i profesorski, odnosno radovi sa studentima te “znanstveni” javni istupi, on je – ako se isključi činjenica da je ukoričio, odnosno, u obliku knjige, objavio svoj magistarski rad, doktorsku disertaciju i zbirku svojih neduhovitih kolumni – zapravo autor nekakvih nevjerojatnih budalaština kakve bi teško prošle iti u negdašnjem Studentskom listu, Poletu, Pitanjima (…), tamo negdje nekada u onom desetljeću 1980.-1990.

Jer, Klasić je, u obliku ukoričenih knjiga objavio:

  1. tzv. monografiju pod naslovom “Jugoslavija i svijet 1968.” što je zapravo njegov tzv. doktorat, zatim
  2. “Hrvatsko proljeće u Sisku” što je zapravo njegov magisterij, te
  3. “Bijelo na crno: lekcije iz prošlosti za budućnost”, što je zbirka njegovih nedotupavih novinskih kontemplacija o Hrvatskoj i Hrvatima, manje-više, od 1941. do danas.

Pisao je ponekad doc. dr. sc. Hrvoje i u tuđim knjigama,  u tuđima novinama, na tuđim mjestima je bivao, a tamo se izdvajaju njegovi znanstveni radovi pod naslovima:

  • Džemal Bijedić – jugoslavenski premijer. Pogled iz Zagreba
  • Fiskultura u službi naroda. Uloga tjelesnog odgoja u stvaranju jugoslavenskog socijalističkog društva 1945.-1952.
  • Tito’s ’68 – Reinforcing position
  • Svibanjsko savjetovanje 1968: Ekonomsko-politička platforma Hrvatskog proljeća
  • Caught between the Blocs. Jugoslavija i čehoslovačka kriza
  • Unutrašnjopolitičke i vanjskopolitičke aktivnosti Jugoslavije nakon intervencije Varšavskog pakta u Čehoslovačkoj 1968. godine
  • How Falcons became Partizans
  • The Tito – Stalin Football War.
  • Tito u Sisku 1969. – analiza posjeta u kontekstu “Hrvatskog proljeća”
  • Sveslavenski kongres u Beogradu 1946. i njegova percepcija u hrvatskom tisku
  • Antisemitizam u Sisku na prijelazu stoljeća (1897.-1903.). Prilog proučavanju židovstva u gradu Sisku
  • Društveni život u Sisku u vrijeme Drugog svjetskog rata
  • Odnosi hrvatskih i bugarskih riječnih brodara tijekom Domovinskog rata
  • Socijalistički Sisak i Katolička crkva
  • Tito u Sisku…

Eto, zar nije ovo tragikomični trenutak aktualne hrvatske povijesti kojemu svi zajedno svjedočimo?

Zaboga, Hrvoje Klasić nije nikakav znanstvenik, pa nije ni historičar, historiograf, povjesničar.

Što je još veselije od toga, on čak nije niti blizu sociologa, ili možda politologa, što bi unutar historiografije bile, recimo, neke pomoćne grane, pa bi se tako eventualno mogla opravdati tragikomika priželjkivanoga mu zomboidnoga ustaškoga trenutka u kojemu kaže: “Prijete mi smrću, namjeravaju me ubiti zbog mojih povijesnih istraživanja”.

On sam se trudi – a nije baš da nema pomoći! – biti nekim retrogradnim ideologiziranim, ideološkim, sovjetskim, jugoslavenskim, srpskohrvatskim, dekadentnim aktivistom, ne razumijevajući da je on i da su oni – što? – upravo zomboidi najgore vrste.

Oprostimo mu, razumimo ga, i njega i pomoćnike njegove, zamislimo sliku iz vica: on je Mujo koji govori Fatmi – Ljubavi moja, vjeruješ li ti meni ili svojim očima?!

Ta je slika nježnija.

Foto: Hrvoje Klasic, N1 Beograd – “Tito je bio važan igrač, pitao se za mišljenje, tražili su ga Papa, Brežnjev, Nikson piše Titu da bi ga voleo upoznati i doći u Jugoslaviju.. zamislite naše predsednike koji pitaju svetske lidere oko ključnih žarista…, ne verujem da ćemo to više imati.” 

Komentari