Otkritivanjem naše povijesti i jezika dajemo pravedan obol svim onim generacijama koje su tijekom više od jednog tisućljeća posvetile i dale svoje živote za očuvanje našeg kulturnog identiteta, a što je najvažnije, ispravno usmjeravamo buduće generacije čije vrijeme tek dolazi.

Općepriznata je važnost kolektivnog pamćenja za jedan narod, a zamislimo što ono predstavlja za mali narod kao što su  Hrvati.

Što znači kolektivno pamćenje?

Pojednostavljujući tematiku možemo reći da je ono skup povijesnih čimbenika koje osobe koje pripadaju određenom prostoru tumače na isti način i što upravo zbog te posebnosti postaju potporni stupovi za  izgradnju vlastitog kulturnog identiteta, prenoseći budućim generacijama sigurna uporišta i vrijednosti koje ona sadrže .(1)

Bit ću jasniji.

Možemo reći da postoje dva temeljna područja primjene u kojima se kreće i djeluje kolektivno pamćenje jednog naroda, a ta su područja povijest i jezik (izuzimam vjeru zbog kratkoće mog prikaza, ali i iz drugih razloga). Oduvijek ih se smatralo  najvažnijim izvorima očuvanja kulturnog identiteta, i sve ono što onemogućava njihovu ulogu predstavlja izravnu  prijetnju opstanku tog istog naroda. Je li slučajnost da su povijest i jezik u Hrvatskoj još uvijek tako  neodređeni, ili postoji iza toga pomno izrađen  naum koji ne uspijevamo pobijediti?

Mislim da svaki prosječni Hrvat smatra stoljetne borbe protiv Turaka, Mlečana, Mađara ili Austrijanaca itd.,  povijesnim činjenicama koje su svjedočile o tome kako je cijela ujedinjena nacija pokušavala obraniti vlastiti teritorij i s njim vlastiti kulturni identitet. Ili ako govorimo o onome što se zbilo  Zrinskom i  Frankopanu, vidimo da smo svi solidarni u osuđivanju (tadašnje) europske izdaje.

U Hrvatskoj je naše kolektivno pamćenje bilo vrlo čvrsto  i skladno usađeno još od  1102., iz doba unije s mađarskom krunom te je nastavilo biti tako kompaktno tijekom stoljeća obilježenih ratovima,  a  u  kojima  je  konstantna   poveznica  za Hrvate bila obrana vlastita teritorija. Kolonizacija kojoj smo bili podređeni stoljećima nije nikada ranije predstavljala opasnost na uštrb  kulturnog identiteta Hrvata kao što se to pak zbilo u Beču 1850.. s prvim postupcima približavanja hrvatskog jezika srpskom s nakanom, koja se tada smatrala  dalekosežnom, stvaranja pretpostavki za političko i teritorijalno ujedinjenje južnih Slavena.(2)

Sigurno je da je za one Hrvate koji su na vlastitoj koži osjetili, još od 1918., činjenicu da se nalaze unutar nove “jugoslavenske” države (iako pod tim imenom proglašene tek 10 godina kasnije), s raspuštanjem Sabora, zanijekanim građanskim slobodama, poništenom osobnom štednjom, administracijskim nasiljem sve do inauguracije jezičnoga (srpskohrvatskoga) purizma, privođenjima, smaknućima po kratkom postupku, de facto prisilnim obraćenjima, situacija  bila posve jasna, ali nažalost suprotna onome što je željela međunarodna zajednica i neki visoki politički i vjerski predstavnici Hrvata. U svojoj dobroj vjeri i prostodušnosti bili su u većini slučajeva  za ujedinjenje južnih Slavena, na ravnopravnoj bazi i bez srpske Monarhije.

Da smo 1918. odmah nakon prvih, u krvi ugušenih, protujugoslavenskih demonstracija (Zagreb 5. 12.1918.) pitali bilo kojeg seljaka u Hrvatskoj ili u Bosni i Hercegovini što misli o ujedinjenju Južnih Slavena odgovor bi uvijek bio isti: “Ne treba im vjerovati, iz toga neće izaći ništa dobroga za hrvatski narod”.

Kolektivno je pamćenje zemlje bilo još netaknuto i usađeno u srcima ljudi, patnja koju je narod iskusio zbog pomankanja slobode tijekom stoljeća u prisilnim monarhičkim unijama koje bi počele na ravnopravnim temeljima,  a pretvarale se potom u prijeke diktature, osnažila je teznju za neovisnošću. Duh je Naroda bio kompaktan i spreman na pobunu isto kao kada smo se u prošlim stoljećima trebali braniti od raznoraznih osvajaca. Ubojstvo 1928. u beogradskom Parlamentu lidera Hrvatske seljačke stranke, Stjepana Radića – apsolutnog pobjednika svih izbora u Hrvatskoj s većinama od 74 posto, a kojega je srpsko-jugoslavenski režim zatvarao 25 puta – jest zadnji u nizu od mučnih udaraca težnjama osamostaljenja hrvatskog naroda.

Iako je prva država Južnih Slavena 1918. (Država Slovenaca, Hrvata i Srba) nastala na osnovi jednakosti naroda, a bez narodnog konsensusa, mogla je tijekom vremena steci  legitimitet poboljšanjem uvjeta života naroda koji je tvore no njezina promptna preobrazba  u Kraljevinu  Srba, Hrvata i Slovenaca otklonit će bilo koju mogućnost te naravi.

Dva državna udara koja su uslijedila, onaj iz 1929. i onaj iz 1941. čiji su izvršitelji jugoslavenska vojska na čelu sa srpskom kraljevskom dinastijom Krađorđevića, bila su obilježena svojom jedinom  pravom funkcijom koju su predstavljali  protuhrvatski ciljevi. Državnim udarom iz 1941. srušit će konačno jugoslavenski san i stvorit će državnu prazninu.

Hrvatski narod nije mogao ne iskoristiti priliku, carpe diem!, i ne prisvojiti nanovo vlastiti suverenitet. Jednodušno sa svim političkim, vjerskim i građanskim institucijama, dakle potpuno legitimno, bio je spreman boriti se ujedinjen za vlastitu samostalnost i preživljavanje. Kada se 8. travnja 1941. čula preko radija objava proglašenja neovisnosti Hrvatske opće je bilo iskazivanje veselja Hrvata.(3)

Bio je to iznenadan izljev radosti i veselja u srcima svih Hrvata, i da je 10. travnja Kvaternik umjesto Pavelića proglasio neovisnost u ime Mačeka ili bilo kojeg drugog hrvatskog političara, odgovor bi hrvatskog naroda bio isti: potpuna podrška i suradnja. Kako da se ne prisjetimo rečenice nadbiskupa Stepinca 1946. na sudu pred svojim progoniteljima: “Hrvatski se narod plebiscitarno izjasnio za hrvatsku Državu i ja bih bio ništarija kad ne bih osjetio bilo hrvatskog naroda, koji je bio rob u bivšoj Jugoslaviji”.(4)

Neovisnost 1941. predstavlja dakle okrunjenje tisućljetnog sna i kraj jugoslavenske more koja je od 1918. do 1941. zatvarala, mučila i silovala cijelu Hrvatsku. Na desetine se broje politički i intelektualni velikani ubijeni na ulicama kao životinje (Ivo Pilar, Matija Soldin, Milan Šufflay, Stipe Javor), na tisuće ih je ubijeno nakon skraćenih postupaka i stotine tisuća ih je prisiljeno emigrirati. Srbi su 23 godine primjenjivali prema Hrvatima (i ostalim narodima posebice Makedoncima i Kosovarima, ali ne samo njima) najsuroviji sustav represivnih mjera putem vojne okupacije teritorija, kolektivizacije poljoprivrede što je poduprijelo preseljavanje tisuća srpskih seljaka u Hrvatsku, a završilo je  jakom kulturnom kolonizacijom ponajviše na jezičnom planu s nakanom da se što je više moguće hrvatski jezik približi srpskom. Hrvati koji se tijekom stoljeća nisu asimilirali i nikada nisu postali Turci, Austrijanci, Mađari ili Mlečani našli su se pred najvećom opasnošću: postati “Jugosloveni”. (5)

Kako bismo si predočili kolonizaciju koja je nametnuta hrvatskom narodu od srpske strane možemo je zamisliti kao pupčanu vrpcu koja je kobno vezala dvije nacije a potpuno na štetu Hrvata. Proglašenjem neovisnosti 1941. ta je pupčana vrpca prerezana, a hrvatska povijest i njen narod nastavljaju svoj prekinuti put.

Između 1941. i 1945. kolektivno se pamćenje zemlje pokazalo još uvijek jakim i kompaktnim. Godine 1945. nakon poraza NDH, ta se vitalna energija počinje dramatično gasiti zbog oštrih represija u kojima je, nakon svršetka rata, ubijeno stotine tisuća hrvatskih civila i vojnika (Bleiburg i Križni put) i zbog makijavelističkog propagandnog stroja koji su jugoslavenski komunisti pokrenuli na svjetskoj razini. Putem povijesnih laži i izmišljotina, počevši od 1.700.000 jugoslavenskih žrtvi ustaša pokušala se sakriti strašna istina o onome što se dogodilo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini (Makedoniji i Kosovu) prije, tijekom i nakon II. svjetskog rata, to jest sustavni pokolj bez presedana jednog naroda. Propaganda je preokrenula istinu napuhavajući preko mjere žrtve Pavelićeva režima: 1989. prof. Vladeta Vučković prvi puta je priznao službeno da je ta brojka, nažalost već ušla u kolektivno pamćenje međunarodne zajednice (o 1.700.000 Jugoslavena ubijenih u II. svjetskom ratu od strane Pavelićeva režima) bila posve izmišljena. Samo je poslužila u parnici za ratnu odštetu.

Doista pod pritiskom njemačke vlade, a vezano za tu brojku, 1964. jugoslavenska je vlada bila prisiljena nanovo izračunati broj žrtvi na ozbiljniji i detaljniji način: službena brojka do koje se došlo bila je od 600.000 žrtava rata.(7) Ako tome nadodamo ono što prenose komunistički izvori, iz toga proizlazi nedvosmislena istina: iz “Izvještaja jugoslavenskog ministra unutarnjih poslova Rankovića” koji tako sažima pobjedu komunista 1945.: “Kroz naše je zatvore prošlo između 1945. i 1951. 3.777.000 ljudi, a likvidirali smo 568.000 neprijatelja naroda”. Nedostaje podatak o stotinama tisuća koji su prisilno emigrirali s tih područja.

Evo strašne istine koja poziva sve Hrvate na preuzimanje odgovornosti. Nije potrebno simpatizirati ustaše naspram partizana, već je potrebna potraga  za istinom koja će nas osloboditi prošlosti i koja će nam kao naciji omogućiti napredak, dakle slava i čast svima koji su se borili za neovisnost Hrvatske, iako na različitim stranama.

Evo zašto su istinite izjave premijera Milanovića i predsjednika Josipovića da je u hrvatskim udžbenicima  pogrešno pisana povijest Drugog svjetskog rata, iako  tumačenje koje im mi  pridajemo može biti i dijametralno suprotno.

Je li  “miroljubiv i demokratski” AVNOJ taj na kojemu  bi trebalo osnovati neovisnost i demokraciju u novoj neovisnoj Hrvatskoj 1991. godine?

Povijest nam naime predstavlja ubojice hrvatskog naroda kao spasitelje Domovine, a to nijedan Hrvat s imalo intelektualnog poštenja neće moći nikada prihvatiti. Kada bivši predsjednik Mesić izjavljuje: “Skup na Bleiburškom polju je bio odavanje počasti NDH i udar na ustavni poredak”,  to je samo (bezuspješni) pokušaj utjecanja na kolektivno pamćenje Hrvata. Ponovna  izgradnja spomenika u Srbu ili neusvajanje službenog hrvatskog pravopisa očajnički su  pokušaji održavanja živim kolektivnog jugoslavenskog pamćenja, to jest onog čiji je temelj sastavljen od krivotvorenja i mistifikacije povijesne istine.

Zamislimo na trenutak kako bi bilo smiješno kada bi nas danas neki hrvatski političar  uvjeravao da bismo trebali smatrati pravednom okupaciju naših teritorija od strane Turaka ili Mlečana, a to je upravo ono što nastoje učiniti neki hrvatski komunisti  svojim neutemeljenim  izjavama.

Evo to je ono što nema smisla i čemu se opire kolektivo pamćenje Hrvata. Osnovni cilj  našeg  opstanka je ponovno otkritivanje naše povijesti i jezika: na ovaj način dajemo pravedan obol svim onim generacijama koje su tijekom više od jednog tisućljeća posvetile i dale svoje živote za očuvanje našeg kulturnog identiteta, a što je najvažnije,  ispravno usmjeravamo buduće generacije čije vrijeme tek dolazi.

————————————————————————

1.  M. HALBWACHS, La memoria collettiva, Unicopli, Milano 1987
2. Philip J. COHEN, Tajni rat srbije, Propaganda i manipuliranje poviješću, Ceres,  Zagreb, ,1997
3. Zdravko DIDZA, Bjelovarski ustanak od 7.do 10. travnja 1941, Hrvatskih institut za povijest, Zagreb 2007
4. Ivan MUŽIĆ, Stjepan Radić, U Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, Nakladni zavod Matice hrvatske, Zagreb 1990
5. Bosiljka JANJATOVIĆ, Politički teror u Hrvatskoj, Hrvatski Institut za povijest, Zagreb 2002
6. I.GABELICA, Blaženi A. Stepinac i hrvatska država, Vlastita naklada, Zagreb  2007
7. Vladimir ŽERJAVIĆ, Opsesije i megalomanije oko Jasenovca i Bleiburga, Globus Zagreb, 1992
Prethodni članakProjekt Velebit – tema SBTV emisije “Klopka”
Sljedeći članak“Jedina stvar od koje danas
moramo strahovati je strah!”