Rođen 23. svibnja 1940. u selu Donja Mahala,
Općina Orašje na Savi, Bosna, Hrvatska.
Preminuo 03. ožujka 2021. u Frankfurtu, Njemačka.
POSMRTNI OPROŠTAJ OD ZVONIMIRA ZVONKA BAOTIĆ
Zvonimir je rođen kao sedmi sin i osmo dijete u porodici Josipa i Ane Baotić, koji su imali 16 djece – 11 sinova i 5 kćeri. Ime Zvonimir je dobio, jer je rođen u zoru pred početak Drugog svjetskog rata, pa su svi priželjkivali samo mir. Dakle, da zvoni na mir! Odrastao je u zanatskoj užarskoj prodici, koju je vodio otac i najstariji brat Mato (Baćo). Osnovnu školu je završio u Donjoj Mahali. Od oca i starije braće je naučio užarski zanat, te će unjemu postati izvrsnik i visoko kvalificirani majstor.
Bio je izvrstan nogometni vratar, odličan šahist, uporan i svestran sportaš! Kao nogometni vratar nastupao je za prvu momčad Dinama iz Donje Mahale sa 15 godina. Ono što nije poznavao, nastojao je što brže naučiti i postići uspjeh. Nije imao premca u odanosti prema svemu što je radio. Sve sportske i druge prepreke, nastojao je odmah odkloniti. Upornost i smisleni rad donosili su ishode na kojima mu se moglo samo zavidjeti. Bio je čovjek čelične snage, neizmjrne volje i upornosti! Sve je svoje suigrače začuđivao, a učitelje veselio svojim uspjesima. Bio je osebujan, vrlo jak, jasan i glasan, neusporedivo bistra osoba i izvrstan čovjek!
Ranih 60-tih, ako niste bili u partiji, posla niste mogli naći nigdje. Mnogi mladi su pokušavali prebjeći preko međe u Italiju ili Austriju. I Zvonko se odlučio na prvi ‘bijeg’ sa zagrebačkim Dinamom u Škotsku. Nije imao nikakvih valjanih isprava, te je vraćen natrag, kao ‘navijač’ i za to dobio 30 dana zatvora. U drugom pokušaju uspio se dokopati Frankfurta i od 1966. ostaje živjeti u Njemačkoj. Potom doprema ženu i četiri sina, a poslije, prvi dolazi 1969. i brat Vladimir. Radio je noćnu smjenu na pakovanju novina u Allgemaine Zeitungu, a po danu još broj svakakvih dodatnih poslova, kako bi prehranio obitelj.
Da bi više zaradio, odlazi u DSG konobariti u vlaku na međunarodnim linijama. Dobro je zarađivao, ali je radi umora i nespavanja nakon nekoliko godina tražio nove puteve i drugi posao. Otvara svoju vlastitu gostionicu Salvator, gdje radi 11 godina. Poslije prelazi u Autohouse BAOTIĆ i nabavlja automobile za sina Željka.
Nije u klasičnom smislu bio rođen za političara, već je bio vrstan povijesni istražitelj. Imao je besprijekorne radne navike: poslovnu smislenost, točnost, svjesnu odgovornost i uvijek je težio radnom idealizmu. Trošio je svoje znanje, snage, vrijeme, a i novac isključivo za druge, kako bi, makar malo, pokrenuo zahrđle kotače našeg ionako davno rasklimanog društva, kojim sada upravljaju sebeljubi i karijeristi usmjereni na osobne a ne narodne interese!
Kao hrvatski politički emigrant je bio vrlo aktivan. Kod njega su se okupljali svi, stari emigranti i oni nove generacije. Toliko se žrtvovao za obnovu hrvatske države, da je vlastitu obitelj i druge oko sebe podredio tom jako nezahvalnom poslu. Za Zvonka, ljubav prema hrvatskom narodu bila je jača od svega. Živio je buntovnički i dinamično. Otvorio je Velesajam hrvatske knjige na najvećem svjetskom Sajmu knjiga u Frankfurtu! Za njega ništa nije bilo nemoguće. Zvonko bio pokretač mnogih zamisli hrvatske emigracije u Njemačkoj. Ideolog i domoljub Bruno Bušić je dvije godine bio radogost u obitelji Baotić.
Ljudi najviše brinu da se potomcima ostave isključivo materijalne vrijednosti. Ni sami nisu svjesni, da je to najgora ostavština, koju u neznanju, ostavljaju svojoj djeci. Zvonimirove izvorne povijesne ideje su dokazive! Zvonkovi dokazni materijali, su za neka nova druga bolja vremena.
U Hrvatskoj, BiH i Njemačkoj, ostali smo bez osebujnog povijesnog istraživatelja i neponovljivog mudroslova kakvih ljudi je malo na ovome svijetu! Zadovoljavao se samo s onim što je najbliže istini.
Posmrtni oproštaj brata Vladimira
Družiti se, s tobom, razmijenjujući osobna iskustva i mišljena, puno toga smo naučili, osluhnuli i čuli. Govorio si jasno, ali vrlo jezgrovito. Tvoja poriroda i narav na mnoge od nas su značajno utjecale. Tvoj poseban smisao za šalu svi smo voljeli i sve nas je nadahnjivao, posebno tvoje dosjetke i mudroslovlja! Radi tvojih osebujnosti, ostat ćeš s nama, dokle god živimo! Hvala ti dragi brate, za sva dobročinstva i druženja. Istovremeno, bio si i samotnjak i baš u toj samoći si pisao, sanjao, stvarao i istraživao. To je taj osobni mir i tišina koji su temelj stvaralaštva.
Odlaziš u tu vječnost iz koje nema povratka! Ostaju samo uspomene i sjećanja! Ostaju mlađi naraštaji svjedočiti tvoju opstojnost. Ti si nam uljepšavao dane i sate i kad nam je bilo najteže. Dan kada tebe nije bilo među nama, bio je nepodpun i prazan dan. S tobom uvijek imasmo osmjeh na usnama i radosnu puninu života koju si nam svima usađivao. Za nas si bio i ostao Velika Ljudina u pravom smislu riječi! Zato smo te puno voljeli! Za života si bio i posmrtno ostaješ ljudska legenda!
Odlučio si sam počivati na tlu koje si žarko volio i gdje si se rodio. To je ta Sveta Zemlja Hrvatska, jedina mater rodilja, koja je porodila plemeniti narod Hrvata, na kojeg smo ponosni! I nema ništa bolje, do li dati sebe, na kraju života, toj zemlji na vječnost u koju ćemo svi poći! Doživio si iznad prosječne ljudske godine. Doživio si porod i rast svojih unuka i unučica, pa i praunuka.
Odlaziš s ovoga svijeta, ostavljajući iza sebe svoje najdraže:
- Sinove: Željka, Marka, Keršimira i Edvarda;
- Nevjeste: Silviju, Danijelu, Conny, Andreju i Kristijanu
- Unuke: Lobela, Katarinu, Maksa, Marinu, Filipa, Natali, Malu Lui i praunuku Anu;
- Sestre: Ljubicu, Nadu i Mariju s obiteljima u Hrvatskoj;
- Brata Vladimira u Zagrebu s obitelji u Kanadi;
- Nećakinju Danicu s obitelji u Zagrebu;
- Mnogobrojnu najbližu rodbinu nećekinje i nećake;
- Mnogobrojne prijatelje u Hrvatskoj, Bosni, Kanadi, Australiji, Južnoj
Africi i svuda po svijetu!
Odlaziš na vječni počinak, u svoju i našu Hrvatsku koju si neizmjerno volio. Bio si vrli sin, čestitih dobrih ljudi iz Bosne, koja je mater rodilja svih Hrvata i nositeljica cijele hrvatske uljudbe. Volio si ljude, a posebno si cijenio čovjekoljublje, u svakomu. Prezirao si svaki oblik nasilja! Živio si za mir i hrvatski narodni napredak! Živio si za Hrvatsku, kojoj si sve dao i otkrio neke nove istine, naše tako stare i još nepoznate povijesti!
Iako ćeš, vječno, u hladnom grobu biti,
mi ćemo opet osjećati tvoj životni dah,
dobri ljudi, tebi u slavu, zastavu će viti,
ostaše djela tvoja, a pod zemljom prah!
Lagana ti hrvatska zemlja – Dragi brate Zvonimire!
Obitelji, braći, sestrama, cijeloj rodbini i svim
prijateljima, iskreno žaljenje i sućut!
Zbogom brate u Vječnosti !
Tvoj mlađi brat Vladimir Baotić
Pokojnog Zvonka Baotića sam upoznao u jednom tragičnom i osobno najdramatičnijem vremenu mog života, kada je u Parizu, na dan dok sam zrakopolovom iz Australije letio na sastanak s Brunom Bušićem, Bruno ubijen od jugoslavenske udbaške ruke. Završio sam u Njemačkoj i između ostalih gradova u Frankufurtu, gdje sam se u restoranu “Salvator” Zvonka Baotića, svakodnevno susretao i vodio razgovore s onima koji su ostali iza Brune, odlučni nastaviti njegov državotvorni program. Jedan dio tih ljudi ostvario je kasnije Bruninu zamisao i formirao Hrvatski državotvorni pokret. Zvonko je bio aktivni sudionik tih rasprava i razgovora.
Nek mu je laka hrvatska zemlja!
Dinko Dedić