Postoji jedna velika hrvatska bolest koja se proteže kroz našu povijest do današnjih dana, a to je idolopoklonstvo, odnosno uvjerenje da se među nama s vremena na vrijeme pojave nacionalni geniji, koji su sami po sebi i bez obzira na programe koje slijede i načine na koje ih ostvaruju, perfektni i time postaju bića iznad svake kritike, ljudi prema kojima svaki pa i najmanji prigovor postaje svetogrđe.

Marko Jurić je 12. 02. 2017. objavio tekst Ivana Oršanića “Krivi smo sami”, originalno objavljen u “Republici Hrvatskoj”, glasilu Hrvatske republikanske stranke 1965. godine i uključen u zbirku Oršanićevih tekstova u knjizi “Vizija Slobode”, koja je u emigracji bila objavljena u nekoliko izdanja i nakon osamostaljenja u Hrvatskoj u nešto skraćenom obliku.

Knjiga je u emigaciji distribuirana i čitana na široko. Radi svojih plavih korica popularno je bila nazvana “Plava knjiga”. Mojim dolaskom u emigraciju, naišao sam na cijeli jedan literarni i publicistički svijet koji mi je do tada u Jugoslaviji bio nedostupan, a Hrvatima koji su imali sreću da nisu trebali emigrirati, ostao je nedostupan do hrvatskog osamostaljenja. Radi tzv. antifašističkih i avnojevskih specifičnosti hrvatske države, većini je ostao nedostupan i do današnjih dana.

Bila je to za mene prilika koju sam jedva dočekao, mogućnost upoznati drugu stranu hrvatske medalje, alternativnu verziju hrvatske povijesti i drugih asociranih disciplina. Litaratura u svim oblicma i formatima je bila obilna. Teško je bio vjerovati da razbacano izbjeglištvo i rašireno iseljeništvo jednog naroda, tako potučenog i masakriranog na kraju Drugog svjetskog rata, uopće može uspostaviti toliko stvaralaštvo, da može izdavati na tucete tjednika, mjesečnika i povremenika i ostvariti književno stvaralaštvo kao da se radi o jednoj samostalnoj državi.

Već tih prvih dana hrvatske emigacije upoznao sam pripadnike Hrvatske republikanske stranke koju je uspostavio Ivan Oršanić u Argentini i uz njihove publikacje “Republiku Hrvatsku” i “Rakovicu”, otkrio “Plavu knjigu”, koja mi je po svom sadržaju pomogla formirati politički nazor.

Marko Jurič je u predgovoru ovom, jednom od mnogobrojnih Oršanićevih tekstova, neki od kojih nikad nisu ni objavljeni, a potruditi ćemo se da i njih objavimo, donio neke podatke iz njegove biografije i prispodobio njegova razmišljanja iz davne 1965. godine današnjici, što dobro ukazuje, pored toga što smo u nekim stvarima uznapredovali, da neke značajne lekcije iz naše povijesti nismo naučili a i zaboravili neke koje smo nekad davno bili naučili.

To da nam neki žele da ih nikad ne naučimo, jasno je iz poziva da zaboravimo prošlost i tobože se okrenemo budućnosti i krenemo na put onako, prazne glave. Trebalo bi biti jasno svakome, kad i nebi znali što nam je činiti, na sve što oni od nas traže, da je nama uputno postupiti suprotno.

Iz ovog teksta, odnosno iz rekacija na njega, javnih i onih privatnih, nameće se jedna posredna tema, koja nije u njegovu sastavu, ali je jednako značajna, jer baš ta tema ukazuje na nešto što nismo naučili iz povijesti.

Oršanić je naime, u ovom tekstu, kritici izložio dva značajna faktora, HSS i Ustaški pokret, odnosno njihove vođe iz tog vremena, Vlatka Mačeka i dr. Antu Pavelića.

Reakcije s obje strane su bile brze i direktne, baš kako se to moglo predvidjeti. “Zašto krtitizirate Poglavnika?” s jedne strane, a s druge strane je netko uz Mačeka, Oršaniću pripisao i kritiku Stjepana Radića, kako bi mu argument bio “jači”, iako on Radića nigdje nije ni spomenuo.

Postoji jedna velika hrvatska bolest koja se proteže kroz našu povijest do današnjih dana a to je idolatrija, idolopoklonstvo, odnosno uvjerenje da se među nama s vremena na vrijeme pojave nacionalni geniji koji su sami po sebi i bez obzira na programe koje slijede i načine na koji ih ostvaruju, perfektni i time postaju bića iznad svake kritike, ljudi prema kojima svaki pa i najmanji prigovor postaje svetogrđe.

Nekad to ode i dalje, pa i ne tako značajni ljudi, koji još nisu imali prilike niti dokazati svoj “genij”, samim tim što se nalaze na vrhu “moje stranke”, postaju personifikacija svega u što netko, samom pripadnošću toj stranici ili grupaciji, vjeruje neoganičeno.

To idolopoklonstvo, dogmatsko prihvaćanje nekoga apsolutnim, bez prava na empirijski pristup, spriječava nas naučiti lekcije iz povijesti, jer baš u postupcima tih ljudi, u odlukama u kojima su oni imali zadnju riječ, leže povijesne lekcije, koje, postupamo li na taj način, nikada nećemo naučiti.

Među te i takve ljude spadaju Radićev stranački nasljednik i vođa HSS-a Vlatko Maček i poglavnik NDH i vođa ustaškog pokreta dr. Ante Pavelić, na koje se Oršanić osvrće ali i dr. Franjo Tuđman, koji nije Oršanićev suvremenik, ali bi se i na njega kritički osvrnuo da je bio u sastavu njegove vlade.

Česti “argument” protiv kritike hrvatskih narodnih lidera glasi: “Napadaju ga naši neprijatelji a ti im se pridružuješ.” Naravno, tvrdnja ne stoji ni po napadanju ni po pridruživanju neprijateljima. Nezavisno od naših neprijatelja, i bez obzira hvalili oni nekoga ili napadali, mora postojati slobodni hrvatski razgovor, naša rasprava o nama, dok god govorimo u prilog naših interesa, nasuprot njima koji govore s pozicija njihovih interesa, za koje ih kritiziramo kao da ih oni nebi smjeli zastupati, jer idu na uštrb našima.

Istovremeno, sebe spriječavamo zastupati vlastite interese, jer neki ključni ljudi, čije su odluke bile sudbonosne za naš narod, ne samo da uživaju status doživotnog i posthumnog imuniteta, tj. da ne mogu odgovarati za svoje djela, nego je zabranjena čak i rasprava o tim djelima, pa i svaki njihov spomen.

Oršanić se kritički osvrće na sudbonosne odluke vodstva HSS-a i ustaškog vodstva u nekim sudbonosnim trenucima u vrijeme uspostave Nezavisne Države Hrvatske i u vrijeme kad je njezin opstanak došao u pitanje, koje su odluke prouzročile najveću tragediju u povijesti hrvatskog naroda, a mi danas, opet suočeni s mladom državom i s istim onim neprijateljima koji su onu uništili, ne smijemo ni govoriti o odlukama tih ljudi iz tog vremena, ma ni toliko da samo postavimo pitanje: “Je li se moglo nešto učniti drugačije, da do te tragedije ne dođe?”

Slično je i danas, kad se u Hrvatskoj smije govoriti o zlu koje je nastalo nakon 2000. godine ali ne o periodu prije toga u kojemu su stvoreni svi uvjeti za nastanak tog zla, koje se toliko i danas osvećuje Hrvatskoj, da je umjesto slobodne, sretne i bogate domovine hrvatskog naroda, postala usporediva s nazadnim balkanskim državama, na dnu ljestvice europskog standarda, s nekim od osnovnih principa u totalnoj suprotnosti s pojmovima suvereniteta i samostalnosti, sa siromaštvom i nezaposlenošću, s iseljavanjem u porastu, kao jednom od argumenta kojim smo pravdali potrebu za ostvarenjem državne samostalnosti.

Ne smijemo govoriti o političkim odlukama iz vremena rata i poraća, jer se dotičemo opet jednog nadnaravnog lika, osobe dr. Franje Tuđmana, koji kao i njegov prethodnik iz Drugog svjetskog rata, uživa reputraciju genija čija je svaka, pa i najblaža kritika svetogrđe. Eto zato što mi o svojoj krvavoj povijesti ne smijemo konstruktivno i otvoreno razgovarati, da nebi, ma i jednim prigovorom, oskvrnuli lik ratnog vođe Franje Tuđmana, smiju oni po njemu pljuvati koliko hoće i razvlačiti ga po blatu a da im mi pritom ne možemo ništa.

Da je moguća bila kritika odluka Poglavnika za vrijeme NDH i da alternativne ideje nisu bile tako grubo kažnjavane kao što je bilo strijeljanje Vokića i Lorkovića i da se Maček s HSS-om popeo na vlak kad je vlak krenuo a ne što su dizali nogu kad je vlak otišao, možda Hrvatska nebi doživjela sudbinu koju je doživjela.

Da je danas moguće slobodno razgovarati o odlukama hrvatske vlade u vrijeme Domovnskog rata a da pritom protiv sebe ne dobiješ HDZ i sve što je desno od njega, uključujući i kompletnu braniteljsku zajednicu, možda bi mogli ne samo shvatiti situaciju u kojoj se nalazimo, nego po uzrocima koji su ju proizveli, pronaći način kako zaustaviti kamen koji se valja nizbrdo a nitko nema pojma kako ga zaustaviti.

Zato, ne samo da nije opravdano osuditi Oršanića jer je rušio tabu teme svog vremena, nego ga treba prihvatiti kao pouku za današnjicu, kad se jasno vidi, da makar na tom planu idolopoklonstva i ljudske bezgriješnosti, nismo uznapredovali u uspoređenju s našim precima.

Komentari