Skup “Antifašizam moj izbor” koji je teatralno odigran na Trgu žrtava fašizma kao repriza, happy hour prošlih prosvjeda na bivšem Trgu Maršala Tita, iako je medijski prenapuhan, razotkrio je lice šarolike skupine nabrijanih penzića i proletera iz Radničke fronte koji nisu u životu prismrdili ni blizu radnika i tvornice, polusvijet izgubljen u vremenu i prostoru pod pokroviteljskom svojih mentora apologeta jugoslavenske odumrle države sa FPZG, vračara-gurua u potrazi “guja i ustaških zmija“, stranačkih mentora, novinara-pamfletara i subverzivnih nerealiziranih umjetnika kulturnjačkih pasionaria i sistemskih oportunista.

Neki kažu da su se „iskreni antifašisti“ mogli posramiti na prošlom antifašističkom skupu „Antifašizam moj izbor“ održanog u ime navodnog “zatiranja antifašizma”, i zbog isticanja SFRJ zastave, i drugih simbola komunističke ikonologije i totalitarne jugoslavenske prošlosti, međutim naprotiv mislim da je na tom skupu hrvatski antifašizam pokazao svoje pravo lice, pun prozivanja, mržnje, histerije, frustracija i iracionalne mitologije.

Da ne kažem da je učinjen veliki propust od državnih institucija koje su pred očima imale školski primjer isticanja i veličanja simbola totalitarnih režima, a ostale su kao i uvijek pasivne, što zasigurno ne bi bilo slučaj kad bi se pojavio bilo koji simbol iz NDH. Među brojnim nostalgičarskim parolama, tipa “Tito zauvijek!” ipak jedna na transparentu zavrijeđuje pažnju: “Antifašizam zauvijek!” što bi podrazumijevalo da antifašizam kao pokret i ideološka sintagma treba vječno živjeti poput svete mantre, unatoč promjene povijesnog konteksta i geopolitičkih promjena pogotovo od 89. na dalje pa i same transformirane društvene demokratske zbilje.

Unatoč tome što takva hipotetična politička i simbolička vječnost zadire u društvenu patologiju i duboku kolektivnu psiho-analizu protagonista skupa, poučno se je poslužiti s jednim tekstom Umberta Ecoa, Esej o vječnom fašizmu “Ur-fašizam“, ali s obrnutim i komparativnim značenjem u odnosu na dva komplementarna mitologizirana kontra-svijeta: fašizam i antifašizam. Naime, po Ecovom mišljenju, fašizam nije predstavljao totalitarizam u klasičnom smislu, jer je totalitarizam podrazumijevao strukturiranu i totalitarističku ideologiju, dok je on smatrao da Mussolini nije imao fiksnu i dogmatsku misao već samo retoriku.

Po njemu je fašizam fluidna misao i prvenstveno zasebni jezik, riječi, diskurz prije negoli praktična politika. Umberto Eco govori o Ur-fašizmu aludirajući na iskonski prvi otkriveni grad u Mezopotamiji, kao metafora utemeljiteljskog, primarnog fašizma. Naravno postoje zajedničke crte u kojima se fašizam prepoznaje, ali iznad teorije, on je prvenstveno retorika, fluidna ideologija koja se neprestano vraća u novom ruhu i pod različitim oblicima, kombinirajući kulturni sinkretizam, redukcionističku Orwellovsku “Nova langue“.

Slične elemente Ecove teze o Ur-fašizmu pronalazimo i kod suvremenog anti-fašizma koji je mutirao u novi liberalno-lijevi “Ur-antifašizam” koji je u potpunosti povijesno dekontekstualiziran i istrošen, zapravo opstaje na razini sinkretske ideologeme, koja se poput sekularne religije poziva na vječnost i kolektivno spasenje u obrani fiktivnog fašizma.

Taj „Ur-antifašizam“ ima svoj kler, svoje rituale inicijacije, svoj ezoterični jezik a poput mitskog grad Ur-a u Mezopotamiji, njegovi vjernici-hodočasnici posjećuju Kumrovec, utjelovljene nove Ur-prijestolnice anti-fašizma, obećani novi Sion anti-fašizma mjesto gdje “čisti u srcu žive“. Pa nije ni čudo da su se u takvoj fluidnoj epistemologiji razvili paranoidni dispozitivi i semantičke mutacije koje su iz povijesnog antifašizma iznjedrile srodne fašistoidne prijetnje i nove figure neprijatelja suvremene antife; naciju, rasizam, seksizam, homofobiju, tradiciju, patrijarhat itd… nove matrice liberalno-lijevog socijetalnog diskursa UR-antifašizma.

Skup “Antifašizam moj izbor” koji je teatralno odigran na Trgu žrtava fašizma kao repriza, happy hour prošlih prosvjeda na bivšem Trgu Maršala Tita, iako je medijski prenapuhan, razotkrio je lice šarolike skupine nabrijanih penzića i proletera iz Radničke fronte koji nisu u životu prismrdili ni blizu radnika i tvornice, polusvijet izgubljen u vremenu i prostoru pod pokroviteljskom svojih mentora apologeta jugoslavenske odumrle države sa FPZG, vračara-gurua u potrazi “guja i ustaških zmija“, stranačkih mentora, novinara-pamfletara i subverzivnih nerealiziranih umjetnika kulturnjačkih pasionaria i sistemskih oportunista.

Svakako je bilo zanimljivo promatrati sa sociološko-antropološkog kuta čudnovatu militantnu faunu koja se svake godine naslađuje s operetnim komemorativnim rigolettama, ceremonijalima, neo-štafetama, dernekovanjima, uzavrelih rukovanja i drugarskih oblizivanja. Kao da se svake godine povijesni operativni paleo-antifašizam pretvara u špekulativni slavodobitni potrošački Ur-antifašizam, reaktivni, prozivateljski, grčeviti antifašizam pun ressentimenta, koji zbog povijesne istrošenosti i dekontekstualizacije traži nove fantome, neprijateljske kontra-figure, koje kotiraju poput eliksira mladosti.

Ali ništa od toga, samo bijedni spektakl jednoga globalnog kavijarskog lijevog kružoka koji se već odavno pomirio s činjenicom da je postao (kao i neoliberalna desnica) konzervativni stroj za održavanje globalnog tržišta, vjerni čuvar svojih lokalnih sinekura i naslijeđenih sitnih povlastica sustava.

Očito je kako je uzalud ponavljati bolnu lekciju povijesti i gole činjenice, likvidaciju političkih neistomišljenika u Sovjetskome Savezu i u satelitskim komunističkim državama, staljinistička ubojstva španjolskih anarhista u Španjolskome građanskom ratu, likvidacije ruskih anarhista za vrijeme boljševičke revolucije, prisilnu kolektivizaciju, militarizaciju i od Gulaga i Katyna do Bleiburga posijana stratišta naroda.

„Nema više “Bandera rosa”, danas se kitimo s crvenim šalom i ružom, slušamo Verdijev “Nabucco” ili “Himnu Europi“. Sve je to retuširani novi kolorit političko-korektnog građanskog liberalnog antifašizma, credo dobromisleće klase, amnezijska kura za okorjele prvoborce. Poput podgrijane pizze, ovaj skup miriše na deja vu ritualnih menija, pozdravnih govora, slavica i zdravica, odlikaških isprsivanja i pijetlovih poskakivanja nekog čudnovatoga poluurbanog ljevičarskog neo-risorgimenta.

Samo, eto, nema više ni druga Tita, ni Lenjina ni Staljina. Ostaje samo ta siročad postkomunizma i tamo negdje daleko prašumske paljbe izgubljenih maoista „Senderoa Luminosa“ i deklaracije nafiksanih kokainskih dilera FARC-a u Kolumbiji, i sjećanje na balzamiranog Fidela Castra.

A gdje je tu inteligencija, tračak istine ili pak trunka savjesti i dosljednosti?

Bojim se poput Maurassa, da je inteligencija odavno napustila aleju zaslijepljene ideologije. Kako opravdati poslijeratnu čistku tisuće “nepodobnih” intelektualaca, pjesnika i filozofa? A možda i postoji razlog svemu tome, dobre namjere (ako ih je uopće bilo) i ideali su na kraju uvijek izdani i izokrenuti u ime veće sile, sustava, partije, “Raison d’Etat“, ili pak u ime osobnih bolesnih interesa pojedinaca… Hegelovska “lukavost uma povijesti ili dijalektička eshatologija“. Zbog toga je trebalo izići iz povijesti, odnosno izbjeći povijesnu odgovornost i sve prenijeti na razinu metafizičkog otkupiteljstva do simbolične i ceremonijalne sublimacije.

Od antifašizma oslobođenja odveli su nas do antifašizma zastrašivanja i sustavnog zatupljivanja, u Orwellov svijet “pun slogana ressentimenta“. Ništa drugo negoli parabola svijeta punog bijesa i buke. Svakako očekujem svibanjsku povorku ispaljenih mobilizatorskih parola ujedinjenja, zastrašivanja i prozivanja kriptofašističkih konspiracija… Na skupu se moglo čuti pozive na oprez prema neprestanoj prijetnji “puzajućeg fašizma“. Očekivali smo naravno i riječi izgovora za počinjene zločine, ignoranciju, zaokupljenost, više imperative i epohalni metež, dobre namjere i vjeru u bolju budućnost… sve mi je to suvišno poznato.

“No pasaran”. I te kako su prošli valjak mentalnih manipulacija, generacijsko pranje mozgova i kolonizacija dječje mašte, intelektualni terorizam i politička korektnost i uvjetovani refleksi,valjak koji još uvijek neminovno valja, gazi i izravnava krivovjerne i političku herezu. Današnji vječni Ur-antifašizam nalikuje na “Isušenu kaljužu” Janka Polića Kamova, ali još ostaje pun rezervoar daljnjih aktivnih mistifikacija.

Foto: Vijesti RTL – Skup “Antifašizam je moj izbor”

 

Komentari