Ona Titova Jugoslavija bila je dobra. Što više odlična za medijske plaćenike koji i danas cmizdre kad se sjete Gorana Radmana kako šprinta sa štafetom na stadion JNA. Bilo je u Jugi i dobrih stvari. Mora se priznati. Vozilo se stojadine i fićeka na par-nepar. Za stojadine nije trebala garaža. Stalno su bili na servisu… Po kavu i čokolade išli smo u Trst. Nije bilo nacionalističkog autoputa Zagreb – Split pa se do mora vozilo deset sati. Devize koje si imao u banci preko noći su proglašene “starim” pa si ih mogao zaboraviti.

Evo nam Božića, a potom i kraj još jedne godine. Završni račun naših uspjeha, neuspjeha, nadanja, očekivanja, želja i brodoloma. Agrokor je za mnoge događaj godine. Za ognjištare i “manje inteligentne ekstreme”, kako im tepa Mile Kekin, haaška presuda generalu i drugovima je na prvom mjestu. Tu je i dramulet u kojem je HNS u zadnji čas uskočio u Plenkijevu barku, a da Vrdoljak ni noge nije smočio. Slažem se s Marinom Šerić i Šestom ličkom da bi stvarni “True Grand Slam” bio opoziv Donalda Trumpa kojeg utopijski uporno “intelektualne proleterke” iz naših medija žele nogirati iz Bijele kuće. I našle su napokon nešto opasnije i ozbiljnije od 16 dama kojima je trebalo trideset i više godina da se prisjete “strahota” koje su doživjele u susretu s njim. Ovih dana na društvenim mrežama proradila je teška artiljerija. Kako on (Trump) pije vodu. Tipičnom ljevičarskom inteligencijom zaključilo se da Trump pije vodu. Dok u Sahari nema nijednog olimpijskog bazena, on pije vodu. U Južnom Sudanu vlada suša, a on pije vodu. I to iz čaše! Prkosi progresivnom dijelu čovječanstva, Šestoj ličkoj u Večernjem i Jutarnjem. No, ne moramo biti osobito vidoviti k’o Braco sa Srebrnjaka da rušenje Trumpa ”ne pije vodu”.

Ali itekako pije vodu promjena u glavama naših političkih nomenklatura. Počeli su shvaćati gdje je i bejzbol palica bankomat. Hrvatska “biciklistička” diplomacija sišla je napokon s bicikla. Naime, kad Hrvat vozi bicikl onda gore klima glavom, a dolje gazi! Taj stil davno je usvojen i u hrvatskoj diplomaciji. Međutim, u dva zadnja slučaja stvari su se promijenile. Kod zadnjeg glasovanja u UN-u o nacrtu rezolucije kojom se osuđuje SAD zbog zakona o proglašenju Jeruzalema glavnim gradom Izraela, RH je bila suzdržana! Za divno čudo Hrvateki su tako glasovali dok je “ceo normalan svet” zavijao protiv te “barbarske” odluke. Kad je Nikki Haley ljupko zaprijetila da će SAD i zločesti Trump ovo glasovanje shvatiti osobno… naši su u kafiću ispijali Raspudićev espresso. Napokon smo se našli na strani pobjedničke manjine. Nismo naravno sami. Tu su bile i Poljska, Mađarska, Češka, Letonija. Sve te države su počele zabadati igle u vanjskopolitički EU šlauf. Još kad im se pridruži Austrija i Slovačka, bit će to pravi blok. Istinski partneri RH su SAD i Izrael, a ne dezorijentirana i mlohava EU. Ameri su uz sva ljevičarska trabunjanja još uvijek vodeća momčad svjetske lige. I jedini koji podržavaju naš stav da je arbitraža između Hrvatske i Slovenije bilateralno, a ne arbitražno pitanje. Kad se uskoro bude odlučivalo o primjeni čl.7. (hoće li se protiv “neposlušne” Poljske primijeniti najoštrije sankcije) HR ima priliku pokazati svoj stav i prikloniti se onim zemljama koje misle svojom glavom. A ostale članice Unije neka i dalje voze bicikl i kimaju glavom na svaku Merkeličinu i Makronovu ideju. Kad EU nije htjela stati iza Hrvatske iako je i slijepcu bilo jasno da je arbitraža ustvari jedna velika prijevara onda je put kojim mi moramo ići kristalno jasan, ali je uzbrdica velika. SAD, Izrael, Poljska, Mađarska, Češka, Austrija… Prihvaćanje ponude Izraela za F-16 je dobar početak. Doduše dilema ili kako kažu moji Ličani “delima” je izuzetno teška: zamjeriti se Trumpu ili Ivanu Jakovčiću i Šestoj ličkoj..?

Kako tzv. velike države isključivo paze na svoje interese vidljivo je iz mnogih depeša koje je objavio Wiki-Leaks. Zato je ova promjena pravca u vanjskoj politici RH događaj koji zavrijeđuje punu pažnju u 2017. godini. Taj zaokret bi trebao biti i početak drugačijeg tretiranja medijskog eldorada u RH. U informacijskom ratu SAD su proglasile ruske medije na svom teritoriju stranim agentima. Slično je postupio i Putin prema medijima SAD-a na svom teritoriju. Prilično uobičajeno za normalne države. Budi nadu da i Hrvatska jednog dana razmisli da se pojedini mediji proglase stranim agentima. Mađarska je to davno napravila i doživjela gospodarski boom tek kad je Orban ograničio inozemni utjecaj na mađarski medijski prostor. Prije svega, javnost ima pravo saznati tko su vlasnici najutjecajnijih hrvatskih medija i koji ih inozemni centri moći kontroliraju. Drastičan primjer inozemno medijskog-obavještajnog utjecaja na RH je Mesićevo dopuštanje ulaska u Predsjednički arhiv britanskoj TV Channel 4. Kakav je utjecaj taj sluganski čin imao na haaška suđenja ne treba posebno obrazlagati. Zanimljivo je pitanje tko je i iz kojih razloga dao hrvatsko državljanstvo Vesni Teršelič, Dragi Pilselu i Muniru Podumljaku? I svo troje “slučajno” se instaliralo u medijskom prostoru i nevladinim udrugama. I kad Der Standard, The Guardian i Suddeutsche Zeitung dobiju gotove teze od domaćih lijevih komentatora, vrlo brzo se ti konfidentski stavovi vraćaju nazad k nama u zemlju pod firmom tobožnjih reakcija “uglednih” svjetskih medija na tobožnju fašizaciju RH. Jasno je kao dan da u presudi hercegbosanskoj šestorci itekako ima svoje prste lijeva hrvatska medijska falanga. Možda je došlo vrijeme da se raščisti i ta medijska magla nad Lijepom našom kao i slijepo slijeđenje svega što EU od nas očekuje.

Winston Churchill je jednom rekao: “Upravo onako kako znanje raste, tako se vjera smanjuje”.

Tko, recimo, kontrolira medij u kojem je Ivica Đikić postavio mudro pitanje: “Kako je onda taj civil bez ikakve vojne naobrazbe u samo pola godine postao general kojem je povjereno da zapovijeda ratnim akcijama?” Dobro, tko kontrolira Novosti, to znamo. Tko ih financira, također znamo. Ali tko i iz kojih razloga pokušava kompromitirati pok. generala, mislim da ipak ne znamo. Kad bi to bio Ivica Đikić onda ne bi bilo vrijedno trošiti papir i tintu. Đikić, naravno, zna “vojnu istoriju” i slučaj bravara koji je izašao iz svoje “špenglerije” te za čas naučio njemački, svladao mačevanje, svirao na klaviru Čarobnu frulu Wolfgang Amadeusa Mozarta i, kad je buknuo Drugi svjetski rat, za čas postao maršal. Uz čin maršala dobio je i ime Tito. I naš medijski đilkoš je istrkeljao instruktivnu istinu: “Tako što su pokojni general i Gojko Šušak sjedili u đačkim danima jedan do drugog u širokobriješkoj gimnaziji“. A sad malo elementarne logike. Tko će prije u surovim ratnim vremenima postati general ili maršal? Onaj koji je prije toga završio tri fakulteta ili onaj koji je još prije rata dobio svoje stube u Zagrebu – Schlosserove stube?

Tu se vraćam na tu klasičnu ljevičarsku farizejštinu. Taj dvostruki kriterij. Dvostruka mjerila. Tu su ljevičari pravi majstori. Nakon smrti generala, vjeroučitelj Krešimir Bagarić je pred učenicima izjavio da treba strijeljati Stipu Mesića i Vesnu Pusić te da su Hrvati “nezahvalna” stoka… Krešo je dobio “nogu” s posla, a DORH provodi izvide… No, trebalo je vidjeti, čitati i osjetiti histeriju i mržnju zbog tog događaja. Mogla se je sjeći škarama. Tačno.baIndeks, Denis Latin, gledatelji Žikine dinastije, nevladine udruge s vladinom lovom, Rada, Rade, rade li rade… Ne mogu reći da s formalno-pravnog aspekta nisu u pravu… No, treba se prisjetiti reakcija tih istih lišajeva u slučaju SDP-ovca Gordana Bičaka koji je rafinirano i ljevičarski superiorno, a da pri tome nikog ne povrijedi, napisao: “Hasanbegović, Stier i Esih, te njihova društva, dokaz su da partizani na Bleiburgu ni u poslijeratnoj Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba… Previše je te fašističke bande ostalo na životu i posijalo svoje sjeme zla koje sad želi vratiti Hrvatsku i hrvatski narod u godine sramote i mraka… No ako već gospođe i gospoda nasljednici i sljedbenici ustaša žele ponoviti 1941. doživjet će ponovno i 1945. A onda više ne možemo biti tako milostivi i nemarni. Garantiram vam od fašističkog sjemena neće ostati ni zrno, a kamoli plod… Tko nam pokuša skinuti tablu s imenom Tita na trgu Maršala Tita u Zagrebu, neće dobro proći. Osobno, prvi ću ga u tome spriječiti… Bit će krvi i padat će glave. A sada neka ovaj post shvati kako tko želi…” Sad sami usporedite Krešimira Bagarića i Gordana Bičaka. S tim da je vrijedno napomenuti kako smo 5. kolovoza 1995. g. pobijedili razne Bičake. Sad im ponovno dopuštamo da iz te rupe ponovno izađu van. Diktator Tuđman.. ha,ha, h! Čim su se opet dočepali dnevnog svjetla, pobijeđeni prijete pobjednicima “bit će krvi i padat će glave“. A reakcije na Bičaka je bila: “nije u redu, ali moramo ga razumjeti, on je antifašista i pogađa ga…” citiram samo jedan komentar. Možda “partizani ni na Bleiburgu, a ni u Jugoslaviji nisu obavili posao kako treba…” Sigurno je ipak da i nakon 5. kolovoza 1995. g. ni pobjednici nisu svoj posao obavili kako treba. Da jesu, danas bi bili Mađarska…

Confucie je rekao: “Čovjek koji je napravio grešku i ne ispravi li je, čini drugu grešku.”

U labirintu politike osvanuo je k’o božićno drvce glavom i podužom bradom Roby Bajruši. Podučava nas: “Zašto ne treba podržati hajku na Stjepana Mesića“. Pukijev potrčko zna koliko je pokojnik bio vezan za Stipu. I u ime “starih dobrih vremena” odlučio je malo stati na glavu “bukačima”. Što to god značilo… Podnaslov: “ako je Mesić klevetnik, onda je klevetnik i Marko Veselica, ‘hrvatski Mandela’, koji je u 90-ima kritizirao Tuđmanovu bosansku politiku, kao i Budiša, Gotovac, Savka, Tripalo…” Zna Roby da je pok. Marko Veselica, koji je u Robyjevoj i Stipinoj Jugi dobio 14 godina strogog zatvora zbog pisane riječi, dobrovoljno otišao u Haag i svjedočio protiv RH u slučaju Blaškić. A Budiša, Gotovac, Savka i Tripalo nisu Haag ni vidjeli jer je u međuvremenu Stipe Mesić svečano proglašen doživotnim haaškim svjedokom! I sad su se odjednom pojavili bukači. Vladimir Šeks nije jedan poluinteligentni desničarski bukač, ali je s tim pridjevom naš Roby pronašao dvojicu drugih. U Jutarnjem od 18. prosinca svojim lirskim kriptokomunističkim tenorom Bajruši krešti sve u šesnaest: “U hajku su se tradicionalno uključila dva bukača, Zvonimir Hodak i saborski zastupnik Željko Glasnović, složnim zaključkom da je Mesićevo svjedočenje u Haagu čin veleizdaje“. Kad bi se od bukača koji misle kao general Glasnović i ja oformio zbor to bi bio bez konkurencije najveći zbor na kugli zemaljskoj. Dragi Roby, to što Glasnović i ja mislimo je vrijednosni sud. Ali samo to. TV Channel 4 i njegov ulazak u predsjedničke arhive na Pantovčaku su činjenice. Australski čekovi su činjenica i daleko od vrijednosnog suda. Visoko državno odlikovanje Slovencu koji mu je posudio lovu za stan u sjevernom dijelu Zagreba je činjenica. Pjevanje “Jure i Bobana” u Australiji je također činjenica. “Penzionisanje” generala jer su k’o bajagi pripremali državni udar je činjenica. I Staljin i Tito i Hitler, svi su bili diktatori i svi su na nekakvim izborima premoćno pobjeđivali. Uostalom, kao i naš Stipe. Stjepan Mesić je u svakom slučaju raritetna pojava. Od časa kad je 1966. pozvao “narodnu” vlast da pohapsi sve potpisnike “Deklaracije o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika” pa do “plovećeg kazališta” u Australiji. Otišli bi bili svi potpisnici nesretne Deklaracije u apsanu da istu srećom nije potpisao i Fric Krleža… Roby je medijski uveseljivač opće prakse. Kad želi dokazat da Stipe nešto nije, onda je za to dokaz da su ga Hrvateki birali dva puta za redom za predsjednika države. Kad želi dokazati da Milan Bandić nešto jest onda mu je činjenica da je isti šest puta biran za gradonačelnika obična hercegovačka floskula. I tako je neslavno još jednom prošlo “spašavanje vojnika Ryana” kojeg ne može spasiti niti dežurni mrtvozornik Robert Bajruši.

Abraham Lincoln je jednom rekao: “Bolje je šutjeti i biti smatran budalom nego progovoriti i odstraniti svaku sumnju o tome.

Goran Milić je dobar novinar bez obzira na Yutel. Snimio je zanimljivu seriju “Tada i sada” koja je prikazana na HRT-u. Uglavnom, riječ je o tome je li se bolje živjelo u bivšoj državi ili sada u RH? Hrvateki se teško odlučuju. Ne bi se šteli mešati… Nekako se i meni čini da je nekad bilo bolje. Mislim u staroj Karađorđevićevoj Jugoslaviji… Ona Titova Jugoslavija bila je dobra. Što više odlična za medijske plaćenike koji i danas cmizdre kad se sjete Gorana Radmana kako šprinta sa štafetom na stadion JNA. Bilo je u Jugi i dobrih stvari. Mora se priznati. Vozilo se stojadine i fićeka na par-nepar. Za stojadine nije trebala garaža. Stalno su bili na servisu… Po kavu i čokolade išli smo u Trst. Nije bilo nacionalističkog autoputa Zagreb – Split pa se do mora vozilo deset sati. Devize koje si imao u banci preko noći su proglašene “starim” pa si ih mogao zaboraviti. Imao sam klijenta iz Splita koji je za dva neduhovita vica o “ljubičici bjeloj” dobio dvije godine i šest mjeseci zatvora. Bio je naime recidivist. Već je pričao sličan vic, a navodno nije znao dobro pričati viceve… Što bi tek bilo da je znao. Marko Veselica dobio je četrnaest godina jer je napisao da je demokracija u SFRJ običan vic. Dobro se nekad živjelo, samo ako se preživjelo…

Komentari